Oca je sustigla kletva nakon pete ženidbe

Bilo je negdje desetak dana prije blagdana Svih svetih kad sam se spremala na groblje. Trebalo je urediti mamin grob, pa sam nazvala tatu da ga pitam hoće li ići sa mnom, tim više što je moj auto bio u kvaru pa bih se ujedno s njim povezla.

– Žao mi je, ali tog dana idemo na tastov grob, a do tamo ne vozi bus, dok ti možeš i javnim prometom – odgovorio mi je u svojoj poznatoj maniri, uvijek zauzetog poslom kad ga ja zatrebam.

Htjela sam mu reći da je valjda njegova prva žena zaslužnija da joj uredi grob, nego njegov najnoviji tast kojeg i ne poznaje. No prešutjela sam, spremila se i otputovala busom. Vratila sam se umorna i prozebla pa sam legla u krevet da nisam ni Dnevnik odgledala, što se vrlo rijetko događalo. Tek su mi se noge pošteno zagrijale pa sam počela tonuti u san, kad je moj suprug ušao u sobu, pitajući me jesam li još budna.

– Upravo sam zadrijemala. Je li nešto jako važno kad si me došao probuditi? – promrmljala sam.

– Nazvao je tvoj brat Mladen – rekao je sjedajući na krevet, a na njegovom sam licu vidjela da ima nekakvu lošu vijest pa sam se posve razbudila. – Molim te, Danijela, nemoj se previše uzbuđivati, jer ništa ne možemo promijeniti. Mladena su zvali iz policije i javili mu da je tvoj otac imao gadnu prometnu nesreću. Od auta je ostala samo hrpa lima, punica mu je poginula, a on i žena teško su povrijeđeni. Smješteni su u dvije različite bolnice, kako to već ide, prema vrsti povrede. Bilo je o toj nesreći javljeno i u Dnevniku, ali ja takve stvari izbjegavam gledati…

Iako s ocem nisam bila u bliskim odnosima u posljednjih nekoliko godina, ipak me njegova nesreća duboko dirnula. Nazvala sam i jednu i drugu bolnicu da iz prve ruke čujem u kakvom su stanju. Za tatu su mi rekli da ima lomova i da je van životne opasnosti, dok mu je žena bila u mnogo težoj situaciji s obzirom na povredu vratne kralježnice. Sljedećeg smo jutra pohitali u bolnicu i kad sam vidjela svog oca u bezbroj zavoja, slomljene ruke, noge, ključne kosti, u grudima me stegnula teška bol, a suze su mi klizile niz lice, mada sam već dugo mislila da su moje emocije prema ocu davno ugasle. Do tatine supruge Dare nismo mogli jer nije bila pri svijesti.

Nikad ne znaš gdje te nesreća čeka

Budući da smo brat Mladen i ja bili najbliži rod unesrećenih, policija nam je predala njihove stvari i ključeve, jer je auto bio odvezen na otpad. Dali su nam i ključeve pokojničinog stana za čiju smo se sahranu trebali pobrinuti, mada smo je jedva i poznavali. Liječnici su nas upozorili da stradalima ne spominjemo nesreću, a pogotovo da ne pričamo o poginuloj, jer bi im se stanje moglo naglo pogoršati. Nakon nekoliko dana posjećivanja, moj je otac postavio prvo suvislo pitanje o svojoj ženi, a punicu nije ni spomenuo. Dapače, nije bio ni svjestan što mu se dogodilo, a još manje kakve su posljedice te nesreće koju je on izazvao pretičući kolonu. Naša je maćeha ostala živa zahvaljujući brzoj intervenciji i velikom zalaganju liječnika, ali kad smo doznali da će ostatak života provesti nepokretna, oduzetih ruku i nogu, smrt njene majke mi se činila manje strašnom. Prvog dana nakon nesreće, otišli smo u njihovu kuću na selo kamo su se preselili na stalni boravak.

– Sve smo doznali iz vijesti na televiziji, a u novinama je potanko opisan sam događaj – dočekala nas je njihova susjeda Kata, žaleći se usput na njihovo ponašanje prema susjedima. Nikad ne znaš gdje te nesreća čeka, a oni mi nikada nisu rekli da se pobrinem o živini ako se na vrijeme ne vrate. Nemojte mi zamjeriti, ali vam moram reći da se vaš otac jako promijenio otkad se oženio s ovom mladom ženom. Pokojna Željka je bila sa svima nama tako dobra i uljudna, a ova nas neće ni pozdraviti. Ponaša se kao da joj nitko ne treba, a vidite kako se nesreća dogodi kad najmanje očekujete. No, kad sam doznala što im se dogodilo, pobrinula sam se o živini – raspričala se dobrodušna susjeda, križajući se pri svakom spomenu nesreće o kojoj se vijest proširila po čitavom kraju.

Susjeda se i dalje brinula o životinjama, a mi smo dolazili jednom tjedno da provjetrimo kuću, koja meni nije bila strana.

Ponižavanje

S tugom sam se prisjećala dana provedenih uz pomajku Željku, očevu drugu suprugu s kojom se oženio nakon mamine smrti. Iako mi je bilo teško zamisliti bilo koju ženu na majčinom mjestu, i unatoč tome što se tata oženio nakon nepuna četiri mjeseca žalovanja, Željka je svojom blagošću i strpljenjem uspjela Mladena i mene pridobiti da je zavolimo. Ona je bila prava pomajka, a ne maćeha. Vlastite djece nije imala pa nas je prihvatila srcem punim ljubavi. I našu je djecu voljela kao prava baka. Uz nju je i naš otac Karlo postao brižniji prema nama i svojim unucima… Navirala su tako sjećanja na Željku i sretno razdoblje kad smo rođendane i blagdane proslavljali u toj kući gdje me svaka sitnica podsjećala na nju. A onda je odjednom sve nestalo. Željka se razboljela od «kratke i teške» bolesti, kao to piše u osmrtnicama i nestala u roku od pet mjeseci. Njenim odlaskom nestalo je i naše bliskosti s ocem, mada to ne zvuči normalno. Naš je stari, kako mi ga međusobno zovemo, bio neutješan. Bili smo uvjereni da se više nikada neće ženiti. Iskreno dirnuti njegovom tugom, pozvali smo ga da živi kod nas, ali je on prijedlog ljubazno odbio.

– Hvala vam, djeco! Skuhati znam i sam, a rublje mi i ovako pereš, pa ne bih odlazio iz Željkinog stana. Dok sam tamo, osjećam da je i ona pokraj mene. Ako jednog dana postanem bespomoćan, sjetit ću se vaše ponude, a za sada neka ostane tako. Važno mi je što mi sin i zet pomažu u održavanju našeg seoskog imanja. Kuću ne smijemo prodati, jer sam to obećao Željki koja je tamo bila najsretnija. Iskoristila je prvi uvjet i otišla u mirovinu da uživa u seoskoj idili. Na žalost potrajalo je samo godinu dana, a ona se razboljela – govorio je kao da mu riječi izlaze iz samog srca. – Nikada je neću prežaliti jer takve žene nigdje više nema. S koliko je ljubavi prigrlila i vas dvoje i vašu djecu…- svojim me riječima i nehotive podsjetio na njihove prepirke, zbog čega mi se požalila kako se svaki put naljuti kad unucima kupuje rođendanske poklone. Često sam je vidjela uplakanu, a pogotovo je patila zbog njegovog udvaranja jednoj mladoj ženi što je dolazila u selo svom bratu u posjete, a njihova je kuća bila najbliža njegovoj.

– Zašto me ponižava pred ovom raspuštenicom koja ne pita koliko je Karlu godina? Mogla bi mu biti kći, a prenemaže se pred njim u namjeri da ga zavede, jer je njoj to jedini cilj. Bit će joj uskoro slobodan pa neka si ga uzme, jer ja neću dugo – govorila je Željka dok još nismo imali pojma da je bolesna.

No, čim bi se pojavio moj tata i slatkim riječima počeo hvaliti njezin ručak, ona bi kapitulirala. Zaista ga je iskreno voljela i trudila se da mu u svemu ugodi. Kratko vrijeme nakon Željkine smrti i naše ponude da živi s nama, tata nas je pozvao na nedjeljni ručak, što je iznenadilo Mladena i mene.

– Drago mi je da se oporavio, jer mu je glas zvučao veseo – rekao mi je brat pitajući me da li vodim svoju obitelj ili ću doći sama.

– Koliko sam razumjela, želi da dođemo samo nas dvoje. Mislim da nas tata poziva iz određenih razloga pa je bolje da svoje obitelji ne opterećujemo nepotrebnim problemima.

Očekivali smo da je sam pa ćemo otvoreno razgovarati o onome zbog čega nas poziva, no iznenađenje je uslijedilo čim smo ušli kroz vrata.

– Da vas upoznam sa svojom prijateljicom – izgovorio je od glave do pete blistajući od zadovoljstva.

– Ja sam Venka – rekla je korpulentna žena, pružajući nam ruku. Primijetili smo da je njegova prijateljica prilično udomaćena u njegovom stanu, što je moglo značiti da se oni poznaju dulje nego što je on nama dao na znanje. Dočekala nas je hladnom ljubaznošću što je mnogo odudaralo od Željkine topline na kakvu smo naviknuli u ovom stanu.

Vjenčanje

Venka je bila žena četrdesetih godina, tamne kose i crnih nepovjerljivih očiju kojima nas je stalno promatrala. Iz razgovora samo doznali da je radila u Njemačkoj kao konobarica i da tamo ima odraslu, udatu kćer.

– Otkad se moja Ines udala, vratila sam se ovdje, jer tamo ne želim dočekati starost. Budemo li se slagali, svoj ću stan prodati, a prihvati li Karlo moje uvjete, onu ćemo kuću na selu renovirati i pretvoriti u ugodno mjesto za življenje.

Tata je prekinuo njeno pričanje jer očito nije namjeravao s nama razglabati o svojim planovima za budućnost. Shvatila sam njegovu namjeru i nametnula druge teme razgovora, a na odlasku sam rekla kako mi je drago da naš otac više nije sam.

– Mi ćemo se sutra vjenčati, pa ako možete, dođite u vijećnicu -uskoro nam je javio u posljednji trenutak kad više nismo mogli uskladiti vrijeme pa nismo ni otišli.

Je li se uvrijedio zbog našeg nedolaska ili mu jednostavno nismo bili potrebni, ne znam, no više nas nije pozivao k sebi.

– Uostalom, bez njega smo odrastali, a imali smo ga samo u vrijeme kad je živio sa Željkom koja nas je okupljala jer smo njoj bili dragi – rekla sam jednom zgodom kad smo se okupili s našim obiteljima.

– Želim mu svu sreću s tom njegovom Venkom, no bude li me ikada trebao, neka zaboravi da ima sina – razmetao se moj brat s prijetnjama.

Prošlo je godinu dana kad nas je tata zamolio da dođemo k njemu jer se njegovoj Venki dogodila nesreća na putovanju za Njemačku.

– Jednostavno nemam sreće. Čim zavolim neku ženu, nešto se dogodi. Toliko sam jadan da nisam u stanju obaviti sve te formalnosti oko ukopa, pa te molim Danijela da dođeš …

– Naravno da ćemo doći – rekla sam i u ime svog brata, jer čim sam mu javila, on je dojurio da se nađe svom starom pri ruci. Kćer Ines joj je bila pred porođajem, pa nije došla na pogreb, tako da je nismo ni upoznali.

Iako je naš tata bio čovjek koji svoje emocije ne pokazuje, vidjelo se da ga je Venkina smrt pogodila, jer bez obzira koliko ju je volio, ostao je bez treće žene u dobi kad se muškarci teže snalaze sami, razmišljala sam gledajući sve veći broj sjedina u njegovoj kosi. Otkad je ostao sam, ponovo smo mu pomagali u poslovima na seoskom imanju, a nedjeljom bi obavezno dolazio na ručak. Kad bi popio koju čašu vina više, raspričao bi se van svih očekivanja.

– Žao mi je Venke što je stradala, ali si je sama kriva. Na taj put uopće nije trebala ići, i kad sam joj to sugerirao, ljutito mi je odbrusila da joj ja neću zapovijedati kad će ona ići svojoj kćeri. Bila je svojeglava u svemu pa od onog dogovora o renoviranju naše kuće nije bilo ništa. Najviše mi je žao što smo se zbog nje prestali posjećivati. “Hoću svoj mir i ne želim nikog posluživati, a niti kome dosađivati, pa bilo to o tvoja djeca” – govorila je. Otac ju je okrivljavao za prekid naših odnosa.

– Ako je tebi s njom bilo dobro, ostali nisu važni. Mene jedino brine što si po treći put ostao udovac. Kao da te netko ukleo – javila se tatina sestra, teta Nina, koja je došla k nama da vidi svog brata s kojim se rijetko sastajala jer on nije podnosio njenog muža Milana.

– Mislio sam da obrazovana žena kao ti ne vjeruje u takve gluposti. Osim toga, svojim sam ženidbama ponešto i privrijedio i svojoj djeci. Po Željki sam naslijedio stan u centru grada, a nakon Venke nasljeđujem imanje u njenom rodnom kraju – obrecnu se tata na svoju sestru.

– A njezina kći? Mislim da ćeš s njom dijeliti to imanje – pitala je iznenađeno teta Nina.

– E vidiš, nećemo ništa dijeliti. Prema predbračnom ugovoru, na kojem je ona inzistirala, onome tko ostaje pripada sve – rekao je slavodobitno, objasnivši nam da je Venka računala na njegove godine prema kojim bi bilo normalno da ga nadživi.

Dara mu nije odgovarala

Bojim se da će jednom naići na takvu koja će mu sve što je stekao svojim ženidbama, rastepsti ili oteti, jer on neće dugo ostati sam.

– Mislim da si u pravu teta! Našeg starog ne može ništa pokolebati. Uskoro će nam naći novu ‘mamu’ – podržao ju je Mladen svojom bodljikavom primjedbom.

Nažalost, oboje su bili u pravu. Nepuna tri mjeseca kasnije, otac je našao novu ženu. Već iz njegovog vedrog glasa koji sam čula kad nas je pozvao u kuću na selu, zaključila sam da se nešto lijepog opet događa u životu.

– U nedjelju pripremam kotlovinu. Dođite ti i Mladen s obiteljima. Pozvao sam i sestru jer želim da upoznate moju buduću. Vjerujem da će vam se moja Dara svidjeti, ali ipak htio bih čuti i vaše mišljenje.

Tog jesenjeg dana, putovali smo jednim autom Mladen, teta Nina i ja. Tata nas je dočekao s pripasanom pregačom i širokim osmijehom kako užurbano posluje oko vatre za kotao.

– O samo vas je troje. Zar su moji unuci otpisali svog djeda? Već ih dugo nisam vidio, a i tvoj Edo me izbjegava posljednje vrijeme. Ako se uplašio posla, danas se ništa neće raditi, a mojim sam unucima postao zadnja rupa na svirali. Oni samo čekaju rođendanske poklone na koje ih je naviknula Željka – prigovarao je Karlo uvrijeđeno što se nisu odazvali njegovom pozivu.

Moja je Sanja odvela Martinu na kestenijadu – opravdao je Mladen svoju ženu i kćer, a ja srna prešutjela razlog nedolaska mog supruga Ede koji je ostao popravljati naš stari auto, a moj dječak Robert je uvijek bio uz svog oca. Uvrijedila me očeva opaska da se moj muž boji posla, jer kad god gaje trebao, nikad se nije izvlačio. Svake mu je godine kosio, obrezivao voće i brajdu, tim više što mu je to blisko njegovoj struci agronoma. Da ne spominjem kako smo svakog proljeća svi mi radili u vrtu jer nam je bilo lijepo družiti se sa Željkom. I dok sam s tugom gledala zapuštene grmove ruža što ih je draga pokojnica toliko voljela, iz kuće je izašla mlada žena nabijena u preuske traperice i pripijenu majicu ispod koje su se nazirale velike grudi bez grudnjaka. Svježe obojena plava kosa lepršala joj je ponad sitnog lica razvučenog u usiljeni osmijeh, pružajući nam ruku, labavo i bez stiska.

– Moja buduća ženica, Dara -držeći ruku oko njenog vrata, nabrojio je naše ime i srodstvo, da bi za tetu Ninu posebno naglasio: “Moja sestra Nina, profesorica.” Zanimanje sina i kćeri je prešutio, jer nismo imali nikakve titule, zahvaljujući upravo njegovoj nebrizi za naše školovanje. Mladen je završio autolimarski zanat, a ja frizerski, mada smo po sposobnosti i ocjenama u školi mogli završiti svaki fakultet na svijetu.

Gledajući očevu zaljubljenu facu, pomislila sam kako mu ova žena odgovara jedino po visini jer je može bez problema zagrliti oko vrata.

– Moja će vas ženica počastiti likerom od oraha kojeg sama pravi – rekao je ulazeći u kuću, a potom dodao: – Nismo vjenčani, ali ćemo uskoro i tu formalnost obaviti, pa mi nemojte zamjeriti što je već sada zovem svojom suprugom.

Izgovorio je to tako medenim glasom da mi se smučilo.

– Nešto si se pomladio, brate! Je li to ovaj planinski zrak ili možda ljubav tako učinkovito djeluje na tebe – našalila se Nina.

– Biti će ovo posljednje – sretno se osmjehujući, rekao je gledajući svoju mladu odabranicu koja mu je po godinama mogla biti kćerkom.

Ne trebate ni dolaziti

Toga smo čitavog dana vodili prazne razgovore, a ponajviše smo pričali o vremenu, praveći se Englezima. O svojoj budućnosti otac nam nije rekao ništa, osim da je oduševljen životom na selu, gdje će i provoditi najviše vremena.

– Napustit ćete posao ili ste nezaposleni? – hrabro je upitala Nina, na što joj je brat umjesto Dare, brzo odgovorio.

– Njoj nije više potrebno raditi. Ima pristojnu ušteđevinu, a svoj stan sam iznajmio. Mirovina mi je, hvala Bogu, dovoljna za nas oboje – diplomatski su izbjegli pravi odgovor na tetino pitanje.

– Eto, upoznali ste se, a pozivnicu za vjenčanje ćete uskoro dobiti – rekao je kad smo već ulazili u auto.

– Da me moj brat upitao za mišljenje, rekla bih mu da je u izboru žene za stare dane jako pogriješio. To isto bih mogla i njoj reći, jer ga predobro poznajem. Uostalom, pozvao nas je na razgovor, a svelo se na baljezgarenje o vremenu i najavu pozivnica za vjenčanje. Zar on doista misli da se ona za njega udaje iz čiste ljubavi? Bojim se da njezini motivi nisu pošteni ili možda iz nekih razloga želi pobjeći iz svoje okoline. Što da mislim kad nam nije rekao ni njezino prezime? – vodila je Nina svoj monolog jer smo nas dvoje šutjeli zatečeni očevom odlukom o ulasku u četvrti brak.

Kad su uskoro stigle pozivnice za vjenčanje, svi smo se okupili radi dogovora: otići ili ne.

– Ja nemam namjeru ići na svadbu među ljude koje uopće ne poznajem – prva se izjasnila teta Nina.

– Ja čak ne poznajem «sretnu» mladenku pa kako da joj idem u svatove?! – rekla je moja šogorica Sanja, dok su naša djeca, unuci djeda mladoženje, skoro u isti glas, upitala: “Hoće li nova baka biti dobra kao što nam je bila Željka?”

– To ćemo tek vidjeti – rekao je moj Edo, koji je prepustio odluku o odlasku na vjenčanje Mladenu i meni.

– Ako vi mladi idete na svadbu, ja ću ostati s vašom djecom -predložila je Nina, koja je jedina uočila da Karlo svoje unuke nije ni pozvao. Tek smo tada pomnije pročitali sadržaj pozivnica iz kojih se očito vidjelo da našoj djeci na tom vjenčanju nema mjesta.

– Kako to ne shvaćate, dragi moji. Moj brat ne želi na dan vjenčanja biti «deda», jer bi njegovu mladu ženicu u tom slučaju moglo koje unuče nazvati bakom. Da nije tužno, bilo bi smiješno, a najgroznije od svega, što me i sprječava da se odazovem bratovom pozivu, jest njegov inat da priređuje svadbu, i to u kući iz koje je dvije žene ispratio na groblje. Ovu treću, pred svega tri mjeseca. Ne, tamo se ne bih nikako mogla veseliti.

– U pravu je teta Nina – javio se Mladen.- Osjećao bih se kao da plešemo po Željkinom grobu, jer u toj kući nije u redu održati svadbu. Nikad je naš otac ne bi ni imao da se nije s njom oženio. Ona je u tu kuću uložila mnogo truda, ukusno je namjestila. Udahnula joj dušu. Definitivno, ja ne idem, a vi ostali kako hoćete.

Zaključili smo da mu sljedećeg dana javimo da ne dolazimo.

– To je prava zavjera. Ali, i ne trebate doći! Valjda ne mislite da se svadba bez vas neće održati. Imamo mi dovoljno prijatelja, pa i njene rodbine – rekao mi je tata uvrijeđen našim odbijanjem, a razloge koje sam mu željela navesti, nije htio ni poslušati.

Našem je starom i bez nas očito bilo dobro, jer se više nije ni javljao niti nas pozivao u našu zajedničku kuću, kako ju je pokojna Željka nazivala. Doduše, među mnogobrojnim Darinim rođacima i prijateljima, nama i nije bilo mjesta. Tako su se i dalje proslavljali rođendani i blagdani, kao i za Željkina života, samo što je s nama, kao i njihovim susjedima, pristup bio nepoželjan.

Kuća kao iz noćne more

Dok sam živa, neću zaboraviti osjećaj kad sam ugledala dvorište u kojem nas je dočekao privezani pas, a na kućnom su pragu sjedile dvije mačke. U kokošinjcu zatvorena oglašavala se gladna perad, a kuća zatvorenih žaluzina djelovala je napušteno i pusto. Kad sam pogledala na grmove ruža s kojih je već opalo lišće, morala sam prići bliže da ne pomislim kako mi se pričinjava.

– Dođite – pozvala sam Mladena i Teu. Pogledajte ovaj žuti cvijetak. Zar u ovo doba cvatu ruže? Nije li Željka posebno voljela baš ovaj grm? – pitala sam nesvjesno spominjući njeno ime.

– Nemoj je dirati. To je procvala vjerojatno njena duša – rekla je Nina, potresena isto koliko i ja. Mladen nije ništa rekao.

Otključao je kuću i otvorio prozore. Sjeo je za poznati nam veliki stol u dnevnoj sobi, govoreći da ga oči peku kako bi opravdao suze što su mu potekle tog trenutka.

– Možda bi nam bilo lakše da se isplačemo – rekla je Nina, milujući ormar koji je još pripadao mojoj majci.

– Bože, zašto nas je ona tako rano napustila. Otkad nema Antonije, moj brat luta kroz život kao izgubljen, da ne kažem uklet, jer ga doista prati nesreća. A bili smo tako bliski kao djeca, pa i kad je bila Antonija živa. Ali, njenim odlaskom, on je postao drugi čovjek. Ja ga više ne prepoznajem. I za vrijeme Željkina života bio je dobar, ali to više nije bio on … – glasno je razmišljala Nina, jer ga je ona bolje poznavala kao brata, nego nas dvoje kao oca.

– Sutra mu sahranjujemo punicu, a da on o tome nema pojma – rekla sam, unaprijed zgrožena što moram ući u pokojničin stan čije smo ključeve preuzeli kod policije.

Još uvijek je to bio i Darin stan koja nije bila ničeg svjesna. Morali smo naći neke od osobnih dokumenata njene majke kako bismo je mogli pokopati dok joj kćeri to nismo smijeh ni spomenuti. Mada u sjeni se oboje činili svjesnim događaja, i posve suvislo razgovarali, ni jedno od njih nije pitalo gdje je mama Katarina, što me je prilično zbunilo. Ne znam kako bih to sve skupa podnijela da mi nije bilo tete Nine. Obje smo otišle u pokojničin stan.

I nesreća donese nešto dobro

Kad smo otvorile vrata, zapuhnuo nas je vonj pokvarene hrane i nesnosna vrelina s radijatora. Preturajući po ladicama u potrazi za papirima, osjećala sam se poput provalnika, a uz sve to, bolno me se dojmilo prisilno ulaženje u intimu nepoznate žene. Pokojnu sam očevu punicu srela samo jednom i to sasvim slučajno i tada mi se učinila posve nepristupačnom i zatvorenom. Prizorom kojeg smo ugledale otvorivši jednu sobu u koju nas je privukla svjetlost ispod vrata. Koliko je Katarini značila tragično preminula unuka s kojom je živjela nakon majčine ponovne udaje, zaključile smo po izgledu djevojčine sobe.

Soba je izgledala kao hram, oltar. Brzo smo izašle. S pronađenim papirima požurile smo iz stana. Na stepenicama nas je dočekala jedna susjeda, znatiželjna da čuje novosti iz prve ruke, ali i raspoložena da nam odgovori na neka pitanja koja nismo imali kome postaviti. Ta nam je žena savjetovala da Katarinu sahranimo pokraj unuke joj Korine, jer tu njenu želju je imala prilike često čuti.

– Mislim da bi se u grobu okretala da je pokopate pokraj muža joj Franje. Zato ga je dala odvesti u Zagorje, u njegovo rodno mjesto, da joj bude što dalje. Znam, o mrtvima sve najbolje, ali pokojnica je bila zaista čudna žena. Valjda nikog nije voljela osim svoje unuke Korine. Nije se slagala ni s mužem, čak bi ga i udarila kad je bila ljuta. Valjda je i umro tak rano zato kaj ga je maltretirala.

– Rešil se bogec, zla – predahnula je, upitavši nas tko smo joj mi. Kad smo joj rekli da Katarinu jedva i poznajemo, tek tada se osjetila dužnom da nam ispriča sve što zna o svojoj pokojnoj susjedi, i naravno, završile smo kod nje na kavi. Kad je započela priču od Katarinine udaje za Franju, njihovog neprežaljenog ‘hausmajstora’, teta ju je zaustavila jer nam se žurilo. «Doći ćemo jednog dana k vama na kavu pa ćete nam onda ispričati,a sad moramo dalje» – jedva je zaustavila govorljivu ženu.

– No samo još ovo. to morate znati radi svog brata. Kad se Dara udala za Korininog oca, punica ga je brzo otjerala iz kuće i preuzela brigu o curici. Tak ju je razmazila, pa kad je odrasla, nikog nije slušala. Počela se drogirati u srednjoj školi, a kad smo joj rekli da unuku treba dati na liječenje, jako se na nas sve naljutila i ni s kim od susjeda više nije razgovarala. Svi mi mislimo da se mala namjerno predrogirala otkad joj se mama udala za vašeg Karla. Ona nikada nije otišla mami na selo. Nije joj bila ni na vjenčanju, a kad je umrla ni u jednim novinama nije bilo obavijesti. Ne sjećam se da sam vas vidjela na sprovodu … Nezaustavljivo je pričala žena, ali ja više ništa nisam željela znati o novoj maćehi i njenoj obitelji. Bilo mi je dovoljno mučno što sam znala da je do kraja svog života osuđena na tuđu pomoć, a čega ona još nije bila ni svjesna.

Katarini su na sprovod došli susjedi iz cijele zgrade, samo ne iz pijeteta prema njoj, nego njenom mužu kojega su iznad svega cijenili. Puna dva mjeseca posjećivali smo u bolnici stradalnike, kontaktirali s liječnicima, brinuli se o imanju na selu i oba njihova stana u gradu. Mladenu i Sanji to je sve mnogo teže palo jer su živjeli podalje od nas, ali je moj brat redovito obilazio tatu, uvjeren da je to prilika za ponovno zbližavanje.

– Vidiš i najveća nesreća donese nešto dobro. Da se ovo nije dogodilo , ne bih doznao koliko mi je stalo do našeg oca. Po prvi put osjećam da on i nas voli, jer mu se radost čita na licu čim nas ugleda – priznao mi je brat, ne mareći za troškove svakodnevnog putovanja.

Naknadna istraga

Njegovo se bolničko liječenje bližilo kraju. Prijelomi su mu zarasli pa je trebao biti prebačen u toplice na rehabilitaciju. Budući da su liječnici zaključili kako je vrijeme da im se može reći istina o njihovoj nesreći, tim više što ih je i policija željela ispitati prije odlaska iz bolnice, rekli smo jednom i drugom da smo Katarinu pokopali.

– Nije moguće da je poginula u toj nesreći. Ja se ničeg ne sjećam – bila je tatina reakcija, a vijest o smrti svoje punice primio je posve hladno i bez iznenađenja, kao da mu je to već bilo poznato.

– Poginula je i vi ste je sahranili – na sličan je način primila vijest o smrti svoje majke i Dara. Mislila sam da je ona u nekoj drugoj bolnici, a gdje je pokopana? – upitala je bez ijedne suze.

– U grobnicu kod Korine – odgovorila sam joj gledajući je ravno u oči.

– Dobro ste to napravili, jer si je to uvijek željela – izgovorila je to ravnodušno kao da je riječ o uspješno spremljenom kolaču.

Čudilo me što nije postavila više niti jedno pitanje, ali sam je pokušala opravdati stanjem šoka.

– Ja se ničeg ne sjećam. Mislila sam da je ona bolje prošla nego nas dvoje – izrekla je glasom koji mi nije zvučao uvjerljiv.

Na pitanje što da radimo s ključem njenog stana, rekla je da joj ga ostavimo, pa će kad njih dvoje ozdrave napraviti veliko čišćenje. Znači, ona još uvijek nije svjesna svog stanja, proletjelo mi je mojom naivnom glavom. Istog me je dana tata zamolio da mu pripremim stvari za toplice od kojih ću većinu naći u kući na selu.

– Uzmi moje rublje iz novog ormara i ništa drugo ne diraj. Nemoj se zamarati čišćenjem kuće jer ćemo to nas dvoje obaviti kad se vratimo s liječenja. Nisam se usudila pitati ga, zar on ne zna za supruginu dijagnozu, da ona nikad više neće iz invalidskih kolica.

U kuću na selu otišli smo Mladen i ja. On je tih dana kao i ja uzeo godišnji odmor kako bi se mogao tati naći od pomoći kad mu zatreba, a teta Nina je brinulo o mom sinu. Trebalo je prije zime zbrinuti domaće životinje, a o tome nitko nije davao savjete pa sam prema svom nahođenju rješavala probleme. Pobrali smo voće i povrće i spremili ga za zimu. Doista sam već bila umorna i jedva čekala da ih presele u toplice. Prevrćući po očevim stvarima, nailazili smo na sitnice koje su nekad pripadale našoj majci, pa su i naša sjećanja na njenu smrt oživjela, izletjelo je nekoliko moljaca. To me ponukalo da presložim prastaru krevetninu u njemu pohranjenu, a pogled na stvari kojih smo se oboje sjećali iz djetinjstva, vjerojatno je potaknulo mog brata na pitanje koje smo izbjegavali svih ovih godina.

– Znaš da mi do sada nije jasno kako je umrla naša majka. Ako je namjeravala sama sebi oduzeti život, kako tvrdi teta Nina, zašto nam nije ostavila koju riječ oproštaja? Ili je možda ipak točno što tata kaže da se nehotice otrovala tabletama za spavanje? Mislim da se ipak nikada neću osloboditi šoka što sam ga doživio kad sam u vojsku dobio pismo da mi je mama umrla.

– A možeš misliti kako je meni bilo kad sam se vratila sa svadbenog putovanja, a mama je već bila pokopana? Kako je mogla tako naglo umrijeti? Kad sam ju ostavila živu i zdravu? I zašto ste je sahranili prije mog povratka ? – bila su moja pitanja upućena tati.

– Bila je živa, ali ne i zdrava. Zar ti nisi znala da je svakodnevno uzimala tablete za smirenje i protiv bolova. Ja sam je upozorio što joj se može dogoditi, pogotovo kad je sama kod kuće, ali me ona nije slušala. Tebe nismo mogli obavijestiti jer ste vas dvoje lunjali po Grčkoj i javljali se razglednicom bez adrese, a vrijeme ukopa nisam ja odredio – odgovorio je zagrcnuvši se u suzama.

Osjećala sam se kao da sam je ja ubila – neutješno sam zaridala, a tada mu je sestra Nina postavila pitanje kojeg se i danas sjećam.

– Nije li u nalazu odbukcije rečeno da je uzela veliku količinu tableta, što navodi na zaključak da se namjerno otrovala? Ti si je Karlo, prvi našao, pa jesi li siguran da ipak nije ostavila koju napisanu riječ objašnjenja, ili barem oproštaja s djecom?

– Je li to naknadna istraga, sestro? Nisu li me dovoljno preispitivali na policiji, sve dok im susjeda nije rekla da ju je ona posljednja vidjela živu! – reagirao je ljutito kao da njega netko okrivljava. Teta je htjela znati je li naša mama ostavila kakvo pismo, samo što je naš otac sve probleme rješavao svojom arogancijom, proletjeli su mi glavom davni događaji dok me nije prenuo bratov glas.

– Hajde, Danijela, pa ne moraš svaku plahtu tresti. Sljedeći ćemo put staviti sredstvo protiv moljaca…- naglo je zastao podižući s poda neku požutjelu kovertu što je ispala iz presavijene plahte.

Oboje smo se zbunjeni zagledali u omotnicu na kojoj smo prepoznali mamin rukopis. «Za Danijelu i Mladena». Buljili smo u požutjeli papir ispisan majčinom rukom u grozničavom iščekivanju odgovora na naše vječno pitanje, zašto nas je dobrovoljno napustila. U prvoj rečenici nas je molila da joj oprostimo njezin čin, a potom je slijedila duga ispovijest o njenim patnjama koje su započele kad je upoznala našeg oca. Mada sam uz majku provela osamnaest godina, sve do udaje, neke sam činjenice iz našeg obiteljskog života doznala tek iz ovog oproštajnog pisma. Od cjelokupnog me sadržaja potresao završetak:

“Oprostila sam mu poniženje kojem me izvrgao kad se niti nakon rođenja drugog djeteta nije htio vjenčati. Tu smo formalnost na kraju obavili u tajnosti umjesto da smo napravili svatove, nadala sam se da ću otad imati muža, a djeca oca. No, on i dalje nije pripadao svojoj obitelji. Davao mi je toliko novaca da smo jedva preživljavali, a da nisam imala pomoć svojih roditelja, sigurno bismo i gladovali. Sama sam vas odgajala i brinula da završite kakvu takvu školu. Prelazila sam preko njegova omalovažavanja što nisam zaposlena i opraštala mu čak i nevjeru. Kad sam se razboljela na želudac, i kad mi više nisu pomogle tablete za umirenje živaca, on je potpisao kod liječnika pristanak da me pošalje u umobolnicu. To je bila kap koja je prelila čašu. Znam da me se želio riješiti kako bi doveo jednu od svojih ljubavnica. Jedino ne mogu prežaliti što nisam pristala na rastavu kad je to tražio, no sve zbog želje da imate oca. Neka se sad ženi, ali ga mora stići moja kletva. «Ne imao sreće ni s jednom poslije mene!”

Nijemo smo se gledali, nesposobni da progovorimo, iako smo na isto pomislili. Razumjeli smo zašto nam otac nije želio dati majčino pismo, ali je bilo teško shvatiti zašto ga nije uništio.

– Vjerojatno ga je u onom teškom trenutku tutnuo među plahte, a poslije ga nije mogao naći. Možda se tek sada, kad ga je i s trećom ženom poslije mama snašla nesreća, sjetio pisma i kletve svoje pokojne žene, pa mi je zabranio da bi bilo što diram kako ne bih našla to pismo.

– Nema tajne koja jednom ne ispliva na svjetlost dana – komentirao je Mladen, zaprepašten novim spoznajama o našim roditeljima i nama samima.

Dogovorili smo se da tati ne spominjemo nađeno pismo ako nas na to ne natjera neka izuzetna situacija, jer na kraju krajeva, on već ispašta svoj grijeh, vjerovali mi u kletvu ili ne. Jedino smo teti Nini pokazali pismo dajući njoj odgovor koji ju je godinama proganjao. Nakon rehabilitacije, na Karlu su se jedva primjećivale posljedice nesreće, ali je njegvoa žena i dalje ostala potpuno bespomoćna. Iz tih su razloga morali iz temelja promijeniti način života. Budući su njihova oba stana bila na visokim katovima, unajmili su lijepu kuću na periferiji i prilagodili je svojim potrebama. Pomogli smo preseliti im namještaj kao i u svemu što je neophodno u takvim prilikama. Budući je teta Nina bila u mirovini, ponudila mu je svoju pomoć da im kuha i čisti, ali je on glatko odbio njenu ponudu.

– Hvala ti, sestro, no ne želim nikome dugovati zahvalnost, a sa svojim je najgore imati posla. Našao sam ženu koja nam pomaže u svemu, a ujedno je i medicinska sestra. Platim i miran sam – bio je odgovor na tetinu ponudu.

– Možeš i meni platiti ako baš želiš čiste račune, a mirovina mi je ionako malena.

– Ne, ne, držim se one poslovice “Trguj sa svima, ali ne sa svojima!”

Oca je stigla majčina kletva

Otada nas više nije pozivao. Jednostavno nas je isključio iz svog života, kao i uvijek dotada, ako mu nismo bili potrebni. Jedne me nedjelje moj brat iznenadio kad je došao i predložio da posjetimo tatu, jer je njemu bio nezamisliv ponovni prekid odnosa.

– Došli smo da vidimo kako ste? Možemo li vam pomoći? – pitala sam, osjećajući se približno nelagodno zbog njihovog hladnog držanja.

– Kao što vidite, dobro smo! Sa zadovoljstvom brinem o svojoj ženi kao o maloj bebi. Reci im, Daro, je li ti što nedostaje uz mene?

– Vaš je otac doista divan čovjek. Ni rođena mati ne bi s toliko strpljenja o meni brinula. Nabavlja mi lijekove iz inozemstva i vjerujem da će mi pomoći. Uskoro će mi doći sestrična iz Njemačke pa se jako veselim. Često me zovu i pita što mi treba. Ah, što ćemo, ipak smo mi svoji!

– Neka oni tebi samo šalju lijekove koliko god da oni koštaju da ti meni ozdraviš. Pa makar ja prodao i dva stana – razmetao se po običaju.

– Kako naša kuća na selu? Vjerojatno treba voćnjak pokositi …

– Ma, koja kuća, koji voćnjak! Da, nisam vam ni rekao. Seosko imanje sam prodao, dodao ušteđevinu i još ponešto pa isplatio ovu kuću. Sad više nismo stanari nego vlasnici. Sve što imamo, glasi na nas oboje, s tim da sve nasljeđuje onaj tko ostane, a prema prirodnim zakonima to je moja Dara – najnevinijim glasom nas je izvjestio da nas je potpuno razbaštinio.

Srce mi je udaralo poput čekića, a znoj mi se slijevao niz leđa od nervne napetosti da mu ne kažem što smo pročitali u majčinom pismu, ali je to učinio Mladen.

– Koliko mi je poznato, kuća na selu pripadala je i nama jer si je kupio majčinim novcem od nasljedstva nakon smrti njezinih roditelja. Iako je glasila na tvoje ime, nije tvojim novcem kupljena. Da smo to ranije znali, tražili bismo svoje pravo. Ako je tome tako, onda je i ova kuća dijelom naša.

– Da, tata, upravo je tako kako Mladen govori – brzo sam nastavila jer sam predosjećala ‘oluju’.

Otac nas je izvrijeđao nazivajući nas pohlepnim pokvarenjacima koji žele iskoristiti njegovu tešku situaciju, da bi odjednom upitao, kako smo došli na tu suludu ideju o majčinom nasljedstvu.

– Pročitali smo u maminom oproštajnom pismu koje nam nisi dao jer za tebe ni riječ umirućih nije sveta.

Problijedio je poput kreča i zamolio nas da izađemo kako ne bismo Uznemiravali bolesnicu.

– Ostanite ovdje jer i ja želim čuti vaš razgovor – rekla je Dara.

– Sve je tu objašnjeno – vadeći pismo, rekao je Mladen.

– I vi ste mi neka djeca. Iskoristili ste situaciju i napravili premetačinu u kući, a lijepo sam vam rekao da u kući ništa ne dirate. A sad možete ići. Idite i nemojte više dolaziti.

– Moramo ti neke stvari objasniti prije nego što odemo. Nismo napravili premetačinu, već smo ga našli posve slučajno. Valjda je Bog htio da doznamo kakav je čovjek naš otac – ispričao je Mladen na koji smo način našli pismo.

Dara je tiho zastenjala i zamolila muža da je okrene, jer je peku leđa, a ja sam tog trenutka shvatila kako ga je već stigla majčina kletva jer veću kaznu nego što je bila njegova nepokretna žena, nije valjda ni postojala. No, on je i njoj lagao, zavaravajući je kako će ozdraviti, dodvoravao joj se samo da ga ne tuži za odštetu zbog poginule majke i svoje invalidnosti. Otišli smo bez pozdrava uvjereni da je to naš posljednji susret s ocem koji to u pravom smislu zapravo nikada nije ni bio. Oko godinu i pol kasnije. Dara se riješila patnji. O njenoj smrti nije bilo objave u novinama, a mi smo doznali od Nine koja je bila dobro upućena u situaciju u bratovoj kući. Na dan ukopa došli smo na groblje izbjegavajući susret s ocem, koje se nakon obreda pokupio sa svojom pratiljom Nedom, medicinskom sestrom, njegovateljicom svoje «predrage» pokojnice.

– Ta će ga doći glave – rekla je Nina proročanski – već je dvojicu takvih kao što je naš Karlo pospr1emila na onaj svijet nakon što ih je dovela do prosjačkog štapa.

I doista naš se otac uskoro oženio po peti put. Prodao je Željkin stan i kupio novoj ženi za vjenčani dar, ni manje ni više nego automobil od sto i devedeset tisuća eura, a na svadbeno putovanje su otišli u Afriku.

– Čitav smo život proživjeli bez oca pa možemo i dalje bez njega, jer se bojim da je sad red na njemu – imala sam neki loš predosjećaj vezan uz to čudno putovanje.

Nismo se nimalo iznenadili kad smo bili obaviješteni da se utopio prilikom nekakvog splavarenja, a urnu s njegovim pepelom udovica je Neda položila u grobnicu pokraj pokojne mu supruge Dare.