Muž me napustio zbog zajedničkog života s roditeljima

Imao je predivne oči. Tako čudne, niti plave, niti zelene, obrubljene gustim, dugim trepavicama. Kada je bio tužan, one bi odjednom potamnile, izgubile sjaj. Ali, da budem iskrena, da nije imao najšira ramena u gradu i ludi motor, tko zna da li bih oči primijetila!

Imao je sve što sam željela da ima moj idealni muškarac. Izgled, šarm, način odijevanja, sve mi je odgovaralo. Sve bi bilo savršeno da sam uspjela sačuvati našu ljubav… Voljeli smo se strasno, neobuzdano. Ljubav nam je potpuno izmijenila život.

Filip je bio nešto drugo. Do tada sam imala nekoliko kratkotrajnih i manje-više neuspjelih veza. Bila sam zgodna, rado viđena u društvu. .I puno mi se muškaraca udvaralo. Uživala sam biti u centru pažnje. I obično sam ja ostavljala svoje dečke kada bi mi dosadili. Često se pitam je li se sve moralo tako dogoditi? Što bih dala da mogu vratiti vrijeme unazad, sve bi bilo drugačije i jednostavnije.

Pravila sam se važna, sve sam znala, najbolja učenica, a on obični “ šljaker “… A on, on je sve to moje pametovanje podnosio sa smiješkom, opraštao mi moje gluposti i polako se sve više zaljubljivao. Samo sam u jednom trenutku shvatila da mi je potreban kao zrak koji udišem, da moj život bez njega nema smisla, da su sati bez njega izgubljeni, kao da nisam niti živjela…

Voljela sam ga najviše na svijetu

Tog dana, sjećam se, pao je prvi snijeg. Po dogovoru sam ga čekala na “našem” mjestu, kod jedne zgrade išarane grafitima, koju ne bih mijenjala niti za jednu drugu, u Parizu ili Rimu, svejedno… Samo je ova ulica pamtila sve naše susrete, naš prvi poljubac, prvu svađu i pomirenje.

– Filipe, trudna sam – rekla sam odjednom, i izbjegavala njegov pogled..

– Ti si… što? – pravio se kao da nije dobro čuo.

– Kažem, trudna sam! Bila sam danas kod ginekologa, trudna sam već sedam tjedana. – uzbuđeno sam rekla očekujući njegovu reakciju.

– To je najljepša vijest koju sam ikada čuo ! – Podigao me je u naručje i zavrtio se zajedno sa mnom.

– Nela, volim te! Volim te najviše na svijetu! – vikao je na sav glas.

– Tiše, ne moraju nas baš svi čuti – smijala sam se i ljubila ga po licu, kosi, vratu.

– Volio bih da svi znaju, svi! Hoćeš li se udati za mene? Nikada nas nitko neće rastaviti!

Zaista je tako mislio. Ali, ispalo je drugačije, sve je ispalo drugačije. Sada je kasno za ispravljanje grešaka. Mogla bih okriviti sudbinu, loš raspored zvijezda, nekog trećeg. Samo, oboje smo bili krivi.

Nismo planirali veliku svadbu, no naši roditelji su mislili drugačije. Moji su bili neugodno iznenađeni kada su saznali za trudnoću i novog zeta. Ja, bogata kći liječnika se udajem za običnog radnika. Uspjela sam ih nekako smiriti i obećati im da ću, kad se beba rodi i krene u jaslice, upisati fakultet. Na kraju su se ipak morali složiti s mojom odlukom. Filipovi su roditelji zahtijevali da plate sve troškove svadbe, ali i da pozovu u svatove svoje brojne rođake i prijatelje. Okupili su se rođaci u zavidnom broju, razni ujaci, tetke, strine, plesali i veselili se uz najnovije hitove novokomponirane glazbe. Mom ocu se ono malo kose na glavi diglo u zrak kada je sve to vidio. – Kakvi primitivci ! – rekao je – to je tvoj budući! – Mama se malo bolje snašla. Malo je plesala, brinula se oko kolača i svatovske torte koja je naručena kod najpoznatijeg slastičara. Ja sam bila presretna i zadovoljna zbog prekrasne vjenčanice, Filipa koji je izgledao savršeno elegantno, ljubavi..

Strpljivo sam se pozdravljala s gostima (poznatim i nepoznatim), smješkala se, čak i pjevušila. Oko ponoći sam već bila jako umorna i jedva sam čekala da se sve to završi i da se, u hotelskoj sobi iznajmljenoj za našu prvu bračnu noć, skupim u zagrljaju svog supruga .Bilo je skoro jutro kada su se gosti razišli. Otvorili smo šampanjac i u sobi 254 nazdravili jedno drugom, za sretan početak, a onda se ljubili, ljubili…

Znala sam da ćemo jednoga dana uspjeti

Iako su moji roditelji imali velik stan, a njegovi kuću u predgrađu, nas dvoje smo se ipak odlučili da živimo sami. Unajmili smo mali jednoipolsobni stan. Nije bilo lako izdvajati svakog mjeseca novce za stanarinu, ali htjeli smo svoju slobodu i neovisnost. Bilo nam je najljepše kad smo sami. Kada svi odu, a mi se pripijemo jedno uz drugo i šutimo jer nam riječi nisu bile potrebne, bilo je dovoljno samo da se pogledamo i da znamo što ono drugo misli.

Željela sam da Filip i ja uspijemo, u inat svima onima koji su govorili kako sam premlada za brak i majčinstvo, i da oboje nismo zreli za obitelj. Moji roditelji su naravno, za svoju jedinicu htjeli nekog boljeg i perspektivnijeg zeta, a ne običnog radnika bez fakulteta i stana. Dogovorili smo se da upišem fakultet kada beba bude veća, a Filip je planirao položiti majstorski ispit i otvoriti vlastiti obrt.

Živjeli smo skromno, ali bili smo zadovoljni onim što imamo, bilo nam je najvažnije da smo zajedno. Posjećivala sam tečajeve za trudnice i bila kod kuće dok je Filip nakon posla odlazio raditi u “fušu” kako bi namakli dovoljno novca za stanarinu, troškove, hranu… Njegovi roditelji su imali male mirovine i nismo računali na njihovu pomoć, a od mojih nismo htjeli posuđivati jer bi to bila samo još jedna potvrda da su oni u pravu kada su govorili kako smo nezreli i nesposobni za brak.

Mjesec dana prije porođaja privatna firma u kojoj je Filip radio zatvorena je, a on je ostao bez posla. Bili smo očajni. Danima je tražio novi posao. Slučajno je sreo svog dobrog prijatelja iz djetinjstva koji mu je ponudio da radi u njegovom novom kafiću. Ispostavilo se da je ona izreka “svako zlo za neko dobro” u našem slučaju bila točna. Ostao je bez posla i ubrzo dobio drugi koji je bio puno bolje plaćen. Filip i njegov prijatelj Marko zajedno su nabavljali robu, vodili knjige, rješavali sve probleme.

Lokal je iz dana u dan bio sve puniji, postali su “in” što bi se reklo i to im je omogućilo dobru zaradu. Konačno smo se mogli opustiti i prestati razmišljati o svakoj kuni.. Iskreno rečeno, nismo uopće ni razmišljali, trošili smo i više nego što je bilo potrebno, željni luksuza i lagodnog života. Veliki dio tog novca potrošili smo na uređenje dječje sobe. Željeli smo da naša beba ima sve novo. Planirali smo veliku obitelj, bar troje djece, bar još troje djece. Naravno, čvrsto sam odlučila završiti bar višu školu.

Naša princeza je imala sve

Većina roditelja jedva čeka da sazna hoće li dobiti sina ili kći i na tome inzistiraju kod svakog pregleda. Filip i ja smo se dogovorili da nećemo ništa pitati jer smo htjeli da nas naša beba iznenadi kad dođe na svijet. Naravno, oboje smo imali neku želju, ali smo ju vješto skrivali jedno od drugog.

Govorila sam da mi je svejedno, a u stvari očajnički sam željela jednog slatkog dječaka, koji bi bio poput Filipa … S istim takvim očima i gustom kosicom. Bila sam skoro sigurna da se naše želje poklapaju i da on želi sina.

Dječja soba je bila u svijetlo ljubičastim tonovima i samim tim neutralna. Bila je sparna ljetna noć. Nemirno sam se okretala u krevetu, nisam mogla zaspati. U jednom trenutku mi se učinilo da sam dobila trudove. U trenutku sam zaboravila sve što sam učila na tečaju za trudnice, zgrabila Filipa za ruku i rekla :

– Filipe, mislim da počinje.

– Što? – upitao me zbunjeno, znajući da je termin porođaja tek za deset dana.

– Znam da je rano, ali izgleda da se ovoj bebi žuri – rekla sam prilično uznemirena.

Kad se samo sjetim kako smo bili uzbuđeni, bolje reći prestravljeni. Filip je trčao po stanu tražeći odjeću, ključeve od automobila, moje stvari za bolnicu. Čudi me kako nismo nešto u svoj toj gužvi zaboravili. Dok je on ludovao po stanu, ja sam se malo smirila.

– Filipe, smiri se malo, nema potrebe da tako žurimo, neće beba baš tako brzo.

– Nikad se ne zna, ionako je uranila deset dana, tko zna što joj još može pasti na pamet. – govorio je pola u šali pola u zbilji.

Trudovi su bili sve jači, a mi smo se vozili pustim ulicama. Bio je mrkli mrak, oko tri ujutro, ali onog trenutka kad sam ugledala rodilište, kao da mi je svanulo. Bojala sam se da nećemo stići na vrijeme, svašta mi je prošlo kroz glavu.. – Sada sam na sigurnom – pomislila sam kada su me odveli u salu za porođaj. Na svu sreću bez obzira što mi je to bila prva beba, sam porođaj nije dugo trajao. Bilo je skoro jutro i sunce je pozdravilo našu djevojčicu, malu Tijanu.. I bio je to najljepši dan u mom životu. Naša obitelj je dobila prinovu, jednu slatku malenu djevojčicu od jedva tri kilograma! Naša Tijana… Slušala sam da je poseban osjećaj biti majka, ali da mogu biti toliko sretna, kao što sam bila kada sam je prvi put uzela u naručje, to nisam mogla zamisliti!

Dobro sam se snašla u ulozi majke. Moram priznati, činilo mi se da se Filip često osjeća suvišan, baš i nije bio od neke pomoći. Trudio se koliko god je mogao, ali Tijana je bila tako mala. Bojao se da će ju ozlijediti, da će mu iskliznuti iz naručja.

Obožavao nas je i govorio – Vi ste mi sve na svijetu, moje dvije princeze ! – Želio nam je sve pružiti.

Znao bi mi reći ujutro, prije odlaska na posao -Navečer kada se kasno vratim, vas dvije već spavate, a meni je dovoljno da vas vidim i sretan sam.- Znala sam prigovarati jer je Filip neprestano kupovao igračke za Tijanu, no to ga je očito veselilo.

Na moje prigovore odgovorio bi – Što da ne, mislio sam, kad već mogu, kupit ću joj. Ima toliko lijepih stvari u dječjim trgovinama i želim da Tijana ima sve. Kad sam bio mali, često sam bio ljubomoran na svoje prijatelje čiji su roditelji bili imućni i koji su dobivali sve što požele. Ne krivim svoje roditelje, znam da su mi pružili koliko su mogli, ali ostala je neka tuga u meni i želja da jednog dana, kad budem imao dijete, ono ima sve što ja nisam i da se nikada ne osjeti manje vrijednim. Pa za koga radim ako ne za nju i tebe?! –

Sve je krenulo naopako kad smo se preselili kod mojih

Smatrala sam da će Filip svojim ponašanjem i neumjerenom kupovinom igračaka razmaziti Tijanu. Tvrdila sam pozivajući se na svoje obrazovanje, da se dijete odgaja od rođenja, navodila mu primjere iz knjiga o dječjoj psihologiji. Pokušala sam mu objasniti da postoje neke stvari koje su važnije za dijete od skupih igračaka. Nije me slušao. I ma koliko to nekom izgledalo beznačajno, naše prve ozbiljne svađe počele su baš oko toga…

– Da, najlakše je tako… Dođeš kući sa hrpom igračaka, uvjeren da si savršen tata! Ti samo kupuješ njenu ljubav. Kada je bolesna, kada plače, kada je treba presvući, nahraniti, uspavati, e tebe onda nema! Ne mogu više sama! Znaš li ti koliko sam umorna, ne pamtim kad sam se posljednji put pošteno naspavala? – počela sam mu otvoreno prigovarati.

– Nela, ti vrlo dobro znaš da se moj život sastoji od posla, tebe i Tijane! Vi ste mi najvažnije. I to što radim, što misliš zbog koga radim? Htio bih da imate sve, da ne moram misliti hoćemo li sutra moći kupiti našoj princezi ove ili one cipelice, hoćemo li prvog imati dovoljno za stanarinu… – pravdao se i ozbiljno objašnjavao Filip.

Jedan dan, nakon što smo se Tijana i ja vratile iz posjeta mojim roditeljima, otvoreno sam mu rekla.

– Kada smo već kod stana, moji roditelji misle da bi bilo bolje da živimo s njima. Oni su sami u stanu od devedeset kvadrata, a mi ovdje plaćamo, bez potrebe. Tijana je prohodala, baka je može čuvati jer sam odlučila upisati studij psihologije. Obećala sam im da ću razgovarati s tobom. – odlučno sam rekla.

– Mislio sam da i ti želiš da nas troje živimo sami… – uvrijeđeno je rekao.

– Nas dvije, Filipe, tebe nikada nema kod kuće. A i moji bi mi pomogli oko Tijane, stvarno više ne mogu sama, znaš da silno želim studirati. – ogorčeno sam izjavila.

Pristao je. Sljedeći mjesec smo se preselili kod mojih. I čini mi se da je baš tada sve krenulo naopako…

Bilo mu je teško uklopiti se u naš način života. Jednostavno, sve je bilo programirano, ručak u tri, nedjeljom u dva, u pet čaj ili kava, koju je Filip pio na terasi zato što se u stanu nije pušilo, od pet do šest odmor, što podrazumijeva da u to doba ne smije zvoniti telefon. Ja sam se preporodila. Imala sam puno više vremena za sebe, mama je rado čuvala Tijanu. Posjećivala sam stare prijateljice, polako se pripremala za prijemni ispit.

Njegovi roditelji su rijetko dolazili. Znala sam da se kod nas ne osjećaju ugodno. Oni su bili drugačiji, primitivniji, njihova kuća je bila uvijek puna susjeda, rođaka, radio i televizija se nikada nisu gasili. Filipova mama je rado kuhala, pekla palačinke i kolače. Moja mama je kolače kupovala kod najpoznatijeg slastičara u gradu i nikada se baš previše nije zamarala kuhanjem. Stan mojih roditelja bio je ukusno uređen i prepun tatinih diploma, priznanja i slika poznatih umjetnika. I Filip i njegovi roditelji su se nelagodno osjećali kod nas.

Filip mi je znao reći – Ponekad poželim zapaliti cigaretu nakon ručka, dići noge na stol dok gledam televiziju, napokon, voditi ljubav s tobom bez straha da će nas tvoji čuti… Osjećam se kao stranac u ovom stanu.

Nisam ga slušala, nije mi bilo važno kako se on osjeća…

Moj suprug se vratio svojim roditeljima

Pokušavao mi je objasniti kako bi ipak bilo bolje da živimo sami s Tijanom, no ja ga nisam htjela saslušati, a kamoli razumjeti.
– Hoćeš mi reći da moji roditelji nisu fer prema tebi? – pitala sam uvrijeđeno.

– Nela, uopće ne slušaš što želim reći! Nemam ništa protiv njih, ali ova atmosfera u kući me guši, ne želim da Tijana tako raste…-

Na tu njegovu izjavu sam poludjela i počela se derati na sav glas.

– A što meni nedostaje, molim te?! I ja sam ovdje odrasla! Ne bih rekla da su tvoji roditelji u bilo čemu bolji. A ti ako si navikao živjeti u kaosu, slobodno se spakiraj već danas i vrati se kod mame i tate! –

Pokušaj da razgovaramo završio se žestokom svađom, ružnim riječima na račun njegovih i mojih roditelja. On se zaista, iste večeri spakirao i otišao kod svojih.

Da bar oboje nismo bili tako tvrdoglavi! I poslije neka neko kaže horoskopi su glupost, on Jarac, a ja Ovan… i tko bi od nas dvoje napravio prvi korak?

Nismo se vidjeli niti čuli gotovo mjesec dana. Moji su izjavili -Tako je najbolje za oboje, ionako niste bili jedno za drugo- a ja sam bila previše ponosna da prva nazovem…

Voljela sam ga i mrzila istovremeno. Nisam mogla vjerovati da se naša ljubav samo tako rasplinula.

Najteže mi je bilo zbog Tijane. Ona nije kriva što se tata i mama svađaju. Već je počela pitati za tatu. Bila je mala pa sam lako na njene upite odgovarala – Tata radi, na putu je, doći će. –

Moji roditelji su primijetili da mi je teško.

I dalje su smatrali da je ovako bolje za mene. Ja više nisam bila sigurna u sebe i nisam znala što točno želim. Željela sam obitelj i Filipa, ali nisam bila spremna napustiti udobnost doma svojih roditelja.

On ima ljubavnicu !

Nakon mjesec dana Filip nas je napokon, posjetio, ali se nije najavio. Moja mama ga nije pozvala da uđe u stan i rekla mu je da smo Tijana i ja u šetnji.

Ona je jedva dočekala da se rastanemo. Sada to znam.

Tijana je čula tatin glas i potrčala prema vratima. No, Filip je već otišao. Ponovo mi moj ponos nije dozvolio da potrčim za svojim suprugom. Nije mi bilo jasno mamino ponašanje, ipak je to još uvijek moj suprug i otac mog djeteta. Dobro smo se posvađali, no ja nisam htjela prva nazvati Filipa.

Izdržala sam do večeri. Kada je Tijana zaspala, progutala sam svoj ponos i nazvala Filipove roditelje.

Javila se njegova mama.

– Da ? Koga trebate ? – hladno je pitala kada mi je prepoznala glas.

– Molim vas, gospođo Slavka, je li Filip kod kuće ?-

– Nije i neće niti biti za tebe! Našao je drugu što je već odavno trebao učiniti! Poštenu i jednostavnu, a ne razmaženu balavicu poput tebe! – derala se i spustila mi slušalicu.

Ostala sam bez riječi. Moj Filip! Kako je mogao! Nisam mogla suvislo razmišljati. Plačući, bacila sam se mami u naručje koja me je odmah počela tješiti.

– Ne plači, bit će sve u redu, niti prva niti zadnja koja se razvela, imaš nas, sve ćemo mi srediti.

Uz pomoć sedativa zaspala sam u suzama. Idući dan sam nazvala Filipovog prijatelja i poslovnog partnera Marka.

– Marko, molim te, možemo se naći na kavi. Želim razgovarati s tobom o Filipu.

Marku je bilo neugodno, no ipak je pristao.

Otvoreno sam ga upitala – Je li istina da moj Filip ima ljubavnicu? Znaš li ti da se on vratio svojim roditeljima? Gdje je? Njegovi misle da sam ja kriva i ne žele razgovarati s njim.

– Nemoj se ljutiti, no čini se da si ti istjerala Filipa, on ne zna za sebe otkako je ostao bez tebe i Tijane.

Počela sam ga uvjeravati kako je Filip za sve kriv.

Marko je samo rekao – To morate riješiti sami. Odrasli ste ljudi. On te voli. Ako ti voliš njega, nađite se, porazgovarajte i pokušajte zajednički riješiti nastale probleme. Napokon, tu je i Tijana. U svakom braku postoje krize.- Nakon toga se ustao, platio kavu i izgovorio se da ima puno posla, mora ići raditi.

Odlučila sam se boriti za svoj brak

Nakon razgovora s Markom, počela sam razmišljati na drugačiji način. Odjednom je i mene počeo smetati ustaljeni dnevni red, pravila ponašanja i načina života koji su nam nametnuli moji roditelji. Sjetila sam se svih naših sretnih zajedničkih trenutaka koje smo proveli sami u skromnom podstanarskom stančiću. Nisam mogla vjerovati da je Filip našao drugu ženu…Više mi nije bio važan studij, karijera, potpora roditelja. Samo sam željela da mi se muž vrati.

Odlučila sam se boriti za svoj brak…

Nazvala sam Filipa na posao.

– Filipe, molim te, moramo razgovarati. – uzbuđenim glasom sam kazala.

– U redu, slažem se. Reci gdje i kada. – izgovorio je te kratke riječi kao da ugovaramo poslovni sastanak, kao da smo potpuni stranci.

Nisam se dala zbuniti. Silno sam ga željela vidjeti i toliko toga mu reći.

– Odmah ako možeš – sa strahom sam rekla.

– U redu, ali naći ćemo se za sat vremena na našem starom mjestu.- i spustio mi je slušalicu. Uspjela sam se našminkati i bar donekle prekriti tragove suza. Inače sam kasnila na sve naše sastanke, no ovaj put sam došla deset minuta ranije. On me je već čekao ležerno naslonjen na zid kuće s “ našim “ grafitima. Vidjela sam da kao i ja prilično neuspješno pokušava sakriti koliko je uznemiren.

– Bok, kako si? – pokušala sam otpočeti ležerni razgovor. Na pamet mi nije padalo da ga odmah napadnem s optužbama o krivici i mogućoj ljubavnici.

– Dobro, a ti i Tijana? -odgovorio mi je na sličan način. – Sigurno ste dobro kada vama i tvojim roditeljima više ne smetam. Postigla si što si htjela! – gorko je izjavio.

– A ti si se već snašao, rekla mi je tvoja mama – zajedljivo sam primijetila.

– Ne znam o čemu govoriš! Vlastita žena me istjerala iz stana, punica mi ne dopušta da vidim rođeno dijete. –

Nisam više izdržala i otvoreno sam upitala – A ti, ti me varaš, imaš ljubavnicu, tko zna koliko već dugo, rekla mi je tvoja mama, sve znam, nikada nisi bio kod kuće, izgovaraš se na posao, ti…- počela sam histerično plakati i udarati ga stisnutim šakama.

Zbunjeno me gledao i u početku se uopće nije branio. Uhvatio me za zglavke i privukao k sebi. – O čemu ti to Nela ? Kakva ljubavnica? Ti si bila i ostat ćeš jedina ljubav u mom životu. O čemu pričaš? Svi naši nesporazumi nastali su kada smo se preselili kod tvojih roditelja. Samo sam želio biti dobar otac i suprug. Sve sam vam želio priuštiti. –

Jecala sam dok me je Filip grlio. – Tvoja mama je rekla… – Otkad ti slušaš moju mamu? Nela? Oprosti, shvatio sam koliko sam te zanemarivao i malo vremena provodio s tobom i Tijanom. Vas dvije ste mi sve na svijetu.

– Oprosti mi, oprosti, ja sam kriva.

– Ne, oprosti ti meni.

I nakon dugo vremena otvoreno smo jedno drugome rekli što nas smeta. Dogovorili smo se o kupnji stana na kredit i preseljenju. Zaboravila sam na snove o studiju psihologije. Zaposlila sam se kao teta u dječjem vrtiću nedaleko našeg novog stana. Moji roditelji često pričuvaju Tijanu. Čak su počeli dolaziti na poznate kolače mame Slavke.

Sada znam da ljubav sama po sebi nije dovoljna. Osim ljubavi, važno je vjerovati nekome, u nekoga, poštivati ga i uvažavati. Naš mali Branko i sada već velika Tijana sami će odlučivati kada za to dođe vrijeme, s kim i kako će živjeti.