Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Tajio mi je izvanbračnu kćer

Po prvi smo se put s godišnjeg odmora iz domovine vraćali samo nas dvoje, moj suprug Mladen i ja. Kilometri su žurno izmicali ispod kotača našeg automobila približavajući nas brdovitom predjelu Hessena, gdje smo u jednom manjem mjestu pred dvadesetak godina osnovali svoj dom, u kojem je rođeno naše jedino dijete, naš sin Marko, nad čijim sam odrastanjem bdjela svih dvadeset godina, a sad je ostao u domovini na odsluženju vojnog roka. Bio je to naš prvi rastanak i zato mi je tako teško pao. Bojala sam se da mu se što ne dogodi, budući da je moj sin bio pravi antitalent za oružje i vojne vještine. Ja sam mu kao majka usadila uvjerenje da bi ovaj svijet bio mnogo humaniji bez vojske i naoružanja, jer u tom slučaju ne bi bilo ni ratova iza kojih nam ostaju samo bezbrojni grobovi, bogalji i siročad. Imala sam osjećaj da je pristao na odlazak u vojsku samo zato da udovolji ocu.

– Da je uzeo njemačko državljanstvo, mogao je odslužiti vojsku radeći bilo koji posao, bez oružja – predbacila sam mužu što je inzistirao da sin odsluži svoj dug domovini.

– Mogao je, ali ja smatram da je civilno služenje vojske za slabiće. Da bi mladić postao pravi muškarac, mora biti vojnik! I nemojmo više o tome, Jadranka! – ljutio se.

Doduše, da je moj sin već pravi muškarac i bez završene vojske, upravo sam na tom našem ljetovanju shvatila gledajući kako ga djevojke oblijeću. No, kad sam vidjela da se istinski zaljubio u Marinu, kćerku vlasnika pansiona u kojem smo ljetovali, bilo mi je drago što mu ona uzvraća ljubav pa sam bezbrižnije otputovala znajući da neće biti vojnik bez posjeta. Poželi li moj sin nakon odslužene vojske ostati u domovini, ni mene više ništa ne motivira za ostanak u Njemačkoj, jer mi je naš dom bez njega pust i prazan. Uostalom, ne štedimo li svih proteklih godina upravo zato da se jednog dana vratimo i tom ušteđevinom započnemo neki posao da sebi i našem djetetu osiguramo budućnost, jer nas dvoje zasigurno u Njemačkoj ne ćemo čekati mirovinu? – razmišljala sam.

Obradovala sam se promjenama koje sam zapazila u mom rodnom Gorskom kotaru, gdje se sve više domaćinstava orijentira na seoski turizam, a to je jedini posao u kojem bismo i mi jednog dana mogli uspjeti.

Stoga me posebno veselilo što je moj Marko završio školu ugostiteljskoturističkog smjera, računajući da ćemo jednog dana imati svoj ugostiteljski objekt negdje na Jadranu. Iz tih smo razloga u posljednje tri godine ljetovali u različitim mjestima i aranžmanima, te smo zaključili da većina nudi uglavnom sunce i more. Budući da je to ljeto bilo izuzetno vruće, dio godišnjeg odmora proveli smo podalje od obale, u našem rodnom kraju. Tek smo se u tom carstvu šuma i hladovine istinski odmorili. Došli smo do zaključka da je u našem kraju najprijatnije podneblje zato što se u našim planinama sudaraju blaga mediteranska i oštra planinska klima, te se istog dana možemo kupati u moru i skijati na planini.

– U našem je kraju budućnost turizma – nabacio mi je Marko o čemu sam i sama promišljala toga posebno vrelog ljeta.

O svojim razmišljanjima pokušala sam razgovarati sa suprugom nakon povratka u Njemačku, ali je on rekao da je još prerano o tome donositi bilo kakve odluke.

– Još najmanje dvije godine trebam ostati ovdje, a onda ćemo vidjeti kako dalje. O tome ćemo podrobnije kad se vratim s terena kamo upravo sutra odlazim. Nadam se da ti samoj neće biti dosadno. Sada ti je jedinstvena prilika da se odmoriš od svoja dva muškarca – pokušavao me Mladen raspoložiti jer je znao da ne volim biti sama, pogotovo sad kad nam sin nije bio kod kuće.

Na poslu mi je vrijeme brzo prolazilo. Kao glavna kuharica u gradskom hotelu, nisam se više umarala od posla kao ranijih godina kad sam radila u restoranima naših zemljaka gdje se nikada nije znalo dokle traje radno vrijeme. Ovdje je posao tekao ujednačeno, a radilo se u dvije smjene. Samo u iznimnim slučajevima, kad bi u hotelu boravila kakva grupa ili bi se zaustavio neki autobus s turistima, u kuhinji bi nastala strka.

Upravo sam se bila vratila s posla prilično umorna, jer nam je u hotel stigla grupa studenata šumarstva, što nije bilo prvi put jer je naš gradić okružen šumama u kojima su studenti vjerojatno nešto proučavali. O tome tko boravi u našem hotelu, redovito je nas u kuhinji izvještavala jedna od sobarica, simpatična i radišna djevojka koja bi nam u vrijeme povećanog posla uskakala u pomoć. Dunja je bila jedina od naših zemljaka zaposlena u tom hotelu i jedina osoba s kojom sam bila bliska. Ona bi me često posjećivala u stanu, pogotovo kad je znala da sam sama. Često sam, družeći se s Dunjom, požalila što nemam kćer s kojom bih mogla biti bliskija nego s moja dva muškarca. No, kad je bilo vrijeme za rađanje nas dvoje smo, čekajući povoljnije prilike, ostali na jednom djetetu.

Vaš je suprug – moj otac!

Iako je naš Marko bio jedinac, odrastao je u skromnog, poslušnoga i samostalnog mladića. U osnovnoj je školi spadao u grupu učenika kojima je omogućen upis u gimnaziju, iz koje nakon mature mogu na željeni studij, ali se moj Marko opredijelio za obrazovanje u turističkoj djelatnosti. Za razliku od mnoge djece naših radnika rođene u Njemačkoj, moj sin se emotivno vezao za zavičaj svojih roditelja. S veseljem je pohađao dopunsku nastavu na hrvatskom jeziku, gdje je mnogo naučio o svojoj domovini o kojoj je znao mnogo više od nas oboje. Još kao nedorasli mladić obrazlagao nam je prednosti našeg kraja u razvoju turizma, samo što ga mi nismo uzimali za ozbiljno. Stoga sam tih dana nakon povratka u Njemačku sve više razmišljala o Marku, uvjerena da se on više neće vratiti nakon odslužene vojske, jer će se vjerojatno oženiti s Marinom, budući da njih povezuje i ljubav prema istom poslu.

Razmišljajući o svom jedincu, vratila sam se s posla i uključila televizor da prestanem misliti uvijek o istom. Kad se na vratima čulo zvono, pomislila sam da je došla Dunja pa sam bez provjere otvorila vrata. No, umjesto poznatog, uvijek nasmijanog lica, ugledala sam nepoznatu djevojku duge tamne kose. Nakon što mi je djevojka, na moje pitanje koga traži, uzvratila pitanjem je li tu stanuje Mladen O., ponudila sam joj da uđe.

– Ja sam Korina! – predstavila se nepoznata djevojka pružajući mi ruku, provjerivši još jednom stanuje li ovdje Mladen, a prezime mog supruga je izgovorila začuđujuće točno i korektno, što se od Nijemaca nije moglo očekivati, budući je naše prezime završavalo sa skupinom glasova “čić”.

Promatrajući došljakinju, odjednom me obuzela neka crna slutnja, a tijelom mi prostrujala slabost od ružne pomisli koja mi se rodila tog trenutka. Što ova djevojka ima s mojim mužem i zašto ga traži, proletjelo mi je mislima pa sam je pozvala u sobu gdje sam se sručila u fotelju dok mi noge nisu otkazale poslušnost. Sjela je na ponuđenu stolicu i letimičnim pogledom preletjela naše obiteljske portrete povješane na zidu nasuprot njoj.

– Pretpostavljam da ste vi supruga gospodina Mladena! – započela je nesigurnim glasom.

– Jesam, gospođice, Korina! A mogu li znati zbog čega tražite mog muža? – upitala sam s knedlom u grlu.

– On momentalno nije doma, a vratit će se s terena za nekoliko dana. Ako ga poznajete, onda znate da radi kao građevinar – izgovorila sam izazovnije no što sam željela.

– Oprostite na smetnji i uznemiravanju. Ja sam studentica šumarstva pa sam se sa svojom studijskom grupom našla u ovom mjestu posve slučajno, te sam iskoristila priliku… – tu su joj riječi zapele, naglo je ustala uz ispriku da će Mladena potražiti nekom drugom prigodom.

– Stanite, Korina! Valjda vam je jasno da me zanima zbog kojih razloga ste potražili mog supruga. To mi morate reći prije nego odete! -izgovorila sam strogim glasom kojeg sam se i sama uplašila.

– U pravu ste gospođo, Jadranka! – popustljivo se spustila na stolicu. – Vaš suprug Mladen je moj otac – ispalila je poput groma iz vedra neba. – Otuda imam i njegovo prezime, pokraj majčinog, djevojačkog – govoreći, izvadila je studentsku knjižicu i pružila mi je otvorenu, gdje se jasno moglo pročitati njeno ime, njemačko i pokraj njega prezime koje i ja nosim.

– Jeste li sigurni u vašu tvrdnju da je vaš otac upravo moj Mladen, jer gotovo cijelo njegovo selo ima isto prezime, a ime Mladen je vrlo često u tom kraju! Mnogi su muškarci iz našeg mjesta otišli u Njemačku prije mog muža pa se ne bih čudila da ste u zabludi…

Ovo “moj Mladen”, izgovorila sam s posebnim nabojem kao da ću time nadvladati strah da on ustvari nije samo moj.

– Sigurna sam, gospođo, a vjerojatno je i on u to siguran kad mi je sve do pred pola godine slao alimentaciju. Budući da ga moja mama ne želi preko suda podsjećati na njegovu obvezu, potražila sam ga osobno. Tek sam se sada uvjerila da sam napravila glupost, jer vi nemate pojma o mom postojanju. Nisam mu htjela napraviti neugodnosti ali mi je novac prijeko potreban. Pri kraju sam studija, a moja mama i očuh ne mare za moje potrebe. Ispričavam se, ali bila sam prisiljena na ovaj korak! – ponovo je pokušala otići, da ne kažem pobjeći, jer sam iz njena uplašenog pogleda mogla pročitati da očekuje izljev bijesa povrijeđene žene. No, moja je ljutnja brzo minula pred uplašenom djevojkom koju život, izgleda, baš i nije mazio.

Zašto se nije oženio tom Njemicom?

Opustite se, Korina! Lijepo ćemo uz kolač i kavu porazgovarati. Ja se na vas nemam zbog čega ljutiti, a kao što vidimo, moj će muž spoznati da je svijet premalen da se istina sakrije. Drago mi je što sam vas upoznala, makar i na ovaj način, kad mi to Mladen nije htio otkriti. Navratite prije odlaska, budete li imali vremena i želje – rekla sam s namjerom da, nakon što splasne prvo iznenađenje, nešto više doznam o toj simpatičnoj djevojci.

Što sam je više promatrala, njen izraz lica, oblik i boju očiju, gustu kuštravu kosu kao i u moga Marka, pronalazila sam sve više sličnosti koje su upućivale na mogućnost da joj je Mladen otac.

– Oprostite što sam vas svojim dolaskom uznemirila. Bila sam isuviše sebična kad sam odlučila upoznati obitelj svog oca. Mada sam to do danas često poželjela, na ovo me prisilila potreba jer sam se morala zadužiti da platim smještaj u studentskom domu. Sad moram ići kako ne bi za mnom napravili potragu. Budem li imala prilike, navratit ću.

– Rekli ste da ste pri kraju studija, a koliko vam je godina? – morala sam doznati radi vlastite znatiželje, kao i zbog drugih razloga, jer sam znala da ću tog dana u tančine proanalizirati svoj protekli život, ne bih li odgonetnuta u kakvim je okolnostima moj muž postao otac djeteta koje mi je zatajio.

– Drago mi je što sam vas upoznala, a ujedno doznala da imam tri godine mlađeg polubrata Marka. Već sam godinama primala novac od oca, a da o njemu i njegovoj obitelji gotovo ništa nisam znala – rekla je, s osmijehom na odlasku.

Gledajući njen lepršavi hod, osjetila sam neku čudnu bliskost prema toj nepoznatoj djevojci s kojom me sudbina povezala uz istog čovjeka, kojem sam slijepo vjerovala sve do tog dana. Kakav je zapravo čovjek taj moj Mladen, pitala sam se suočena sa spoznajom da mi godinama skriva jedan dio svog života. Je li on pokvareni lažov ili u tom atleti od muškarca čuči slabić koji se boji priznati mi istinu da ima vanbračnu kćer? Zašto se nije oženio tom Njemicom, Elizabetom, kako reče djevojka da joj se mama zove, kad je već s njom imao dijete prije našeg braka? Uvijek sam mu vjerovala kao samoj sebi, pa sam tako bez protivljenja prihvatila njegov prijedlog da imamo odvojenu štednju, a bankovne račune nikad nismo jedno drugom kontrolirali.

Dapače, on svoje bankovno poslovanje drži u jednom kovčegu u kojeg nikada nisam zavirila. Kako nastaviti zajednički život nakon ovog saznanja, bilo je najvažnije pitanje na koje nisam pronalazila odgovora.

Suočena sama sa sobom i novom spoznajom da me moj voljeni suprug iznevjerio, nisam mogla u jednom trenutku odbaciti ljubav koja me uz Mladena vezala od najranijeg djevojaštva. Odrasli smo u istom selu, pješačili do škole po ljetnoj žegi i dubokom snijegu zametenim brdskim stazama, a nikad se nisam bojala vuka ni medvjeda jer je uza me bio Mladen, najjači među dječacima koji nije skrivao da sam mu najdraža od djevojčica. Prvi naš rastanak, kad je Mladen otišao u đački dom da završi srednju građevinsku, teško sam prihvatila, jer mi je on bio zamjena za brata kojeg nisam imala, bio mi je rame za plakanje dok bi moj otac maltretirao majku predbacujući joj što mu nije rodila sina. Doduše, u Mladenovoj sam kući i nakon njegova odlaska nalazila utjehu, jer su me njegova sestra Milica, kao i majka Josipa tješile kako će sve biti dobro. I bilo je “dobro” kad su mog oca jednog jutra našli smrznutog u snijegu, a moja jadna i prežalosna mama sebe okrivljavala za njegovu smrt.

– Kad se nije vratio do ponoći, trebala sam otići do gostionice i dovesti ga kući – govorila je već naviknuta da je ona kriva za sve nevolje ovog svijeta. Otkad smo ostale same, nagovorila me da završim kuharski zanat na čemu sam joj i danas zahvalna jer sam se u tom poslu dobro snašla. Mladen je završio za građevinskog tehničara, te se zaposlio u firmi koja je obavljala građevinske poslove u Njemačkoj.

Vjerovala sam njegovim riječima izgovorenim na rastanku, da nikad neće voljeti niti jednu drugu ženu, kao i obećanju da će doći po mene čim bude spreman za ženidbu. Ja sam ga vjerno čekala. Došao je uoči uskrsnih blagdana dvije godine kasnije. Dok me držao u zagrljaju, a ja zamirala od sreće, pitao me volim li ga još uvijek. Nikad neću zaboraviti miris jorgovana što nas je u tom trenutku zapuhnuo iz vrta kad sam mu rekla da ću samo njega voljeti cijelog života. Uskoro smo se vjenčali i krenuli zajedničkim putem u život gastarbajtera.

Zaposlila sam se kao pomoćna kuharica u restoranu naših zemljaka i nastojala uz glavnog kuhara steći što više vještina u pripremanju njemačkih jela. Radila sam do devetog mjeseca trudnoće, a nakon rođenja našeg Marka, ostala sam kod kuće do njegovog polaska u vrtić. Tada smo preselili u manji gradić i mnogo komforniji stan, a ja sam se zaposlila u mjesnom hotelu gdje sam nakon nekoliko godina postala glavna kuharica. Godine su odmicale u slozi i ljubavi, a za svaki sam novi dan proveden uz Mladena bila zahvalna sudbini što mi ga je podarila.

Svake smo godine ljetovali u domovini, pa čak i u ratnim vremenima nismo propuštali priliku da posjetimo Mladenov i moj roditeljski dom. Naš je Marko odmalena pokazivao sklonost za život blizak prirodi. Oduševljavao se ljepotom šuma našeg kraja kojeg su u mnogome izmijenile novo izgrađene ceste, pa se do našeg sela danas ne pješači kao u vrijeme mog djetinjstva.

Koliko god sam razmišljajući o prošlosti pokušavala pobjeći od spoznaje da me Mladen iznevjerio, nisam uspijevala. Pomisao na susret s Korinom vraćao me u sadašnjost redajući mnoga pitanja bez odgovora. Zašto mi je prešutio da ima kćer? Ako me iskreno voli, a voljeti znači vjerovati voljenoj osobi, poznavati je u dušu, zašto mi nije povjerio svoju tajnu? Zašto me držao u uvjerenju da sam jedina žena u njegovu životu, i nisam li mu možda poslužila kao utjeha nakon razočarenja u toj Njemici, Korininoj majci? I dok sam u proteklim godinama svaku njegovu riječ uzimala za istinu, on je kriomice plaćao alimentaciju za svoju vanbračnu kćer. Je li moguće da moj Mladen nema u mene povjerenja, pitala sam se buljeći u prazno, a od gorčine što sam je osjećala u čitavom svom biću nisam mogla ni pošteno zaplakati.

Nisam mogla zamisliti rastavu

Kad mi se pogled zaustavio na Mladenovom kaputu obješenom na vješalici, osjetila sam oštru bol, sličnu onoj kad naiđete na osobni predmet nekog dragog koga ste netom sahranili.

Upravo sam se ja tako osjećala pomislivši na Mladena, moju jedinu ljubav u svom životu.

Baš je sve ovo besmisleno. Neprekidno strepimo pred budućnošću pitajući se koliko nam još od nje pripada, a onda spoznamo da nam ni prošlost ne pripada u potpunosti, da je sve bila samo iluzija.

Moram biti jaka i ne pokazivati okolini svoju tugu, pomislila sam sljedećeg jutra odlazeći na posao gdje smo tog dana spremali ručak za grupu studenata koja se nalazila u hotelu, u kojoj je bila i kćerka mog muža. Kad sam pomislila na Korinu, umjesto srdžbe, prožeo me blagi osjećaj radosti što ću je ponovo vidjeti za vrijeme ručka. Jer, ta mi je djevojka od prvog trenutka kad sam je upoznala, bila jednostavno draga, počela sam preispitivati jesam li ja normalna osoba kad ne mogu mrziti biće koje je plod Mladenove ljubavi i neke druge žene.

Dobro je što moj suprug nije bio kod kuće kad se pojavila Korina, jer doista ne znam kako bih se ponijela u toj situaciji. Možda bih u nastupu bijesa izrekla grube riječi zbog kojih bih se kasnije postidjela, a ovako me djevojka upoznala onakvu kakva sam u normalnim prilikama: tolerantna i razumna. Uz to sam imala vremena o svemu razmisliti prije nego mi se muž vratio kući. Prva mi je pomisao bila da mu ponudim rastavu bez svađe i razmirica. Ali, i od same pomisli na rastavu, potekle bi mi suze. Nisam mogla zamisliti život bez Mladena, pogotovo što još nisam znala okolnosti pod kojima je upoznao Korininu majku, a ja sam ga unatoč svega i dalje voljela.

Dan kad sam očekivala Mladenov povratak, protekao mi je u posebnoj napetosti jer je crv ljubomore činio svoje. Uvečer tog dana, izmoždena od razmišljanja i samožaljenja, zaspala sam u fotelji ispred ekrana. Probudio me blagi dodir Mladenove ruke.

Mjesec dana bez Mladena

Zašto nisi u krevetu, ljubavi moja, nego se ovako mučiš čekajući me?

Tko kaže da tebe čekam! Zaspala sam gledajući film – odgovorila sam, grubo ga odgurnuvši kad me htio poljubiti, kao da sam samo čekala trenutak da izlijem svoj bijes koji je čučao negdje u meni. Zapanjeno me gledao, pitajući zabrinuto:

– Što ti je? Da nisu stigle kakve loše vijesti od Marka, ili si nešto ružno sanjala kad si tako gruba?

– S Markom je sve u redu, ali se pojavio problem s Korinom – odgovorila sam ubojitim sarkazmom, prateći njegovu reakciju.

– Molim! S kojom Korinom? – pitao je drhtavim glasom, problijedivši poput krede.

– S kojom Korinom, pitaš? Valjda nisi zaboravio kako ti se zove jedina kći, ili možda imaš još koju? Možda si je doista zaboravio, kad joj već mjesecima ne šalješ alimentaciju! Gledao me zapanjen mješavinom čuđenja i nelagode, ili je to bio očaj kojeg ja nisam željela prepoznati.

– Kako god da si to doznala, žao mi je jer sam te htio poštedjeti…

– Poštedjeti! Čega? Saznanja da živim u laži i obmani, iluziji da je sve u najboljem redu! Čak sam pristala da mog sina nagovoriš na odlazak u vojsku, jer ti ovdje imaš svoju kćer. A koga ja imam? – nizala sam optužbe, postojeće i nepostojeće, dok me on bespomoćno šutke gledao kao da me vidi po prvi put u životu. Ustvari me i vidio po prvi puta ovako ojađenu i zločestu. Bilo bi mi mnogo lakše da se suprostavio, naljutio zbog mojih uvreda, opsovao, lupio šakom o stol da zaustavi bujicu mojih optužbi kako je on obični licemjer koji živi dvostrukim životom. Ali, ništa od svega. Samo me gledao ukočenim pogledom u kojem se nazirala bespomoćnost, zabrinutost i tuga. Videći ga takvog došlo mi je da zaplačem, jer koliko god sam vrištala zbog svoje povrijeđene taštine, u dubini mog srca ništa se nije promijenilo. Voljela sam Mladena svim svojim bičem, ali ne ovog na kojeg sam sasula drvlje i kamenje, već onog, mog Mladena iz djetinjstva, onoga koji je pripadao samo meni, uz koga su vezane moje najljepše uspomene, a kojima sam proteklih dana blažila svoju gorku spoznaju da me iznevjerio.

– A sada Mladene, izvoli poslati svojoj kćeri novac koji joj duguješ za pola godine! Obećala sam joj da ćeš to učiniti, kao pravi odgovorni otac – rekla sam najmirnije što je bilo moguće u toj situaciji.

– Naravno da ću joj poslati, ali samo za ovaj mjesec. Kad smo već kod toga, moram ti reći da sam alimentaciju redovito slao i nije mi jasno zašto je došlo do problema. Što se toga tiče, lako ću dokazati bankovnim izvadcima da sam izvršavao svoju dužnost – rekao je, moleći me da ga poslušam. – Pogriješio sam što ti nisam rekao da imam kćer, a nisam ti rekao zbog straha da te ne izgubim. Da si jedina žena koju istinski volim, zna i Elizabet, majka moje kćeri. Upoznao sam je po dolasku u Njemačku. Zbližili smo se jer je ona to nastojala, ali kad je spoznala da te nikad neće istisnuti iz svog srca, prihvatila je moju odluku da se ne vjenčamo unatoč djetetu koje je ona željela po svaku cijenu. Djevojčicu sam priznao kao svoju kćer i obvezao se na materijalno uzdržavanje do završetka školovanja. Jesam li došao po tebe kako sam i obećao, jesam li?

– Ništa više ne želim čuti – grubo sam ga prekinula. – Ne zanimaju me tvoje ljubavi, Mladene! Osjećam se prevarenom i od danas me ne smatraj svojom ženom. Službeno ćemo se rastati kad se vratim u domovinu, a nastojat ću da se to dogodi što skorije. Našem ćeš sinu sam objasniti zašto si nas varao svih ovih godina – i dalje je iz mene progovarao inat. Demonstrativno sam preselila u Markovu sobu i ponašala se kao da Mladena ne primjećujem. On očito nije mogao podnositi takvo stanje pa je otišao na gradilište u jedno udaljeno mjesto. Ostavio mi je adresu i broj telefona za slučaj da ga ustrebam.

Danima, a posebno u besanim noćima, preispitivala sam svoju savjest, jesam li pravedno postupila prema Mladenu. Kamo je odjednom nestao moj smisao za toleranciju i nisam li barem trebala saslušati njegovo objašnjenje kako mu se to dogodilo i povjerovati mu da se bojao kako mu ja neću oprostiti taj grijeh? Ako ustrajem u svom durenju, neću li sama biti kriva ako se doista rastanemo? Nisam li se i ja poslužila lažima kad sam predložila rastavu koju u dubini svog srca nisam željela? Nisam li lagala njemu i samoj sebi da ću se sama vratiti u naš zavičaj, kad mi razum govori da bez njega ne bih tamo mogla izdržati ni tjedan dana, a kamoli čitav ostatak života?

Taj mjesec dana proveden bez Mladena činio mi se praznim i lišenim svakog smisla vrijednog življenja. Nije me ni pokušao nazvati telefonom, kao ni ja njega, ali mi je napisao pismo u kojem mi je u potankosti objasnio kako je njegova veza s Elizabet skupo plaćena cijena mladenačkog neiskustva. Priznao mi je da ga sve češće zapeče savjest zbog kćeri Korine za koju je on najobičniji stranac, a pokraj svoje ravnodušne majke i očuha sklonog alkoholu, nikad neće osjetiti toplinu roditeljskog doma. Bilo je to pismo puno toplih riječi i neprikrivene molbe za oprostom, kao i opravdanja za želju da zataji kćer.

– Ako sam ti zatajio svoju nepromišljenu vezu u strahu da se nećeš udati za mene, želim ti dokazati kako sam svoje obveze ispunjavao. U prilogu ti šaljem uplatnice, a Korinin će očuh morati vratiti novac kojeg je protuzakonito podizao.

Zar on doista misli da mu ja više ništa ne vjerujem, zapitala sam se čitajući pismo nakon kojeg sam bila uvjerena da ne smijem dozvoliti da ostanem bez čovjeka kakav je Mladen. S tom sam mišlju zaspala mirnija nego prošlih noći. Ujutro me probudila zvonjava telefona. Marko mi je javio da je moja mama u bolnici.

– Baka Ana vas želi vidjeti prije operacije jer se boji da će umrijeti. Dođite, ako ikako možete – njegov mi je glas zvučao tužno i zabrinuto.

Kad sam umjesto s Mladenom stigla sama, Marka sam jedva uvjerila da tata nije došao zbog spriječenosti poslom, ali čim sam ušla u bolničku sobu k majci, njenim je licem preletio slabašan osmijeh, a u očima su joj zacaklile suze.

– Gdje je Mladen? – bilo je njezino prvo pitanje.

– Nije mogao doći, majko! Ali ne brini, razgovarala sam s liječnikom. Kaže da je u pitanju rutinska operacija žuči od čega se ne umire – zabrzala sam, ne bih li mamine misli odvratila od dragog joj zeta.

– Stara sam, kćeri moja, pa da se više i ne probudim ne bi bilo strašno, ali ne vjerujem da moj zet nije htio doći – govorila je promatrajući me sumnjičavo. – Nešto mi kriješ, Jadranka! Vidim ti na licu da nešto među vama ne štima! Moj zet je dobar čovjek i takvog muža nikad više nećeš naći, kćeri moja! Zato pazi što radiš – govorila je kao da mi je intuitivno zavirila u dušu, a ja joj se nisam usudila lagati da je sve u redu. – Da je mene tvoj otac volio kao što tebe voli Mladen, već bih davno otišla za njim. Ne bih htjela bez njega živjeti. To je valjda i Bog vidio kad mi je dao vremena da se malo odmorim bez muža koji me je maltretirao – govorila je zamagljenog pogleda uprta u strop.

U meni se odjednom nešto prelomilo. Izašla sam iz bolnice i sjela na prvu klupu u parku da sredim misli, dok su mi suze klizile niz lice.

Bile su to prve, prave suze otkad sam se odvojila od Mladena. Na tom mjestu, u blizini ustanove gdje se svakodnevno gase ljudski životi, moje suze nisu izazivale pozornost prolaznika koji su vjerojatno pomislili da mi je netko umro. Jer, tko bi mogao i pomisliti da plačem zbog živih, zbog čovjeka čiju sam ljubav bezobzirno odbacila i od naših života načinila košmar? Plakala sam i zbog majčinog usuda što je život proživjela uz čovjeka koji ni za koga nije imao osjećaja, a ponajmanje za svoju životnu družicu. Sve očeve grubosti, psovke i udarci kojima je mami uzvraćao za njezin ropski rad i pokornost, iskrsnule su mi pred očima iz kojih su istjecale suze kajanja zbog glupog inata. Iskrslo mi je u sjećanju majčino prerano ostarjelo lice obasjano neizrecivom srećom kad me Mladen zaprosio:

– Da, Mladene, dajem ti svoju Jadranku za ženu, jer znam da ćeš joj biti dobar muž – odzvanjale su mi njene riječi kao da tog trenutka dopiru s njenog bolesničkog kreveta.

Odjednom mi se strašno žurilo. Pobrisala sam suze i otrčala na poštu. Nazvala sam broj telefona kojeg mi je suprug ostavio na odlasku. Mladen se odmah javio, kao da je toga kasnog poslijepodneva čekao upravo moj poziv. Ukratko sam mu rekla gdje sam i zašto ga zovem.

– Dođi, Mladene! Moja te majka želi vidjeti, a potreban si i meni i Marku. Volim te, ljubavi moja!

– Dolazim! Čekaj me u zračnoj luci – rekao je i spustio slušalicu.

U riječku sam zračnu luku stigla puno ranije od najavljenog dolaska aviona. U društvu onih koji su, kao i ja, čekali nekog svoga, vrijeme mi je brzo prošlo, a kad se avion spustio osjećaji koji su me prožimali u tim trenucima, ravni su zamiranju duše. U Mladenovom sam zagrljaju ponovo našla mir i sigurnost, osjećajući se kao da sam se nakon burnog mora vratila u pristanište.

– Ti plačeš, Mladene! – rekla sam iznenađena suzama što sam ih ugledala u njegovim tamnim očima.

– Da, Jadranka, plačem za izgubljenim vremenom koje mi je proteklo u strahu da ču te izgubiti samo zato što nisam imao hrabrosti priznati svoj grijeh.

Zov našeg zavičaja za povratkom

Stavljajući prst na njegova usta, željela sam mu reći da su mu svi grijesi oprošteni, jer sam tog trenutka bila sigurna da pokraj tog čovjeka želim ostati do kraja života. Otkrivanje tajne o postojanju njegove kćeri bila je svojevrsna katarza, nakon koje je naša bračna veza postala još čvršća i spremnija za sva buduća iskušenja. Mamina je operacija prošla bez problema, a za svoj brzi oporavak, snagu je dobila kad nas je vidjela ponovo skupa i sretne.

Tjedan dana kasnije svi smo se našli u našem starom domu, budući da smo s našim poslodavcima postigli dogovor o pomicanju godišnjeg odmora sa kolovoza na svibanj, a kad smo se stjecajem okolnosti ovdje našli, mogli smo proslaviti dvadeset i drugu obljetnicu braka. Sve nam je odjednom polazilo za rukom, kao po onoj izreci: “Poslije kiše, vedrije je nebo, poslije suza veselija je duša”.

Marko će do ljeta odslužiti svoje vojnikovanje, mama je uspješno oslobođena žučnih kamenaca koji su joj zagorčavali život, a nas dvoje smo proslavljali obljetnicu tamo gdje smo vjenčanjem pred dvadeset i dvije godine zapečatili našu ljubav. Nakon svih događanja tih dana, shvatila sam da su ljudi sami kovači svoje sreće, ali često puta i nesreće. Sreća ne pada s neba, već se treba za nju izboriti.

Šetajući šumskom stazom utonulom u praiskonski mir, čiju tišinu narušava cvrkut ptica i žubor potoka, pitala sam se zašto trošimo život u tuđini kad je ovo naše mjesto najljepši kutak pod kapom nebeskom. Nadahnuta tom spoznajom, nastavila sam razgovor o našem povratku.

– Osjećaš li ti ovaj zov našeg zavičaja, Mladene? Marko ima dobre zamisli kako ovdje stvoriti mali raj za turiste, a njegove mi se ideje dopadaju. Naš sin zna što hoće, a to je već pola uspjeha.

– Ja znam da te bezgranično volim, i to me čini sretnim. No, dugujem ti objašnjenje…

– Neću ga ni sada poslušati! Nemojmo riječima narušiti ljepotu ovog trenutka! Vrijeme je pred nama – poljupcem sam nježno zatvorila Mladenova usta.

I, dok smo koračali šumom preobraženom proljećem, a iza nas ostajali tragovi utisnutih stopala na tlu posutom borovim iglicama, misli mi poletješe u budućnost u kojoj možemo ostvariti naše snove.

– Možemo se vratiti ove godine?

– Možemo! – odgovorio je Mladen. – Moja obveza uzdržavanja kćeri do kraja školovanja više nije tajna. Za tebe i našeg Marka izgradit ću hotelčić u kojem ćete se baviti turizmom. Ako je Marina još uvijek zaljubljena u našeg sina, i ona će nam se pridružiti.

– Koliko mi je poznato, Korinin hobi je jahanje. Mogli bismo imati nekoliko konja za rekreativno jahanje – dodala sam, očekujući Mladenovu reakciju. Na spomen Korine, Mladenovim je licem preletjela sjenka čuđenja i nevjerice.

– Misliš da je njeno mjesto među nama? Znaš, plaši me tvoja širokogrudnost, Jadranka!

– Neka te ne plaši, Mladene, oduvijek sam željela imati i kćer, a vjerujem da se ni Marko neće protiviti da dobije stariju sestru. I, moram ti priznati jednu malu tajnu. O tvojoj kćerki znam mnogo više nego ti koji si joj otac. Ona je vrlo draga i svestrana osoba koja će se u svaku sredinu uklopiti bez problema.

– U redu, Jadranka! Slažem se s tvojom vizijom naše budućnosti i vjerujem da ćemo uspjeti. Jer, kad nešto jako želiš, to i ostvariš…

Naš se dopust tih dana bližio kraju. Spremali smo se za put. Okupili su se rođaci i prijatelji koji su nas došli ispratiti. Opraštali smo se ispod stare trešnje čija je razgranala krošnja bila osuta malim zelenim plodovima.

– Vjerujem da ćemo se ponovo sresti na ovom mjestu kad ovi plodovi dozriju, a onda se više ne vraćamo u tuđinu – iznenadio je Mladen sve.

– Stvarno ćete se zauvijek vratiti ovog ljeta? – u istom su trenutku upitale obje naše mame.

– Naravno da ćemo se vratiti! Nigdje se čovjek ne osjeća sretnim kao u svom rodnom kraju, a potrebni smo i vama – rekla sam zagrlivši majku i svekrvu.

– Što bi se dogodilo s nama da nije bilo mamine operacije? – odjednom je upitao Mladen.

– Možda ne tako brzo, ali bi se dogodilo isto. Ipak je ljubav jača od privremene sebičnosti i ljutnje.

– Ti si doista dalekovidna, jedina moja voljena ženo! – rekao je Mladen, a ja sam mu vjerovala.

Približavajući se našem gradiću to mi se putovanje učinilo najkraćim do tada jer sam znala da je posljednje pred konačni povratak i početak sretnijeg života.


Ukoliko smatrate da mojasudbina.net ima zanimljiv sadržaj, podržite nas:

Hvala.

Vaši komentari