Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Kći me zlostavljala godinama

Ne znam postoji li jača bol od onog koji vam zada vlastito dijete?! Ta oštrica zabodena u srce i uvrede posijane u samu dušu ne može ni vrijeme izbrisati. Teško mi je prihvatiti spoznaju da sam u vlastitoj utrobi nosila svoju propast. Kad čovjek ostari, postane nemoćan i mora se oslanjati na tuđu pomoć, a ja sam na žalost doživjela da mi utjehu pruže meni nepoznati ljudi, da me maknu i odvedu u “Sigurnu kuću”, u ustanovu u kojoj se privremeno miču maltretirane žene. Da je bilo sreće te ljude nikada ne bi upoznala, mirno bih proživjela svoju starost u toplini doma i uz brigu moje kćerke. Eh da je bilo sreće, ali ne biva uvijek onako kako mi želimo i ne doživimo ono čemu se nadamo. Danas samo rijetki mogu dočekati kraj života okruženi svojim najmilijima. To je postala privilegija, na žalost.

Naučila sam u ovih nekoliko mjeseci otkad sam u “Sigurnoj kući” da ne krivim sebe i da se radujem svakom novom danu. Naučili su me kako da otjeram strah i da ponovno vjerujem ljudima, ali me nisu mogli naučiti kako i kojim melemom da izliječim svoje rane, one najstrašnije, zakopane duboko u mojoj podsvijesti. Da bi te rane zacijelile potrebne su godine, a ja ne znam hoću li toliko poživjeti. Svakom je njegova muka najveća, pa tako i meni. Oduvijek sam u sebi imala onu trunku sumnje da mi život uskraćuje upravo onda kad mi treba najviše dati, ali sam bježala od takvih misli i nadala se boljem.

Davne 1956. godine, s nepunih dvadeset, uputila sam se iz mog rodnog sela u Baranji u Zagreb, u potrazi za srećom ili barem pristojnijim životom i sigurnim komadom kruha. Moji su me ispratili s pogrdnim riječima, otac me je nazvao “kurvom” i zaprijetio mi da se više nikada ne usudim kročiti na njegov kućni prag. Majka je šutke odobravala sve ono što je on pri rastanku rekao. Samo je sestra Božana zaplakala i krišom mi dala zavežljaj u kojem je bila pogača, rajčica i kuhano jaje.

NEMAM SE GDJE SKLONITI GOSPOĐO

Mislila sam da ću se u velikom gradu brzo snaći, ali nije bilo tako. Po dolasku u Zagreb, bez ijedne adrese u džepu i skoro bez dinara, danima sam lutala oko stanice, a noćima spavala u podrumima obližnjih zgrada. Išla sam od vrata do vrata u potrazi za bilo kakvim pristojnijim poslom, ali bezuspješno. I baš onda kada me napustila i posljednja nada, dok sam sjedila u parku, a proljetna kiša neumorno padala, prišla mi je jedna gospođa i ponudila mi da se sakrijem pod njezin kišobran. Vidjela je da sam mokra i izmučena i sažalila se nada mnom.

– Zašto sjedite ovdje? Maknite se s kiše! Gdje vam je kišobran? – upitala je zabrinuto i nastavila brižnim glasom: – Prehladit ćete se, to je sigurno. Mokri ste do gole kože.

– Nemam se gdje skloniti, gospođo – rekla sam iskreno.

– Kako nemate? Gdje vam je kuća?

– Ovdje nemam nikog, a ni tamo odakle sam došla. Tamo me više ne žele primiti.

– Otjerali su vas od kuće?

– Ne, nisu. Sama sam otišla. Željela sam bolji život, a tamo na selu sve samo bijeda i glad.

– Drago dijete, pa vi se tresete od hladnoće. Dođite, dođite sa mnom! Ja vam vjerujem da govorite istinu, ne sličite mi na prevarantkinju. Idemo kod mene! Morate skinuti tu mokru odjeću sa sebe – rekla je odlučno i pomogla mi da ustanem s klupe. Od velike iscrpljenosti jedva sam hodala. Oslonila sam se na nju jer mi se činilo da ću izgubiti svijest. Uvela me je u svoj stan i ponudila mi je da se okupam i presvučena. Dala mi je svoju kućnu haljinu, a zatim iz sobe donijela nove čarape i donji veš.

– Obucite ovo! – ponudila mi je. – Moja Sonja to nikada nije obukla, a novo je. Njoj to više nije potrebno – rekla je tiho. Uočila sam suze u njezinim očima.

– Tko je Sonja, ako smijem pitati? – bila sam radoznala.

PREKRASNA GOSPOĐA ISIDORA

– Sonja je moja kći. Nažalost, poginula je u bombardiranju 1941., kao i moj suprug Janko. Točnije, cijela moja obitelj je nastradala. Jedino sam ja nekim čudom preživjela.

– Oprostite, gospođo, što sam vas rastužila – rekla sam tiho uočivši njezinu uznemirenost.

– Idemo u kuhinju, morate nešto pojesti! Podgrijala sam vam juhu.

– Hvala. Malo mi je nezgodno što mi govorite vi, pa ja sam obična seoska cura, nisam navikla na to.

– Dobro dijete, onda mi moraš reći svoje ime.

– Anđela, tako mi je ime, a vaše gospođo?

– Ja sam Isidora, milo mi je. Jedi sad, to će te ugrijati.

Od tog dana sve je u mom životu zablistalo. Gospođa Isidora me primila u svoj stan i ponudila mi da vodim brigu o njoj. Naučila me kuhati, šivati i vesti i lijepo razgovarati s ljudima. Živjeli smo skromno, ali mirno. Njena mirovina je bila dovoljna za nas obje, mogle smo čak i uštedjeti nešto za kino ili kazalište. 1960. upoznala sam Ratka, studenta medicine koji je raznosio mlijeko po našem kraju.

Zaljubila sam se u njega i otvoreno mu dala do znanja da mi se sviđa. On je to iskoristio jednog popodneva kad je gospođa Isidora otišla prijateljici u posjet. Željela sam ga, ali nisam znala da će taj naš susret ujedno biti i posljednji. Znala sam samo njegovo ime i ništa više.

Već sutradan je prestao raznositi mlijeko, a nakon mjesec dana sam osjetila jutarnju mučninu. Međutim, gospođi Isidori ništa nije moglo promaći, njenom pažljivom oku nije promakla moja nagla promjena i ćutljivost.

Brinula je.

– Anđela, kaži mi nešto! Jesi ti bila s nekim mladićem?

– Jesam, oprostite mi!

– I trudna si, zar ne?

– Mislim da jesam.

– I što ćeš sada?

– Ubit ću se, ja svojima ne smijem na oči, pa još sa kopiletom.

– Polako dijete, nećeš se ubijati. Moramo se ozbiljno pozabaviti tvojom trudnoćom. Zna li taj momak da si trudna?

– Ne, ne zna i ne mogu mu ni reći.

– Aha, tako znači, u pitanju je onaj student što nam je raznosio mlijeko, zar ne?

– Je, kako ste znali?

– Nekada sam i ja bila mlada i znam kako izgleda zaljubljena djevojka. Želiš li roditi?

– Voljela bih, ako se vi slažete. Napravit ću onako kako vi smatrate da je najbolje za mene – prepustila sam joj da ona donese odluku.

– Dobro dijete, bit će sve u redu, ne brini – rekla je i nasmiješila se. Osjetila sam nevjerojatnu bliskost i ljubav prema njoj.

UGOVOROM MI JE OSTAVILA STAN

1961. rodila sam Mariju i zaista sam bila presretna. Uz gospođinu pomoć i razumijevanje odgajala sam je s najvećom pažnjom. Nakon dvije godine morala sam potražiti neki posao. Kako sam imala samo četiri razreda osnovne škole, nisam mogla puno očekivati. Uz gospođinu pomoć naučila sam puno iz povijesti i kulture, pročitala mnoštvo knjiga, ali sam i dalje bila polupismena. Ona je potegnula neke svoje veze i zaposlila me kao higijeničarku – čistačicu u jednoj osnovnoj školi, a kasnije je taj naziv preimenovan u “tetkica”. Vanredno sam položila četiri razreda, tako da su mi povećali i plaću na osnovi bodova o završenoj osnovnoj školi. Marija je rasla i bila voljeno i paženo dijete. Bila je divna djevojčica, šutljiva i povučena ali – činilo mi se – pravedna i dobronamjerna. Tu njezinu povučenost sam pravdala riječima: “To je sigurno povukla na oca”.

Gospođa Isidora je potvrđivala klimanjem glave, ne želeći da se dublje upuštam u razgovor o Marijinom ocu. To sam cijenila kod nje. No 1970. ona se na žalost razboljela i liječnici su rekli da za nju nema nade. Krišom sam plakala da ne nasluti moju zabrinutost i tugu. Voljela sam je iznad svega i teško mi je bilo oprostiti od nje.

Dan prije svoje smrti pozvala je odvjetnika i rekla mu kako i ja moram biti nazočna tom susretu.

– Gospodine I., je li sve onako kako smo se dogovorili? – pitala ga je.

– Naravno, gospođo, ovdje je ugovor o doživotnom izdržavanju i ugovor o stanarskom pravu. Sada svi papiri glase na gospođu Anđelu. Poslije vaše smrti ona je jedini vlasnik stana.

Nisam mogla vjerovati što je odvjetnik govorio. Nisam znala za taj ugovor, a još manje sam se nadala da će mi ta draga gospođa ostaviti stan. Zaista sam bila zatečena.

Toliko godina smo provele zajedno, a da nikada nismo pokrenule razgovor u tom smjeru. Ja sam joj neizmjerno bila zahvalna što me je primila kod sebe i brinula o meni kao o svojoj kćeri. Dirnuo me je do suza taj njezin čin.

Još jednom je pokazala koliko je bila nesebična i dobra žena. Odvjetnik mi je dao neke papire i otišao. Ja sam se zavukla u kuhinju i počela plakati. Gospođa Isidora me pozvala:

– Anđela, dođi ovdje! Čujem te kako plačeš, dođi, htjela bih da razgovaramo! – prišla sam njezinoj postelji i zajecala:

– Oprostite mi gospođo, jače je od mene – ispričavam se.

NADALA SAM SE DA ĆE JE LUDILO PROĆI

Ti si dobro dijete, Anđela, takva je bila i moja Sonja. Nisam ti mogla pružiti više od ovog što sam ti dala, ali barem ćeš imati svoj krov nad glavom.

– Bit ću vam zahvalna do kraja života. Vi ste mi bili sve na svijetu, i majka i otac i sestra.

– Ali me i dalje zoveš gospođa Isidora – rekla je kroz smiješak.

– To je iz poštovanja, gospođo, ja drugačije ne bih mogla.

– Znam dijete, šalim se. Moraš biti jaka kada ostaneš sama s Marijom. Ne znam koji savjet da ti dam, ali zapamti jedno: Ni za što na svijetu nemoj se potčiniti nekome, uvijek ostani svoja i dosljedna sebi. Imaš posao i stan, zdrava si i sposobna. Molim te, sačuvaj tu svoju neovisnost!

– Vi kao da se opraštate od mene? Nemojte o tome, molim vas!

– Vrijeme je, dijete moje. Bilo mi je zadovoljstvo živjeti s tobom svih ovih godina. Tvoji roditelji nisu ni svjesni kakvu su mi sreću priuštili i na njihovu žalost, mnogi su pogriješili u vezi s tobom. Potraži svoju sestru, možda ćeš lakše preboljeti moj odlazak!

– Meni je čast bila biti s vama, gospođo. Mogu li leći malo kod vas?

– Dođi dijete, zagrli me! – rekla je i privila me u zagrljaj. Ležala sam satima pored nje i mazila je po kosi, pričajući joj o svemu, a ponajviše o njoj samoj i o tome koliko mi je značila u životu. Kasnije sam otišla spremiti večeru i kad sam se vratila u njenu sobu, ona je već utonula u svoj posljednji san. Sljedećeg je jutra preminula.

Godinama sam tugovala za njom, čini mi se, ni danas je nisam dovoljno oplakala. Još uvijek je u mojem srcu. Izgubivši gospođu Isidoru moj život je postao siromašan za jedno veliko prijateljstvo. Zbog Marije se nisam nikada udala. Bilo je i dobrih prilika, ali nisam mogla donijeti takvu odluku. Odrekla sam se svog života i živjela samo kroz nju i za nju. Nije voljela školu i obaveze, ali ja sam je pritiskala i ucjenjivala na razne načine, jer sam iz svog iskustva znala što znači nepismenost. Na kraju je ipak završila srednju tekstilsku školu i zaposlila se.

Tada su počeli i prvi problemi između nas dvije.

Često se vraćala kući pred samu zoru, pijana i u društvu nekog muškarca. Mislila sam da je u pitanju isti muškarac, međutim, s vremenom sam shvatila da su to ljudi raznih profila i godišta, od studenata do mojih vršnjaka. Ništa joj nisam mogla zabraniti. Nakon devet mjeseci dobila je otkaz zbog lošeg ponašanja i učestalih nedolazaka. Postala je sve agresivnija i dalja, a njena šutljivost je prerasla u neprestano gunđanje i vrijeđanje. Jednog dana naprosto je nestala. Prijavila sam njen nestanak policiji i molila se Bogu da je pronađu živu i zdravu. Nekoliko mjeseci kasnije javila mi se pismom iz jednog sela u Slavoniji. Napisala je: “Pjevam u nekoj birtiji, možda se i udam ovdje. Bilo bi dobro da prodaš stan i da mi ovdje napraviš kuću. Ako to ne napraviš, onda se barem sjeti tko mi je otac i pošalji mi njegovu adresu! Marija”

Danima sam bila u nevjerici. Zar je moguće da se toliko promijenila? Tada sam odlučila: ma koliko me vrijeđala i ucjenjivala nikada neću prodati stan, jer to je jedino što posjedujem. U nekoliko navrata sam joj slala novac, a ona mi je uzvraćala pisma puna uvreda; kako sam loša majka, laka žena, kako sam joj oduzela pravo na njena oca, kako se zbog mene propila.

Sve su to bili bolni šamari mojoj ličnosti, ali ja sam se i dalje nadala kako će je proći to njeno ludilo i ljutnja. Deset godina sam živjela sama, a onda se ona vratila na pragu tridesete, propala i iscrpljena od kafanskog života i alkohola. Svo to vrijeme je provela pjevajući po seoskim birtijama i opijajući se. Kada sam je vidjela u kakvom je stanju, moje majčinsko srce je zakukalo, željela sam joj pomoći i iščupati je iz ponora. Svaki novi dan započinjala je s alkoholom, ruke su joj drhtale i odbijala je hranu.

Povjerila sam se jednoj kolegici s posla i ona me posavjetovala da je odvedem u Zavod za bolest ovisnosti. Birala sam pravi trenutak i riječi kad ću joj to priopćiti. Svemu sam se nadala, i da će me opsovati i da će me odbiti s gnušenjem i da će me izvrijeđati, ali da će me udariti, to zaista nisam ni slutila.

Skočila je s kreveta, zamahnula rukom i snažno me udarila posred lica. Krv mi je potekla iz nosa, zateturala sam i pala na pod. Pala sam na ruku i slomila zglob.

U BOLNICI SAM REKLA DA SAM SE OKLIZNULA

Tada sam imala pedeset i četiri godine i već sam bila pred mirovinom, a ruke su mi omogućavale kruh. Njima sam čistila učionice, prala prozore i uvijek sam pazila da se slučajno ne porežem, jer su razni deterdženti i kemikalije bili opasni u dodiru sa otvorenim ranam. Kada je vidjela što je napravila, podigla me i grubo smjestila u fotelju. Od silne boli nisam mogla zaustaviti suze.

Rekla mi je: – Vidiš li što si učinila? Natjerala si me da te udarim. Sama si si kriva. Obuci se i idi kod doktora, neću valjda ja takvu kljakavu da te služim! I dobro pazi što ćeš tamo reći! – otvoreno mi je zaprijetila.

Pozvala sam taksi i otišla u bolnicu. Rekla sam da sam se okliznula i pala. Stavili su mi gips i otvorili bolovanje. Dok sam se vraćala kući donijela sam odluku: ići ću na posao bez obzira na bolovanje, jer u kući više nisam bila sigurna. Tako je i bilo. Svima je bilo sumnjivo što vrijeme provodim u školi, jer su znali da mi je kći alkoholičarka i brinuli su.

Kolegica Ratka je često pokušavala izvući istinu iz mene.

– Anđela, tuče li tebe Marija? – upitala me.

– Ne, što ti pada na pamet?! Istina je da ona pije, ali nije agresivna. Ona je u biti dobro dijete – skrivala sam istinu.

– A zašto onda izbjegavaš vrijeme provoditi kući? Da te ona nije gurnula? Osjećam se krivom jer sam ti ja predložila da je odvedeš na Zavod. Gotovo sam sigurna da je to razlog što ti sada imaš gips na ruci – sumnjala je s pravom.

– Ne, ne, dosadno mi je kući. Ovdje mi je ljepše, nešto vam i pomognem, a i progovorimo koju riječ, a Marija nije uvijek raspoložena za priču.

– Hoću ti samo reći da su to tjelesne ozljede i da je imaš pravo tužiti. Molim te, reci mi iskreno! To će biti naša tajna. Povjeri mi se! – molila me.

– Rekla bih ti da je bilo tako, ali nije. Znaš kakva sam ja šeprtlja.

– Ne znam. Dvadeset sedam godina radimo zajedno, često si na ljestvama i nikada ti se nije dogodila niti jedna nezgoda. Bit će ti lakše ako mi se povjeriš.

Nisam joj mogla priznati svoju sramotu i strah, a nisam bila spremna i jaka suprotstaviti se Mariji i njenom maltretiranju. Sve češće me je tukla, više joj nije bio potreban ni razlog. Šutjela sam i trpila i nadala se da će proći.

Onda su uslijedile godine rata i period teškog života, točnije preživljavanja. Ja sam sakrivala modrice i tugu i praštala Mariji. Jedinu utjehu sam pronalazila u poslu, a onda sam 1988. otišla u mirovinu. Do tada sam imala još dva prijeloma ruku i jedno iščašenje ramena i bezbroj modrica i podljeva, ali sam i dalje šutjela o tome.

Prijetila mi je da če me otrovati, da će me gurnuti niz stepenice ako joj ne dam mirovinu.

Strahovala sam za svoj život. Jela sam mrvice koje su ostajale iza nje i njezinih muškaraca. Sve što se moglo prodati ona je prodala, vrijedne slike, knjige, vitrinu, televizor. Stan je bio gotovo prazan, samo su se gomilale boce. Postala sam njezin zatočenik.

Više nisam smjela otići do dućana, niti se javljati na telefon. Zabranila mi je čak i da odlazim na groblje, što mi je najteže padalo.

ODLUČILA SAM DA ĆU SE VRATITI KUĆI

A onda je prije tri mjeseca nasrnula nožem na mene i porezala me po dlanu, jer sam je pokušala zaustaviti i spriječiti u namjeri da me ubije. Još više se razbjesnila i gurnula me svom snagom u kuhinju. Udarila sam glavom od rub stola i izgubila svijest. Kada sam došla k sebi, shvatila sam kako sam u opasnosti većoj nego ikada. Morala sam učiniti nešto i spasiti goli život. S teškom mukom sam šutjela i oprezno pregledale sve prostorije: ona nije bila tu. Ostavila me u besvjesnom stanju, svu krvavu i otišla. Sjetila sam se da sam negdje zapisala broj telefona za zlostavljane žene i djecu i nazvala. Rekla sam im da sam povrijeđena, da sam sama i zaključana u stanu. Ljudi iz te ustanove su pozvali policiju, obili su stan, napravili zapisnik i mene sklonili u “Sigurnu kuću”. Tamo su me dočekali s mnogo brige i nježnosti, a ponajviše razumijevanja. Posavjetovali su me da uzmem odvjetnika, a protiv Marije je već pokrenut postupak i ona je lišena slobode. Svjesna sam da je više nikada ne želim vidjeti, točnije ne bih to mogla podnijeti. Odvjetniku sam dala punomoć i on je prodao stan.

Novac sam stavila u banku, na sigurno. Zamolila sam ga da sazna nešto o mojoj sestri Boženi. Rekao mi je da su mi roditelji umrli, a da je Božena i dalje u našoj kući, da je udovica i da živi sama. Kontaktirao ju je i ona je odmah došla u Zagreb.

Vidjele smo se nakon četrdeset i devet godina. Plakale smo satima i ispovijedale se jedna drugoj. Boljelo ju je to što me nikada nije potražila. Rekla sam joj da još pamtim onaj zavežljaj koji mi je krišom dala.

– Dođi živjeti sa mnom! Moja djeca su u Danskoj, rijetko dolaze.

Usamljena sam. Znaš da je ono i tvoja kuća. Otac je bio nepravedan. Pokajao se, ali šta mu je to vrijedilo. Anđela, imaš mene, nisi sama, molim te dođi kući! – govorila je kroz suze.

– Dobro, doći ću, vratit ću se kući. Znaš, ja nikada nisam bila na mom niti u toplicama. Prodala sam stan i imamo dovoljno novca da putujemo, a mogle bismo i kod tvoje djece – rekla sam uzbuđeno.

– Ne brini se za novac, imam i ja neke ušteđevine, šalju mi djeca. Kada da ti se nadam? Molim te, samo požuri, toliko toga smo propustile u životu!

– Dolazim za tri dana – obećala samo joj.

Sada obavljam posljednje pripreme za povratak kući. Opraštam se od žena i osoblja u “Sigurnoj kući”.

Pružili su mi utjehu i povratili dostojanstvo i bit ću im zahvalna dok me ima, kao i gospođi Isidori. Tek u toj ustanovi sam shvatila koliko žena prolazi kroz pakao i koliko život može biti sirov i težak. Moja je žalost što sam morala na ovakav način spoznati istinu, ali to mi je pomoglo da očvrsnem i kažem “ne” zlostavljanju. Možda će moje rane zacijeliti kada pređem kućni prag i zagrlim moju Boženu.

Ostalo mi je samo da obiđem gospođin grob i da joj kažem kako sam m konačno našla svoj mir i da se vraćam kući.

Znam da bi je to usrećilo. Bila sam žrtva zlostavljanja i teško je bilo sve to preživjeti, ali ako će ova moja ispovijest doprinijeti tome da se barem jedna žena spasi, skupi hrabrosti i prijavi počinitelja, onda sam napravila pravu stvar. Najvažnije u životu je dostojanstvo i za njega se treba boriti svom snagom.


Ukoliko smatrate da je mojasudbina.net zanimljiva web stranica, podržite nas:

Hvala.

Vaši komentari