Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju za samo 3 sata mog rada.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Moja tragedija: Ubio je našu djevojčicu

Žurila sam se s posla, ali kao u inat autobus nikako da dođe. Sva sam gorjela od nestrpljenja. Alen me je zvao već nekoliko puta, a naš je automobil bio na servisu.

Kao da se sve urotilo protiv mene. Trebala sam obaviti toliko posla, a činilo mi se da je dan prekratak da bi sve stalo u njega. Bila su četiri sata, a ja sam već padala s nogu od umora. Nije to bila iscrpljenost od jednog dana, već se to nataložilo tijekom vremena. Po danu sam radila, i kad bih došla kući trebala sam se brinuti za dijete, trebala sam kuhati, prati, a što je još bilo najgore, po noći me je moja kći Lea, koja je imala nešto više od godinu dana, i po nekoliko puta budila. Bila sam kronično umorna, neispavana, ali bez nade da ću se uskoro odmoriti. Mobitel je opet zazvonio.

– Monika, gdje si? – čula sam Alenov nestrpljiv glas i plač moje kćeri koji je dolazio iz neposredne blizine.

Srce mi se cijepalo na komadiće. Da sam se kojim čudom mogla naći u kući već istog trena, nitko ne bi bio sretniji od mene, a ovako? Alen je mislio da sam ja tko zna gdje. Neprestano me sumnjičio za tko zna što, i uvijek je sipao uvrede ako ne bih odmah nakon posla bila kod kuće. On kao da je bio nerazuman u tolikoj mjeri i kao da nije znao da sam ovisila o autobusu, i da to nije moja volja. Napokon sam ugledala svoj autobus. Ušla sam u njega među prvima, kao da sam na taj način mislila da ću prije doći.

ALEN MI JE REKAO DA JE LEA PALA

Za samo nekoliko minuta stao je na mojoj stanici. Svratila sam u dućan po ono osnovno što sam mogla kupiti, jer za nikakav luksuz nisam imala novca. Bilo mi je jedino važno da Lei ništa ne nedostaje, a mi kao da i nismo bili važni. Na brzinu sam uzela pelene, nekoliko kašica, nešto voća i pohitala kući. Već na vrhu stepenica čula sam Lein plač. Bože, ova malena kao da ništa drugo nije ni znala osim plača. Ostavila sam vrećice i krenula prema njoj. Ustuknula sam kada sam je vidjela. Na čelu je imala ogromnu modricu i ja sam je istog trenutka uzela i privinula k sebi na grudi. Istog je trenutka prestala plakati. Pripila se uz mene kao puzavica, čvrsto me stežući. Poljubila sam je u njene malene obraščiće, a moj je poljubac zvonko odjeknuo. Čak se i maleni osmijeh ukazao na tom prelijepom licu. Istog sam trenutka zaboravila na sve. Lea je bila moja sunce, svjetlo u tami koje sam ja obožavala i koje me je ispunjavalo neizmjernom srećom i mirom. Ali modrica? Činila mi se nekako neuobičajena, nekako prevelika da bi posrijedi bio samo pad ili udarac u nešto.

-Što joj se dogodilo? – okrenula sam se prema Alenu.

Nije me ni pogledao. Bio je ljutit, a ja nisam vidjela zbog čega bi mogao biti. Obaveze oko naše kćeri smo dijelili, i on ju je čuvao dok sam ja radila.

– Pala je – rekao je suho, streljajući me pogledom kao da sam ja bila kriva za to.

– Kako? – nikako mi nije bilo jasno.

– Da si bila uz nju, znala bi, ali ti odeš na posao i sve prepustiš meni – u njegovu se glasu osjećala optužba, bijes, ljubomora i tko zna što još. Nisam se niti obazirala na njegov ton koji mi nimalo nije odgovarao. Već sam se nekako navikla na njega. Iako mi je to u početku smetalo, ili bolje rečeno, on je bio takav otkad sam ja rodila, s vremenom sam naučila da se uopće ne obazirem na njega i njegovu ljubomoru koja ga je opsjedala.

S djetetom u naručju uzela sam pelene i presvukla je. Dijete je bilo mokro i gladno, i bilo je sasvim logično da će plakati. Čim sam joj dala ono što joj je trebalo, zaspala mi je u naručju. Kad sam je pokušala spustiti, odmah bi se probudila.

MALENA JE TRAŽILA MOJU BLIZINU

Tražila je moju blizinu i ja sam legla pored nje. Čula sam otvaranje ulaznih vrata i znala sam da je Alen otišao sa svojim društvom kartati. Prije nekoliko mjeseci je ostao bez posla, što ga je još više pretvorilo u osobu koja je pogođena nepravdom. Na sve je bjesnio i ništa mu nije odgovaralo. Imala sam osjećaj da bježi od kuće, da je ovaj brak klopka za njega i da ništa nije onako kako je trebalo biti. Sva ljubav koja je na početku bujala kao da je netragom nestala, kao da se pretvorila u neke sasvim drugačije osjećaje. Alen je izišao, a mene je čekalo toliko posla. Ali, nisam se mogla odvojiti od Lee. Čim bih ja pokušala ustati, ona bi odmah otvorila oči, kao da se bojala. Nije mi preostalo ništa drugo nego da ostanem uz nju i da spavam dok ona spava. Bilo je to lako reći, ali ne i učiniti. Očito sam bila preumorna da bih zaspala, a nisam ni navikla da u to vrijeme spavam. Po svemu sudeći, trebala sam biti zadovoljna, i mnogi su se slagali sa mnom. Alen je naoko bio idealan, ako zanemarim njegovu sitničavost i tanke živce koji su u posljednje vrijeme postajali sve tanji. A nekad je bio sasvim drugačiji. Upoznala sam ga prije četiri godine, u vrijeme kada sam završila školu. Odmah me osvojio svojim šarmom, svojom rječitošću i pažnjom kojom me je obasipao. Bio je sve ono što želim od muškarca i nisam se obazirala na upozorenja kojima su me obasipali. Mislila sam da to govore iz ljubomore, jer ga i nije pratio lijep glas kako sam ja očekivala da bi trebalo biti. Svi su se oni zavaravali, mislila sam, vjerujući da ću ja popraviti i najmanju grešku ako je uopće i ima. Hodali smo nešto više od godinu dana, a ja nisam primijetila ništa što bi me moglo pripremiti na ono što će se dogoditi. Na samom početku naše ljubavi obasipao me je darovima, ljubio svaku stopu koja je ostajala iza mene, i bila sam obožavana u svakom pogledu. Naša je ljubav cvala i mnogi su mi zavidjeli na njoj. Alen je bio idealan, čak je nadmašio i moje najluđe snove. Bio je prepun romantike i želio me je u svakom trenutku pored sebe. Uskoro smo se vjenčali, a našoj sreći nije bilo kraja. Samo nakon nekoliko mjeseci braka, ostala sam trudna. Naivno sam mislila da će se on veseliti isto onoliko koliko sam se i ja veselila, ali kad sam mu rekla da ćemo dobiti bebu, njegova je reakcija bila sasvim neočekivana.

– Što? – nije mogao doći k sebi od iznenađenja.

– Trudna sam. Zar to nije lijepo? – bila sam sva ushićena, jer sam mislila da će ovo dijete biti kruna naše ljubavi, te da i on to dijete želi isto onoliko koliko sam ga i ja željela.

– Što u tome ima lijepog? – njegove su me riječi šokirale.

Ushićenje mi je splasnulo i ja sam u njega gledala kao da ga prvi put vidim. Ništa mi nije bilo jasno, a najmanje njegova reakcija. Željela sam mu postaviti toliko pitanja, ali nisam ni jedno. Dovoljno mi je bilo da vidim izraz njegova lica, pa da me prođe volja za bilo kojim pitanjem. Imala sam osjećaj kao da on mene okrivljuje za sve, a ja sam bila samo zaljubljena i sretna što je naša ljubav napokon bila na takvom nivou da ćemo je konačno okruniti i roditeljstvom.

– Kako si ostala trudna? – postavio je najgluplje moguće pitanje.

– To mi se nikako ne uklapa u planove. Ja želim tebe, a ne djecu.

Želim te samo za sebe, želim te cijelu, a ne mrvice koje bi ostale iza djeteta. Ne želim te dijeliti ni s kim, pa makar u pitanju bilo i dijete – njegova je ljubomora bila bezrazložna, i to je bila prva sjena koja se nadvila nad naš brak.

Progutala sam knedlu koja mi je zapela u grlu. Stajala sam pred njim poput osuđenice, a nisam se tako trebala osjećati. Moja je jedina krivica bila u tome što sam ga voljela neizmjerno i što sam ostala trudna. U tome nisam vidjela ničega lošeg, ali se on nije slagao sa mnom. Gotovo da me je prošla hladna jeza nakon njegovih riječi. On nije želio dijete, i što sada? Nadala sam se da je u pitanju samo prvotni šok koji će proći, jer sam i ja bila zatečena činjenicom da ću uskoro postati majka. Nekako mi njegove riječi nisu imale logike, a nije imalo smisla niti da je tražim. Možda mu je samo trebalo vremena da se navikne na činjenicu da će postati otac, isto kao i meni. Majka se drugačije osjeća. Samim začećem u njenom se tijelu sve mijenja, priprema se za ono što će uslijediti, kako fizički, tako i psihički.

– Najbolje bi bilo da abortiraš -rekao je hladno, jednoličnim glasom kao da je u pitanju ispijanje kave, a ne jedan nevini život koji je bio nezaštićen u svakom pogledu.

TRPJELA SAM ŠUTKE NJEGOVO PONAŠANJE

Oduvijek sam bila žestoki protivnik abortusa i eutanazije. Bilo što učiniti tim ljudima bio bi pravi zločin. Oni su bili najugroženiji, samim time što se nisu mogli braniti. Njegove su riječi djelovale na mene poput hladnog tuša. Upiljila sam pogled u njega, ni sama ne vjerujući da sam doista čula te riječi.

– Da abortiram? – ponovila sam poput papige.

– Da, a što u tome ima lošeg? -tek sam tog trenutka shvatila s kakvim bezosjećajnom čovjekom imam posla. On me je volio, ali je i ta njegova ljubav bila čudna.

Nije to bilo ono što se moglo očekivati. On me je na neki način smatrao svojinom, svojim posjedom s kojim je mogao raspolagati. Još je samo trebao da me uvrsti u Katastar i da bude moj posjednik. Samom ženidbom nije stjecao nikakva prava, barem što se toga ticalo. Ovo je dijete bilo i moje, i ja sam odlučila da ću se izboriti za njega.

– Nema ničeg lošeg? Ne vjerujem! – riječi su mi bile pune sarkazma.

– Samo ćemo odgoditi roditeljstvo na neko vrijeme – mislio je da je njegov razlog dovoljno dobar da bih ga poslušala, ali nijedan nije bio, pa ni njegov.

Ovo dijete nije tražilo da bude začeto, a kad već jest, onda će i ugledati ovaj svijet. Danima sam se borila i svađala s njim, dok na kraju on nije popustio. Od tog trenutka kao da je sve krenulo nizbrdo. On me je na neki način izbjegavao, a kako se moje tijelo mijenjalo, on je bio sve udaljeniji od mene. Nije mi prilazio kao ženi, pravdajući se da me ne želi povrijediti, a oboje smo znali da je u pitanju nešto drugo. Trpjela sam bez riječi njegovo čudno ponašanje, a sve u nadi da će se promijeniti onog trenutka kada ugleda to maleno i nevino stvorenje, i kada ga bude držao u rukama. Kako se vrijeme mog poroda bližio, on je sve manje bio uz mene. Iz dana u dan sam bila sve usamljeni ja i sva moja nastojanja da ga nekako trgnem nisu urodila plodom. Prema meni se ponašao kao da ne postojim, a to me je pomalo ubijalo. Moje je samopouzdanje iz dana u dan postajalo sve krhkije. Imala sam osjećaj da ništa ne vrijedim i svjesno sam tonula prema dnu. Da nije bilo djeteta ne znam što bih učinila. Moja ljubav prema njemu bila je neizmjerna, ali me je ta ista ljubav i uzvisila i ponizila.

Čekala sam da rodim i nadala se da će se sve promijeniti. Za mene to jest bila promjena, temeljita promjena koja me je ponovno vratila u život, a koja je Alena izbacila iz centra mojeg svijeta. Sada sam svu svoju ljubav mogla usmjeriti na to nevino maleno biće koje me je zauvijek osvojilo. Od trenutka kada sam je primila u naručje, ja sam postala sasvim drugačija osoba, mnogo bolja i plemenitija. Više se nisam zamarala sitnicama kako sam to u proteklo vrijeme činila.

Nadala sam se da će se i Alen promijeniti, ali ta je nada pala u vodu onog trenutka kada je on odbio vidjeti našu kći. Bila sam dotučena i pogođena u tom trenutku. Nisam mogla shvatiti njegovo ponašanje. Činilo mi se da umjesto srca ima kamen, ili santu leda, to bi bolje opisalo ono što je on učinio, ili uopće nije, a trebao je kao otac.

– Pogledaj je – rekla sam mu nježno kada sam izišla iz rodilišta.

– Hoću – rekao je i izišao iz prostorije.

Skamenjeno sam gledala u vrata koja su se zatvorila za njim. Nisam shvaćala, a trebalo je proći još mnogo dana dok ju je vidio. Njegovo sam ponašanje pripisivala grižnji savjesti. On je želio da abortiram i nije odjednom mogao pokazati da mu je stalo do nje. S vremenom će sve biti u redu, opet sam se zavaravala, ali uzalud. Nije ju volio, nije želio i ona mu je na neki način smetala. Zbog tog djeteta mi je brak propadao, a za njim sam na neki način i najmanje žalila, mada me je pogađala činjenica da ga nisam bila sposobna niti spasiti. Ipak, nisam bila sama. Imala sam dijete, to je ispunilo moj život.

UVIJEK JE S NJIM BILA GLADNA I UPRLJANA

Kao majka sam bila sretna, a kao žena potpuno zanemarena. Bezbroj puta sam pokušavala razgovarati s njim, ali se on sve više zatvarao, kao da se namjerno želio izolirati od nas. Bili smo obitelj, ali samo prividno. On se nikako nije mogao pomiriti s činjenicom da me mora dijeliti s djetetom i da ga ja volim više od njega. Pokušala sam mu objasniti da su u pitanju dvije različite vrste ljubavi, ali me on nije slušao.

– Volim tebe kao muža, a nju kao dijete. A tko je može ne voljeti kada je ovako lijepa? -namjerno sam je donijela do njega, i on ju je tada prvi put primio u naručje.

Držao ju je samo nekoliko trenutaka, ali je i to bila jedna vrsta uspjeha. S vremenom se stanje normaliziralo, a ja sam napokon mogla uživati u obiteljskoj idili, ako zanemarimo Alenove ispade koje je povremeno imao. Nekako u to vrijeme, on je ostao bez posla i postajao je sve nervozniji. Smetala mu je svaka sitnica, a pogotovo kada bi Lea plakala. Jednostavno nije podnosio njen plač. Usred noći bi ustajao i odlazio napolje, te bi se vraćao kasno poslijepodne. Bila sam iscrpljena i nisam imala snage da se svađam s njim. Kada je ona napunila godinu dana, ja sam počela raditi. Bojala sam se ostavljati je samu s njim, ali nisam imala izbora. Smatrala sam da on kao otac treba podijeliti obaveze sa mnom, i on se složio.

Vrijeme je teklo. Mjeseci su se nizali, a on je i dalje čuvao našu kći. Znam da bi uvijek bila gladna i uprljana kada bih došla s posla, ali se pravdao činjenicom da bi pričekao mene. Da, istina je bila da sam ponekad vidjela modrice na njenom tijelu, ali sam na neki način to smatrala normalnim, s obzirom da je ona upravo naučila hodati, i da je bila potpuno nestabilna.

Ne znam kako sam zaspala, ali me je probudio njezin plač. Činilo mi se da joj je modrica na čelu postala još veća i još tamnija. Zabrinuto sam ustala i pristavila večeru.

RUKE I LEĐA SU JOJ BILE PUNE MASNICA

Lea se nije odmicala od mene. Njene plave oči neprestano su me promatrale. Tražila je da je uzmem, ali ja nisam mogla. Nahranila sam je i pripremila za kupanje. Kad sam joj skinula gornji dio odjeće, ostala sam šokirana. Ovo nije mogla dobiti od padanja. Ruke su joj bile modre, a po leđima je imala masnice. Sve mi je ovo bilo sumnjivo, ali sam ipak mislila da pomalo umišljam. Alen sigurno ne bi naudio svojem djetetu, ali logičnog objašnjenja nije bilo. Dok sam je promatrala, srce mi se slamalo. Večera je bila gotova, a Alena nije bilo nigdje na vidiku. Nazvala sam ga, ali se nije javio. Napokon sam otišla spavati s djetetom. U neko doba noći ona je počela plakati. Kad sam ustala da vidim što joj je, vidjela sam da Alen spava do mene.

– Neka prestane s plakanjem više. Ne mogu je slušati. Iziđi s njom van, makni je gdje god znaš, ali me pusti da spavam! Ne mogu joj više čuti glas! – derao se, stavljajući jastuk preko glave.

Njegov je glas prepao dijete koje je još jače počelo plakati. Uzela sam Leu u naručje i izišla s njome u kuhinju. Nije prestajala plakati. Pokušala sam je umiriti na sve moguće načine, ali bez uspjeha. Alen je ustao, bio je van sebe od bijesa, no još uvijek pod vidljivim utjecajem alkohola.

– Ubit ću tebe i nju ako ne ušuti! – vikao je na sav glas.

Nije mi preostalo ništa nego da s njom iziđem u noć. Njen je plač bio još prodorniji ili se barem meni tako činilo. Jednostavno nisam mogla shvatiti otkud tolika netrpeljivost prema djetetu. Tog sam trenutka počela sumnjati da je on tuče i više nisam mislila da on nije sposoban za to. Umjesto ljubavi, osjećao je mržnju, a tko zna što se još odvijalo u njegovu bolesnom umu, jer da nije bio bolestan, ponašao bi se sasvim drugačije od ovog kako se ponašao. Bila sam nemoćna i pogođena razvojem situacije. U idućih nekoliko dana kao da se sve primirilo. Alen je obećao da će se promijeniti i ja sam se doista ponadala. Sve je bilo u redu. Dijete više nije imalo novih modrica, a on je bio mnogo mirniji nego inače. Mislila sam da je napokon uvidio da griješi i on me je u to i uvjeravao.

– Volim vas obje – neprestano je ponavljao, no ja sam bila pomalo skeptična prema tim riječima. Ako nas je volio na taj način, onda je njegova ljubav doista bila čudna. Naprijed su me gurala sjećanja. Zbog njih nisam odustajala.

Znala sam da on zna biti i te kako nježan i pažljiv, ali to više nije uspijevao pokazati. Nešto se s njim dogodilo, ali umjesto da razgovara sa mnom, on je bio sve udaljeniji. Naš je brak sve više sličio na prešutan suživot u kojem je svatko živio nekakav svoj život. Noćima nisam spavala. Bojala sam se. Ne toliko za sebe, koliko za svoje dijete. Imala sam loš predosjećaj i nekakav se nemir uvukao u mene. Mislila sam da umišljam, ali je to trajalo danima. I Lea se ponašala čudno. Jednostavno je uvijek plakala kada je bila u Alenovoj blizini, a to je njega uvijek živciralo. Jednu večer je doista pretjerao. Kao u inat, Lea je plakala. Valjda ju je nešto boljelo, pa cijelu tu večer nisam oka sklopila.

– Uzmi je i ti malo – molila sam Alena, jer sam ja uskoro trebala ići na posao, i tijelo mi je vapilo za odmorom.

Ustao je i došao do njezinog krevetiće. Uzeo ju je u ruke i počeo tresti svom snagom.

– Daj, ušuti više! Dosta mi je tebe i tvog plača! – jednostavno nije vladao nad sobom.

Istog sam trena ustala i pokušala mu uzeti dijete. Oči su mi bile pune suza.

– Što to radiš? Pa, ona je samo dijete – napokon sam je uspjela uzeti u svoje naručje. Uzela sam je i čvrsto privinula uz grudi. Njen plač nije prestajao. Alen je uzeo prvi predmet koji mu se našao pod rukom i tresnuo njime o zid. I ja sam se prepala. Pogledala sam na sat. Do posla mi je preostalo još dva sata i bit će dobro ako uspijem umiriti dijete. Kako ću je ostaviti s njim? To mi je bila najteža odluka u životu. Nisam imala kamo s njom. Nisam imala izbora, i morala sam tako postupiti, barem još neko vrijeme dok se ne snađem. Leu sam uspjela umiriti. Kada sam otišla na posao, oboje su spavali. Bila sam tako tužna i nesretna. Nisam mogla ne doći na posao. Dobila bih otkaz, a svi su ovisili o meni. Bilo mi je tako teško. Od dva sam zla morala izabrati manje. Oduvijek sam bila odgovorna osoba, oduvijek sam obaveze stavljala ispred svega, a ovaj put sam ih stavila i ispred majčinstva.

Na poslu mi se svaki trenutak činio dužim od vječnosti. Neprestano sam gledala na sat, ali vrijeme kao da je stalo. Bila sam potpuno rastresena. Odlučila sam pitati šefa da me ranije pusti i učinio je to, iako nerado. Odmah sam pohitala kući. Strah me je potpuno paralizirao. Bojala sam se, bojala kao nikada u životu. Nisam čak ni čekala autobus.

KLONULA SAM. ČAK I PLAKATI NISAM MOGLA

Trčećim korakom sam hitala kući. Kad sam napokon došla do ulaznih vrata, zastala sam. Nisam mogla doći do daha. Naslonila sam se i za samo nekoliko trenutaka ušla u kuću. Na moje iznenađenje, vladala je tišina, zlokobna tišina koja nije nagovještavala ništa dobrog. Odbacila sam torbicu i krenula prema sobi. Alen je spavao, a Lea je nekako teško i čudno disala, hroptala je. Došla sam do nje i ustuknula. Lice joj je bilo puno podlijeva i bila je sva neke čudne boje. Kriknula sam i podigla je. Na samo nekoliko sekundi je otvorila oči i vidjela sam maleni sjaj u njima. Zatvorila ih je. Činilo mi se da je nekako mirnija. Uzela sam je i izišla van. Zaustavila sam prvo auto i zamolila da me odvede na hitnu pomoć. Neprestano sam gledala u nju. Nisam skidala pogled s nje. Ona je patila, a ni ja nisam ništa manje. Da sam barem mogla njenu bol prenijeti na sebe. Da sam joj mogla pomoći na bilo koji način. Ubijala me je nemoć. Srce mi se cijepalo. Hroptanje je postajalo sve tiše. Činilo mi se da… Nisam na to željela ni pomisliti. Držala sam je u rukama kada je klonula. U tom smo trenutku stigli pred bolnicu. Ne znam što se tada događalo. Odjednom su je uzeli iz mojih ruku, a ja to nisam željela. Strka, užurbani koraci, a sve to zbog nje. Nadala sam se, samo sam se nadala da će preživjeti. Molila sam se da se to dogodi, da se dogodi čudo, i ja se nikada više ne bih vratila u onaj prokleti stan.

Satima sam čekala, a nitko mi nije mogao dati nikakvu informaciju. Kad su napokon došli do mene, po njihovom smo izgledu shvatila da nešto nije u redu. Nisu mi ni trebali reći. Osjetila sam to. Klonula sam. Čak ni plakati nisam mogla. Kao da mi je srce odrvenjelo, kao da sam na neki način htjela kazniti sebe za svu onu patnju kroz koju je ona prošla. Srce je plakalo bez suza, ono je umiralo, raspadalo se na komadiće.

– Žao nam je. Ništa se nije moglo učiniti. Ona je premlaćena u tolikoj mjeri da je pravo čudo kako ste je živu i donijeli. Morat ćemo zvati policiju.

Ne sjećam se ničeg više. Mrak mi je bio pred očima. Opirala sam se spoznaji da moje Lee nema. Ona je za mene još uvijek bila tu i nikako nisam mogla shvatiti da je nema, da je ugasnuo njen mladi život od ruke onoga koji joj je taj isti život i dao. Nisam je ni oplakati mogla. Prošla sam torturu ispitivanja, ali su me na kraju i pustili. Alena su odmah pritvorili. On je bio ubojica, on je okrvavio ruke krvlju svojeg djeteta.

Jesam li ga mrzila? Možda jesam, ali sam ga više sažalijevala. Bio je toliko jadan da neke stvari uopće nije mogao postaviti na mjesto na kojem su trebale biti. Bio je rob svoje ljutnje i bila sam sigurna da on uopće i nije znao što radi. Ali tim njegovo nedjelo nije bilo nimalo manje.

Dali su mi injekciju i odveli me kod mojih roditelja. Polegli su me, a majka je neprestano bila uz mene. Gotovo da ničeg nisam bila svjesna. Čula su mi otupjela i još uvijek nisam ni suzu pustila. Pripreme za sprovod prepustila sam njima. Ja nisam bila sposobna ni za što. Osjećala sam bol, mnogo boli kojoj nije bilo kraja, i koja me je razdirala iznutra. A najteža mi je bila samoća. Po noći sam se budila, i onda sam počela jecati. Kao da su potoci istekli iz mene, ali mi nimalo nije bilo lakše. Navikla sam na Leu, na njeno prisustvo, na disanje pored sebe, na njen plač, a sada ničeg od toga nije bilo.

ČINILO MI SE DA MOJE DIJETE SPAVA

Ne plače više moja Lea, ne plače. Njene su usne zanijemile, njene su se oči sklopile. Još uvijek nisam bila svjesna da je umrla, još uvijek je u meni titrao plamen nade. Činilo mi se kao da je ovo samo ružan san iz kojeg ću se probuditi, ali to je bila samo prijevara mozga, samo zaštita koju je on slao tijelu da izdrži.

Vrijeme do sprovoda kao da mi je prošao u nekakvoj sumaglici. Sve je nekako bilo ispunjeno bolom, samoćom, pustoši s kojom se nisam znala nositi. Sprovod je bio malen, isto kao i tijelo koje se nalazilo u lijesu. Nakon smrti je još uvijek nisam vidjela i molila sam ih da je pogledam. Opirali su se tome, ali ja nisam htjela odustati. Željela sam vidjeti svoje dijete, željela sam to učiniti. Ovo mi je bila posljednja prilika. Nitko mi to nije mogao zabraniti. Željela sam se uvjeriti da je mrtva, željela sam još jednom poljubiti njeno lice, željela sam ono što je bilo neostvarivo.

– Nemoj, Helena. Neka ti ostane u sjećanju onakva kakva je bila – molila me je majka, a ja sam na njene riječi samo odmahnula glavom.

– Ona je moje dijete. Želim je vidjeti, moram je vidjeti. Neću dozvoliti da se pokopa dok je ne vidim – prijetila sam joj.

Napokon su otvorili lijes. Prišla sam mu sa strahopoštovanjem. Disala sam plitko, a lice mi se orosilo znojem. Bože, kada sam je vidjela, činilo mi se da spava. Samo sam očekivala trenutak kada će se prenuti i ispružiti svoje ručice prema meni. Gledala sam je, upijala sam svaku pojedinost na njoj. Činilo mi se da spava, samo mi se činilo… Sagnula sam se i poljubila je u njeno lice koje je bilo puno podljeva. Neprijatna hladnoća me je trgnula. Kriknula sam od užasa, a zatim sam se srušila.

Kada sam došla k sebi, sprovod je već bio gotov. Odveli su me kući, a ja to uopće nisam željela. Htjela sam biti uz svoje dijete, htjela sam da me nema. I danima poslije kao da sam se još uvijek podsvjesno nadala da će oživjeti. Umrla je Lea, umro je i dio mene. Znala sam satima sjediti i prisjećati se onih lijepih trenutaka koje sam provela s njom. Da sam barem jedan mogla vratiti, čini mi se da bih bila u stanju dati sve.

Dani su prolazili nekako, ali su noći bile pravi pakao. Alen je i dalje bio u pritvoru. Ne znam zašto, ali sam imala neodoljivu želju da ga posjetim. Zašto? Ni sama nisam znala odgovor na to pitanje. Izvadila sam propusnicu i otišla u zatvor. Kad sam ga vidjela, cijelo mi se tijelo počelo tresti.

– Helena! – rekao je i sam iznenađen mojim posjetom.

SJEĆANJA NA NJU NIKAD NEĆE IZBLIJEDITI

Ništa nisam rekla. Samo sam ga gledala, gledala sam u njegove ruke koje su odnijele život mojeg djeteta, gledala sam ga, a nisam ga vidjela. Pred očima su mi se samo smjenjivali strašni prizori. Oči su mi se napunile suzama. On je nešto govorio, ali ga ja nisam čula.

– Ne plače više, nema je – rekla sam i otišla.

U tom se trenutku u meni nešto prelomilo. Inat je proradio. Ako je Alen ubio moje dijete, nije mene. Ja ću uvijek imati lijepa sjećanja koja su me uz nju vezivala i ona će zauvijek živjeti u meni. Nisam imala izbora. Morala sam nastaviti živjeti, a to nije bilo nimalo lako. Preživjela sam osobnu tragediju, ali život se nastavljao. Alenu sam oprostila na neki način, ili sam barem to pokušala. Njegovo je nedjelo uništilo nekoliko života. U želji da ne čuje plač svojeg djeteta, on ju je zauvijek ušutkao. Mislim da će ga taj plač progoniti, isto kao što i mene progoni osjećaj krivice. Da nisam otišla na posao, jesam li mogla spriječiti tragediju?

Ali, sudbina je neumoljiva. Na nju se ne može utjecati. Moje je dijete od samog začeća bilo predodređeno za smrt, i samom činjenicom da sam odbila abortirati samo sam odgodila ono neminovno. Sjećanja na nju nikada neće izblijediti. Ako ikada budem imala djecu, voljet ću ih svakog dana kao da je posljednji. Čovjek se nauči cijeniti neke stvari na najgori mogući način, a ako izvuče pouku iz toga, i to je nešto, dobra podloga za nastavak života.

Vaši komentari

Tags: