Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju za samo 3 sata mog rada.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Išla sam do kraja: Moja potraga za ocem

Tmuran jesenski dan, posljednji u listopadu, bio je kao stvoren za ružne vijesti. Upravo je započinjala pauza te je izašao zadnji pacijent iz ambulante, a na vratima se začulo kucanje. Ušao je listonoša i pružajući mi listu za potpis o prijemu telegrama, stavio ga na stol i brzo se izgubio kroz vrata čim sam stavila svoj potpis. Nisam pokušavala niti pretpostaviti od koga mi stiže telegram pa sam ravnodušno otvorila omotnicu.

“Umrla je mama” – stajalo je u tekstu, a u potpisu moj mlađi brat Goran. Znači, još se ljuti na mene, jer me nije htio nazvati telefonom da mi saopći ovu tužnu vijest, pomislila sam skrhana bolom, dok mi se prostorija zavrtjela u krug, a noge mi postale teške kao olovo. Sjela sam i u nevjerici ponovo pročitala vijest u koju nisam mogla povjerovati, mada sam znala da se nitko ne šali na takav način. Kad mi je ipak doprlo do svijesti da je telegram istinit, glava mi je klonula na stol. U prvi tren ni zaplakati nisam mogla, razmišljajući kako samo tri napisane riječi mogu izazvati toliku količinu boli, one prave, fizičke boli koja ti obuzme čitavo tijelo, dok ti se tuga uvlači u dušu i srce kao da se namjerava tamo nastaniti za sva vremena.

Prve su mi suze potekle kad mi je prišao doktor Boris u čijoj sam ambulanti obavljala posao medicinske sestre. Što me više tješio, ja sam neutješnije plakala, pitajući: “Zašto je umrla tako rano? Tek joj je pedeset šesta! Možda je i bolovala, a da mi se nikad nije požalila? Ma nije bila bolesna! Vidjele smo se pred dva mjeseca i posve je dobro izgledala…”

– Samo se isplači, Violeta! – govorio je Boris, pružajući mi svoje rame. -I nemoj se mučiti pitanjima “zašto”? Barem mi znamo da i neki naši pacijenti umru iznenada, a ponekad ni uzrok ne dokučimo. Tajnu smrti nisu riješili niti najveći filozofi svijeta, osim što se svi slažu da je i smrt dio života. Tu se više ništa ne može učiniti pa te molim da se smiriš! -pokušavao me utješiti, ponudivši mi svu moguću pomoć koja je u takvim trenucima svakome potrebna.

SVE JE BILO POPUT RUŽNOG SNA

Sve što se događalo u sljedeća tri dana, činilo mi se poput ružnog sna. Od svega mi je bilo najteže vidjeti majku na odru, mirnu i ukočenu, jer sam je pamtila da je uvijek bila u pokretu, vedra i nasmijana, puna životne radosti, koja se, eto, odjednom samo ugasila.

Kad smo je i sahranili, nisam mogla prihvatiti činjenicu da je moja majka zauvijek otišla prije nego mi je odgovorila na pitanje tko je moj otac.

Ja sam jedno od troje majčine vanbračne djece i znala sam da moja dva brata i ja nemamo istog oca. S obzirom da smo rođeni u tri različita mjesta u kojima je naša majka službovala kao učiteljica, pretpostavljala sam da su naši očevi tri različita čovjeka, mada nam ni to majka nikad nije potvrdila.

Odrastajući među mnoštvom djece, maminim učenicima, imala sam lijepo i bezbrižno djetinjstvo i nikad nismo osjetili nedostatak očeve skrbi kao neka druga djeca samohranih majki. Jer, naša je mama Bosiljka radila u seoskoj školi gdje smo stanovali u učiteljskom stanu, a radila je dvije smjene pa je imala i veća primanja. Bilo je to u ona vremena kad su roditelji učenika svom učitelju donosili sve živežne namirnice pa u našoj kući nikad nije bilo oskudice. U tom planinskom selu gdje je radila posljednjih dvadeset i tri godine, ljudi su posebno cijenili prosvjetnog radnika koji je doprinosio napretku njihovog mjesta, pa bi mu opraštali i ono, što svojim suseljanima ne bi. Kad bi se nekoj od njihovih djevojaka “dogodilo” vanbračno dijete, zamjerali bi joj i osuđivali je, ali svojoj su učiteljici blagonaklono opraštali čak i troje djece bez poznatih očeva.

– Baš imate lijepu i pametnu djecu, učiteljice! Neka samo budu živi i zdravi, a dok ste kod nas, ništa im neće faliti – govorile bi žene kad su donosile blagdanske kolače i pečenje.

AKO POŽIVIM, MOŽDA POSTANEM SLAVNA!

Moja je mama svaki slobodan trenutak koristila za slikanje pejzaža. Jedna je soba u stanu bila puna njenih slika pa je bilo pitanje vremena kad će u nekom većem gradu prirediti izložbu. No, kad sam je jednom o tome pitala, uz zagonetni mi je osmijeh, zagledana u daljinu, odgovorila:

– Ako poživim, i to će se dogoditi, a možda jednog dana postanem i slavna! Nikad se ne zna što donosi budućnost.

Ona iz svog sela nije nikamo odlazila. I u vrijeme školskih ferija ostajala je uz kist i boje, a nas je slala na ljetovanje u dječje kolonije. Kad nije slikala, u slobodno bi vrijeme pisala kratke priče za djecu i čitajući ih svojim učenicima, poticala ih da i sami pišu. Nešto je posebno zapisivala u jednu debelu bilježnicu plavih korica, ali nikad nisam uspjela ništa od toga pročitati, jer ju je držala pod ključem s ostalim osobnim dokumentima. Vjerovala sam da je to dnevnik u kojem se nalazi i ono što mi je trebala reći, ali vjerojatno nije imala hrabrosti. Kad god bih je pokušavala navesti na razgovor o njenoj prošlosti, vješto je izbjegavala svaki odgovor na moja pitanja.

Dugo sam vjerovala da moja dva brata nisu opterećena znatiželjom tko nam je otac, sve do onog dana kad je stariji brat Nenad, odlazeći u srednju školu, majci postavio izravno pitanje:

– Reci mi što da napišem u rubriku “ime oca”! Želim znati barem njegovo ime, naravno, ako ga ti uopće znaš! – nastojao ju je povrijediti u čemu je i uspio. – Da imam oca, sigurno bi mi omogućio da studiram elektrotehniku, što iznad svega želim, a ti me šalješ u ugostiteljsku školu da me se riješiš. Ako mi ne odgovoriš na moje pitanje, kad završim tu prokletu školu, otići ću na brod i nikad me više nećeš vidjeti – zaprijetio je nakon njene uporne šutnje, i doista je to i učinio. Ni sada, kad je umrla, nisam mu znala adrese pa mu nisam mogla javiti da dođe na pogreb. Na sprovodu je bilo mnogo ljudi od kojih većinu nisam poznavala, a kako su me neki od njih pitali za Nenada, zaključila sam da su iz primorskog mjesta u kom je mama službovala kad je Nenad bio dječarac.

U tim sam trenucima bila i suviše shrvana tugom da bih pomnije promatrala prisutne muškarce, među kojima se možda nalazio i otac nekog od nas troje. No, kad je s groblja otišao i posljednji učesnik tog žalobnog skupa, i posljednju sam nadu da ću ikada doznati tko mi je otac, pokopala s majkom.

NAJVAŽNIJE JE STEĆI ZANIMANJE

Moj mlađi brat Goran se nakon pogreba na brzinu sa mnom pozdravio, vraćajući se u vojnu školu kamo je otišao pred dvije godine, otkada smo postali pravi stranci, jer smo se zbog njegove odluke da bude profesionalni vojnik, posvađali. Tada sam se sjetila riječi naše mame koja nam je često govorila kao da predosjeća svoj prerani odlazak: “Najvažnije u životu jest steći pravo zanimanje i zaposliti se, osamostaliti, jer nikad ne znamo što nam donosi sutra!”

Otkad sam primila obavijest o maminoj smrti, u mojim su sjećanjima oživjeli mnogi, već i zaboravljeni događaji vezani uz majčin život, pa sam u tim trenucima osjećala neodoljivu potrebu da s nekim evociram uspomene na pokojnicu, ali nisam imala nikog bliskog pored sebe. Jedino mi je preostalo da iz 9KB njenog učiteljskog stana pokupim stvari koje će mi biti drage uspomene. No, nikada ni zamisliti nisam mogla koliko je bolno prebirati po predmetima i odjeći dragog nam pokojnika, a ja sam to morala učiniti da ispraznim stan.

Maminu sam odjeću podijelila susjedama, knjige ostavila u školskoj biblioteci, a od preostalog, uzela sam neke sitnice, kutiju s nakitom i kovčeg s dokumentima među kojima je bio i njezin dnevnik.

Najbolniji mi je bio pogled na njezine nedovršene slike – pejzaže meni nepoznatog kraja. Kad sam ugledala vodenicu, znala sam da je moja majka do kraja života u sjećanju nosila svoju rodnu Bosnu o kojoj nam je pričala s mnogo topline i sjete. I tada sam se pitala, kao i često puta kasnije, zašto je moja majkama svojim slikarskim talentom ostala samo seoska učiteljica. Odlučila sam njezine slike pohraniti u školi i jednog ih dana dati stručnjacima na vrednovanje, pa posthumno pripremiti izložbu. To sam si zacrtala kao obavezu koju sam ostvarila tek mnogo godina kasnije, jer su me nadolazeće spoznaje izbacile iz ravnoteže te mi iz temelja promijenile život.

Razmišljajući tijekom putovanja u povratku, pitala sam se hoće li mi sadržaj zaključanog kovčega odati tajnu s kojom je mama otišla u grob.

Nestrpljivo sam čekala kraj putovanja i čim sam došla u stan, potražila sam ključić koji je bio brižno spremljen na dnu kutije s nakitom. Uredno poslagane dokumente o službovanju, svjedodžbe, priznanja i još neke službene papire, slagala sam na stol, a onda konačno ugledala bilježnicu plavih korica na kojoj je bilo napisano “Moj dnevnik”. Pritisnula sam je na grudi dok su mi suze nezadrživo klizile licem, a srce užurbano kucalo kao da će iskočiti.

MAJČIN ŽIVOT NA STRANICAMA DNEVNIKA

-Oprosti mi, majko, što nedozvoljeno ulazim u tvoj život, ali moram potražiti odgovore na pitanja koja ti se za života nisam usuđivala ni postaviti” – izgovorila sam kao da će moje riječi doprijeti do nje u onoj hladnoj raki, prevelikoj i predubokoj za njeno sićušno tijelo, kakvim mi se učinilo na odru. Jest da je moja mama bila nižeg rasta što nisam ni zapazila dok je nisam prerasla, ali je bila skladno građena poput džepne Venere. I tad mi se učinilo kao da je gledam pred sobom u njenoj svijetlo plavoj kuti koju je oblačila prije slikanja, kako mi se smiješi bezazleno poput djeteta, sretna što je našla vremena za svoj najdraži hobi. Na trenutak su mi suze zamaglile pogled, a mislima mi proletio njen odgovor na moje pitanje, kad će me posjetiti na mom radnom mjestu. “Nikada, Violeta! Znaš da nerado napuštam svoj dom, a i ne zanima me to tvoje primorsko mjesto! Zar nije bolje da ti dođeš k meni” – govorila je. Njeno mi se objašnjenje učinilo čudnim što sam ujedno zaključila i po njenom izrazu lica, mada nisam tome pridavala pažnju.

Vjerojatno ću u ovoj bilježnici naći mnoge odgovore na postavljena i nepostavljena pitanja pa sam posegnula za dnevnikom. Drhtavom sam rukom prelistavala već požutjele stranice ispisane kaligrafskim slovima poznatog mi majčinog rukopisa, budno motreći datume upisane na početku svakog sadržaja.

“Neobičan mi je ovaj kraj u kojem sam našla svoj novi dom. Kamenit i siv, bez šuma i potoka čiji mi žubor iz zavičaja još odzvanja u ušima. Sve je tu drugačije nego u mojoj Bosni. No, dobro je što sam otišla iz rodnog kraja dok je Nenad još dječak kojemu je svejedno na kojem smo kraju svijeta, pa se već bezbrižno igra pred školom sa svojim vršnjacima. Iako im je govor posve različit, ipak se dobro razumiju, a i ljudi mi se čine pristupačnima i dobroćudnima. Nadam se da će mi ovdje biti dobro, jer i dalje vjerujem da za svakog čovjeka postoji mjesto pod suncem na kojem ga očekuje sreća…”

I, tako, stranica po stranica, redali se opisi krajolika viđeni slikarskim očima, svakodnevna događanja, susreti, poznanstva, različita raspoloženja, tužna, vesela, sve ono što čini život seoske učiteljice posvećene svom pozivu.

Prošla je i ponoć kad sam zaspala, a ujutro se jedva probudila nakon košmarnih snova te noći. Izgledala sam, a i osjećala se kao pregažena valjkom, što je primijetio i moj šef, dr. Boris, no čim je ušao prvi pacijent, umora je nestalo.

Voljela sam svoj poziv, mada sam uvijek priželjkivala rad u bolnici gdje je mnogo odgovorniji posao nego u domu zdravlja, ali sam ipak prihvatila kao početnica Ono što mi je bilo dohvatno. Taj mi se dan činio beskonačno dugim jer sam jedva čekala da nastavim čitanje dnevnika, nadajući se da će mi dati željene odgovore, pa kad sam nastavila sa čitanjem, nailazeći na godinu u kojoj sam rođena, usredotočila sam se na svaku riječ.

“Zavoljela sam to selo na kamenitoj zaravni otkuda puca predivan pogled na beskrajnu plavu morsku pučinu prema jugu, a na suprotnoj strani se protežu sivi planinski vrhovi najviše planine u tom kraju…”

Taj me opis uznemirio jer je upravo tako izgledalo susjedno selo otkuda su nam dolazili pacijenti, pa sam preskočila daljnji opis sela i prirode, te potražila u dokumentima naziv majčinog mjesta službovanja nakon odlaska iz rodnog kraja. Zaprepastilo me saznanje da je to stvarno susjedno selo na koje me upućivao opis, a ujedno me zaboljelo što mi to majka nikad nije rekla.

Dapače, kad sam je upitala u kojem je mjestu na obali službovala, odgovorila mi je kao i najčešće kad bih je o bilo čemu iz njene prošlosti pitala: “Ne želim te opterećivati svojom prošlošću. Uostalom, tamo sam radila vrlo kratko vrijeme jer sam dobila premještaj, pa se svega jedva i sjećam!”

Baš sam nerazumna, pomislila sam ljuteći se na samu sebe što sam u jednom trenutku pomislila da odem u to selo. Moram imati strpljenja i pažljivo pročitati majčine zapise koji su njezin pravi život. S toga sam uz sendvič, umjesto ručka, nastavila upoznavati život svoje majke o kojoj sam tako malo znala.

“Najviše me raduje što me ljudi u selu ne propituju za oca mog djeteta, a on kao papigica ponavlja ono što sam mu rekla, da je njegov otac poginuo prije njegova rođenja… Trebale su mi dobre tri godine nakon Nenadova rođenja, da dozvolim nekom muškarcu da mi se približi…”

ZALJUBLJENA U OŽENJENOG LIJEČNIKA

Uzalud sam tražila bilo kakav podatak o ocu svog brata, jer o tome nije bilo zapisane ni riječi, ali ono što je slijedilo, posve je zaokupilo moju pažnju.

“U susjedno je mjesto došao liječnik, dr. Vladimir koji je u našu seosku ambulantu iz grada dolazio dva puta u tjednu. Mislim da sam se zaljubila u njega već pri prvom susretu.

Vladimir je nešto najljepše što mi se u životu dogodilo. On me voli, kliktalo je moje srce puno radosti nakon našeg prvog ljubavnog sastanka. Uzajamna nas je ljubav toliko zaslijepila da nismo osjećali potrebu da je skrivamo pred okolinom sve dok me nisu pozvali na prosvjetnu službu u općinu i dali mi rješenje o premještaju, uz objašnjenje da to čine po zahtjevu supruge s čijim sam se mužem upustila u avanturu.

Užasnuta saznanjem da je Vladimir oženjen, povrijeđena njegovom šutnjom, odlazim iz tog sela bez riječi oproštaja i ne sluteći da u svojoj utrobi nosim plod nepromišljene veze zbog koje snosim i kaznu. Ne kažem ljubavi, jer da me volio koliko sam ja voljela njega, sve bismo prepreke prebrodili… Sada, kad sam konačno smogla snage da napišem ove retke, Vladimir K… je samo sjećanje na nezaboravne trenutke varljive sreće, a uspomena na njega je moja slatka djevojčica kojoj sam dala ime Violeta, jer me na njega podsjeća miris ljubičica koji se širio oko nas onog proljeća kad smo prvi put šetali kamenitim puteljcima nedaleko sela. Nikada neće doznati da ima kćer! Neću mu to dozvoliti, jer otkad sam doznala da je otišao na specijalizaciju čim se doznalo za našu vezu, shvatila sam da mu je karijera važnija od svega pa i naše ljubavi… Mnogo kasnije, kad sam već prihvatila svoj usud i život s troje vanbračne djece, doznala sam pod kakvim me okolnostima Vladimir ostavio. Naime, kad se selom pronio glas da se nas dvoje sastajemo, netko se pobrinuo da to dozna njegov tast, politički i materijalno moćan čovjek u gradu, čovjek s vezama i poznanstvom, neočekivano je pozvao svog zeta da mu je osigurao specijalizaciju kirurgije u jednoj od bolnica, zaprijetivši mu da će biti suspendiran ne prekine li vezu s tamo nekom učiteljicom. Vladimir potječe iz siromašne obitelji sa sela, a studij medicine je završio zahvaljujući ženidbi s propalom studenticom Nadom iz bogate i moćne obitelji, pa sam nakon tih saznanja u potpunosti razumjela i opravdala Vladimirov postupak. To su razlozi zbog kojih nikad neću reći svojoj kćeri tko joj je otac…” -završavao je dio zapisa koji me od svega najviše i zanimao.

Kao da je majčinim razočarenjem nestalo volje i inspiracije za daljnjim pisanjem, samo je u nekoliko rečenica opisala svoje novo obitavalište, planinsko selo koje sam dobro poznavala, dobrodušnost ljudi, zadovoljstvo poslom i oduševljenje novim krajem koji je sličan njenom zavičaju. Još je bilo zapisano samo nekoliko činjenica, među kojima se našlo i Goranovo rođenje u tom istom mjestu gdje sam i ja odrasla, i gdje je moja majka našla svoj vječni počinak. Dakle, ja sam jedina od njene troje djece, plod ljubavi, proletjelo mi je glavom kad sam, pročitavši dnevnik, vidjela da više nije spomenula ime niti jednog muškarca. Kao da je to dijete palo s neba, nije dala niti naslutiti tko bi mu mogao biti otac.

Kad sam pažljivije pogledala plavi dnevnik, primijetila sam da je nekoliko posljednjih listova izvađeno, a na završnoj stranici napisana samo jedna rečenica: “Prošlost je najbolje zaboraviti.”

Je li joj se moj mlađi brat “dogodio” možda u nekim posebnim okolnostima kojih se nije željela nikako sjećati, ili je dnevnik prestala pisati zbog obuzetosti slikanjem, nisam mogla dokučiti, ali sam joj bila bezgranično zahvalna što sam ja ipak doznala ime svog oca.

POTRAGA ZA NEPOZNATIM ČOVJEKOM

U tim sam trenucima bila i suviše uzbuđena da bih mogla osmišljavati kako pronaći čovjeka za kojeg pretpostavljam kako nema pojma o mom postojanju na ovom svijetu pa se ne mogu na njega niti ljutiti što me nikad nije potražio. Od tada je započela moja potraga za čovjekom kojeg sam željela upoznati, bez obzira hoću li mu reći da mi je otac, jer on za mene više nije bio samo apstraktni pojam, već čovjek s imenom i prezimenom, čovjek čije sam gene nosila u svom biću, pa da bih mogla spoznati samu sebe, morala sam ga pronaći. Danima sam smišljala kako započeti potragu za čovjekom čije sam ime tek doznala, a ne znam je li uopće među živima. Kad mi je misao sazrela, rekla sam svom šefu:

– Doktore, vi se nećete ljutiti ako jednog dana nađem radno mjesto u nekoj od bolnica u Zagrebu, jer imam namjeru doškolovati se. Hoće li to biti fakultet ili viša sprema, to još nisam odlučila, ali ne namjeravam život provesti radeći administrativne poslove, iako mi više nigdje neće biti lijepo kao ovdje – nastojala sam ublažiti tvrde riječi što sam ih nesmotreno izgovorila doktoru Borisu.

– Drago mi je, Violeta, što si se odlučila na daljnje obrazovanje, iako bi mi nedostajala ako odeš prije mene. Vjerojatno znaš da sam ovdje kao stipendista dužan odraditi pet godina, a sad mi je četvrta. Želim specijalizirati pedijatriju, pa već sad tražim mjesto i hvatam veze s liječnicima koje poznajem. Lani sam na simpoziju upoznao i dvojicu kolega što su radili u ovom kraju prije mene.
Možda bi ti oni mogli pomoći ako u njihovoj bolnici bude potrebe za sestrama… – raspričao se moj šef niti ne sluteći kako mi je srce poskočilo kad je spomenuo svoje prethodnike, no kad je izrekao njihova imena, niti jedan nije bio Vladimir, a ja ga nisam htjela direktno pitati da me ne izdaju emocije.

– Svim mojim prethodnicima je ovaj dom zdravlja bio odskočna daska za odlazak u glavni grad, pa su neki od njih danas poznati stručnjaci na polju medicine – dodao je i učvrstio moje uvjerenje da je možda i dr. Vladimir jedan od cijenjenih kirurga u nekoj od bolnica u tom velikom gradu koji je bio i moj cilj, pa ponude iz drugih mjesta nisam niti čitala.

PREVIŠE KANDIDATA ZA DVA SLOBODNA MJESTA

Ako i treći put ne uspijem, više se neću natjecati, razmišljala sam nekoliko mjeseci kasnije kad sam putovala na poziv komisije za prijem zaposlenika u bolnici kamo sam poslala molbu, a gdje je Boris, kako mi je rekao, imao jednog od poznanika u komisiji. Živci su mi bili napeti kao strune u očekivanju poziva na razgovor s komisijom za prijem. Iz sobe, pred kojom je nas devet sestara čekalo da nas pozovu, već su se tri kolegice vratile i nakon obavljenog razgovora, bile su prilično obeshrabrene.

– Previše nas je za ta dva slobodna radna mjesta, pa ako nemaš vezu, ništa od posla, a pogotovo kad te prostrijeli pogledom glavni u komisiji, ne znaš reći ni svoje ime kako treba – komentirala je kolegica što je izašla prije mog ulaska.

Ako i ne uspijem, nije važno jer nisam nezaposlena, pokušavala sam sama sebe opustiti ulazeći u sobu u kojoj su me dočekala tri para očiju kritičkih pogleda.

– Danas prva djevojka s pristojnom dužinom suknje – rekla je jedna od liječnica.

-I bez napadne šminke – dodala je druga liječnica, ljubazno se osmjehujući.

– Ne budite zločeste, kolegice! – oglasio se sjedokosi liječnik ne skidajući pogleda sa spiska što je ležao pred njim, da bi me tek tada pažljivo pogledao.

Članovi komisije su izgledali zadovoljni mojim odgovorima na pitanja o motivima kod izbora zvanja i razlozima zbog kojih želim promijeniti radno mjesto, mada mi zaleđeni izraz lica sjedokosog doktora nije obećavao mnogo.

– Obavijest ćete dobiti na vašu adresu kroz nekoliko dana, a budete li među izabranima, nadamo se da ćete opravdati naše povjerenje – ispratio me sjedokosi, prvim i jedinim upućenim mi riječima, jer on mi nije postavio niti jedno pitanje.

Kad mi je stiglo povoljno rješenje, nisam znala da li da se radujem ili da tugujem što napuštam poznate mi ljude i liječnika s kojim sam se tako lijepo slagala u poslu.

– Znao sam da ćeš ovaj put uspjeti jer sam za uslugu zamolio svog bivšeg profesora, doktora Vladimira K…, predsjednika komisije za prijem.

Izgleda strogo i nepristupačno, a ustvari je duša od čovjeka… – i dalje je govorio Boris i ne sluteći da mi otkriva najvažniju istinu mog života.

Tek kad sam se, blijeda poput kreča srušila na stolicu, a od iznenadnog me saznanja uhvatila drhtavica, Boris me zabrinuto upitao: “Što se to s tobom događa, Violeta? Već dulje vrijeme primjećujem da više nisi ona bezbrižna djevojka kakvu te pamtim! Ako imaš kakvih problema, rado ću ti pomoći, jer znaš da sam ti prijatelj, pa i više od toga! Neću dopustiti da tvojim odlaskom prestane naše prijateljstvo! Sve ovisi o tebi i zato ne budi tužna, malena moja Violeta! – po prvi mi je put baš u tom najuzbudljivijem trenutku pokušao otkriti svoja osjećanja.

Povijest se, izgleda, ponavlja, pomislila sam na sudbinu svoje majke, dok mi je pred očima i dalje treperila slika sjedokosog muškarca, za koga sam iz Borisovih usta doznala da je on moj otac. Previše se emocija slilo u jedan trenutak, pa se nisam čudila kad je iz mene provalio nekontrolirani jecaj i kad sam se ponovno našla na Borisovom ramenu, mom ramenu za plakanje.

Preveliki je to bio teret, a da ga ne podijelim s jedinim pravim prijateljem. Te sam večeri pred njega istresla sav svoj život, strepnje i nadanja koja su me obuzela otkad sam pročitala dnevnik i doznala majčinu tajnu, jedinu i najvažniju ostavštinu, odgovor za kojim sam bila spremna tragati cijelog života.

Slušajući moju priču, u Borisovim je očima iskrila radost pomiješana sa suosjećanjem, zbog potrošenog vremena u odrastanju bez oca. I, nakon svega, osjećala sam se kao na kraju dugog putovanja, kad treba prijeći još samo nekoliko koraka do konačnog cilja, ali mi za njih nije preostajalo snage.

Više me nije veselio odlazak na novo radno mjesto. Jer, suočavanje sa čovjekom koji ne zna da mi je otac, moglo bi biti bolnije od svega što sam prošla u svojoj “istrazi”. Ili možda zna!? Iz mog je životopisa, ako ga je pročitao, mogao prepoznati moju majku, ako nije zaboravio susret sa seoskom učiteljicom Bosiljkom na svom prvom radnom mjestu, samo što nije mogao znati da sam ja njegovo dijete.

“Idem do kraja”, rekla sam sama sebi i polako je u meni sazrijevala odluka, nakon koje sam počela pakirati kovčege za put u novi život.

DA, JA SAM VIOLETA, DOKTORE

-Samo hrabro, Violeta! Ne zaboravi da nisi sama! Bit ću s tobom u mislima, a ne ustručavaj se tražiti od mene sve u čemu ti mogu pomoći. Znaš koliko se radujem što si primljena na odjel pedijatrije, jer se nadam da ću do godine doći na specijalizaciju. Samo što mi sve ovo više sliči na snove nego stvarnost. No, ipak je stvarnost da si dobila željeni posao i pronašla svog oca, pa još jedino preostaje da on tebe pronađe…- govorio mi je Boris na rastanku, ne bi li spriječio moje suze koje nisam mogla zadržati, jer sam iza sebe ostavljala tri godine mirnog života, kao i dio mene same. Hoću li ikad više imati takve bliske ljude oko sebe kao što je bio naš neveliki kolektiv, a povrh svega doktor Boris koji me od prvog dana ohrabrivao u poslu i privatnom životu, pitala sam se sa strepnjom odlazeći u novu, posve nepoznatu sredinu. Sretna je okolnost što sam za vrijeme školovanja bila na praksi na dječjem odjelu pa mi posao i nije bio stran kao što sam se bojala nakon trogodišnjeg boravka u domu zdravlja gdje sestra više vremena radi na administraciji nego s pacijentima. Već sam prvih dana shvatila da se u bolnici strogo poštuje pretpostavljene, od glavne sestre pa svih liječnika, dok je glavni kirurg, a ujedno šef odjela, visoki autoritet za sve niže rangirane, te sam svog oca mogla samo ponekad vidjeti sa udaljenosti. Kad sam ga prvi put srela na hodniku, ljubazno mi je odgovorio na pozdrav, a potom neočekivano upitao:

– Vi ste sestra Violeta, ako se dobro sjećam uplašene djevojke s komisije za prijam.

– Da, ja sam Violeta, doktore – odgovorila sam, jedva protisnuvši glas kroz stisnuto grlo od silnog uzbuđenja. U tom se trenutku kraj nas stvorila glavna sestra Katarina pa me primarijus, kako su ga oslovljavale sestre, više ništa nije pitao, mada sam imala dojam da je namjeravao još nešto reći. Možda mi se samo učinilo, s obzirom na već poznate okolnosti, ili me stvarno gledao pronicljivo kao da na meni traži sličnost s mojom majkom od koje sam naslijedila modru boju očiju i valovitu kestenjastu kosu, a možda je samo zapazio moju zbunjenost i nelagodu koju sam osjetila prilikom susreta.

Prošla su gotovo tri mjeseca boravka pod istim krovom s ocem kojeg sam toliko željela upoznati, a da nisam pronašla načina da mu priđem i riješim taj svoj problem kojim sam bivala sve više opterećena.

Kad sam taj svoj problem priznala Borisu tražeći njegov savjet, jednostavno je rekao:

– Ja sam doista sebičan tip kad te još nisam posjetio da vidim kako se snalaziš u novoj sredini. Ako mi dozvoljavaš, posjetit ću te i vjerujem da ćemo pronaći rješenje. S nestrpljenjem sam čekala trenutak da dođe, jer otkad sam otišla, osjećala sam strašnu prazninu. Na poslu sam bila angažirana mislima i brigom oko bolesne djece, ali kad bih se našla u stanu, usamljenost me ubijala. Tek tada sam shvatila koliko mi nedostaje njegova blizina. Volim Borisa svim srcem, priznala sam samoj sebi kajući se što mu to nikad nisam rekla.

Nekoliko dana kasnije, sjedili smo u mojoj podstanarskoj sobici i zajedno čitali dnevnik moje pokojne majke, pa je to bila prilika da mu priznam svoju ljubav.

– Violeta, draga moja djevojčice, ne moram ti ponavljati da želim s tobom podijeliti godine koje su pred nama, i zato nema razloga da se ne zaručimo. Ne smijemo dozvoliti da nam se dogodi sudbina o kakvoj smo upravo čitali u dnevniku tvoje majke. Moramo je predusresti, pa ako me doista voliš, ništa nas ne smije razdvojiti.

– Ne misliš li da najprije moram riješiti ovu situaciju, da konačno doznam je li taj čovjek doista moj otac, ili je sve ovo samo projekcija mojih želja…

MOGU LI ZNATI ŠTO VEČERAS SLAVIMO?

Neosporno je taj doktor Vladimir tvoj otac, ali te itekako dobro razumijem što kažeš.

Ne možeš doći čovjeku i reći: “Vi ste moj otac jer tako piše u dnevniku moje majke!” Zato mi dopusti da promislim kako bismo najbezbolnije riješili i taj problem – predložio mi je Boris, bez kojeg sam se osjećala bespomoćnom.

– Danas ćemo večerati u Sheratonu, u troje! – izvijestio me Boris već sljedećeg dana. -Naime, javio sam se svom bivšem profesoru podsjetivši ga na obećanje u vezi moje specijalizacije i pozvao ga na večeru što je on prihvatio, a tvojom ću mu nazočnosti prirediti malo iznenađenje. Predlažem ti da te večeras službeno zaprosim pred tvojim ocem, a na tebi je da tu prigodu iskoristiš i otkriješ mu svoje spoznaje – planirao je naglas.

Složila sam se s Borisovim prijedlogom i započela pripremu za prvi izlazak otkad sam živjela u tom velikom gradu. Bila sam toliko uzbuđena da nisam više osjećala umor niti živčanu napetost zbog stalnog promišljanja, kada ću konačno iza svega staviti točku, prestati s preispitivanjem je li moja zamisao pametna ili nije. Ako je majčin zapis istinit, a ne vidim razloga da nije, onda je doista taj čovjek moj otac. Ako je istinski volio moju majku, nije ju zaboravio, a jedino ga u tom slučaju i želim za oca. U suprotnom, nastojat ću zaboraviti na njegovo postojanje jer neću imati što izgubiti. S takvom sam odlukom te večeri došla na naš sudbonosni susret.

Na naše veliko iznenađenje, dr. Vladimir nas je čekao u predvorju mada smo došli prije ugovorenog vremena. Čak nije bio iznenađen kad nas je ugledao ili je to vješto skrivao. To nisam mogla dokučiti u tim trenucima dok nismo sjeli za stol priređen za posebne prigode.

– Dragi kolega Borise, izgleda da sam se prevario očekujući samo poslovni razgovor.

– Mogu li znati što večeras slavimo? Ili ćete mi vi, sestro Violeta, otkriti tu malu tajnu? – pitao nas je oboje.

Nas dvoje smo se pogledali u očekivanju tko će prvi progovoriti, pa nas je Vladimir preduhitrio.

NIJE ZNAO DA MI JE MAJKA UMRLA

Lako je pogoditi što bi dvoje mladih i zaljubljenih mogli slaviti! U svakom sam slučaju počašćen vašim pozivom, obilježavate li sretan događaj iz prošlosti ili početak zajedničke budućnosti.

– Hvala vam, profesore, što ste prihvatili moj poziv! Pogađate da je ovo posebna prigoda, jer večeras namjeravam Violetu zaprositi da mi bude životna družica, ali ostvari li se njezino očekivanje u odnosu na vas, slavit ćemo nešto još veće od zaruka – izgovorio je Boris.

Na Vladimirovu se licu pojavilo nešto poput tjeskobe kad je progovorio jedva čujnim glasom: “Molim, izvolite, mlada damo!” No, budući da nisam znala što reći u tom času, zavladala je šutnja koju su prekinule neočekivane Vladimirove riječi:

– Dobro je, Borise, što ste upriličili ovaj susret, jer je i meni postalo preteško nositi se sa spoznajama otkad se Violeta pojavila sa svojom zamolbom za radno mjesto. Pažljivo sam pročitao vaš životopis i shvatio da ste kćerka žene, jedine koju sam istinski volio u životu. Bosiljka, učiteljica- slikarica! Nisam znao da je umrla i to me saznanje zaista potreslo, jer sam se još uvijek nadao da ćemo se jednog dana sresti. Znam, učinio sam joj nepravdu, ali ne svojom voljom. Ipak joj ne zamjeram što me više nije željela sresti, jer ona nije znala pod kakvim sam se okolnostima nalazio kad smo se upoznali i zavoljeli. Prema datumu tvog rođenja, vjerojatno si ti moja kći, ali sam to trebao od nje čuti – govorio je kao da se ispovijeda samom sebi, da bi me potom upitao:

– Je li ti majka rekla tko ti je otac? – uperio je u mene pogled očekujući odgovor, a meni je srce udaralo u grlu pa sam jedva promucala: “Nije mi rekla, ali je ostavila zapisano u svom dnevniku da mi je otac dr. Vladimir K.!” Zavladala je tišina koju je remetilo samo tiho zveckanje pribora za jelo što je dopiralo iz susjednih separea. Boris nas je napeto slušao, ne izustivši ni riječi, a od svega zamišljanog u mojoj dugoj pripremi za taj odsudni trenutak, ništa mi nije padalo na pamet.

– Ipak sam ja sretan čovjek! Na pragu svoje jeseni života, doznam da sam otac tako divne djevojke. Hoćeš li mi dozvoliti da ti darujem svoju očinsku ljubav, da se iskupim za propuštenu roditeljsku skrb, jer u svom braku nemam vlastite djece?

– Je li prikladan trenutak da oca zamolim za ruku njegove kćeri? – i ne čekajući odgovor, Boris je preda me stavio kutijicu s prstenom.

– Hoću… oče! – bojažljivo sam izgovorila tu riječ, ovaj put upućenu čovjeku kome i pripada, a ne zamišljenoj sjenki u besanim noćima posljednjih mjeseci.

– Je li prikladan trenutak da oca zamolim za ruku njegove kćeri? – i ne čekajući odgovor, Boris je preda me stavio kutijicu sa zaručničkim prstenom.

– Što da kažem, pristajem ili ne, kad vas dvoje već pripadate jedno drugome – rekao je, blagonaklono se smiješeći, dok mu je sjenka sjete prelijetala licem, vjerojatno s mislima na prošlost, manje sretnu od Borisove sadašnjosti. Moje su pretpostavke uskoro potvrdile njegove riječi:

– Želim vam mnogo sreće na vašem zajedničkom putovanju kroz ovaj zamršeni labirint života – govorio je moj otac, oboje nas zagrlivši, a ja ispunjena zadovoljstvom i neizmjernom srećom, tek sam uspjela reći: – Kako je divno biti u očevu zagrljaju!

Vaši komentari