Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Nismo znali što potpisujemo

Bit će mi ovo ljetovanje malo neobično bez našeg sina, ali je vrijeme da i nas dvoje jednom budemo sami. Moram se naviknuti da ima svoju obitelj, a valjda mu je ljepše kod punice pa mu više nije zanimljivo s nama. Što je najbolje, ove je godine čak i moj brat otputovao u Tunis umjesto na Jadran – govorio je moj Zdravko vozeći neobično brzo, zbog čega sam ga morala opomenuti.

– Uspori, molim te, jer nam se nikamo ne žuri. Najprije stižu oni koji voze polako – bila sam zabrinuta.

– Ma, ne mogu zamisliti da ćemo nas dvoje po prvi puta bezbrižno ljetovati. Jedva čekam da se bućnem u more i lješkarim na suncu. Jer, da ti iskreno kažem, dosadilo mi dovlačenje onih silnih količina hrane i pića kad je s nama moj Jure s obitelji, a da ne govorim koliko me umarao svojim “pothvatima” i pričama kako je zgrtao novac te prigovorima o mojoj nesposobnosti. Doduše, otkad je u mirovini malo je smanjio krila, jer ni njemu više ne kapa novac iz svih mogućih slavina. Nema više prekovremene zarade, izmišljenih putnih računa i dnevnica, a nema ni mita – govorio je.

– Nije on samo novce primao kao mito! Nikad neću zaboraviti kako je pohlepno natovario kobasice i šunku u kartonsku kutiju što su mu darovali u dućanu kamo je došao kao tržni inspektor. Umjesto da se stidi što ga podmićuju kako ne bi kontrolirao njihovo poslovanje, rekao mi je neka uđem prije njega i pravim se da ga ne poznajem pa ću vidjeti koliko ga poslovođa te trgovine cijeni. Imala sam, doduše, što i vidjeti, ali se i zastidjeti umjesto njega…

– Pusti, Vesna, njegove stare grijehe! Nije on loš čovjek, a da je i najgori, ipak je on moj stariji brat. Da nam nije njega i danas bismo negdje u provinciji tapkali po kamenjaru. On je bio u našoj obitelji prvi koji se otisnuo u glavni grad i, mora mu se priznati, mnogo je postigao. Nije imao završenu ni osnovnu školu kad je otišao od kuće, a postao je netko i nešto. Pred njim se i danas svaka vrata otvaraju i dočekuje ga se s poštovanjem – branio je moj suprug “čast” svog nadasve snalažljivog brata Juretine, kako su ga nazivali njegovi bliski poznanici, od kojih sam i čula kako je to Jure došao do svjedodžbe iz srednje škole, pa i diplome fakulteta. Te su mi priče iz usta njegovih poznanika zvučale nevjerojatnima, pa sam čak i pomislila da ga ogovaraju iz zavisti, sve dok se sama nisam uvjerila da je brat mog muža pravi monstrum, iako mu to nikad nisam rekla iz obzirnosti. Zdravko je bio jedanaest godina mlađi pa je kod svog brata Jure vidio samo pozitivne strane, a o negativnima nije htio ni razgovarati. Stoga me začudilo i ono nekoliko riječi prigovora bratovoj nezasitnosti i nastojanju da ga se dvori kao cara.

Moj muž i ja potječemo iz istog siromašnog kraja u kojem su jedino bogatstvo mnogobrojna djeca. U njegovoj je obitelji najstariji bio Jure, pa pet sestara i Zdravko, najmlađe dijete u roditelja. Budući se u to vrijeme, a možda i danas, manje cijene ženska djeca, njihovi su roditelji najviše voljeli svoja dva sina i u njih polagali sve nade.

Juru sam prije udaje jedva i poznavala jer sam bila na školovanju dok je on s nepunih osamnaest otišao iz našeg mjesta, a u Zdravka, godinu dana starijeg od mene, zaljubila sam se za vrijeme školovanja u istom gradu, čim smo završili srednju i stekli svoje prvo zanimanje, osnovali smo obitelj. On, zaposlen u općini kao upravni pravnik, a ja sa završenom srednjom medicinskom, radila sam u Domu zdravlja. Nismo ni pomišljali na odlazak iz našeg rodnog kraja. Dobili smo stan i započeli zajednički život u slozi i ljubavi. Imali smo podršku njegovih i mojih roditelja, kao i moje braće i njegovih sestara. U drugoj godini braka rođen nam je sin Dario pa našoj sreći i zadovoljstvu nije bilo kraja.

No, otkad smo osnovali obitelj i živjeli u gradu, centru svih događanja u našem zavičaju, Jure nas je sve češće posjećivao. Već sam tada shvatila emotivnu ovisnost mog muža o njegovom starijem bratu.

Nije bilo želje koju mu moj Zdravko ne bi ispunio, a imajući u vidu svoju nadmoć, Jure je znao biti neprijatan u svojim zahtjevima. Pa i sad, mnogo godina kasnije, kad se sjetim jedne neugodne situacije, obrazi mi se zacrvene.

Jednog subotnjeg poslijepodneva banuo je na vrata doputovavši iz Zagreba. Upravo sam dojila našeg sedmomjesečnog Darija. Onako razgolićenih grudi bilo mi je neprijatno pred djeverom pa sam s djetetom u naručju požurila u sobu.

– Kamo bježiš, nevjesto moja? Zar se ni pozdraviti nećeš sa svojim djeverom? Ta nemaš se čega stidjeti jer su ti grudi kao u djevojke – blebetao je pogleda uperena u moju obnaženu dojku.

– Imaš li ti, brate, išta protiv da i ja malo uživam u dražima tvoje žene? Nemaš, je li tako? Znam ja tebe, Zdravkane, ti se ne bi ljutio kad bi meni baš zatrebala ženska da to bude ona – pokazao je na mene, dok sam ja od stida propadala u zemlju u očekivanju odgovarajuće suprugove reakcije na bratov bezobrazluk, ali je moj Zdravko šuteći prešao preko svega iznoseći na stol pršut, sir i vino.

– Imam s tobom ozbiljan razgovor pa ćemo se sutra sresti u Nikinoj konobi -rekao je Jure, odlazeći kasno u noć.

SVAKA ČAST JURINOJ DIPLOMI

Nakon popijene više od litre vina, sjeo je za upravljač svog Fiata odvezao se roditeljskoj kući.

– Kakav je to čovjek, taj naš Jure? Zar on nema nimalo poštovanja prema svom bratu kad može takvo što reći njegovoj ženi – rekla sam suprugu niti upola grubo prema onome kako sam trebala vrisnuti čim je otišao iz našeg stana kojeg je oskvrnuo samom svojom pojavom.

– Nemoj se ljutiti na njega. Ta vidiš da je stari neženja pa mu svašta padne na pamet! – branio ga.

– On nema pameti i bila bih najsretnija da nas zaobiđe. Ne podnosim njegove bezobrazluke i bahaćenje, Zdravko! Vas dvojica kao da niste rođeni od iste majke…

– Ne razglabaj o mom bratu jer se on često zna šaliti na nezgodan način, a tebi nitko nije kriv što ne shvaćaš šalu. Kažeš da nema pameti, a što je na zadnjoj godini fakulteta, govori posve suprotno. Eto, reče mi da će za koji mjesec biti ekonomista i birati posao u glavnom gradu.

– Svaka čast njemu i onome tko će mu dati diplomu – izrekla sam, uvjerena da ju je on spreman i kupiti, a u što sam se mnogo kasnije doista i uvjerila. Međutim, moj je suprug svom bratu vjerovao sve njegove laži i obmane. Da se ne zamjeram mužu i njegovoj obitelji koja se divila svom snalažljivom Juretini, prešućivala sam svoje mišljenje i pokoravala se Zdravkovim željama.

Kad se sljedećeg dana vratio sa susreta s bratom, Zdravko je izgledao kao da plovi u oblacima. Zagonetni osmijeh mu nije silazio s lica, a ja ni naslutiti nisam mogla čime ga je brat tako usrećio. No, mirno sam čekala da mi kaže razlog svog zadovoljstva.

– Sjedni, Vesna, jer kad čuješ novosti, mogla bi se onesvijestiti od iznenađenja – započeo je moj muž veselo. Sjela sam i poslušala.

– Ako si ikad posumnjala u dobronamjernost mog brata, pogriješila si, ženo moja! On želi da mu budem bliže jer mu nedostajem kao i on meni, pa je poradio na tome da to i ostvarimo. Pronašao mi je posao da me odvuče iz ove zabiti, a što je najvažnije, pronašao nam je i gradilište za kuću. Kuću u glavnom gradu, hej! To nije baš jednostavno, ali mom bratu ništa nije teško kad sam ja u pitanju. Ishodit će mi i kredit da kupimo gradilište…

KAKO SI NAM UŠAO U KUĆU?

– Ma, čekaj, Zdravko! Gradilište nisi još ni vidio, ne znaš je li ti posao siguran o kojem govoriš, a već pomišljaš na kredit! Gdje sam u toj kombinaciji ja i naše dijete? Tek smo tri godine u braku, a ti bi da gradimo kuću, i to u glavnom gradu! Meni to ne miriše na dobro rješenje. Zar ne bismo najprije trebali uštedjeti nešto novca, a i dobro promisliti je li nam mjesto baš u velikom gradu! Meni je ovdje posve dobro, a blizu su nam i naši roditelji, moja braća i tvoje sestre. Ni ti se ne možeš potužiti na svoj status na poslu pa ne znam zašto bismo uopće išli bilo kamo odavde.

– Zato što ja vjerujem svom bratu da nam je mjesto u velikom gradu a ne u ovoj provinciji gdje ću zauvijek ostati samo referent za društvene službe. Da ti pravo kažem, imam namjeru završiti pravo i baviti se odvjetništvom. Tu je mogućnost dobre zarade – govorio je kao da slušam njegovog brata.

Ili su njih dvojica ipak sličnog karaktera, ili je moj Zdravko sve više pod utjecajem svog Jure, razmišljala sam razočarana njegovom opsjednutošću željom za odlaskom iz našeg rodnog kraja.

Uza sve moje negodovanje, tijekom te iste godine preselili smo u Zagreb, i tad je započeo moj hod po mukama. Od prvog je dana naš život tekao po scenariju suprugovog brata koji nas nije puštao na miru niti jednog dana, a svake bi nedjelje na ručak k nama dovodio i svoju nevjenčanu ženu. Hvaleći moje kuharsko umijeće, korio je svoju Barbaru što ne zna pripremati naše specijalitete kao njegova nevjesta, misleći da će mi se na taj način dodvoriti. Kad bismo od kuće dobili pršuta i sira, Zdravko bi se svega odricao u bratovu korist.

Gradilište za našu buduću kuću nalazilo se u sjevernom, brdskom dijelu grada, što je bila moja prva zamjerka, jer je do tramvaja trebalo pješačiti, što je meni s malim djetetom bilo vrlo nezgodno. Smjestili smo se u podstanarskom stančiću, pa nam je nakon odbijene rate kredita od Zdravkove plaće jedva preostajalo za podmirenje stanarine i prehranu, a da se zaposlim nisam mogla ni pomišljati dok mi Dario nije bio dorastao za vrtić. Da rodim drugo dijete, što smo oboje žarko željeli, nije dolazilo u obzir u takvim prilikama. Jure nas je uvjeravao da nam više djece nije potrebno.

– Što naši roditelji imaju od nas, što nas je sedmero? Samo muke i brige, a jednog dana kad budemo dijelili ostavštinu dobit ćemo mizeriju. Zato, pamet u glavu! Jedno vam je dijete dovoljno. Nas dvoje imamo kćer, doduše, još nema moje prezime ali ćemo se jednog dana vjenčati – postepeno je Jure otkrivao svom bratu novosti o sebi.

Uvijek je vodio glavnu riječ pa mi nismo imali prilike izraziti ni svoje čuđenje da i on ima obitelj za koju nismo ni znali. No, svi razgovori su se uglavnom svodili na gradnju kuće.

Kad smo je izgradili do prve deke i uredili za stanovanje, ponestalo je novaca, a kredit još nije bio isplaćen, pa sam se ja morala pod hitno zaposliti. Moram priznati da mi je Jure preko svojih veza posao našao u roku mjesec dana, a budući se tada posao dobivao na neodređeno vrijeme, mogla sam odmah dobiti i kredit. Da sam kojim slučajem radila u bolnici, vjerojatno ne bih izdržala sav napor kojem sam bila izložena već treću godinu, pa sam mu doista bila zahvalna što sam posao dobila u Domu zdravlja.

Snalazeći se na sve moguće načine, uspjeli smo nakon pet godina završiti kuću, te smo iznajmili prvi kat pa se već lakše disalo. Jure se u međuvremenu vjenčao sa svojom Barbarom, a kako njegova kćerka Korina nije voljela dolaziti k nama, sve rjeđe su nam bili gosti na nedjeljnim ručkovima kao obitelj, ali je on redovito dolazio sam. I ne samo nedjeljom. Vrlo me neugodno iznenadio kad sam ga u svojoj kući po povratku s posla zatekla s nepoznatom ženom.

– Kako si ušao kad Zdravka još nema kod kuće? – upitala sam kao posljednji naivac.

– Pa zar nakon svega što sam za vas učinio ne zaslužujem da imam ključ od naše kuće? – osorno mi je odgovorio.

Riječ “naše” mi je zazvučala čudno ali nisam reagirala zbog njegove ljubavnice pred kojom se očito pravio važan, pa joj je možda čak i rekao da je suvlasnik. Uskoro sam. i zaboravila na tu “sitnicu” i više nisam bila iznenađena kad bih ga zaticala s nepoznatim ženama u svojoj kući, pa i mladim djevojkama koje su očito nasjedale šarmu jednoga korpulentnog južnjaka bujne prosijede kose i tamnih, nemirnih očiju.

VI STE NESPOSOBNI ZA ŽIVOT BEZ MENE

Godine ispunjene radom i pažljivim trošenjem svakog novčića brzo su prolazile. Ljeta smo provodili najčešće u rodnom kraju, Splitu ili u Poreču gdje su bile udane moje dvije sestre, a ja sam se sve više kajala što sam pristala na gradnju kuće u Zagrebu. Meni je mnogo više odgovaralo živjeti u blizini mora, na kršu u kakvom sam rođena, čim bih osjetila miris kamena i mediteranskog raslinja, suze bi me ljuto zapekle u očima. Kad je Jure svom bratu predložio scenarij našeg života, trebala sam mu dati ultimatum: brat ili ja, pa da smo se i rastali možda bi bilo bolje nego čitavog života trpjeti Jurin razvrat, bahatost, opijanje, a na kraju i tešku prijevaru.

Budući da je velika inflacija smanjila naše kredite da ih više nismo ni osjećali, a novac od iznajmljivanja prvog kata stavljali na štednju, odlučili smo kupiti jedan veći i bolji automobil jer je naš prastari fićo ionako već bio na izdisaju.

– Što će tebi veći auto? – odmah se usprotivio Jure čim mu je Zdravko povjerio svoju nakanu. – Zar nisi razmišljao o podizanju još jednog kata na kući! Pa zar ne vidiš da su oko vas sve kuće više od vaše! Imam ti ja ekipu koja će taj posao obaviti jeftino i kvalitetno, a ti samo nabavi materijal. I njega ćeš dobiti po nižoj cijeni jer znaš da dobro poznam sve trgovce, a meni se ne usuđuju usprotiviti -slušajući ga kosa mi se dizala na glavi, ali zbog mira u kući nisam protestirala kad sam vidjela koliko je mog muža oduševila bratova ideja.

– Budući da će se na prvi kat nakon ženidbe useliti Dario, više nećemo imati što iznajmljivati, a to je najlakše zarađena para! Hoćemo li, ženo, poslušati sugestiju mog domišljatog brata? – upitao je forme radi, kad li je Jure na njega osuo paljbu.

– Tko u tvojoj kući nosi hlače? Ti ili ona? Znam te kao papučara, ali da si baš toliki, to nisam znao! Nije ti bolji ni tvoj sin, jer od toliko bogatih cura u ovom gradu, on je našao beskućnicu koju će dovesti pod tvoj krov. Vi ste doista nesposobni za život i ne znam što bi od vas bilo da o vama ne brinem!

Nekoliko dana kasnije, pred našu je kuću počeo stizati građevni materijal, a potom mi je Jure naredio da pripremim roštiljadu za početak radova. Doveo je cijelu ekipu radnika, a na Zdravkovo pitanje nije li riskantno započinjati radove bez građevinske dozvole, brat mu se užasno uvrijedio.

– Pa zar misliš da sam ja ovih dana spavao? Hoćeš reći da sam nerazuman pa te uvlačim u bezakonje? Svi su ti papiri sređeni, pa ako mi ne vjeruješ, dođi u moj ured da ti ih pokažem!

Je li Zdravko uopće vidio te papire i zašto ih je Jure držao kod sebe, nisam ga čak ni upitala jer sam nakon svega bila na rubu sloma živaca.

ZDRAVKOVI PROBLEMI SA SRCEM

Trebalo je izdržati četiri mjeseca svakodnevnog pripremanja hrane za radnike, a uz to častiti nezasitnog Juru. Kad bi onako prežderan i pijan spavao u našoj dnevnoj sobi, kao tobožnji kontrolor poslova na dogradnji kuće, često sam se pitala kada on uopće radi u svojoj službi. Naravno, glasno nisam to spomenula ni pred kim u obitelji, jer su moji mladi već ionako zazirali od strica, a s mojim se suprugom više nije moglo normalno razgovarati o bilo čemu, a pogotovo bi poživčanio i na sam spomen svog brata. Primjećivala sam promjene u njihovom međusobnom odnosu pa sam to pripisivala Jurinom pijanstvu u koje je sve dublje tonuo, pogotovo nakon prisilnog umirovljenja. On je i dalje dolazio k nama kao u svoj vlastiti dom pa bih ga često zatekla u kući kad sam se vraćala s posla. Jednog sam dana došla kući i žureći u kuhinju, ostavila sam svoju torbu u dnevnoj sobi gdje je Jure buljio u ekran. Dogotovivši jelo, pozvala sam ga u kuhinju na ručak, te uzela torbu da izvadim tablete protiv srčanih smetnji što sam ih donosila Zdravku. Novčanik je bio otvoren, a od novaca u njemu samo sitniš. četiri stotine kuna je nedostajalo pa sam najdobronamjernije upitala Juru je li mu možda ustrebao novac pa se poslužio.

– Ti si luda žena! Očito tražiš novac kojeg nisi ni imala! Ili me možda namjeravaš optužiti pred mojim bratom da sam lopov! Hajde, pokušaj, pa ćeš letjeti kroz zatvoren prozor ustao je i prijeteći mi prilazio dok sam sleđena stajala nesposobna da izgovorim riječ, a kamo li da vrisnem. U to se začulo Zdravkovo spasonosno otvaranje vrata, a nas dvoje sjeli smo za stol kao da se ništa nije dogodilo.

Da mi i nije zaprijetio, ne bih mužu rekla na koju mu se razinu spustio brat, jer je Zdravko imao sve većih problema sa srcem, a tog je dana posebno loše izgledao kad se vratio. Plašila me njegova blijedožuta boja lica pa sam preda nj’ stavila tabletu koju je on, taj put, bez riječi uzeo i progutao.

– Čujem da namjeravaš kupiti auto pa bih ti ja mogao prodati svoga, jer sam ostao bez dozvole. Sve se, dovraga, odjednom promijenilo pa moje stare veze više ne šljakaju – požalio se Jure.

– Pa voze ti žena i kći! Zašto bi auto prodavao? Osim toga, prepustio sam sinu da mi pronađe dobra kola jer će se i on njima služiti – po prvi sam put doživjela da moj muž nije prihvatio ponudu svog brata. Barem ne od prve, na što ga je ovaj prostrijelio neprijateljskim pogledom, ustao i otišao bez pozdrava.

– Zdravko, reci mi iskreno, imaš li nekih problema na poslu, ili možda sa svojim bratom? Samo mi nemoj reći da je sve u redu jer vidim da te nešto muči – pitala sam muža.

NE SMIJEMO GA PRIJAVITI POLICIJI

– Na poslu je doista sve u redu, a s Jurom su iskočili neki problemi u vezi kuće, ali te ne bih time opterećivao.

– Teret se lakše nosi kad ga podijelimo, Zdravko! U posljednje ti je vrijeme i zdravlje sve lošije pa ne možeš odbijati da probleme zajednički rješavamo. Kažeš, problemi u vezi kuće! Ne razumijem u čemu je stvar? Koliko znam, nikome više ne dugujemo ni novčića otkad su uskočili snahini roditelji. Nisi valjda rekao Juri da je drugi kat u vlasništvu Darija i snahe Mile, a da smo mi na mom zakaparili staru kuću.

– Draga moja, da postaneš vlasnik nekretnine, nije dovoljno izbrojiti novac, već treba sve provesti kroz zemljišne knjige! Dakle, srediti papire! – odgovorio mi je polovično, a ja dalje nisam inzistirala.

– Ja se baš u te stvari mnogo ne razumijem, ali se nadam da tu ne može biti problema. Ako treba, platit ćemo odvjetnika…

– Upravo tako i ja mislim da bez odvjetnika neće ići, jer moj brat traži neka prava u našoj kući… Ali, pustimo sad te probleme za poslije godišnjeg. Posjetit ćemo tvoju sestru, a potom ravno u našu kuću da se pošteno odmorim. Još tjedan dana i putujemo – radovao se moj muž što ćemo ljeto provesti sami.

– Budući da našem starom autu registracija vrijedi još tri mjeseca, ostavimo kupovinu novog za jesen. Slažeš li se, Vesna? – sve češće me muž pitao za mišljenje otkad su zahladili odnosi među braćom. U staroj primorskoj kući bila je lijepa hladovina pa se dobro spavalo i nakon dvije noći osjećala sam se sretna i zadovoljna. No, već trećeg dana ujutro iznenadio nas je Jure. Sa svojom je obitelji stigao kao najpozvaniji gost, cereći se od uha do uha.

– Lijepo si to izveo, moj brate! Kupio kuću, a da me nisi ni upitao za savjet, misleći da preda mnom možeš nešto sakriti. Budući da mi zbog klime više odgovara sjeverni Jadran, opraštam ti tvoju podlost, a drago mi je da u tvojoj kući ima i za mene mjesta. U onu manju sobu će Korina, a nas dvoje u sobu do vaše. Je li tako, a ti ćeš nam nevjesta kao prvo napraviti uštipke. Nitko ih tako dobro ne pravi kao ti – gospodario je Jure po već uhodanom, starom običaju u kući svog mlađeg brata koji je šutio kao zaliven.

Bio je to početak još jednog zajedničkog ljetovanja kakva su me izluđivala dok smo zajedno kampirali. Moj je Zdravko šutke podnosio sve bratove bezobrazluke, a ja se nisam usuđivala suprostavljati, iako sam znala da je suprugovo zdravlje ozbiljno narušeno.

– Vjerojatno ste pomislili da ćemo u Tunisu ostati do kraja mjeseca! Baš ste naivni kad ste povjerovali da sam toliko lud! Tamo je dovoljno biti tjedan dana, a ovdje je pravi odmor, brate moj! Rado ću ti doći svakog ljeta, a mogu i zimi provesti koji tjedan jer ionako ne znam kamo ću sa sobom. Očekujem da ćeš ovu kuću do godine malo osuvremeniti pa umjesto ovih kamenih ploča staviti keramiku, a u sobe parket. Ja ti sve to mogu nabaviti po niskoj cijeni…

– Meni je ovako ljepše! Neka ostane autohtona primorska kuća jer smo se tako nas dvoje dogovorili usudila sam se izreći, jer je Zdravko svom bratu prešutio naš dogovor.

– Jao kući u kojoj žena zapovijeda -predbacio je Jure svom bratu kao i uvijek u sličnim zgodama, ali se moj muž više nije dao bratu isprovocirati pa je prepirka izostala.

Umjesto zamišljenog odmora, spremala sam jela za nas petero i jedva čekala povratak kući.

Te smo jeseni kupili nova kola unatoč Jurinom protivljenju. Očito nije mogao podnijeti “drskost” svoga mlađeg brata pa nam je priredio incident zbog kojeg sam se doslovce razboljela. Jednog je dana došao pijan i dok je Zdravko spavao poslije ručka, Jure je kriomice uzeo ključeve te izvezao auto iz dvorišta i na kraju ulice se zaletio u susjedovu ogradu. Dojurio je u kuću i naredio mi da probudim Zdravka jer će uskoro doći policija.

– Nemoj im slučajno priznati da se to meni dogodilo, jer ću te razbiti! Ja ću pričekati kad naprave uviđaj – govoreći, otišao je u našu spavaću sobu i zaključao je. Probudila sam muža i na brzinu mu ispričala kako mu je pijani brat razbio auto, ali mi je zaprijetio da ga ne smijem izdati pred policijom.

– Naravno da ga ne smijemo prijaviti jer bi završio u zatvoru – odgovorio je, na moje veliko razočaranje, moj suprug.

– Sredit ćemo to nas dvojica samo ako susjed ne pozove policiju. U tom je trenutku već policija stigla.

NI SUZA MU ZA BRATOM NIJE POTEKLA

– Je li vam danas netko bio u gostima? – pitao je policajac. – Nije, a moj je suprug legao poslije ručka jer se ne osjeća dobro – lagala sam, drhtureći od straha i nelagode.

– Zašto ste ostavili ključeve u autu? -pitao je Zdravka, a on mu je posve mirno rekao da ih je zaboravio jer mu je bilo jako loše. Tad sam shvatila da moj suprug i preda mnom skriva sve bratove nepodopštine, zbog čega sam bila još zabrinutija. Srećom pa je auto bio osiguran, a u policijskom je zapisniku stajalo da je štetu prouzročio nepoznati počinitelj, što je najzanimljivije, Jure nikad nije ni spomenuo taj događaj, a Zdravko je prešao preko svega i dalje brata primao u svoju kuću kao da se ništa nije dogodilo. Dapače, poslušao je Jurine sugestije o preuređenju kuće na moru, te je za naredno ljeto pripremio pločice i parket. Umjesto da uživamo u suncu i moru, on se dao na posao i čitave dane se uz jednog radnika preznojavao radeći, što zbog svoga osjetljivog zdravlja nije smio. Na moje se riječi nije obazirao sve dok mu jedne noći nije pozlilo. Nije mu pomogla niti intervencija hitne pomoći. Srce mu nije izdržalo.

Do danas mi nije jasno kako sam mogla preživjeti tu bol i taj užas kad sam shvatila da je moj Zdravko zauvijek zaspao. U toj se groznoj situaciji moj sin Dario pokazao odraslim i trezvenim pa je mene oslobodio svih obveza oko pogreba jer sam ja bila neupotrebljiva. Kao što narodna mudrost kaže, na muci se poznaju junaci. U tim sam teškim trenucima spoznala da se u svog sina i snahu mogu u potpunosti pouzdati. No, tada sam i do kraja upoznala pravo lice svog djevera. Nije se trijeznio, niti izlazio iz naše kuće dok su stolovi bili krcati jelom i pićem, kao što je u nas običaj u takvim prigodama. Ni suze nije spustio za svojim “voljenim” bratom, što je posebno pogodilo mog sina Darija.

– Zabranit ću mu da ikad više prijeđe prag naše kuće! – zaprijetio je poslije pogreba, i u tom smislu svom stricu izrekao nekoliko ubojitih riječi.

– Nemoj se junačiti, nećače, jer ćeš uskoro doznati tko ima više prava u ovoj kući! – uzvratio je zaplićući pijanim jezikom. No, njegove ga riječi nisu niti malo zabrinule, mada je mene njegovo zlobno cereka nje pomalo plašilo kad sam se sjetila da su nekakvi neraščišćeni računi u vezi kuće mučili i mog pokojnog Zdravka. No, u tim trenucima nisam imala snage o tome razmišljati, a tuga koju sam osjećala brisala je sve ostale probleme.

Jure nas doista nije više posjećivao, valjda poštujući zabranu svog nećaka, a njegova žena i kći su privremeno boravile u inozemstvu gdje je Korina bila na odvjetničkoj praksi. Protekla su tako oko četiri mjeseca kad je stigao sudski poziv za ostavinsku raspravu, a ja još uvijek nisam bila zavirila u Zdravkov kovčežić u kojem je čuvao sve službene papire. Jer, da jesam, vidjela bih poziv za sud koji je stigao prije našeg posljednjeg ljetovanja, pa ne bismo doživjeli takvo šokantno iznenađenje na samoj raspravi. Tek tada sam doznala zašto je moj pokojni suprug bio u posljednje vrijeme toliko zabrinut, a vjerujem da ga je ta briga i pokopala. Na raspravi se pojavio Jure, posve trijezan, praveći se da nas i ne primjećuje.

MUKOTRPAN SUDSKI PROCES

Kad je iz svoje torbe izvadio papire kojima je dokazivao suvlasništvo nad našom kućom, meni je pozlilo.

– Ja sam čovjek velikog srca i široke duše pa ne namjeravam istjerati obitelj pokojnog brata na ulicu, ali je dužnost ovoga poštovanog suda da utvrdi kako drugi kat kuće u cijelosti pripada meni, dok smo u prizemlju i prvom katu nas dvojica suvlasnici. Budući da su u pitanju dvije etaže, jednu mogu naslijediti njegova udovica i sin. No, nisam ja bezdušan pa da ih prisiljavam da žive u istom stanu, već mladi mogu ostati na prvom katu s tim da mi plaćaju stanarinu… – slušala sam njegove riječi, daleke i nevjerojatne, kao da dopiru iz svemira.

Tog dana, kao niti pet godina kasnije kad sam smogla snage da o tome napišem priču, sudski proces nije završen. U međuvremenu je i Jure otišao pred Božje lice pravde, a mi i dalje vodimo borbu s Jurinim nasljednicima u dokazivanju da nitko osim nas u moju kuću nije uložio ni novčića. Na posljednjem je ročištu utvrđeno da su dokumenti pokojnog Jure o vlasništvu drugog kata obične krivotvorine pa je sutkinja presudila u moju korist. Ali, ne smijem podcijeniti upornost i od oca naslijeđenu “snalažljivost” njegove kćeri Korine, koja je već odvjetnica s praksom, a uložila je žalbu na presudu pa se ta lakrdija od sudskog procesa i dalje nastavlja.

Unatoč urednoj dokumentaciji koju je ostavio moj Zdravko, a iz koje je nedvosmisleno vidljivo da građevinska dozvola, kao i računi, glase na mog pokojnog muža, naša suprotna strana posjeduje dokument u kojem stoji da je on vlasnik jedne etaže, a u ostalom dijelu kuće smo suvlasnici. I, što je najgroznije, na tom se papiru nalaze naši potpisi. Tom sam činjenicom bila i te kako zatečena dok se nisam sjetila na koji nas je način prešao taj monstruozni pokvarenjak Jure.

Bilo je to u ono vrijeme kad smo odlučili dograditi drugi kat. Stavio je Jure na stol arak papira govoreći: “Pogledajte moj najnoviji službeni potpis!”

– Pravi doktorski! -rekao je Zdravko zadivljeno gledajući čitavu stranicu ispisanu Jurinim potpisom.

– Hajde da vidim vaše potpise! Kažete da ste školovani pa da vidim znate li se potpisati!

Moj naivni Zdravko je bez krzmanja stavio svoj potpis na dio čistog papira što mu ga je poturio Jure, dok sam se ja nećkala da dokazujem svoju pismenost pred polupismenim Jurom.

– Hajde, Vesna! Ako moj brat želi imati naše potpise, neka mu bude nagovarao me suprug.

– Tu, ispod muža gdje ti je i mjesto! -upirući prstom, govorio je Jure, pa da se riješim obojice, potpisah se, ne sluteći ni krajičkom svijesti da će me ta ludost jednog dana toliko koštati.

SVE SU MI NADE U IVANI

Te se glupe zgode nikad ne bih ni sjetila da mi na sudu nisu predočili ugovor o suvlasništvu na kojem se nalaze naši potpisi, a koji je glavno uporište Jurine kćeri za traženje prava na nasljedstvo.

Kopajući po našoj zajedničkoj prošlosti u svojim besanim noćima, pred mojim se očima odvija nešto poput isprekidanog filma u kojem mi se konačno ukazuje slamka spasa. No, sjetila sam se da je toj, nadasve glupoj igri potpisa, bila nazočna kći moje sestre koja je kod nas stanovala kao studentica.

Svu sam nadu od tada polagala u Ivanino pamćenje tog događaja, jer bez svjedoka se više ne bih trebala niti pojaviti na suđenju. Najduljih desetak sati u mojem životu trajali su do razgovora s Ivanom dok sam je pronašla.

– Upravo vas namjeravam posjetiti prije završetka ljetnih ferija, teta Vesna. Da, sjećam se Jure i njegovih iznenadnih posjeta pa i ovog događaja o kojem me pitate. Rado ću vam svjedočiti, ako vam to može pomoći jer mi je njegova šala s potpisima već tada bila sumnjiva – Ivanine su mi riječi ulile nadu da će pravda ipak pobijediti.


Ukoliko smatrate da je mojasudbina.net zanimljiva web stranica, podržite nas:

Hvala.

Vaši komentari