Ljubav je za mene bila nepoznanica

Osim romantične, ljubav je za mene bila nepoznanica. Nisam vrlo dugo shvaćala što je to prava i bezuvjetna ljubav. Doduše, vjerovala sam u nekoliko vrsta ljubavi ne razumijevajući koliko je ona sveobuhvatna i bezgranična. Kako svi prolazimo kroz iskušenja i poteškoće, tako sam ih i ja imala. Premda su neki događaji u mom životu bili jako mučni, svaki je imao svoju svrhu i vodio me k otkrivanju ljubavi. To sam, naravno, tek kasnije spoznala, ali sam zbog tog presretna. Neki prespavaju živote, a da to još uvijek ne dopre do njih. Kako svatko od nas ima određenu razinu svijesti, za svakog postoji trenutak u kojem će si dozvoliti osjetiti barem djelić te bezgranične ljubavi. U ovom životu moj je trenutak stigao.

Sve je počelo onog dana kad sam otišla u rodilište kako bih rodila Katju. Budući je bilo nekih komplikacija, odlučili su me poroditi na carski rez. Pojedinosti koje iznosim saznala sam tek poslije, nakon što sam se probudila iz nečeg što su liječnici kasnije nazvali “čudnim medicinskim slučajem”. Nije bilo nikakvog logičnog objašnjenja za ono što mi se događalo. Uspavali su me i izvadili Katju. Sve vitalne funkcije bile su mi uredne i nije bilo nikakvih smetnji koje bi upućivale na komplikacije, no usprkos tome nisu me mogli probuditi. Još više uznemirujuće je bilo to što sam anesteziju primila i prilikom prvog poroda, a tada nije bilo ni izbliza takvih problema.

Izgledalo je kao da sam u komi, a ipak nisam bila. Nikada nisam uspjela razumjeti što se tada zapravo dogodilo, ali znala sam da sam toga dana dobila priliku popraviti u svom životu sve ono što mogu popraviti. Dok sam za druge “spavala”, sebi sam bila itekako živa. Priča koju sam doživjela graniči sa znanstvenom fantastikom. Svaki čovjek bi se uplašio jer svi se mi bojimo nepoznatih i neobjašnjivih stvari, a kamoli ne nepoznatih svjetova. Tako sam i ja beskrajno plašila ne shvaćajući da sam toga dana po prvi puta primila poruku iz nekoga drugog, meni nepoznatog svijeta. Ona mi je trebala pomoći u životu ili mi barem poslužiti kao vodilja u poteškoćama.

Koračala sam u vrtložnom tunelu snažno obasjanom bijelom svjetlošću. Izgledao je baš kao tunel iz priča onih koji su bili na samrti, no iz nekog su se razloga ipak vratili. Hodala sam pomalo izgubljeno i nisam vidjela izlaz. U jednom trenu zastala sam pred nevidljivim vratima. Kažem “nevidljivim” jer ih nisam mogla vidjeti, ali osjećala sam ih kao ulaz u nešto posve drugačije. Obuzeo me osjećaj miline i tjeskobe istovremeno. U sekundi sam osjetila da mogu izabrati što ću dalje odlučiti. Znala sam da moram izabrati želim li živjeti.

SUPRUG VAM JE POLUDIO OD BRIGE

Usprkos primamljivom osjećaju ugode i topline, nisam se mogla odmah odlučiti što ću učiniti. Sjećam se da sam pomalo panično pomislila ili rekla da želim natrag. Pomisao na moju obitelj bila je dovoljna za takvu odluku. U tom trenu osvijestila sam silnu ljubav i povezanost s njima. Nisam više nimalo dvojila želim li ostati, premda sam znala da ću iza tih nevidljivih vrata biti sigurna. Onog trena kad sam donijela neopozivu odluku, otvorila sam oči i ugledala zabrinuto lice liječnika nad sobom.

– Evo je, vratila se! – okrenuo se i pozvao sestru koja me također zaprepašteno gledala.

Zbunjeno sam promatrala bolnički strop i njihova lica, neznavši jesam li prošla iza onih vrata ili sam se vratila. Srećom, liječnikove riječi su me vratile u stvarnost.

– Dobro ste nas zabrinuli – rekao je svojim hrapavim glasom. Tupo sam buljila u njega još uvijek uvjerena da nisam izašla iz svjetlosnog tunela.

– Čujete li me? – pitao je glasnije.

– Čujem – odgovorila sam sasvim tiho.

– Već smo mislili da smo vas izgubili – nadovezala se sestra. Zaustila sam da ispričam ono što sam doživjela, no u zadnji tren sam se predomislila.

– Suprug vam je već poludio od brige! – doktor je nježnije dodao -no vidim da ste sada dobro.

– Dijete? – pitala sam osjećajući se omamljenom. Bilo mi je teško čak i govoriti. Kroz glavu mi je prošlo da se moglo dogoditi da nikada ne vidim svoje dijete.

– Sve je u redu, rodili ste zdravu djevojčicu – dodala je sestra. Čim nešto pojedete, donijet ćemo vam je.

Liječnik je promrmljao još nekoliko uputa sestri i napustio sobu. Pokušavala sam se sabrati prisjećajući se što se sve odigravalo u tom “snu”. Silne emocije su izlazile i tjerale me na plač. Cijeli dan osjećala sam se čudno. “San” koji sam sanjala bio je tako vjeran da sam iskreno posumnjala kako sam se nalazila na raskrižju svog života. Za divno čudo, mogla sam se vratiti. Zašto sam se mogla vratiti!? – pitala sam se.

BILA SAM U DEPRESIJI

Kroz suze sam noću u sebi zahvaljivala Bogu, a smrt sam mogla osjetiti više no ikad u pravom smislu riječi. Nikada mi nije bila toliko blizu. Činilo se da sam imala iskustvo kako ona izgleda i što se s nama događa kad odemo s ovog svijeta. Pitala sam se je li taj tunel samo prijelaz u drugi svijet ili tamo svi odlazimo.

To iskustvo je bilo veoma potresno i ja sam ga tijekom godina na neki način pretvorila više u fobiju nego u vlastitu korist. Nisam znala razumjeti poruku koju sam tada dobila; taj izbor koji sam tada dobila jest bio ljubav. Bio je to dokaz da svi mi nismo samo tjelesna bića i da u nama postoji nešto što i sami zovemo “dušom”. Premda sam imala evidentan dokaz, uporno sam odbacivala pomisao da postoji nešto više osim našeg tijela i na koncu njegovog propadanja. Tako da je nakon nekoliko godina taj – za mene – neugodan “san” postao prošlost. Uljuljkala sam se u lažnu sigurnost svakodnevice. Odlazila sam na posao, brinula o djeci i naoko je sve bilo u redu. Povremena prisjećanja na taj protekli događaj sve sam više odbacivala od sebe kao da se on mene ne tiče ili se dogodio nekome drugom.

Kako život donosi i lijepe i tužne trenutke, tako je taj tužan period došao i u moj život. Moj se otac ozbiljno razbolio, a ja sam se veoma teško s tim nosila. Osjećala sam kako iznutra venem, no ništa nisam poduzimala da to promijenim ili da si pomognem. Gledajući njegovu patnju i sama sam jako patila. Najteže je kad moraš gledati bližnjeg kako pati, a ne možeš mu pomoći. S obzirom da je naš odnos bio prilično hladan, to je bilo veoma čudno. Kao da sam s njegovim padanjem propadala i ja, no psihički. Odbijala sam priznati samoj sebi da sam u depresiji. Izgubila sam interes za sve oko sebe i sve mi je bilo teško. Ponekad bi jedva skupila snage da ga posjetim u bolnici. Sjećam se da sam se molila Bogu da ga ne uzme jer je u najboljim godinama.

Sa zavišću bi gledala zdrave sedamdesetogodišnje susjede dok je moj otac mjesecima bolestan boravio u bolnici. Trebao je hitnu transplataciju srca. U to vrijeme nisam znala da smo majka, brat i ja molitvom samo produljivali njegovu i našu agoniju. Silno smo željeli da poživi i da ozdravi. U tom trenu svi smo zaboravili koliko nam je zla i nesreće prouzročio dok je bio zdrav. Jedino što me je pogađalo bilo je to što se ni jednom riječju nije pokušao ispričati. Tako bolesnog bilo ga je lakše optuživati, nego suosjećati s njime. Tako sam se barem povremeno tješila u teškim trenutcima. Liječničke prognoze su unatoč svoj naprednoj medicini davale slabe šanse da preživi jer pronaći srce koje bi mu odgovaralo bilo je vrlo teško. Osim toga, mladi ljudi su imali prednost na listi čekanja. Broj donatora tada je bio na razini cijele Europe, no mojem tati nije bilo spasa.

Kad god sam ga posjećivala u bolnici pretvarali smo se kao da je sve u redu. Čak sam pri jednom takvom susretu bila gruba.

– Prvo si nas gnjavio i maltretirao, a sada se pak sve vrti oko tebe jer si bolestan. Nikako nam ne daš mira – govorila sam mu u polušali. Bolna sjenka prešla je preko njegova lica, no ništa mi nije rekao. Znala sam da je uvrijeđen, ali i ja sam bila povrijeđena.

– Mogao bi barem reći da ti je žao – rekla sam pomalo uvijeno.

– Ti to mene pratiš na drugi svijet? – pitao je cereći se usiljeno.

– Ne, ne daj Bože. Zašto bi tebi bilo ljepše nego nama? – našalila sam se.

U njegovim očima pročitala sam nešto slično isprici i shvatila koliko je i meni samoj teško priznati kad pogriješim.

– Ja sam vam oduvijek svima želio dobro – rekao je kratko.

GUŠILA SAM TUGU U SEBI

Sljedeći put kad sam ga posjetila bio je vidno lošije. Trudio se održati razgovor, ali vidjelo se da mu je preteško. Trudio se održati razgovor ležernim, a ja nisam mogla da mu se ne divim zbog toga.

– Znaš li da je procvao tvoj bijeli ljiljan? – pitala sam ga smeteno nekoliko dana prije smrti.

– Zar je!? – začudio se i neobično ozario, a onda je odjednom kroz njegove oči prošla sjenka tuge. Znala sam da je tada znao kako će otići.

– Nakon toliko godina, bilo bi i vrijeme – dodao je. Pokazala sam mu sliku koju sam slikala mobitelom, a on je skupio snage da se nasmiješi. A onda je iznenada ušutio.

– Umoran sam, nemoj se ljutiti -ispričao se i okrenuo mi leđa. Ne znam je li ga tada slomila tuga ili je stvarno osjećao toliki umor. Više nije želio komunicirati. Poželjela sam ga zagrliti i reći mu da ga volim, ali riječi nikako nisu izlazile. Neka tvrdoglava šutnja nije mi dozvoljavala da se otvorim, kao ni puno puta do tada. Umjesto toga, lakše je bilo zamjerati mu zbog svega što nije učinio kako treba, onako kako bi to otac trebao!

Otišao je jednoga kišovitog dana, ljeti, dva dana nakon svojeg rođendana. Sjećam se kako smo suprug i ja brali višnje ispred naše kuće. Djeca su se igrala i trčkarala u svojim žarkim kabanicama.

– Reanimirali su ga već drugi put danas, no nisu ga više uspjeli vratiti – javljala je moja majka kroz plač.

– Šališ se!? – ponavljala sam u nevjerici.

– O kad bih se barem šalila – majka je još više zaplakala. Zanijemila sam i ne sjećam se više što sam joj točno rekla. Osjetila sam iznenadnu slabost u nogama i nehotice sam kleknula na koljena. Premda smo se svi pripremali za takav ishod, moj prvi susret sa smrću bliske osobe bio je šok. Nikako nisam mogla povjerovati da ga više nema. Naš odnos tako je glupo završio. Za kraj mu nisam rekla ništa lijepo.

Otpratili smo ga zajedno s velikom rodbinom. Noćima sam lijegala gušeći tugu u sebi. Ponovno si nisam dozvoljavala pustiti iz sebe ono što me tištilo. Iznova sam se osuđivala jer se nisam pravilno oprostila od njega. Pitala sam se zašto taj zid šutnje nismo mogli srušiti čak ni na njegovoj samrti. Zašto mi kao otac nije mogao reći da me volio i da mu je žao zbog svega lošeg što je učinio!? Slična pitanja motala su mi se po glavi, ali nikako nisam pronalazila odgovor na njih.

IZAŠLA SAM IZ SVOG TIJELA

Jedne noći dok sam u suzama tonula u san, dogodilo mi se nešto vrlo neobično. Ni dan danas ne znam reći jesam li to doista sanjala ili se stvarno dogodilo. Ponovilo se slično iskustvo kao onda u tunelu. Osjetila sam kako se podižem iz vlastita tijela i kako me za ruku hvata nepoznata sila. Vjerovala sam joj. Letjeli smo iznad krovova kuća i sve je bilo u prekrasnim bojama. Nisam se bojala. Počeli smo se uspinjati sve više i više. Ta ista sila sa mnom je izmjenjivala pregršt informacija koje su bile i više nego ugodne. Izazivala je u meni zavidan raspon ugodnih emocija kako smo se uzdizali sve više i više.

U jednom trenu pogled mi je pobjegao prema kući u kojoj smo živjeli i na moje beživotno tijelo. Bilo je to neopisivo iskustvo. Uporno sam pokušavala pomaknuti ostavljeno tijelo koje je izgledalo kao da spava, ali nisam mogla. Osjećaj je bio zastrašujuć jer nisam mogla upravljati svojom sviješću. Ponavljala sam samoj sebi da sanjam i da će sve proći. Bila sam bespomoćna, baš kao onda u bolnici. Istovremeno sam se divila i strepila, željela se vratiti. Isto tako znala sam da moram još puno toga vidjeti. Premda je sila koja me vodila bila dobronamjerna, bojala sam se.

– Želim se vratiti – govorila sam.

– Sigurna si? – pitao me nevidljivi glas.

– Jesam.

– Ali tamo si tako tužna – osjetila sam suosjećanje u glasu.

– Znam, ali želim natrag – lovila me lagana panika da me nepoznati glas neće poslušati.

– U redu, kako ti želiš – meko je odgovorio glas.

Sljedeće čega se sjećam bio je neopisiv osjećaj lakoće. Kao da sam klizući ulazila u svoje tijelo. Osjetila sam svaki djelić, svaku stanicu svojeg tijela, a pri osjetu nožnih prstiju uslijedilo je naglo propadanje i trzaj tijela. Napokon sam mogla pomaknuti tijelo, imala sam kontrolu nad njim. Istog trena sam otvorila oči i s olakšanjem shvatila da sam budna. Nisam o tom nikome govorila jer sam se bojala da će me proglasiti ludom. Plakala sam. U krajnjem slučaju, svi bi me uvjeravali da sam sanjala pa sam se i ja tako uvjerila. Kad sam sve to ispričala svojem suprugu, pogledao ma zabrinuto.

– Možda bi trebala pitati liječnika o lijekovima koje uzimaš!? -predložio mi je.

– Ali to mi se već prije dogodilo, a tada nisam uzimala nikakve lijekove – pobunila sam se.

– Molim te, ja se nadam da si sve samo sanjala. Bolje je da i ti tako misliš. Ako se to bude ponavljalo, bolje da odeš liječniku. Prekinula sam daljnju raspravu i sama se uljuljkala u to objašnjenje. Ono je jedino bilo realno. Kako se takav događaj nije ponavljao, kroz nekoliko mjeseci zaboravila sam na to.

Zasjenili su ga moji novi problemi. Moja depresija se pogoršala i počela sam obilaziti razne liječnike i alternativce kako bi me nekako izvukli iz mog stanja. Sve je davalo slabe rezultate i svaki moj novi dan postao je borba da pronađem snagu za sljedeći.

GLUPA SI KAO I TVOJA MAJKA!

– Moraš se malo trgnuti, djeca te trebaju – govorio mi je suprug.

– Kao da ja to ne znam! Misliš li da se ne osjećam grozno zbog njih!? Što da radim, ne znam si pomoći! – rekla sam dramatično. Nisam shvaćala koliko je upravo ta moja dramatičnost i negativnost doprinijela mojem razvoju bolesti. Sve sam se više zatvarala pred svima, bila sam poput prikaze. Samo je moje tijelo bilo dokaz mog postojanja. Usredotočila sam se na svoju bolest kao da je sve ostalo prestalo postojati.

– Ja više ne mogu to izdržati -rekao je moj suprug i sam već slomljen.

– A što misliš kako je tek meni!? – zavapila sam.

– Ovo ovdje što mi imamo više nije život. Ja tebe više ne prepoznajem. Ma gdje je nestala ona borbena Marija!? – protresao me blago za ramena, a suze su mi nekontrolirano krenule.

– Ponovno plač, tako tipično! -prokomentirao je i otišao djeci.

Znala sam da je silno zabrinut za mene, no nisam ga mogla utješiti. Nisam si znala niti mogla pomoći. Činilo se da se mjesecima vrtim u krug i uvijek se vraćam na početak. Povremeni bljeskovi boljeg raspoloženja dali su mi nadu da ću jednog dana ipak biti ona stara.

Jednog popodneva dok sam pripremala ručak ponovno mi se dogodio neobičan obrat situacije. Kuhala sam očevo omiljeno jelo: kiselo zelje sa suhim mesom. Cijela je kuhinja mirisala i vratila me u trenutak dok sam bila tinejdžerka. Svi četvero smo sjedili za stolom i ručali. Budući da su to bili rijetki trenutci za razgovor, tada je otac obično kritizirao ili nas ili majku. Gotovo sam i sada mogla osjetiti oštar ubod riječi koje su mi parale srce:

– Nikada ništa od tebe! – govorio je oštar očev glas. – Imaš sve što možeš poželjeti, ali to ti nije dovoljno da se pošteno primiš knjige i zagriješ stolicu!

– Ideš mi na živce – odgovorila sam mu.

-Tebi su na pameti samo izlasci i odlazak na more. Tvoja ti majka previše dozvoljava, ako se mene pita.

– Ma što tebe briga!? Pusti me na miru – odbrusila sam.

– Glupa si kao i tvoja majka! -vrijeđao je.

– Petre, molim te! Pusti nas da ručamo u miru – umiješala se moja majka.

– A ti je samo brani! – pustio je žlicu da glasno padne na tanjur.

– Začepite svi troje! – izderao se i brat Tomislav.

– Svi ste vi ništa koristi! – procijedio je tata kroz zube.

– Kao da si ti nešto bolji! Ti si nas svemu naučio – optužujuće sam rekla.

– Zapamtit ćeš ti ovaj razgovor -snažno je zamahnuo rukom i ošamario me. Uspomena je izblijedila. Tog trena osjetila sam onu dobro poznatu slabost u koljenima i ispustila lonac iz ruku koji je snažno tresnuo o pod. To me podsjetilo gdje sam i vratilo u sadašnji trenutak. Srećom, bila sam sama kod kuće pa se nitko nije prepao. Spoj straha i boli spopali su me toliko snažno da sam zaplakala. Ridala sam glasno poput ranjene zvijeri.

Teško da bi se uspjela smiriti da u tom trenu nisam osjetila prisutnost nečeg neobjašnjivog. Shvatila sam da je netko pored mene, premda ga nisam vidjela. Umjesto da zbog te spoznaje poludim od straha, iznenada me obuzeo silan spokoj. Osjećala sam se toliko sigurnom, baš kao u onom “snu”. Kao da je ona ista sila iz “sna” djelovala kroz mene. Suze boli promijenile su svoj tok u suze ganuća i zahvalnosti. Tko god da je tada bio pored mene donio mi je neopisivi mir.

ZAR NE VOLIŠ SVOJEG MUŽA?

Od tog dana počela sam vjerovati da moji “snovi” nisu bili slučajnosti. Netko ili nešto je bilo prisutno u mom životu i pomagalo mi je. Bilo je očevidno da imam pomoć iz nekoga drugog svijeta. Nisam preispitivala tko ili što bi to moglo biti, to nije bilo ni važno. Odlučila sam što više moliti i zahvaljivati kako bi se takva pozitivna iskustva češće ponavljala. I bilo ih je, onoliko koliko sam si dozvoljavala osluškivati. Nije bilo lako doprijeti do mene, tek danas mi je to jasno. Potrošila sam godine skrivajući se od života. U nekim trenucima bila sam bolno svjesna te činjenice, ali nisam znala kako je promijeniti. Moja mi je bolest postala utočište. Na taj način sam bježala od života i svojih odgovornosti.

Nisam se imala snage suočiti s boli i poteškoćama koje su se javljale. Stoga je bilo lakše živjeti poput sjene i posvetiti se svojoj depresiji. Ona je zapravo bila moj izlaz koliko god to suludo zvučalo. Budući se nisam mogla nositi s gubitkom oca, oprostiti si naš odnos i pomiriti se, radije sam izabrala bolest i bavila se njome. Podrška mojih najmilijih počela je slabjeti, čak je i majka izgubila strpljenje.

– Trgni se malo, zašto se prepuštaš toliko toj bolesti!? – rekla mi je jednom prilikom.

– Misliš da to ne činim? – usprotivila sam se.

– Zar ne voliš svojeg muža, svoju djecu, mene…?

– Nadam se da vas volim – rekla sam nehajno.

– Kako to misliš da se nadaš? -pitala je snebivajući se.

– Čini mi se da kao da sam izgubila srce, ne osjećam ništa osim tuposti i bezvolje. Tako mi je još otkako je tata umro – požalila sam joj se.

– I meni silno nedostaje, no nikada mi se nije činilo da si ti toliko vezana za njega – konstatirala je zamišljeno.

– I nisam, barem se tako nikad nisam osjećala. Možda će zvučati okrutno, ali ne nedostaje mi kako bi trebao – pogledala sam je pomalo uplašeno. Majka je uzdahnula i na trenutak ušutjela.

– Što kažeš da izađeš malo s prijateljicama sutra, nisi već dugo nigdje bila – predložila je nastojeći zvučati opuštenije. Vidjela sam da je luda od brige, pa sam pristala nevoljko poslušati njezin prijedlog.

Tog dana, Ema i Sara čekale su me u kafiću gdje smo nekada davno običavale zalaziti. Unutra se sve promijenilo. Sa sjetom sam se prisjećala kako sam nekad bila sretnija i opuštenija. U meni je postojala životna iskra koja me pokretala, a sada sam bila poput prazne ljušture.

GORAN MI JE OČITAO BIO POLJE

– Marija! – prepoznala sam Emin glas i ugledala je zajedno sa Sarom u jednom separeu. Mahnula sam im i krenula prema njima.

– Izgledaš predivno – rekla je Sara koja je uvijek imala u rukavu neki kompliment za mene. Nasmiješila sam se i zahvalila joj. Primijetila sam da me obje gledaju suosjećajno, što me prilično naljutilo. Nisam željela njihove sućutne poglede ni razumijevanje. Odmah sam pomislila kako sam pogriješila što sam uopće izlazila iz kuće. No, kako je razgovor tekao, pomalo sam opuštala. A onda me iznenadio Sarin prijedlog.

– Znaš kako ja stalno muku mučim sa svojim mužem, stalno se svađamo i nikako da nam krene na bolje? Praktički smo na granici da li ćemo se razvesti ili ne. Zato sam odlučila posjetiti jednog muškarca tu u Hrvatskoj koji se bavi čitanjem karmičke dijagnostike – objašnjavala je – Mislim da bi nam to moglo pomoći!

– Da, i ja ću joj se pridružiti, a možda bi htjela i ti? – nadovezala se Ema gledajući me.

– Ne znam baš da je to za mene – negodovala sam. – Jedva se nosim sa sadašnjim životom, a kamoli još i sa prošlim – našalila sam se.

– Nije to nikakvo čitanje prošlih života, nego on iz naših bio polja može očitati zašto smo zaglavili u nekom problemu i onda može pomoći da ga riješimo kroz meditativni proces transformacije – pokušavala mi je objasniti Sara, a u meni se odjednom probudila neka iskra nade i znatiželje.

– Hajde Marija, pa sjeti se samo kakva si ti iskustva imala, onog tunela i onog propadanja natrag u tijelo. Sve bi to sada mogla pitati -navaljivala je Ema.

– U redu, kada idemo? – rekla sam ne razmišljajući više ni o čemu.

– Što prije – to bolje, takvu te volim! – nasmiješila se Ema.

Kad sam suprugu saopćila da ću posjetiti neobičnog muškarca, nije reagirao pozitivno. Bio je sumnjičav i bojao se da mi ne bude još gore.

– Potrošit ćeš opet silan novac, a rezultati će biti kao i kod drugih alternativaca – nikakvi – prigovarao je.

– Baš ti hvala na podršci. Govoriš mi da se trgnem i nešto pokušam, a sada kad želim pokušati misliš samo na novac – pobunila sam se.

– Zašto su svi načini na koje si ti pomažeš vezani uz novac? – uhvatio se za glavu tobože očajan.

– Ja ću to učiniti. Imam osjećaj da bi mi moglo pomoći – nesigurno sam rekla.

– Kao i sve do sada. Ma daj shvati već jednom da ti ne može pomoći nitko osim tebe!

– Znam, ali on bi mi trebao pomoći da sama riješim problem – nisam odustajala.

– U redu, kako hoćeš – pomirljivo je opustio ruke uz tijelo.

Kroz nepunih tjedan dana sjedila sam u sobičku i čekala svoj red kako bi mi Goran očitao bio polje. U tom trenu čudila sam se samoj sebi što sam odlučila doći. Odjednom mi je sve bilo glupo i besmisleno i nisam vidjela da ću ovdje naći neko rješenje. Bile smo naručene samo nas tri toga dana. Neko smo vrijeme čekale u prostranom hodniku, a onda je on izašao. Imao je veoma smireno i dobroćudno lice. Bio je prilično nizak, a kosa mu je bila duga. Imao je bradu crvenkastog odsjaja. Lagano se nasmiješio i sve tri nas kratko odmjerio.

– Drago mi je da ste došle – pozdravio je, a mi smo uzvratile.

– Jeste li se dogovorile koja će prva? – pitao je obazrivo.

Ema je odlučila prva ući u mali sobičak ispunjen egzotičinim mirisima. Tamo se radila individualna terapija. Dok smo Sara i ja čekale, nervozno sam premetala ruke u svom krilu.

– Bit će sve u redu, ne brini – pokušavala me utješiti Sara. Nijemo sam kimnula glavom kako bih joj zahvalila.

BIO JE TEŽAK KARAKTER

Odlučila sam ući posljednja kako bih prvotno čula dojmove svojih prijateljica. Obje su izlazile ozarenih lica i zadovoljne. Svaka je ispričala nekoliko detalja i nisu krile oduševljenje jer su napokon “progledale” srž svog problema. Goran je izašao iz sobice i pokazao mi da sada ja mogu ući. Drhtala sam od straha i uzbuđenja istovremeno. Koliko god sam se trudila, čak ni moj glas nije mogao prestati drhtati. Uopće se nisam ugodno osjećala, premda je taj čovjek ulijevao povjerenje već na prvi pogled.

– Zaposleni ste? – pitao je opušteno nastojeći mi pomoći da se i ja sama opustim.

– Jesam – kratko sam rekla.

– Zadovoljni ste na poslu? – zanimalo gaje.

– Uglavnom jesam, sve je manje-više u redu – nasmiješila sam se usiljeno.

– Obitelj imate? – udobnije se smjestio u svoj naslonjač.

– Imam, supruga i jedno dijete -nisam se trudila otkrivati detalje.

– A recite mi, kakav vam je odnos s ocem? – izvlačio je iz mene nešto više informacija. Bocnulo me to pitanje.

– Uglavnom nikakav. Bio je težak karakter i nimalo obiteljski čovjek. Sada shvaćam da je bio duboko nesretan i nezadovoljan – tražila sam riječi kojima bih vjernije opisala svog oca, a moj sugovornik je nijemo kimao glavom.

– Osjećam veliko zamjeranje spram njega – primijetio je.

– Da, valjda – slegnula sam ramenima tobože ravnodušno.

– A kakve vas tegobe muče? -preskočio je na drugu temu.

Objasnila sam svoje poteškoće i priznala da su počele otprilike kada se otac razbolio. Usne i lice su mi se trzali jer sam se osjećala kao da ću se svakog trenutka rasplakati. Trudila sam se svim silama da tako ne bude. Ispričala sam mu također o svojim neobičnim “snovima” na što se nasmiješio i objasnio mi da sam imala pomoć iz drugog svijeta.

– Jesu li to anđeli? – pitala sam.

– Mogli biste ih i tako nazvati, bitno je samo da znate kako su oni tu kada ih zatrebamo. Vama su se jako uvjerljivo javljali, htjeli su vam pomoći, no teško je prenijeti poruke osobama koje nisu na istoj razini svijesti. No dosta o tome, vratimo se vašem problemu.

PUNO STE TOGA PROŠLI

Ono što sam ja pročitao u vašem bio polju i čuo od vas navelo me da shvatim u čemu je srž vašeg problema – spojio je dlanove i gledao me preko vrhova svojih prstiju. Napeto i nestrpljivo sam iščekivala što će mi reći.

– Vi ste naslijedili – da se tako izrazim – “prokletstvo” svoje obitelji. Tako bi to vjerojatno nazvali u narodu. Svi mi nasljeđujemo i dobre i loše osobine od svojih predaka. Ako oni ne riješe te loše osobine, strahove i slično, oni se prebacuju na nas – objašnjavao mi je.

Sledila sam se na trenutak i pomislila kakvo onda ja tek naslijeđe prenosim svojem djetetu!?

– Ne bojte se, riješit ćemo to. Vaš je otac bio iznutra izuzetno ranjiv, a karakter mu je bio starog, pomalo – da se grubo izrazim – konzervativnog kova. Znate onu: muškarci nikada ne plaču i ne pokazuju slabosti. Te dvije oprečnosti u njemu konstantno su se borile i on ih nije uspio prevazići. Nije želio popustiti osjećajima. Zatvorio je svoje srce, pjesnički rečeno.Tako i kod vas osjećam probleme sa srčanom čakrom. Razlog zašto vam se vaše stanje pogoršalo jest taj što je on prenio svoj teret na vas. Sada je na vama da popravite štetu, inače ćete je i vi prenijeti na vaše potomke. A zamislite ako je sada toliko snažno, koliko teško će tek postati njima! Na sreću, to loše naslijeđe počinje od njegova oca, nisu zahvaćene ranije generacije – govorio je, polako pokušavajući mi biti razumljiv. Osjetila sam silno olakšanje i ta čudna spoznaja me dobro protresla.

– I što ja tu mogu učiniti? – pitala sam zbunjeno.

– Kroz meditativni proces ćete oprostiti ocu i očistiti karmu vašeg oca i vlastitu. Na taj način pomoći ćete i svom ocu, iako više nije među nama.

Bila sam prilično sumnjičava glede toga, no pristala sam to učiniti. Uspjela sam se opustiti i ući u osjećaj praštanja i sve druge emocije koje su se pojavljivale putem. Korak po korak, suočavala sam se s jednom problematičnom situacijom u kojoj me otac jako povrijedio. Umjesto mržnje i zamjeranja proželo me iskreno suosjećanje i želja da mu kažem kako mi je jako žao zbog svega. Ponavljala sam mu iznova i iznova da ga volim i grlila ga. Zamolila sam ga da i on otpusti taj teret gušenja emocija i da se prepusti ljubavi. Bila sam svjesna samo toga da mi suze nekontrolirano klize niz obraze. Toliko sam silno željela prekinuti to “prokletstvo”, da me više ništa nije moglo zaustaviti u tome.

Bio je to jedan od najemotivnijih trenutaka u mojem životu. Kad je meditacija završila, Goran me je polako vratio u sadašnji trenutak. Više me nije bilo briga što sam uplakana pred strancem. Pogledala sam ga i ugledala divljenje i poštovanje u njegovu pogledu. Nisam znala što bih rekla ili pitala.

– Bavim se ovim poslom već gotovo deset godina – započeo je kratkim uvodom – i još nikada nisam vidio da je netko toliko jasno uspio očistiti lošu obiteljsku karmu. Ja vam moram čestitati! – govorio je iskreno. Pružio mi je ruku, a ja sam je skromno prihvatila.

– Sada će sve biti u redu, samo si dajte malo vremena. Dozvolite si sve ono što si do sada niste dozvoljavali. Sve će sjesti na svoje mjesto – uvjeravao me, a ja sam mu vjerovala jer su emocije koje sam doživjela u susretu sa svojim ocem bile presnažne.

-I to je to? – pitala sam u nevjerici.

– Jest, to je to, ništa drugo ne morate činiti – prišao mi je i zagrlio me. Iznenada me preplavio osjećaj mira i one iste sigurnosti kao u susretu s onim nevidljivim anđelom. Goran je kanalizirao divnu energije koja se mogla odmah osjetiti. Odmaknuo se od mene i pogledao me sa zanimanjem.

– Vi ste jedna duša koja ima veoma široko djelovanje – primijetio je, na što sam ga ja začuđeno pogledala. – Puno ste toga prošli i posjetili i druge svjetove osim naše Zemlje – nasmiješio se, a ja nisam znala što bih s tom informacijom. Moram priznati da sam usprkos tom čišćenju i dalje bila sumnjičava i nisam očekivala da će mi ta saznanja uspjeti promijeniti život.

Promjene su se počele događati. Počela sam se vraćati samoj sebi i napokon sam znala tko sam ja. Moja je sjena nestala, a iskra koju sam oduvijek imala u sebi otopila je led. Znala sam da sam sada na putu koji vodi prema ljubavi. Sve te godine tražila sam je kao da je izvan mene, a bila je ovdje. Vraćam joj se polako, ali sigurno.