Opasno mi nedostaješ

Sve su moje ljubavi u životu počinjale i završavale na isti način. U početku previše strasti, na kraju nimalo smisla. Znala sam točno na kojem prijeđenom koraku će me sačekati ravnodušnost i prihvatila sam suđeno bez suza i kajanja. Ono što doživi svoj prirodni kraj, ne treba spašavati. Lako sam zaboravljala i još lakše se upuštala u nove romanse, ali negdje duboko u sebi sam čeznula za pravim osjećajem pripadanja nekome.

Butik u kojem sam radila tri godine, prošle jeseni je zatvoren i ja sam ostala bez posla. Skoro mjesec dana sam pokušavala uzalud pronaći dobro radno mjesto i pristojnu plaću. Svuda sam nailazila na nepovoljne uvjete i već sam se počela brinuti. Moji su živjeli u Vrbovcu i mjesečno su mi slali za stanarinu, a ja sam radila da bih se mogla prehraniti, kupiti sebi nešto od garderobe i neke knjige za fakultet. Bilo je naporno učiti i raditi, ali ja sam ipak nekako uspijevala u tome i već sam bila na trećoj godini. Moji su bili ponosni.

Tog dana vratila sam se neraspoložena u stan koji sam dijelila s još dvije cimerice, kolegice s fakulteta. Sjela sam u sobu i zaplakala. Posljednja nada kako ću naći posao je pala u vodu. Sajam koji se uskoro trebao održati bio je posljednja varijanta, ali ni tu nisam imala sreće. Radno vrijeme bilo je deset sati, a radilo se na utržak. Odbila sam i samu pomisao da mi to bude jedini izvor prihoda.

– Mirela, što se dogodilo? Zašto plačeš? – upitala me Tanja.

– Ništa od posla, ne znam što da radim. Imam još sto kuna u novčaniku – zavapila sam neutješno.

– Imam ja, ne brini, nećeš biti gladna – ponudila mi je svoju pomoć i suosjećajno me zagrlila.

– Ne mogu vjerovati da sam toliki pehist – rekoh i opet briznuh u neutješni plač.

– Nije smak svijeta, polako. Zvat ću večeras tetu, možda ona zna neku obitelj kojoj je potrebna bejbisiterica. To bi bilo super, vjeruj mi. Ona taj posao radi već dvadeset godina i uživa, redovita plaća, dobri uvjeti, milina…

OVO JE MOJA NOVA DADA?

– Bilo što, jer sada zaista pristajem na sve. Ne mogu se vratiti kući – rekla sam. Otišla sam u kupaonu i istuširala se, a zatim sam legla i zaspala. Već je pao mrak kada me Tanja probudila.

– Zvala sam tetu – rekla je smješkajući se – sutra ideš na razgovor za posao. Skočila sam od radosti!

Sutradan me je njena teta odvela u jedan bogati zagrebački kvart i predstavila me obitelji kod kojih ću raditi. Bračni par s jednim djetetom od tri godine. Ona radi kao stjuardesa, a on ima svoju firmu. Ogromna kuća na tri kata u kojoj sve blista, klavir u salonu, kamin u dnevnom boravku, biblioteka. Pristajem, pomislila sam u sebi, ovo je puno više od onog što sam očekivala. Dječak je dotrčao do mene i uhvatio me za nogu, nasmijao se i obratio majci:

– Ovo je moja nova dada? – upitao je ne skidajući osmijeh s lica.

– Ako ti se sviđa, onda je – reče ona i pomilova ga nježno.

Imala sam sreće, Jakovu sam se dopala na prvi pogled. Uvijek sam tako djelovala na djecu, naprosto su me obožavala, a i ja njih.

– Onda, Mirela – okrenula se prema meni i rekla – posao je vaš ako vam odgovara, samo ima jedan mali problem. Nama je potreban netko tko će živjeti s nama. Razumije se, imali biste slobodno vrijeme, ali kako smo i suprug i ja vrlo često na putu, netko mora rano ujutro biti s Jakovom.

– Preselit ću se još danas – čvrsto odlučih u tom trenutku.

BORISA SAM RIJETKO VIĐALA

Danas znam, bilo bi puno bolje da to nisam učinila…

Vrlo brzo sam se uklopila i zavoljela svoj novi posao. Jakov je bio veseli dječak, poslušan i nije bio razmažen kao ostala djeca s kojom se igrao. Lako je bilo brinuti se o njemu, to sam činila sa zadovoljstvom, često zaboravljajući da mi je to posao i da se ne smijem pretjerano vezati. Njegova majka Lidija, često je bila odsutna, ali kada je bila kod kuće sve svoje slobodno vrijeme posvetila bi njemu, mazila ga, igrala se s njim, crtali avione… Ja sam tada učila ili odlazila kod Tanje i Izidore u posjet.

Borisa, tatu malog Jakova, rijetko sam viđala. Dolazio je kada smo svi spavali, a odlazio prije nego smo se probudili. Pitala sam se kako Lidija i Boris uopće funkcioniraju kada su tako malo zajedno. Nikada nisam čula svađu ili povišeni ton, uvijek su jedno drugom upućivali nježne poglede.

Bio je već studeni i te noći nisam mogla dugo zaspati. Otišla sam do Jakovljeve sobe da provjerim je li pokriven. Vrata su bila odškrinuta, čula sam tiho šaputanje. Prepoznala sam Borisov glas.

– Nedostaje ti mama? – upitao ga je. -I meni jako nedostaje. Još dva dana i doći će. Samo budi strpljiv.

Tješio je sina, a imala sam osjećaj da tješi sebe. Krenula sam u svoju sobu, ali čula sam korake iza sebe i okrenula se. Boris je stajao u kućnom ogrtaču i promatrao me bez riječi. Prekinula sam tu zbunjujuću tišinu:

– Htjela sam provjeriti je li Jakov pokriven, ali sam čula vaš glas, pa… – prekinuo me stavivši mi prst na usta i rekao:

– Hajmo dole popiti čaj.

Već je svanulo, a mi smo dolje još bili budni. Noć smo proveli pričajući najviše o Jakovu. Bio je duhovit, uvijek nasmijan i – kako sam na kraju priznala sebi – vrlo poželjan muškarac. Ali nažalost “tuđi”.

Danima sam poslije toga hvatala sebe kako razmišljam o njemu, na sasvim drugačiji način od svih do sada. Srce bi mi u tim trenutcima ubrzano kucalo, dlanovi su mi se znojili, i ono najinteresantnije, nisam pomišljala na to da ga odvučem u krevet. Upamtila sam svaki njegov pokret i osmijeh. Prvi put sam se istinski zaljubila, a nisam mu to smjela priznati.

ODAVNO TAKVE NISAM VIDJELA

Bližila se Nova godina i odvela sam Jakova u lunapark. Bili smo na “balerini” kada nas je Boris iznenadio pozivom:

– Čekam vas ispred sale broj dva!

Sljedećih nekoliko sati smo proveli u šetnji po bazaru. Kupovao nam je poklone, zapravo, sve ono što smo Jakov i ja pogledali. Inzistirao je da mi kupi parfem, ali ja sam odbila. Jedna djevojka je prokomentirala:

– Odavno nisam vidjela sretniju obitelj.

On me pogledao i nasmiješio se rekavši:

– Hvala ti što si mi danas pružila ovaj osjećaj.

Ništa nisam rekla, nisam mogla. Najviše na svijetu sam željela da sam njegova i da je Jakov naš.

Trideset i prvog prosinca otputovala sam u Vrbovec k svojima. Dugo nisam vidjela roditelje i odlučila sam da tu noć provedem s njima. Točno u ponoć mi je stigla poruka: “Nedostaje mi tvoje prisustvo”. Znala sam da je Boris. Zadrhtala sam. Nisam mu odgovorila. Ujutro me je pozvala Lidija i čestitala mi Novu godinu u ime obitelji, a mali Jakov je dograbio slušalicu i nekoliko puta ponovio: – Dođi, dođi, dođi – i veza se prekinula.

Petog siječnja Lidija i Jakov su me sačekali na stanici. Zaželjela sam se tog malog bića i zaista sam jedva dočekala da ga vidim i zagrlim.

– Uzela sam nekoliko dana odmora – rekla mi je Lidija dok smo pile kavu. – Boris je na putu i vratit će se tek desetog.

– Niste morali, mogla sam i sama brinuti o Jakovu.

– Znam, i znam da toliko tog propuštam zbog svog posla, ali ga se ne želim odreći – rekla mi je kao da mi se pravda.

KAKO ĆE JAKOV BEZ VAS?

– Lijepo je kada je netko tolike posvećen svojem poslu – rekoh kao da je razumijem i podržavam. Ali ja zaista nisam razumjela kako se tako lako odriče tih čarobnih trenutaka uz supruga i sina i mijenja ih za putovanja.

– Boris i Jakov su sve moje na svijetu, ali ja moram živjeti svoj život. Ne želim se ničega odreći.

– Vjerojatno ste u pravu – rekla sam.

– Ja ću s Jakovom u posjeti mojim roditeljima, a vi ste slobodni večeras – rekla je i ostavila me samu. Popela sam se u svoju sobu i legla kako bih se odmorila od putovanja. Na malom noćnom ormariću primijetila sam moj omiljeni parfem.

Ipak ga je kupio, pomislih. Nije bilo poruke i to mi je djelovalo kao olakšanje. Zaspala sam razmišljajući o njemu, ali uporna zvonjava telefona me je probudila.

– Molim? – javila sam se u polu snu.

– Mirela, oprosti ako sam te probudio – prepoznala sam Borisa.

– Nije važno, u redu je.

– Kako si putovala?

– Dobro, hvala. Lidija i Jakov su dolje ako ih…

– Znam, znam, čuo sam se s njima. Želio sam tebe čuti.

Šutjela sam. Nisam znala što da mu kažem. Sve u meni je podrhtavalo od njegova glasa.

– Oprosti, zbunio sam te. I ja sam zbunjen, više ne prepoznajem sebe. Sve si promijenila. Vjeruj mi, sav drhtim!

– Nemoj, Borise, molim te – prošaputala sam i spustila slušalicu.

Zaplakala sam. O, Bože, zašto? Zašto on? Zašto sada? Ne mogu to napraviti Lidiji i Jakovu, ne mogu to napraviti sebi. On je samo usamljen, a ja sam uvijek tu da popunim praznine koje njegova žena ostavlja iz sebe. Odučila sam ih napustiti. Imala sam dovoljno ušteđenog novca i mogla sam sebi priuštiti mjesec dana odmora. Sljedećeg jutra to sam rekla Lidiji.

– Žao mi je, morat ću vas napustiti.

– Zašto, Mirela? Zašto tako naglo? Zar se nešto dogodilo? Zašto odlazite? Kako će Jakov bez vas? – bila je puna pitanja.

– U pitanju su neki moji razlozi, ništa strašno, ali obećavam, neću otići dok ne nađete adekvatnu zamjenu – obećala sam joj.

– Ako vas Jakov pusti, onda idite, ali sumnjam da hoće. Zavolio vas je, a i ja. Ponekad imam osjećaj da ste član naše obitelji.

Njene riječi su mi povrjeđivale srce. Nisam je mogla pogledati u oči. Samo da svemu ovom dođe kraj, mislila sam, bit će vremena za tugu i suze.

Boris se vratio desetog. Trudila sam se izbjegavati susret s njim kada god je to bilo moguće. Osjećala sam njegov pogled na sebi čak i kada je Lidija bila prisutna, a ja sam se gubila u zelenilu njegovih očiju. Sljedećeg dana ona je otputovala i znala sam da se konačno moram suočiti s njim i sa samom sobom.

Jakov je već odavno zaspao i ja sam gotovo tonula u san kada sam začula tiho kucanje na vratima moje sobe. Otvorila sam. Boris je stajao u crvenom kaputu i držao ključeve u ruci.

– Mislio sam da, ako želiš naravno, da negdje izađemo na večeru i na miru porazgovaramo o svemu… – predložio je.

– Ne mogu ostaviti Jakova samog – rekla sam kako bih se izvukla, no znala sam da Jakov nije prepreka i da je u kući osim nas uvijek prisutna gospođa Zora, kućepaziteljica.

– Tu je gospođa Zora, nemoj se brinuti! Bit ćemo mirniji na nekom drugom mjestu – rekao je. Bio je uporan, pa na kraju priznah sebi da je to najbolje rješenje i krenuh s njim. Vani je padao snijeg. Siječanj je carovao Zagrebom, a strah se uselio u moju dušu. Strah da mu neću uspjeti odoljeti, da ću pasti na njegove poljupce. Šutjeli smo dok smo se vozili k centru.

– Daj mi ruku! Okliznut ćeš se – rekao je i uhvatio me prvo oko struka, a zatim mi pružio ruku. Moja ruka se izgubila u njegovoj snažnoj šaci, prsti su nam se isprepleli.

BORISOVE LJUBAVNE IZJAVE

– Evo, ovdje je dobar restoran. Nadam se da će ti se dopasti. Zašto si šutjela u autu? Znam da ti je neugodno. Razumijem te, vjeruj mi.

I dalje sam šutjela. Večerali smo skoro bez riječi. Noć smo nastavili uz kupinovo vino i tihu glazbu u njegovu autu.

– Mirela – obratio mi se. – Ovakvo nešto nisam nikada osjetio. Ja tonem, propadam zbog tebe, ginem. Nestat ću ako me ne voliš barem upola koliko ja tebe volim. Reci nešto! Pomogni mi!

– Kako da ti pomognem? Zar ne vidiš? Zar ne shvaćaš? Ja sam ti zabranjena i otuda ti tolika želja. Da si slobodan, vjerojatno me ne bi ni pogledao. Trebam ti zato jer si navikao na mene i na to da sam uvijek u tvojoj blizini. Nije važno ono što ja osjećam, ne mogu povrijediti Lidiju. Otići ću i ti ćeš me zaboraviti kao da me nikada nije ni bilo – govorila sam, a suza je suzu stizala.

– Ja te volim umom svojim, očima svojim… Nikada te nisam poljubio, a kao da mi pripadaš cijela -iznosio je svoje osjećaje bez imalo zadrške.

– Ako me voliš, ako to zaista osjećaš, onda me pusti da odem iz tvoga života, da se maknem – molila sam ga.

– Ne odlazi, molim te! Neću te nikada dodirnuti ako ti tako želiš. Samo budi pokraj mene! – zavapio je.

– Ne mogu više. Gdje god da pogledam, nešto je tvoje – tvoja košulja, tvoj rokovnik, slika, tvoja žena, tvoj sin… Tu mi nije mjesto…

– Promijenit će se nešto, vjeruj mi, samo ostani!

I ostala sam. Tugovala sam svakim danom sve više i više. Boris mi je poklanjao pažnju u svakom trenutku. Za svo to vrijeme nije me ni dodirnuo, ni poljubio. Ispoštovao me je. Noćima sam maštala o njemu i sve teže sam gušila strast za njime. Stigao je i ožujak, a nas dvoje smo ludo željeli jedno drugog i čeznuli za intimnošću. Koliko se on promijenio uočila je i Lidija i požalila mi se jednog jutra. Nikada prije to nije činila, ali vjerojatno sam joj ja u tom trenutku djelovala kao razuman slušalac.

– Žena se nikada ne smije dovoljno opustiti. Za tili čas naiđe neka namiguša i uzme sve što je bilo tvoje.

Htjedoh joj reći da ja nisam nikakva namiguša, ali razum je ipak nadjačao emocije.

– Nikada ranije nije izbjegavao voditi ljubav sa mnom, a sada… On me više ne želi, osjećam to. Postoji neka druga, znam.

Promatrala me je ispitivački, kao da je tražila moju potvrdu da ja znam nešto, ali ja sam djelovala kao zaleđeno jezero.

– Jeste li vi, Mirela, primijetili da se čudno ponaša? – najzad mi je postavila direktno pitanje.

– Ja? Ne, mislim, ne, on je uvijek bio… Isti – promucah nekako.

– On jednostavno više ne pokazuje nikakve emocije, kao da je u njemu sve zamrlo. Očajna sam. On je ljubav mog života – rekla je i zaplakala.

BEZ RIJEČI SI ME OSTAVILA. ZAŠTO?

Te dvadesete ožujske noći, Boris i ja smo prešli granicu suzdržavanja i poklonili jedno drugome nježnost, dodire i poljupce, vodili smo ljubav. Daleko od svih, u nekom motelu na periferiji grada, doživjela sam konačno ostvarenje sna. Znala sam da povratak u stvarnost neće nimalo biti lijep, zato sam spakirala svoje stvari i napustila njihovu kuću bez riječi. Otišla sam u Vrbovec, isključila telefon, a mami rekla da za nikoga nisam tu. Provela sam petnaest dana u očajanju i suzama. Morala sam se vratiti u Zagreb radi fakulteta, a strahovala sam da ću pokleknuti i potražiti Borisa.

Dani su se vukli lijeno, svaki duži od prethodnog. Promijenila sam broj telefona, misleći da ću tako izbjeći mogući kontakt s njim. Ustvari, željela sam ga više od svega vidjeti, dodirnuti. Vraćala sam se s predavanja i ugledala ga kako stoji i pogledom me traži među masom. Okrenula sam se i potrčala u suprotnom smjeru.

– Mirela! Stani, molim te! – povikao je za mnom.

Stala sam kao ukopana, noge su me izdale, nisam imala snage nastaviti dalje.

– Zašto si otišla? Bez riječi si me ostavila. Kako si mogla? – govorio je uzbuđeno.

– Morala sam. Idi, molim te! Bolujem svaki dan, ali mora biti tako – pokušala sam ga uvjeriti u ispravnost svoje odluke, a svakog trena sam mu mogla pasti u zagrljaj i sve drugo otjerati k vragu. Tu noć smo proveli u hotelu. Pričao mi je o danima kada sam otišla, o praznini koju sam ostavila za sobom, o tome koliko sam mu potrebna. Nastavili smo se viđati još dva mjeseca, bez nekog cilja, svaki put skoro bez riječi.

– Ostavit ću je, odlučio sam – rekao mi je jednog dana. Gotovo je, ionako je naš brak besmislica.

NE MRZIM TE, NEMAM SNAGE

– Nemoj to napraviti! Ona te voli – rekla sam, kao da se radi o mojo najboljoj prijateljici, a ne o njegovoj ženi.

– Ti me ne voliš dovoljno – rekao je uvrijeđeno.

– Volim te više nego što možeš zamisliti, ali zavoljela sam i tvoje dijete i ne mogu mu to napraviti. Ne želim da se razvedeš radi mene. Ne mogu podnijeti takvu krivnju. Da si se razveo prije, sve bi bilo drugačije, ovako znam da sam ja unijela nemir u vašu kuću i dovela do kraha. Više se nećemo viđati, gotovo je sve – riječi su same pronalazile put. Iz mog razuma tekla je neprestano bujica savjeta i razloga. Bilo je kao da samu sebe osuđujem na propast, ali morala sam biti jaka.

Danima mi je slao poruke, zvao me, sačekivao, ali ja nisam odustajala od svoje odluke. Onda me Lidija jednog dana sačekala ispred zgrade u kojoj sam stanovala. Tanjina teta joj je dala adresu. Sledila sam se kada sam ju ugledala. Bilo me je sramota.

– Ništa ne govori! – rekla je. – Sve znam, sve mi je rekao. On je u bolnici, jučer su ga operirali. Rak je zahvatio i pluća.

Nisam se mogla snaći u tom trenutku, nisam bila sigurna ni gdje sam, ni tko je ta žena koja stoji ispred mene, ni zašto mi se to govori. Tko je Boris? Koji je ovo grad? Tko sam u stvari ja? Tko ima rak?

– Na kojem katu živiš? Je li ti dobro? – uhvatila me je za ruku i kao dijete povela prema liftu. Bože, koliko je jaka bila, koliko je snage imala u sebi. Ušle smo u moju sobu i sjele.

– Želi te vidjeti, a ja mu želim ispuniti tu želju. Ne mrzim te, nemam snage za to – objasnila mi je.

Posjetila sam ga u bolnici. Sav bol ovog svijeta se skupio u meni, postala sam tuđa samoj sebi. Gledala sam ga, a nisam uspjela prepoznati ni njegove ruke, ni oči, sve se promijenilo i nestalo zauvijek.

– Kako si? – upitao me tiho.

– Dobro sam. Zašto mi nisi rekao? Zašto nikome nisi rekao? Imali smo pravo znati.

– To ništa ne bi promijenilo – prošaputao je.

Otišla sam ranjena, uplašena, slomljena.

Na izlasku iz bolnice Lidija mi je rekla:

– Napravila sam ono što ni jedna žena ne bih napravila za svojeg muža, ali on je ljubav mog života i vrijedi svake žrtve. Znam da ga i ti voliš, znam i koliko ti znači, ali molim te dopusti da umre kraj mene.

– On je tvoj, uvijek je i bio samo tvoj. Ja sam bila samo… – nisam uspjela završiti misao, nisam uspjela, niti je mogla utješiti. A tko će mene utješiti? Zagrlila me je snažno. Drhtala je kao i ja.

Krenula sam po ulici ostavljajući iza sebe ljubav svog života… Zauvijek.

Facebook komentari