Bakino nasljedstvo

Odrastajući na selu nisam baš imala lak ni ugodan život. Uglavnom se radilo na polju i brinulo o blagu. Kao najstarije dijete najviše sam morala potegnuti, no zbog toga ne žalim. Uvijek sam voljela raditi, ali isto tako nikad nisam imala razumijevanja za lijenčine. Moja je rutina bila ustajanje u pet sati kako bi nahranila blago.

Majka bi za to vrijeme pripremila doručak i probudila ostalu djecu kako bi stigli dopješačiti do udaljenije škole na vrijeme. Kako nisam bila iz bogate obitelji, živjeli smo u domaćinstvu s bakom i djedom. Bio je to zanimljiv život, ispunjen raznim događajima. Budući je djed brzo umro, otac i mati zaključili su da će proširiti kuću kako bi bilo više mjesta za nas petero djece. Baka je već bila prilično stara i nije mogla puno pomoći, no kako je bila na glasu kao vidarica u selu ljudi su nam često dolazili tražeći njezinu pomoć. Tata ju je nazivao starom vješticom, no istina je bila da bismo bez njezina “vještičarenja” mnogo puta ostali gladni. Oslanjajući se na štap odlutala bi za lijepih dana do obližnje šume ili do potoka i brala bilje. Košara bi uvijek predivno mirisala, a ona nježno vadila trave i pohranjivala ih na sušenje na tavanu.

– Što je stara, opet bereš travu!? – zadirkivao bi je otac, na što bi ga majka mrko pogledala. Baka bi prešutjela njegovu uvredu, baš kao što je prešućivala i djedove uvrede dok je bio živ. Nije u njoj bilo ničeg napuhanoga ili prijetvornog, jednostavno je predano radila što joj se činilo ispravnim. Isto tako nikome nije pokušavala dokazati suprotno, a posebno ne sumnjičavcima kao što je bio moj otac.

BAKO, NEMOJ NAM BRZO UMRIJETI

– Bako, zašto nešto ne odgovoriš tati da te napokon pusti na miru? – običavala sam je pitati.

– Drago dijete, što bi ja njemu rekla? On ima svoje mišljenje, a ja svoje. Ja vjerujem da biljke liječe, a osim toga imamo ove naše dvije ruke. Nije Bog zalud stvorio sve ovo, već da koristimo. Što se tiče tatinih uvreda, neka ih nosi on sam. Ja ih ne želim na svojim starim plećima. U ovo malo vremena što mi je ostalo ja pripremam put za gore i čistim dušu – pokazala je glavom prema nebu.

– A bako, nemoj nam brzo umrijeti – rastužila sam se.

– Ma ne brini draga… Nego, samo ti mene gledaj kako slažem trave i dobro me slušaj, možda i ti jednom kreneš takvim putem – mudro je govorila.

Činilo se da jedino majka i ja cijenimo njezin dar. Ili ga je ona cijenila samo zato jer joj je pomagala prehraniti djecu? No bilo je nešto posebno u baki, što sam možda samo ja osjećala. Gledala bih je kako pored peći prevrće krunicu u rukama i mumlja toliko dugo dok sasvim ne odluta. Izgledala je kao da odlazi u neki drugi svijet i pri tom bi joj lice poprimilo blaženi i smireni izraz. Očaravajuće bi se isključila od dječje vike, kao da je bila sama u sobi. Ponekad bih se zabrinula za nju misleći da se više neće vratiti, tada bih je zazvala. Jednom, dva puta, pa tek treći put bi protiv svoje volje progledala i teško uzdahnula. Kao da joj je bilo breme vratiti se među nas.

Bio je to njezin bijeg koji sam razumijela tek kasnije, pa sam je i prestala zazivati u njezinim svetim trenucima. Voljela sam nju i njezino naborano lice koje bi pomno proučavalo svakog seljana koji je došao po pomoć. Uvarci od bilja, razna ulja, čajevi. Sve je to davala od srca kako bi ljudi u selu ozdravili.

Kod lomova je namještala kosti i nježno ih tretirala s mastima koje je sama izrađivala. Ljudi su joj vjerovali i zvali je čudotvorkom. Kroz neko vrijeme počeli su dolaziti i iz drugih sela, no kako je baka bila već starija neke je morala odbiti. Tata bi se samo mrštio i nakon što bi netko napustio naš dom, izvrijeđao bi ga na pogrdan način. To me veoma ljutilo jer sam znala koliko je pomaganje njoj važno.

– Stara vještice, opet ti sa svojim vračkama čaraš? A te budale ti dolaze i vjeruju ti – žvakao je kruh i vrijeđao je u svom stilu.

– Nemoj tako, tata, pa baka nam stalno nešto donosi u kuću. Svaki dan imamo kruha i nitko nije gladan, pomaže nam – branila sam je, a baka mi je osmijehom dala do znanja da je ne trebam štititi. Čak i nije bila povrijeđena. Nije je doticala njegova ružna riječ. Iznova sam se čudila kako se ne uvrijedi.

OTAC JE IZGLEDAO IZUZETNO SMIREN

– Baba, bolje se ti kloni tih gluposti. Dosta mi je te prošivancije po kući, treba mi mir. Stalno netko ulazi i izlazi. Da bar nešto zaradiš, ne bih ništa rekao – nije odustajao.

Otac je tako prigovarao prilično dugo sve dok se i njemu samom nije dogodila nezgoda. Vozeći iz naše šume drva za ogrijev, ozlijedio je nogu. Bila je to prilično duboka i gadna rana. Kako nismo imali novaca za put do doktora, nekako smo ga uspjeli nagovoriti da mu baka previje i liječi nogu. Isprva je gunđao, no kad je primijetio da mu je popustila bol, napokon je dozvolio da poduzme što je u njezinoj moći. Napokon je imala priliku dokazati ocu koliko je u krivu. Jednom sam prilikom, dok mu je tretirala nogu, primijetila nešto neobično. Položila je dlanove na njegovo koljeno i neko ih vrijeme tamo držala. Pogledala sam oca koji je izgledao beskrajno smiren, baš poput bake onih večeri dok je vrtjela krunicu. Ono što je činila očito je godilo oboje. Obrazi su joj bili blago zažareni. Iako sam provirivala kroz odškrinuta vrata, pozvala me da uđem. Sjela sam kraj nje i promotrila već usnulog oca. Lice mu je bilo blijedo od boli, ali bio je potpuno smiren.

Kapci su mu bili spušteni, a disanje ujednačeno. U tom trenu učinilo mi se da baka isijava neku čudnu toplinu. Kao da je bila obasjana nekom neobičnom toplinom koju sam mogla osjetiti. Mislim da sam otvorila usta od čuđenja jer baka se samo raznježeno nasmiješila.

– Pokazat ćemo mi tvom tati, ha? – našalila se šapćući.

– O da, bako, pokaži mu napokon da činiš dobre stvari – složila sam se. Iako mi je bilo žao oca, bila sam presretna što mu ona pomaže.

– Znaš, da su neka druga vremena, vjerojatno bih bila spaljena na lomači jer bi većina ljudi o meni mislila da sam stvarno vještica. Možda tvoj otac i nije toliko u krivu – pomaknula je ruke nešto bliže rani.

– Ali, bako, ti si toliko ljudi pomogla, to znaju svi u selu, zato i dolaze k tebi – pohvalila sam je.

– To što ti govoriš vrlo je ugodno za čuti, no treba biti oprezan s tim stvarima. Kad nekome pomogneš, vrlo je lako odletjeti u oblake – zamišljeno je dodala.

– Kako to misliš? – pitala sam je.

– Mislim, lako je je postati previše važan samom sebi. To je ono na što čovjek treba pripaziti, da ne umisli da je bog. Magdalena – ozbiljno mi se obratila – Bog je taj koji liječi, a ljudi su samo instrumenti. Preko mene Bog pomaže tvom tati jer tvoj tata se nikada ne bi mogao otvoriti vlastitim moćima.

BAKA NAS JE IPAK SPREMNO OTPRATILA

– Bako, plaši me to o čemu govoriš. Kao da pričaš o kakvoj bajci. Kakvim moćima? – zastrašeno sam rekla.

– Nije to nikakva bajka, svatko od nas može imati taj dar liječenja ako ga prihvati i vjeruje da je Božji.

– Ne znam, molim te da mi više o tom ne govoriš – zamolila sam.

– U redu. Možda će jednom doći dan kada ćeš sama istraživati – uzdahnula je i odustala. Osjetivši se uznemirenom, napustila sam sobu. Nisam govorila majci o tom razgovoru bojavši se da bi i ona napala baku. No pokušala sam nekako izvući od nje što ona o svemu tome misli.

– Magdaleno, ne razbijaj glavu s tim stvarima. Ja nikada nisam razumjela što tvoja baka radi i kako pomaže ljudima. Dok sam odrastala, uvijek je bila pomalo odsutna i zatvorena, no nikad nisam mogla dokučiti zašto je takva. Čini mi se da ni ona sama ne razumije puno o tim stvarima… – zastala je odlučivši da je važnije dati najmlađem bratu jesti i izgubila se noseći juhu u zdjelici.

Kad je otac ozdravio više se nitko u kući nije smijao bakinim zaslugama. To je bila prekretnica za mog oca. Napokon je prestao baki govoriti da je vještica i počeo se odnositi prema njoj sa više poštovanja. Ljudi koji su i dalje dolazili odjednom više nisu bili glupi. U nekoliko ih je navrata i ohrabrivao ako su bili sumnjičavi. Bakin tretman donio mu je nešto više od zdrave noge. Osjetio je moć koja ga je iscijelila i više nikada nije bio isti. Njegov se način razmišljanja promijenio.

Baka je na žalost poživjela još samo nekoliko godina, a onda je spremno otišla. Njezina smrt je došla naglo i sama ju je predosjetila. Ponekad čak mislim da je sama odlučila o tome. Sjećam se kako se oprostila sa mnom.

– Draga, ne boj se ničeg. U nama je sila koju ljudi uglavnom ne razumiju. Ona ne može biti loša. Ljudi se boje jer je ne prepoznaju. Upravo ta sila pomogla je mnogima u selu da ozdrave.

ZABORAVILA SAM NA BAKINO “NASLJEDSTVO”

– Bako ja to uopće ne razumijem, nije mi jasno. Nisu li im biljke pomogle?

– Ma jesu i biljke, zlato, ali i u njima je ta sila.

– Ali ja i dalje to ne razumijem, ne vidim tu silu.

– Nije to nešto što naše oko može vidjeti, to se osjeća. No sada ću ti reći nešto važnije. Imam velika očekivanja od tebe, vidim te kao svoju nasljednicu jednog dana.

– Teško da bih ja mogla liječiti ljude – namrštila sam se.

– Kad ja odem, ostavljam ti kao nasljedstvo tajnu o toj sili. Ako je ikad zatrebaš, ona će pronaći put do tvojih ruku i ti ćeš moći pomoći susjedu.

– Ali zar nije nasljedstvo pokućstvo ili halje? – naivno sam pitala.

– Zlato moje, upamti što sam ti rekla – pogladila me po glavi.

– A jesi li to nasljedstvo ostavila i mojoj braći i sestrama?

– Ne, samo sam kod tebe osjetila da se možeš otvoriti, samo si ti sposobna u obitelji primiti i dati drugima – strastveno je rekla.

– Dobro, bako, upamtit ću sve što si rekla.

– A sad se moramo oprostiti.

– Kako to misliš?

– Napravila sam ovdje koliko sam najviše mogla.

– A sad kamo ideš? – znatiželjno sam pitala.

– Ne znam gdje idem, ali znam da moram dalje – kratko je odgovorila. – Ne boj se ti za mene, ja odalazim na ljepše mjesto – ispravila se kad je primijetila da sam uplašena. Bila mi je neizmjerno čudna njezina priča i nisam znala što bih mislila. Slijedećeg dana postalo mi je jasno da se opraštala sa mnom. Bila sam veoma tužna kad je umrla, a kuća bez nje više nikada nije bila ista. Čak je i moj otac tugovao za njom. Jednom prilikom ispričala sam roditeljima što mi je baka dan prije svoje smrti rekla. To je duboko ganulo i oca i majku. Svi smo bili svjesni da smo izgubili nekoga tko je bio puno više od svih nas, nekoga tko je bio poseban. To se pokazalo i na bakinom ispraćaju. Nitko nikada u selu nije imao toliki sprovod i svi su imali samo riječi hvale za nju.

Kako je vrijeme odmicalo, a ja sazrijevala, nisam često pomišljala na bakine riječi. Zaboravila sam na njezino “nasljedstvo”. Nakon udaje preselila sam se u selo nadomak Ogulinu. Tu smo osnovali obitelj i rodila sam tri kćeri. Život mi se uglavnom svodio na borbu za preživljavanje. Bavili smo se poljoprivredom i prodavali povrće na tržnici u Crikvenici. Bio je to težak i naporan posao u koji smo svi bili uključeni.

Kad su se kćeri poudavale i one su pomagale, a i dva zeta. Rad na zemlji je okrutan posao pa smo se usredotočili na najotpornije kulture kako bismo imali veće šanse za uspijeh. Za toplijih godišnjih doba radili bi od jutra do večeri, a u tri sata izjutra vozili bi kombijem povrće do Crikvenice na prodaju. Ponekad mi se činilo da spavam stojeći za tezgom. Ni sama ne znam kako smo to izdržavali. Lice mi je bilo prilično naborano od sunca, iako sam se uvijek nastojala zaštititi. Suprugovo još i više! Nekih dana leđa su me toliko boljela da se nisam mogla uspraviti. Jednoga proljetnog popodneva dok sam kopala bol je postala neizdrživa. Završila sam u postelji grizući samu sebe jer ne mogu pomagati obitelji. Nitko od njih nije mi zamjerao, govorili su mi neka se odmorim, a muž će sam ići na tržnicu. Znala sam da mu je teško samom, pa sam stala smišljati što bih mogla učiniti da ubrzam svoje ozdravljenje. Listala sam neki časopis o ljekovitom bilju i unutra ugledala sliku poznatog bilja. Sjetila sam se da je gavez brala i moja baka te ga je koristila za brže zacjeljivanje rana i kod kostobolje. Imala sam ga nekoliko metara niže od kuće, blizu potoka. U tom trenu kroz glavu su mi prohujale bakine posljednje riječi. Nakon toliko godina! Pomislila sam kako je možda vrijeme da pokušam primijeniti njezinu tajnu na sebi.

Već idućeg dana nabrala sam bilje i napravila mast koju sam nježno umasiravala nekoliko puta dnevno na bolno mjesto. Nekim čudom, osjetila sam olakšanje. Od tog dana masaža mi je postala uobičajena stvar. Možda masaža i nije prava riječ s obzirom da se radilo o mojim leđima, no rukama sam tretirala bolna mjesta jednostavno ih dodirujući.

Više nikad nisam završila u krevetu onako pokočena. Što sam više stala obraćati pažnju na vlastite ruke, one bi bivale toplije. Osjećala bih blago pulsiranje u njima kad bi ih polagala na bolno mjesto, a vrlo skoro i olakšanje. U početku nisam nikome o tom govorila. A onda jednog dana jedan od mojih unuka se požalio na jaku glavobolju.

MOJE PRVO ISKUSTVO TRETIRANJA RUKAMA

– Daj da baka nešto pokuša – pozvala sam ga da mi sjedne u krilo. Poslušao je i prišao. Prislonila sam dlanove na dječju glavicu držeći ih tako neko vrijeme. Unuk Matej se prilično, umirio ne buneći se. Činilo se da se potpuno opustio. Napetost u glavi mu je prošla i zahvalno me pogledao. Mogla sam osjetiti kako napušta njegovo tijelo poput magle. Bilo je to moje prvo iskustvo tretiranja rukama. S čuđenjem sam promatrala svoje ruke te večeri kad smo su se svi razišli. Bile su iste kao i uvijek, no ipak tako posebne. Slika bake bila mi je pred očima jasnija no ikad. Njezine riječi o tome kako mogu pomoči i liječiti sada su se odjednom činile vrlo istinitima.

Bojala sam se, no morala sam probati. To prvo iskustvo me ohrabrilo da nastavim dalje, te sam ubrzo tretirala sve ukućane po potrebi.

Suprug mi je predložio neka napravim ljekovitu mast i za prodaju na tržnici. To se činilo kao dobra ideja. Isprva su ljudi bili sumnjičavi, no ubrzo su počeli kupovati. Jedna me mušterija pitala kako utrljavam mast i da li bih joj bila voljna izmasirati leđa.

– Mare, ja ti mogu izmasirati leđa, no nisam prava maserka – iskreno sam rekla. Bila je smiješna pomisao da bih ja nekog mogla masirati. Niti moj suprug nije želio da ga masiram.

– Ma nema veze što nisi, samo da me malo izgnječiš. Leđa me ubijaju! – žalila se tužno me gledajući.

– No dobro, može poslije dva kad mi se muž vrati. Otišao je do pošte -zvučala sam hladno, no bila sam prilično uzbuđena pitajući se hoće li moje ruke djelovati iscjeljujuće na nju kao i na moje članove obitelji. Uručila mi je adresu objasnivši mi kako da dođem do nje. Lako sam pronašla njezin dom i nesigurno pozvonila na vrata. Otvorila je namrštenog lica. Vidjela sam da je u bolovima i da mnogo pati. Povela me do kreveta i bez riječi se ispružila. Pogled joj je bio molećiv.

REKLA MI JE DA SAM PRAVA ČUDOTVORKA

– Ne znam više što ću, hajde ti nešto pokušaj, tebi vjerujem – rekla je hrapavim glasom.

– Hajde povuci majicu, pokušat ću, no ništa ne obećavam. Ja ti nisam liječnik. Što ne ideš doktoru? – pitala sam obazrivo.

– Ma joj stalno hodočastim po ordinacijama, no nitko mi ne zna pomoći. Znam ja da ti nisi maserka, ali ima nešto u tebi..

– Ma nisam baš sigurna – omalovažila sam Božji dar u sebi, a da nisam bila svjesna. Čim je povukla majicu, ruke su mi instinktivno krenule na sredinu njezinih leđa. Tu sam osjetila nešto tvrdo što je trebalo razbiti. Što sam više gnječila, to se mliječna kiselina više razilazila. Ruke su mi bile potpuno vruće, što je i ona sama osjetila.

– Sva sam se preznojila, ženo ti isijavaš! – rekla je Mare oduševljeno. Mislila sam da će je to ustrašiti, no bila je potpuno opuštena i puna povjerenja. Ne znam koliko dugo je masaža trajala, no u jednom trenu sam osjetila da trebam prestati. Nekakav unutarnji glas mi je govorio da je dovoljno. Nisam bila sigurna trebam li ga slušati, no morala sam pokušati. Mare je ustala uspravivši ruke iznad glave.

– Pa ti si čudotvorka! – rekla je oduševljeno.

– Ma, Mare, ne pretjeruj! – skromno sam rekla, premda sam i ja bila oduševljena. Moje su ruke djelovale i na nju! Dobila sam svoj dokaz.

– Ali ništa više ne osjećam, ništa me ne boli. Što si uradila? – pitala je sumnjičavo.

– Ma ništa, ne znam, samo sam rukama gnječila bolno mjesto i povremeno ih držala ovdje – pokazala sam na sredinu leđa.

– Ali ja ti nisam rekla gdje me bole leđa, ti si sama pogodila. Ima nešto posebno u tim tvojim rukama! Hvala ti, spasila si me! Nisam više mogla podnositi bol – brbljala je oduševljeno.

– Ma joj, nije to ništa – odmahnula sam rukom. Na to je ispružila pozamašnu novčanicu koju nisam uzela. Sjetila sam se da baka nikad nije uzimala novac.

Govorila je da će novac poništiti ozdravljenje. Ne znam da li je to bilo samo njezino praznovjerje, no nije ni bitno. Trebalo mi bar još jedno iskustvo i dokaz da povjerujem svojim rukama. A toga je uskoro bilo i previše!

JEDNOSTAVNO SAM REAGIRALA

Marin se glas proširio do susjeda, a susjedovi glasovi i dalje. Uskoro je toliko ljudi tražilo moju pomoć da nisam stizala sve obići. Muž je pomalo bio ljut jer je posao trpio. Zahtijevao je od mene da počnem naplaćivati svoje usluge. Iako je to za mene bilo veliko iskušenje, nisam pristala.

– Zamisli koliko lakše bi nam bilo kad bi naplatili polovici tih ljudi! – govorio je sjajnih očiju.

– Ne mogu, osjećam da to nije ispravno – objasnila sam mu.

– Radije ćeš kopati i mučiti se zajedno sa svima nama, nego nam olakšati!?

– Kažem da ti da ne mogu pomoći ako naplatim… Ne vrijedi!

Vrhunac moje zarade je bila prodaja dva ljekovita pripravka. Ljudi su prepoznali da im čine dobro, govoreći da su čarobni zbog mojih ruku. Da posao ne bi trpio, potpuno sam odustala od pomaganja ljudima. Mile je postajao nekako ogorčeniji zbog ljekovitosti mojih ruku, kao da je bio ljubomoran. Nisam željela da se ljuti, niti uništiti svoj brak. U nekoliko prilika predložila sam da njemu izmasiram leđa, no on je radije trpio nego primio takvu pomoć. Nije želio osjetiti toplinu o kojoj sam mu pričala. Mislim da ga je kao konzervativnog muškarca odgojenog u strogoj katoličkoj obitelji, to previše uplašilo. Na koncu tog ljeta Mile je iznenada preminuo. Pronašli smo ga u šumi pored traktora. Bila sam shrvana od boli i tuge. Silno mi je nedostajao, no morala sam nastaviti bez njega. Činilo mi se da nije bez razlog morao otići prerano. Uvečer bih gledala u nebo i pitala se bi li bilo drugačije da je pružio priliku mojim dlanovima. Možda sam ga mogla spasiti.

Kad je sezona sadnje i prodaje završila, utapala sam svoju tugu posvetivši se potpuno izučavanju bilja. Nabavila sam silne knjige i časopise i čitala. Cijelu zimu isprobavala sam praviti uvarke i pripravke. I djeca su me počela ismijavati, no nisam marila. Sve sam više osjećala potrebu za tim. Nisam očekivala da će se itko ubrzo javiti za pomoć, no ispostavilo se drugačije. I opet je Mare bila posrednik između mene i potrebitog. Zamolila me da pomognem čovjeku kojeg već duže vrijeme boli rame, no on je imao problem pri susretu sa nepoznatim ljudima. Nije podnosio ničiji dodir. Pozvala sam njega i njegovu ženu, budući su doputovali iz Njemačke, da dođu kod mene.

Čim je taj čovjek ušao, osjetila sam njegovo nepovjerenje i nesigurnost. Iznenadni poriv da trenutno reagiram, ohrabrio me da umjesto službenog upoznavanja zaustavim dlanove na njegovu ramenu. Tako nije imao priliku ustuknuti niti burno reagirati. Moj dlan je i ponovno instinktivno pronašao bolnu točku i stao je liječiti. Nepoznati čovjek, kojem nisam još znala ni ime, s čuđenjem me pogledao. Već u idućem trenu oči su mu se smekšale. Osjetivši moju toplinu, znao je da mu ne želim zlo. Stajali smo tako u neobičnoj situaciji pored ulaznih vrata, a njegova žena je šutjela odmjeravajući nas. Kad sam osjetila da trebam skloniti ruke pozvala sam ih da sjednu.

– Ovo je bilo neobično – progovorila je žena na lošem hrvatskom.

– Znate, ja ne razmišljam što ću učiniti, jednostavno reagiram kad i kako mi dođe – ispričavala sam se.

– Ali Oto nikome ne dozvoljava da ga dodirne. U posljednje vrijeme ni ja ga ne smijem dodirnuti, sav se naježi – bila je i više nego iznenađena. Uhvatila me za ruku zahvalno me gledajući.

– Valjda sam zato tako naglo reagirala, stvarno ne znam, samo osluškujem u sebi ono što trebam napraviti. Mislim da se to zove intuicija, znate to je onaj naš unutrašnji glas -nasmiješila sam joj se.

– Koliko smo dužni? – počela je čupati novčanik iz torbe i vadeći pozamašni svežanj novčanica.

– Ništa niste dužni – odbijala sam ne namjeravajući razglabati o novcu. Bila sam sretna da mogu pomoći.

– Ne dolazi u obzir, pogledajte, moj muž normalno miče rukom. Tako je nije pomicao mjesecima… To je stvarno čudo! – oči su joj zasuzile.

– Drago mi je da mu je bolje, no ne mogu primiti novac. Osjećam da to ne bi bilo u redu – moj unutarnji glas i ovog je puta bio snažan.

– Inzistiram – ponavljala je ženica. Na koncu sam popustila mislivši da se možda ipak neće dogoditi ništa loše. No kako sam se samo prevarila! Već nakon dva dana bračni se par vratio zbog neizdrživih bolova u Otinoj drugoj ruci. Posumnjala sam u sebe i ono što radim misleći kako sam ja odgovorna što mu je lošije. Razbijala sam glavu pitajući se u čemu sam pogriješila.

SVE SAM SVJESNIJA LJUDSKE TVRDOGLAVOSTI

– Moj muž želi da ponovno tretirate njegovu ruku, molim vas – prevodila je suprugov ubrzani njemački.

– Ali njemu je gore nakon moje pomoći – očajnički sam rekla, ne usuđujući se više eksperimentirati. Možda postoji neki razlog zašto mu ne smijem pomoći!?

– On kaže da želi da pokušate ponovno. Nikad mu nijedan lijek nije olakšao kao što ste vi uspjeli – rekla je odrješito. Poslušala sam ih i ponovila postupak osluškujući vlastite ruke koje su me vodile. Isprva nesigurno, a onda sve predanije. Toplina me podsjetila da ne mogu pogriješiti na ovaj način. To mi je vratilo vjeru u ono što činim. Ovog puta odvele su me na drugo rame, kao da se bol premještala. Čovjek me zahvalno pogledao čim je toplina preuzela njegovu bol. Ne sjećam se koliko dugo je trajala ta neopisiva izmjena pulsiranja, no znam da mi se u bljesku sekunde pojavila tako jasna misao da nije mogla biti pogrešna. Sada sam znala što sam pogrešno učinila, morala sam mu vratiti novac. To sam im i objasnila, što su pespogovorno i prihvatili. Vjerovali su mi, no ipak, inzistirali su na kupnji poklona. Željeli su pokloniti nešto od srca i zahvalnosti. Rekla sam da možemo pokušati s poklonom, ali nečim skromnijim. Ispostavilo se da se čovjeku nakon što je uzeo novac natrag stanje trajno popravilo. Zvali su me nekoliko puta tog mjeseca neprestano se zahvaljujući na mojoj pomoći.

– Nemojte meni zahvaljivati, postoji netko drugi tko je odgovoran za to. Vi dobro znate o kome se radi – rekla sam raznježeno. Bila sam veoma sretna što mu je bolje.

Ruke ga više nisu boljele, no u problemu straha od dodira nisam mu uspjela pomoći. Vjerujem da za to postoji razlog i to neki važan i dobar. Jer i kasnije su se pojavljivali ljudi kojima nisam uspijevala pomoći. Mislim da su te njihove bolesti bile vezane uz neka negativna uvjerenja koja nisu htjeli promijeniti.

Što više liječim rukama, to postajem svjesnija ljudskog nepopuštanja, tvrdoglavosti i potrebe za kontrolom. Ispada da puno ljudi na podsvijesnoj razini izabire bolest koje se ne želi riješiti. Znam da to zvuči suludo, no kako vrijeme odmiče moje mi iskustvo to sve više potvrđuje. Što se više čovjek suočava i radi na svojim “slabostima”, to je zdraviji. Tijelo i um su povezani, zato svaka misao mora negdje u tijelu odjeknuti, bilo da je pozitivna ili negativna. Ako je misao uglavnom ružna i učestala pronaći će način da uništi neki dio nas. Tako npr. gorčina utječe na loš radi žuči. Nervoza utječe na želudac, što vjerojatno ljudi i sami primjećuju i si. Što se pak novca tiče, imala sam još jedno negativno iskustvo pri liječenju. Također je kao u prošlom slučaju došlo do poboljšanja bolesnog čim sam ga vratila. Shvatila sam da ne smijem uzimati novac kao nagradu i toga sam se slijepo držala. Nisam smjela riskirati tuđe zdravlje. Velika je odgovornost uzeti nečije zdravlje u svoje ruke, no nakon što pomognem ne primam iste. Nakon ozdravljenja svatko preuzima daljnju odgovornost za sebe i svoje zdravlje. Ozbiljno bolesnim ljudima uvijek savjetujem da rade na sebi i otkriju što rade pogrešno. Cjelovito iscijeljenje se postiže ujedinjenjem uma, tijela i duše. To znači da treba dobro preispitati sebe i svoje postupke, paziti na prehranu, vježbati i filtrirati svoje misli jer postajemo ono što mislimo! To su neki pojednostavljeni savjeti svim mojim “pacijentima”. Svatko tko se iskreno nađe na tom putu i sam može početi iscjeljivati druge. To je dar koji svi posjedujemo. Što više koristimo ruke one postaju veće čudo. Ja sam se promijenila kao osoba. Sve se manje plašim i imam širu sliku povezanosti ljudi. Ne treba misliti da nas se ne tiče zdravlje susjeda jer je ono itekako pokazatelj kakav svijet svi mi stvaramo. Neprestano doživljavam nove izazove i situacije iz kojih učim. Tako je za mene bilo veliko iznenađenje kad se moje vlastito tijelo – i procesi u njemu – počelo ponašati na neuobičajen način.

Prvi takav događaj desio se dok smo jednog nedjeljnog popodneva krenuli na planinarski pohod na Klek. Penjući se na stijenu poskliznula mi se noga jer je na jednom dijelu stijene nedostajao pomoćni klin. Brzo sam uhvatila oštar kamen kako bi zaustavila gubitak ravnoteže ili eventualni pad. Oštra bol podsjetila me da moram popustiti. No tek kad sam dospi jela na vrh mogla sam se pustiti. Znala sam da sam ozlijeđena, no nisam znala koliko. Kada sam ugledala da je ozlijeda duboka, shvatila sam da ću vjerovatno morati na šivanje. Čvrsto sam stisnula prst čudeći se zašto ne krvari. Čim smo malo odahnuli, bližnji i ja odlučili smo se spustiti jer sam planirala na hitnu. No kada smo došli u podnožje, osupnulo me kako se na veliku porezotinu uhvatila krasta koja nije dozvoljavala da se stijenke kože odvoje. U čudu sam pokazala ostalima, koji su kao i ja bili iznenađeni. To iskustvo malo me i uplašilo, no brzo sam odagnala takvu misao vjerujuću u ono najbolje. Objasnila sam samoj sebi da je to vjerovatno nagrada za to što sam pomagala bez naplate. To me podsjetilo da moje boljke u leđima također više i ne postoje iako sam znala i dalje raditi veoma naporno. Zadatak koji sam sama sebi dodijelila nije nimalo lak, no obavljam ga srcem i dušom. U njemu sam pronašla ispunjenje jer oduvijek je u meni bila ta mala praznina koju nisam prepoznavala. Pronašla sam svoju svrhu i smisao liječeći potrebite. Svaki čovjekov osmijeh zbog ozdravljenja je moj lijek koji ne bih mijenjala za ništa na svijetu. No kako vrijeme odmiče više ne primam sve ljude. Naučila sam pratiti vlastiti osjećaj koji mi govori o pojedincu. Postavim pitanje: “Je li ovaj čovjek spreman na promjenu?” Onaj tko nema tu snagu za promjenom teško može ozdraviti, a trenutno izliječen je nema nikakvu svrhu osim stvoriti ovisnost o meni. To ne želim, nisam ničiji spasitelj. Doživljavam sebe kao odskočnu dasku, želim olakšati put do potpunog ozdravljenja. Sada kažem onima koji mi dolaze: “Pomoći ću vam da si pomognete, no dalje ste sami!” Svatko vodi vlastitu bitku jer neko vrijeme dok sam te bitke za druge vodila sama, bila sam kronično iscrpljena. To me vodilo u bolest. Nema te stvari koju nas ljubav neće naučiti, a ljubav je toplina koja prolazi kroz nas.