Virtualni kralj, a u životu kukavica

Antu sam “poznavala” godinama. No, naše se poznanstvo svodilo samo na pozdrav. Nikada o njemu nisam razmišljala. Za mene, on je bio gost kao i ostali, iako sam primijetila da je miran i da se po tom pitanju izdvaja od većine. Došao bi u bar u kojem sam radila, sjeo i vječito nešto radio na kompjutoru ili je bio na telefonu. O njemu nisam ništa znala, niti sam željela znati.

Bio je gost kao i ostali, samo smješten u kategoriju onih koje nijedan ugostitelj ne želi izgubiti. Takvih gostiju je uistinu bilo malo, a bili su najpoželjniji.

Zbog jednog događanja na kojem smo oboje bili, naravno, ne zajedno, obratila sam mu se zbog fotografija. Od tog trenutka počelo je naše virtualno prijateljstvo. Bio je samo jedan od bezbroj mojih “prijatelja” i uopće nismo komunicirali sve dok mi nije čestitao rođendan. Uljudno sam mu se zahvalila, ali… Iako sam izbjegavala sve njegove pokušaje da nastavi sa dopisivanjem, nisam mogla biti gruba. Imala sam na umu da ga trebam odbiti na lijep način, kao i to da ne smije nastradati njegov muški ego koji je u većini slučajeva krhak.

O MENI NIJE ZNAO GOTOVO NIŠTA

Bio je od mene stariji petnaestak godina i ni na kraj pameti mi nije bilo da se vežem za nekoga, a ponajmanje za njega. Dok sam ja bila u naponu snage, on je prešao šezdesetu godinu, a ja nisam željela nikomu biti njegovateljica. Jednostavno sam uživala u svojem samačkom životu, bez ikakve namjere da to promijenim. Nakon godinu lošeg braka, znala sam sve prednosti koje sam imala. Živjela sam život punim plućima, radovala se malim stvarima, radila sam svoj posao, uživala u obiteljskim trenutcima i osmijeh mi nije silazio sa usana. Život je prštao iz mene, a znala sam da čovjek ne mora biti u vezi da bi bio sretan. Odavno sam se odrekla snova o velikoj ljubavi, jer se većina takvih ljubavi pretvore u pakao.

No, Ante je bio uporan. Budio me je svako jutro svojim porukama, nastojeći me zainteresirati na sve moguće načine. Nalazila sam se u nimalo zavidnoj situaciji. S jedne strane moj mir je bio ugrožen, a s druge sam i te kako bila svjesna kako Ante vješto koristi riječi i komplimente. Točno je znao što treba napisati i što ženama godi. Jednostavno, nisam mogla biti gruba prema njemu, nije mi za to davao nikakvog povoda. Odbijala sam ga na fin način, ali on kao da to nije želio. Uporno je slao poruke, obasipajući me komplimentima.

Nekako mi je to bilo sumnjivo. Možda me je vidio bezbroj puta, ali o meni nije znao gotovo ništa. Ono što je vidio na mojem poslu nije bila preslika onog što ja jesam. Iza osmijeha koji mi se neprestano nalazio na licu, krila se odgovorna osoba koja je sama odgojila svoju djecu, koju život nije nimalo mazio i koja je uspjela sebi osigurati krov nad glavom. Radila sam po nekoliko poslova i nikada nisam požalila zbog toga. Imala sam sve ono o čemu sam sanjala, a tu se nikako nije uklapao muškarac.

NIJE ME ZANIMALO ONO ŠTO POSJEDUJE

Moja odluka da budem sama do kraja života bila je neslomljiva, no kako odbiti nekoga tko je toliko uporan? Kako tom nekome objasniti da u mojem životu nema mjesta za nekog poput njega? Da, najbolje bi bilo pozvati ga na kavu jer pisanje očito nije polučilo rezultate kojima sam se nadala. I pozvala sam ga na kavu, na koju je odmah pristao.

– Da, ali ne mogu sada. Idući mjesec dana sam van zemlje – glasio je odgovor. – Čim se vratim… – to što nije dovršio rečenicu, nekako me je plašilo. – U Italiji sam – pojasnio mi je. – Tamo imam svoje plantaže, kuću uz more i jednu u planini na jezeru u koju odlazim zimi. Godišnje se nekoliko mjeseci povučem da bih stekao izgubljeni mir. Čovjek jednostavno mora tako postupiti.

Čitala sam njegove poruke. Mene nije zanimalo što on ima. Nikada ljude nisam cijenila kroz ono što su stekli. Ja sam imala dovoljno za sebe, bila sam neovisna, a to sam i namjeravala ostati. Tuđe me nije zanimalo, niti sam bila od onih koje je bogatstvo moglo dojmiti.

– A ja imam svoj stan u kojem uvijek mogu pronaći mir. Za to mi ne treba ni plantaža, niti kuća na obali ili planini – uzvratila sam ljutito. Nikada nisam voljela kada bi mi netko servirao ono što ga je činilo drugačijim od drugih. Ako je imao, imao je za sebe. Zašto bih ja to trebala znati?

– Divna si – glasio je odgovor. – Hoćeš li se udati za mene? – na to pitanje sam samo odmahnula glavom u nevjerici. Da me netko zaprosi, a da ništa o meni ne zna? Da me netko prosi na taj način? Netko od nas dvoje nije bio pri sebi, a ja to sigurno nisam bila. Ili oboje nismo bili pri sebi, što mi se činilo nekako logičnije. Neko vrijeme sam razmišljala. U meni se vodila bitka: Željela sam sve prekinuti, svaku komunikaciju s njim, ali kako? Da je barem bio u zemlji, otišli bismo na kavu i ja bih mu lijepo objasnila da ja ovakva kakva jesam nikomu nisam potrebna, kao što ni meni nitko nije bio.

Tko je on? Po svemu sudeći, bio je predugo sam, a to su njegove riječi i dokazivale. No, postupci su govorili nešto sasvim drugo. Takvo nezrelo ponašanje od zrele osobe nisam očekivala. Vrlo rijetko bih ostajala bez teksta, a u tim trenutcima sam potpuno zanijemila. Otišla sam na internet i ukucala njegovo ime. Ono što sam pročitala, potpuno me je ostavilo bez riječi. Da, rekao mi je da ima sina, ali mi nije rekao da je taj njegov sin ubojica.

ČEKAT ĆU DA SE UPOZNAMO

Kako grozno su zvučale te riječi? Tog mi je trenutka postalo jasno da pred sobom imam čovjeka čiji je životni put bio obilježen neviđenom patnjom, a ja na tuđu patnju nikada nisam bila imuna. Svoju sam podnosila, znala sam se nositi sa njom, ali tuđa bol mi je bila gora od moje.

I sama sam imala odraslu djecu, i sama pomisao da se nešto takvo dogodi nekom od mojih najmilijih, dovodila me je do užasa. Sve što je pisao, pisao je zbog očaja i samoće. Zašto je baš mene odabrao? Pobogu, mene takvi ljudi jednostavno osjete, zalijepe se na mene i iz mene crpe svu pozitivnu energiju.

Što da radim? Odluka da ga odbijem i prekinem svaki kontakt sa njim, postala je odluka da samo odbijem njegovu prošnju koja nije imala nikakvog smisla. Da, trebala sam biti mnogo pažljivija. Na umu sam imala sve ono što je proživljavao. Gotovo da sam mogla osjetiti njegovu bol koja se skrivala iza prelijepih rečenica. On je bio usamljena duša koja je tražila nekog tko će biti svjetlo u njegovoj tami, ali je naišao na pogrešnu osobu. Kako da mu to objasnim? Na koji način?

– Da bismo nekog zaprosili, trebamo ga poznavati, a to što se ne poznajemo opravdava moje odbijanje – napisala sam mu nakon sat vremena razmišljanja.

– Čekat ću da se upoznamo – odmah je stigao odgovor. Odmahnula sam glavom. Uzdahnula sam. Ugasila sam mobitel. Nisam željela nastaviti dopisivanje, a ipak… Bilo mi ga je žao. Što ako su njegove riječi bile samo vapaj u kojima je tražio nekog da mu pomogne? Otišla sam na njegov profil i pogledala slike. Nije izgledao loše, ali nikako nije bio moj tip, ni u kojem pogledu. A najmanje što mi je trebalo, bila je osoba koja nosi pakao u samom sebi. Dosta je meni bilo i mojeg pakla kojeg sam se jedva oslobodila. Ne mogu cijeli život samo tješiti druge. Ni mene nitko nije tješio. Svoj pakao sam prošla sama, svaki njegov nivo. Zašto moram prolaziti i tuđi? Zar mi moja bol nije bila dovoljna? U meni se vodila borba. Ponovno sam otišla na internet.

“Obitelj ubojice se nije ni ispričala obitelji ubijenog mladića.” Naslov me je natjerao na oprez. Takvo nešto nisam mogla pojmiti. Naravno, Anti nisam ni dala do znanja da znam istinu. Tako je ostalo neko vrijeme. Na većinu poruka nisam odgovarala, ali one nisu prestajale dolaziti. To njegovo ponašanje me je psihički iscrpljivalo. Pokazivao je znakove ljubomore, što je samo dokazivalo da pred sobom imam ruševinu od čovjeka, nekog tko još uvijek luta pustopoljinama boli. Možda je fizički bio jak, ali emotivno sigurno nije. Ono što mu se dogodilo, slomilo ga je i nije se oporavio. To je bilo vidljivo. To je opravdavalo i njegovu povučenost. Imao je svoj svijet u kojeg nije puštao nikog, svijet koji je bio protkan boli, a on se s njim nosio na način na koji je umio.

Znala sam da je razveden, no uvijek je ostavljao dojam sigurnog muškarca, onog koji je nesalomljiv. Kako izgled samo zna prevariti!

On je bio najbolji dokaz da je to tako, a ni ja nisam bila ništa bolja po tom pitanju. Čak i u najtežim trenutcima svojeg života, nisam skidala osmijeh s lica, mada sam mogla vrištati od užasa koji sam proživljavala. Svi mi hodamo sa maskama na licu, pokazujući svijetu ono što oni žele vidjeti, a ne ono što mi proživljavamo. Nikada nikog nisam opterećivala svojom boli, ali sam zato spremno slušala sve one kojima je pomoć bila potrebna. Ono moje “pomozi svakom u nevolji” opet je proradilo. Tisuće puta sam samoj sebi obećala da ću se po tom pitanju promijeniti, ali nisam mogla. Ono što je bilo u meni, bilo je jače od glasa razuma. Slabost prema tuđoj boli smatrala sam svojom najvećom manom. Koliko puta sam ostala povrijeđena samo zato što sam pomagala? Ali mi zbog toga nije bilo žao. Ja sam svima pokazala što znači biti čovjek, a oni i mnogo toga drugog.

SA ŠEZDESET GODINA ZNAŠ ŠTO ŽELIŠ

S Antom sam trebala komunicirati u rukavicama. Trebala sam mu dati do znanja da od mene ne može ništa očekivati, mnogo prije kave na koju sam ga pozvala. I samoj mi je bilo jasno da on sanja o nečemu što mu ja nisam bila u stanju pružiti. Uporno je želio da odemo u Ameriku, Rusiju… Meni to nije bilo ni na kraj pameti. Ako ikada odem, otići ću onda kada budem u stanju taj put i platiti, a u tom trenutku to nisam bila. S druge strane, ni pod koju cijenu ne bih išla s nekim koga ne poznajem. Toliko naivna nisam bila. Mene nisu mogli dojmiti ni Maldivi, ni Sejšeli. A ako se k tome pridoda i to da ne volim putovanja, Ante je od mene samo dobivao negativne odgovore u svakom pogledu.

– Ostanimo prijatelji – napisala sam mu. – To je jedino što ti mogu pružiti – pokušala sam mu objasniti.

– Prijatelji? – uzvratio je.

– Da – dopisivanje s njim postajalo mi je zamorno.

– Zar sam zbog prijateljskih osjećaja godinama dolazio u bar samo da bih te vidio? Ne, nisam. Strpljivo sam čekao da me primijetiš – napisao je. Njegove su riječi odavale ljutnju. No, ja sam ostajala pri svom.

– Samo prijatelji – napisala sam.

– Ali s mogućnošću da se to razvije u nešto više – Ante nije odustajao. Ili je on lud, ili mu je doista stalo, a meni se činilo da je ovo prvo u pitanju. Da mu je stalo, ne bi navaljivao. Osvajao bi korak po korak, a on je želio sve odjednom. Takva posesivnost je bila bolesna.

– Sa šezdeset godina dobro znaš što želiš – napisao mi je kao da čita moje misli. – A ja želim tebe zauvijek. Želim se buditi uz tebe, zagrliti te i šutjeti. Ti si ona koju sam cijeli život čekao. Dvadeset tri godine sam sam, to bi ti trebalo mnogo toga reći. Pokušavao sam biti s nekim ženama, ali moje srce je bilo hladno. Sam pogled na tvoju sliku uzdigne me do nebeskih visina. Ti ćeš biti moja, želim da budeš, želim ti pružiti ono što nijedna žena nije imala niti će imati.

Samo ispred tebe sam ogolio dušu i ona ti stoji na dlanu. Nitko o meni više od tebe ne zna. Nitko ne zna da se u ovom divu krije osoba koja je krhka, osoba koja je trebala biti rođena u vrijeme dvoraca, u vrijeme kada se prema ženi odnosilo kao prema princezi. Okolina me ne shvaća, kao ni ja njih. Usamljen sam, posvećen sam svojim hobijima. Živim u svom svijetu u kojem sam prokleto usamljen, a to ne želim biti. Volim te – napisao je.

NISAM ZNALA KAKO DA GA ODBIJEM

Kad sam pročitala te njegove riječi, odmahnula sam glavom. Ne, ne mogu reći da mi njegove riječi nisu laskale, ali sam osjećala zamku koja se skrivala u njima. Naivnost nije bila karakteristična u četrdesetim godinama. On je samo tražio nekog tko bi ga razumio, no to sam mogla i kao prijateljica. To sam mu i napisala.

– Ne tražim prijateljicu, tražim ženu, tražim onu koja će mi dati sve ono za što me je život uskratio, a to si ti. Moja te je duša prepoznala, moje srce, moje tijelo. Sve bih dao da te mogu zagrliti i šutjeti, sve, ama baš sve. Uz tebe riječi nisu ni potrebne. Dovoljna bi mi bila tvoja blizina da budem istinski sretan. Dopusti mi to, molim te.

Odmahivala sam glavom. Srce mi je ubrzano lupalo. Ono što je on nudio, moglo se pročitati samo u ljubavnim romanima. Trenutak dvojbe nije dugo trajao. Ne, ne i ne. Te sam riječi ponavljala u sebi. Ja ne želim nikoga u svojem životu. Ante mnogo obećava, a onaj tko to čini, obično i razočara. Nisam se dala zavarati lijepim riječima. Kao muškarac me nije privlačio. Protiv toga nisam mogla, ali sam bila slaba na njegovu prelijepu dušu, na njegovu osjećajnost, na sve ono što je proživio.

– Daj mi vremena – napisala sam. I trebalo mi je vremena da pronađem način da ga odbijem. Trebalo mi je vremena da utišam i svoju maštu. Znala sam da sam na dobrom putu da padnem pod utjecaj ljepote njegovih riječi, pred obećanjima kojima me je obasipao. Koliko je iskrenosti bilo u njima? Koliko? Da sam znala odgovor na to pitanje, sve bi mi bilo jasno. Teško je bilo povjerovati u njegove osjećaje, ali i u mogućnost da sve to piše samo zato što želi avanturu.

– Ne želim ostarjeti sam. Želim ostvariti sve svoje snove uz tebe -pisao je uporno. – Mogu li te nazvati – njegova me je poruka natjerala da se zamislim. Jesam li željela da me nazove? Što će se dogoditi kada čujem njegov glas? Što ću pričati sa njim? Dopisivanje je bilo mnogo manje intimno od razgovora. Nervozno sam grizla usnu. Je li samoća i kod mene uzela danak? Želim li riskirati? Petnaestak godina razlike možda i nije bilo previše u ovom trenutku, ali za koju godinu ću imati starca pored sebe, teret kojeg nisam željela. Da, starim i ja, ali bi razlika mogla biti kobna. Nije mi se sviđala ni njegova posesivnost. Ponašao se kao da sam njegovo vlasništvo, kao da samo on ima pravo na mene. A ni kavu popili nismo, a kamoli što drugo.

– Idem na posao – uzvratila sam samo da bih izbjegla razgovor.

– Samo nekoliko minuta – molio me je. Pogledala sam na sat. Imala sam još sat vremena. Bila sam vidljivo nervozna. Sve je upućivalo na to da popuštam, a užasavala sam se tog svojeg ponašanja.

– U redu – poslala sam mu broj. Samo nekoliko trenutaka kasnije, zazvonio je moj mobitel. Promatrala sam zaslon. Na licu mi je bila grimasa. Preznojavala sam se od dvojbi koje su harale u meni. Ne, neću popustiti, uz to obećanje koje sam dala samoj sebi, podigla sam slušalicu.

– Halo – napetost se osjećala u mojem glasu.

– Napokon – Ante je rekao. – Napokon da čujem tvoj rajski glas – i njegov je podrhtavao od uzbuđenja.

Šutjela sam. Jednostavno nisam znala što bih mogla suvislo reći.

– Da – napokon sam izustila.

– Volim te – rekao je bez uvoda.

– Čuj … – napravila sam dužu stanku koja mi je bila potrebna da se priberem. – Nemoj me tjerati da prekinem svaku vezu s tobom. Rekla sam ti da nisam spremna – podsjetila sam ga. – Drag si mi, imam razumijevanja za tebe, ali meni nikakvo srljanje ne treba.

– Samo tebi vjerujem – rekao je nakon kraće pauze.

– Da, vjeruješ mi toliko da mi nisi rekao za svojeg sina – odbrusila sam mu.

– Znači … znaš – razočarenje se jasno moglo osjetiti u njegovom glasu.

– Tako se ne ponaša osoba koja vjeruje – planula sam.

OTKAD ZNAM ZA SEBE,SAM SAM

Shvati me, bojao sam se da te ne izgubim zbog svoje prošlosti. Svi upiru prstom u mene, a ja… – glas mu je pukao. – Ni za što nisam kriv. Patio sam kao životinja, sam, napušten, bez prijatelja. Svi su mi okrenuli leđa. Ne želim da se to dogodi i kada si ti u pitanju. Samo ja znam kako mi je. Rekao bih ti, ali to nisam želio napisati, želio sam ti reći u trenutku kada budeš u mojem zagrljaju.

– A? – nerazumljiv zvuk izletio mi je s usana. – Ja sam tebi napisala sve loše što mi se dogodilo. Dala sam ti milijun prilika da mi to napišeš, iako sam znala istinu.

– Oprosti – Ante je rekao. – Oprosti – ponovio je. – Jedino u što sam siguran je da te volim kao što nikad nikoga nisam volio.

– Nemoj, molim te – očajno sam rekla. – Nisam spremna, a da budem s tobom iz sažaljenja, mislim da ni tebi ne bi baš previše odgovaralo.

– Znao sam da nisam vrijedan ničije ljubavi – uzvratio je. – Zašto ja ispaštam grijehe koji nisu moji? -upitao me je.

Nisam znala što bih mu mogla odgovoriti.

– Otkad znam za sebe, nesretan sam. U trenutku kada sam se ponadao, otimaš mi tu nadu.

– Volim tu tvoju nježnu dušu, volim tu tvoju romantičnu stranu, ali… – nisam mogla nastaviti rečenicu.

– Ne voliš mene – Ante je zaključio. – Možda će se to promijeniti kada me upoznaš – nije odustajao.

Znala sam da sam ušla u začaran labirint. Iz njega nisam mogla tako olako izići sa ovim sa čim sam raspolagala. A željela sam to. Nije mi trebala ničija posesivna ljubav, ako je ljubav i bila u pitanju. Nekako sam imala dojam da je on osjetio moju slabost, i da je to obilno koristio. Imao je planove za nas, a ja ih nisam imala ni za samu sebe. Nije mi trebao netko tko će mi određivati sudbinu. Bila sam previše samostalna da bih to nekom dopustila. Iz prošlosti sam izvukla pouku, ali još uvijek nisam naučila kako nekoga odbiti, nekog tko je osjetljiv poput njega. Trebala sam to učiniti odmah, ali nisam. Sada sam ispaštala sve ono u čemu sam pogriješila.

– Jedino što želim je da se prezivaš kao ja – nadodao je.

– Molim te – zavapila sam. – Daj mi vremena – mislim da je to bila rečenica koju sam najčešće izgovarala i pisala u posljednje vrijeme.

– Imaš sve vrijeme ovoga svijeta. Volim te – nije odustajao.

Pred sobom sam imala emocionalnog vampira. Požalila sam što sam ga pozvala na kavu. Nisam znala kako ću se ponašati kada se sretnemo. Prema njemu sam osjetila čudnu povezanost, ali to ljubav nije bila. Bilo je suosjećanje, razumijevanje. No on mene nije želio razumjeti. Bile su mu važne samo njegove želje.

Rekli smo da ćemo biti prijatelji – podsjetila sam ga.

– Samo ako je to jedini izbor. A ja taj izbor ne želim prihvatiti. Želim da budeš moja zauvijek. Moja i samo moja. Želim tvoju ljubav, to je ono čemu se radujem.

PROVJERILA SAM GA KOD JEDNE ŽENE

Prepala sam se njegovih riječi. Strah me je doslovno paralizirao. Ovo je otišlo predaleko. Uistinu jest. Kako da ga se riješim? Da iziđem s njim i pokažem mu svoju lošu stranu? Čak sam se plašila biti sama sa njim. Znala sam, kada budem birala mjesto za kavu, bit će to najbučnije u gradu, mjesto na kojem će sve vrvjeti od ljudi.

– Možemo li o tome razgovarati na kavi? – upitala sam ga.

– Svakako – pristao je bez razmišljanja. – Za desetak dana dolazim. Da nemam ovoliko posla, došao bih odmah. Znaš, radovi na plantaži, i još … – nije dovršio rečenicu.

– Imamo sve vrijeme ovoga svijeta – uzvratila sam. – Moram ići se spremiti na posao – dala sam mu do znanja da je naš razgovor završen.

Idućih nekoliko dana nije mi prestajao slati slike i poruke u kojima je pokazivao koliko mu je stalo. Svakodnevna prošnja postala je gotovo uobičajena. Pokušavala sam biti što suzdržanija i to mi je dobro polazilo za rukom. Gasila sam svojim riječima plamen u kojem je on izgarao. I sama sam bila ponosna na sebe zbog svojeg ponašanja. Nije bilo nimalo lako oduprijeti se riječima koje su laskale svakoj ženi. Na sreću, bila sam dovoljno razumna da sve to promatran kao neku vrstu opasne igre, igru koja je za mene mogla biti opasna.

On je na sve moguće načine želio da pristanem na udaju. Meni to nije bilo ni na kraj pameti. Igra je vodila onamo kamo ja nisam željela. Kako da je prekinem? Sjetila sam se da poznajem neke osobe iz njegova otočkog gradića. Trebam li pitati za njega? Trebam li argumente koji će me udaljiti od njega, ili zbližiti? Istina nikada nije na odmet, a njegovo ponašanje nikako nije bilo u skladu s godinama. Bilo je prepuno nestrpljenja, kao da je požurivanjem nešto skrivao, a to mi je ujedno i najviše smetalo. Njega sam mogla zavoljeti. U dubini duše sam znala da je to moguće, a toga sam se bojala. Ne njega, bojala sam se sebe.

Poslala sam poruku jednoj ženskoj osobi koju sam samo virtualno znala. Pitala sam je za njega i što o njemu zna.

– Zar i ti? – poslala mi je pitanje.

– Molim? – ništa mi nije bilo jasno.

– Nemoj mi reći da si ti njegova nova žrtva? I ja sam jedna od njih -ništa nisam shvaćala. – Bili smo dugo u vezi, s nekakvim nerazumljivim prekidima. Uvijek bi mi se vraćao uz nekakve isprazne izgovore koje sam ja opraštala jer sam ga voljela. Iako smo u istom mjestu, pazio je da se za nas ne sazna. A trebali smo se vjenčati, imali smo toliko zajedničkih planova – rekla je s tugom. – Slomio me je. Završila sam na teškoj operaciji koju sam jedva preživjela. Tek sam kasnije saznala da on živi u virtualnom svijetu, da ima šablonu po kojoj osvaja žene u tom svijetu mašte. Tu je ono što žene žele da bude, a u stvarnosti je toliko okrutan da bi ga trebalo izbjeći u svakom pogledu. Pokušavam ga preboljeti, ali mi to teško polazi za rukom. Mislim da sam ja jedina koju je uistinu volio, a što se dogodilo, ne znam. On ima godina, ima iskustva i dobro zna što ženama treba, a pogotovo ako je žena usamljena, jer on samo takve i lovi. Mogu li te nazvati? – upitala me je.

Dala sam joj broj. Razgovor koji je uslijedio toliko me je šokirao da sam ostala bez riječi. Istina je bila sasvim drugačija od one kakvom ju je on prikazivao. Da, on se nalazio na svim društvenim spajalicama, ili kako da ih nazovem. U svakoj je tražio sebi suprugu, nudio sve, a tražio samo ljubav. Kakva okrutnost! Nisam mogla shvatiti da postoje i takvi ljudi. Igrao je na kartu sažaljenja i usamljenosti, a sve ono što je napisao bilo je daleko od istine. Bila sam samo jedna od mnogih, ali jedna od onih koja je bila dovoljno oprezna da ga na vrijeme otkrije. Ono što je bilo njegovo oružje, postalo je moje. Nisam mu dala naslutiti da znam istinu. Prihvatila sam njegovu igru, čekajući obećanu kavu. Željela sam ga gledati u oči dok mu budem govorila da znam istinu, željela sam da gledam u te lažljive usne. Osjetila sam toliko gađenja da mi je postalo mučno. Zašto to radi? Mene njegove riječi nisu ni okrznule, no sigurno postoje žene koje su pale na ljepotu njegovih riječi. Da, uzimao je ono što ga je zanimalo i odbacivao uz izgovor da je napokon progledao, da one nisu ono što je on mislio da jesu.

OVO JE SVE ŠTO MI TREBA ZA SREĆU

Kad je došao i dan našeg odlaska na kavu, jedva sam suzdržavala ljutnju. Ja sam bila od onih osoba koje su u lice govorile sve što su mislile. Trebala sam ga pokupiti automobilom na dogovorenom mjestu. Naravno, ni automobil nije imao. Imao je samo britak jezik, lažljiva usta i bujnu maštu. Kad sam stigla na mjesto sastanka, samo sam mu se osmjehnula. Ni njegovo iskustvo mu nije pomoglo da vidi što se krije iza osmijeha kojeg sam mu uputila. Nije očekivao da će istina izići na vidjelo. Radila sam s ljudima, poznavala sam mnogo ljudi, a to je ponekad bila i te kako velika prednost.

– Napokon – rekao je uz osmijeh kojeg sam ja smatrala sotonskim, a on sigurno neodoljivim. – Ovaj sam trenutak dugo čekao. Predugo. Ovo je sve što mi treba za sreću – govorio je svojim muževnim glasom.

– I meni – rekla sam s dozom ironije. – Od potpune sreće dijeli me samo nekoliko minuta – rekla sam što sam mirnije mogla.

– Napokon si shvatila – pogledao je u moj profil. Osjetila sam njegov pogled. Ništa nisam odgovorila. Riječi su bile suvišne. Gotovo da sam mogla zamisliti sve ostale žene koje su padale na njegov šarm, a imao ga je u izobilju. Na sreću, neće još dugo moći varati na način na koji je varao. Godine su uzimale danak i to je bilo jedino što me je radovalo u tom trenutku.

– Gdje ćemo na kavu? – upitala sam ga. Moj as je i dalje bio u rukavu. Nisam otkrivala svoje namjere, kao što ni on nije svoje.

– Ovdje – parkirala sam se nedaleko od plaže.

Sišli smo na kavu. Gledao me je ravno u oči dok me je lagao. Samo sam se osmjehivala.

– Ja želim ozbiljnu vezu – rekao je sa sjajem u očima. – Želim brak i dijete, želim tebe – nabrajao je.

Osjetila sam mučninu od njegovih riječi. To što on želi je ludost.

– Dijete treba odgojiti, a ti nisi baš u cvijetu mladosti – rekla sam mu bez okolišanja.

– Nisam, ali želim dijete – nagnuo se prema meni.

– Ja ne – mirno sam odgovorila.

– Volim te – opet je rekao.

– Čudi me da nisi u dvadeset i tri godine zaboravio izgovarati te riječi. Toliko dugo si sam? – moje lice je bilo tako blizu njegovog da sam mu osjećala dah.

– Čuvao sam ih za posebnu ženu poput tebe. Ponavljao sam ih u sebi iz dana u dan, i čekao, a sada znam i koga sam čekao – rekao je blago. Uzeo je moju ruku u svoju. Podrugljivo sam se nasmiješila. Pustila sam ga da vidim dokle je spreman otići.

– Toliko dugo si sam? – izazivala sam ga. – Nisi imao nikakvu avanturu, vezu? – gledala sam ga ravno u oči.

– Ne – odmahnuo je glavom. Bio je prokleto uvjerljiv. Da nisam znala istinu, bila bih u stanju povjerovati u njegove riječi, ali sam znala. – Ja ne mogu protiv srca – pokazao je prema grudima. – Nikada nisam ni mogao -pričao je kao da govori najiskrenije riječi koje je moguće izgovoriti.

– A što je s Ingom? -upitala sam ga.

– S kim? – nejasno me je pogledao.

– Nisi li i njoj obećavao isto ono što i meni? Nisi li s njom bio u vezi?

– Ne poznajem nikakvu Ingu – rekao je samouvjereno.

Znači, tako se lažov ponaša. Laže i očekuje da povjeruješ u njegove laži. Ne, njega nisam krivila ni za što. On je imao svoj način osvajanja. Žene su trebale biti oprezne.

– A ne znaš ni gdje ti je bivša supruga, a živiš s njom? – rekla sam mu.

– To je laž – trgnuo se.

– Jedina laž koju sam čula je laž koju si ti izgovorio ili napisao. Čemu to? Zašto? Pokušavam to danima shvatiti, ali mi ne polazi za rukom.

– Volim te – Ante nije odustajao. – Ne poznajem Ingu – ustrajao je.

– Ne poznaješ je? – posegnula sam za mobitelom. Pokazala sam mu slike koje je slao i meni, a koje nisu bile na fejsu. Nije ni trepnuo.

– Ona je željela mene, ali ne i ja nju – jadan izgovor koji sam čula od njega samo me je uvjerio da pred sobom imam bolesnika.

– Sada je poznaješ? – osmjehnula sam se. Bila mi je muka od samog pogleda na njega. Da, kod mene je izazvao sažaljenje.

– I sama sebi je poslala ove slike? – upitala sam ga.

– Moja prošlost nije važna – prošaputao je.

– Aha, nije važna. U tome si u pravu. Nije mi važna tvoja prošlost, sadašnjost ali ni budućnost. Tebe treba izolirati više nego što si izoliran. Ti si opasan. Nemaš život pa živiš u nekom virtualnom svijetu.

– Ja želim biti s tobom – nije odustajao. – Volim te – nastavio je. Nije volio gubiti. On nije bio sretan, pa je sijao nesreću oko sebe. U sebi je nosio pakao, pa je želio da ga i drugi nose. Svi su mu bili krivi zbog situacije u kojoj se nalazio i to je bilo jedino opravdanje za njegove postupke.

– Žao mi je – rekla sam kruto. – Žao mi je što te poznajem. Žao mi je što sam imala razumijevanja za tebe, jer ga nisi zaslužio.

– Znao sam – vidjela sam suze u njegovim očima. – Volim jednom u životu i doživim ovo. Rak koji imam je ništa prema tvojim riječima.

Samo sam se nasmijala. Da, Inga me je upozorila da će to reći. A bio je zdrav ko dren. Već više od desetljeća govori da je bolestan. Pa i bio je, samo u glavi. On je trebao pomoć, a ja prekid svake komunikacije s njim. Nadala sam se da mu je to jasno. Ostavila sam novac za piće na stolu i izišla. Osjetila sam olakšanje i ljutnju koja je harala u meni.

Ante je došao za mnom. Uhvatio me je za ruku i okrenuo prema sebi. – Volio sam te – rekao je mirno. – A ti si ista kao i sve ostale. Jedino mi je žao što nisam uspio…

– Možeš žaliti koliko hoćeš. Nisi imao nikakve šanse. Ti si obična kukavica koja se krije iza riječi koje su sušta laž. Iz sažaljenja sam samu sebe dovela do ovoga, a ti to sažaljenje zaslužuješ mnogo više nego što sam mislila – rekla sam i otišla.

Od toga je prošlo nekoliko mjeseci. Ne prođe dan da mi ne pošalje poruku, ali ja ne odgovaram na njih. Znam što želi, želi osvetu, želi ono što nikada neće dobiti. I dalje me uvjerava u svoju ljubav, a meni taj otrov koji on nudi, ne treba. Sve ono što on daje, svaka bi žena trebala izbjegavati. On je samo jedan od virtualnih prevaranata, a nakon njega sam naučila kako odbiti muškarce iz tog svijeta. Jednostavno ih zablokiram.

Vaši komentari