Kći mi je priznala svoju tajnu

Zar još ne spavaš, mama? – pitala me kćerka začuđena, jer se bližila ponoć, a ja sam još sjedila pred televizorom. – Barem ti uvijek zaspiš odmah nakon Dnevnika! Što, danas nisi umorna? – njen mi je glas zazvučao podrugljivo, pa sam i reagirala uvredljivo.

– Dakako da sam umorna od cjelodnevnog posla i napetog iščekivanja kad će se netko od vas dvoje vratiti kući.

– Koliko znam, tata se sa službenog putovanja noćas treba vratiti, a ja sam upravo doma. Budeš li čekala tatu da ga poslužiš večerom, bojim se da ćeš dočekati jutro! Ali što se tu može kad ti voliš čekati.

– E, moram ti reći što mislim, kad me već vučeš za jezik! Da čekam muža, to mi je dužnost, ali da je moja kćer pristojna djevojka, ne bi se u ovo doba vraćala kući! Da mi je samo znati što o tvojim noćnim skitnjama govore naši susjedi…

– Sad si doista pretjerala, mama! Što se mene tiče mišljenje naših susjeda? Živčana si što se tata nije vratio prema tvom očekivanju, pa se iskaljuješ na meni, iako dobro znaš da se ne skitam s dečkima niti hodam po kafićima. Bila sam kod Gordane jer skupa učimo matematiku. Možda bi ti bilo draže da se držim za ručicu s Mladenom i udam se čim maturiram pa da budem kućanica kao što si ti! Nikada mi neće biti jasno zašto si prestala raditi čim si se udala, a sad se žališ što nas dočekuješ u kući – bjesnjela je na mene.

Dok smo se nas dvije prepirale, na televiziji su proticale ponoćne vijesti, pa sam uspjela čuti samo kraj, kako je na cesti nedaleko od Karlovca obustavljen promet zbog teške prometne nesreće.

– Pojedinosti ćemo javiti u jutarnjim vijestima kad policija izvrši uviđaj- govorio je spiker, zaželjevši nam laku noć.

Iako je moj muž trebao doputovati sa suprotnog smjera, ipak me vijest o nesreći uznemirila. Budući da sam znala kako moj muž Damir ne voli noću voziti, a poslove nije stigao obaviti da se vrati u večernjim satima, zasigurno će negdje prenoćiti, razmišljala sam uznemirena, spremajući se u krevet.

– Molim te, Damire, vozi polako i putuj po danu. Ne daj Bože, da ti se nešto dogodi jer ja to ne bih mogla preživjeti – sjetila sam se pred san svojih brižljivih riječi, koje sam mu po običaju upućivala netom prije duljeg putovanja.

Damir je bio jedini muškarac i najveća moja ljubav u životu. Radovao me svaki njegov povratak s posla, a kad bi otputovao na dulje vrijeme, moja napetost ne bi popuštala dok se ne bi vratio kući. Mada nam je tekla dvadeset i prva godina braka, naš prvi susret mi je bio u živom sjećanju kao da smo se jučer sreli.

Radila sam kao početnica u našoj mjesnoj banci gdje sam se zaposlila odmah nakon srednje ekonomske u devetnaestoj godini, pa sam bila najmlađa službenica i jedina neudana među svojim starijim kolegicama. Kad se jednog dana pojavio Damir, sa svojom fakultetskom spremom bio je primljen na šefovsko mjesto. Prvi naš susret bio je u njegovoj kancelariji kamo sam mu donijela neke spise na potpis. Njegova me pojava toliko opčinila da sam jedva uspjela prikriti podrhtavanje glasa kad sam mu odgovarala na neka, posve osobna pitanja.

Naime, Damir nije bio iz našeg mjesta pa je u prvo vrijeme stanovao u hotelu i tražio pogodni smještaj.

– Vi ste, Anice, mještanka pa možda znate tko iznajmljuje stan, a da nije predaleko od centra grada. Kad već plaćam podstanarstvo, želim biti u blizini radnog mjesta – pojasnio mi je, dok sam se ja utapala u njegovim dubokim smeđim očima, pitajući se postoji li doista ljubav na prvi pogled, kako sam prije samo čitala u romantičnim pričama.

– Raspitat ću se, jer u mojoj ulici ima zaista lijepih velikih kuća u kojima živi po dvoje ljudi, a blizu je centra – unaprijed sam se izuzetno radovala što ću sutradan imati razlog za ponovni dolazak u njegovu kancelariju. Kad sam mami rekla da moj šef traži stan, a vjerojatno bi se i hranio u istoj kući, ona mi je rekla: “Ne trebaš daleko tražiti! Naša susjeda Zdenka godinama iznajmljuje i upravo joj je stan prazan. I mi imamo slobodan stan koji čeka tvoju udaju, ali bi bilo nezgodno da to ponudimo tvom šefu, a možda će i tebi uskoro zatrebati.”

Sljedećeg sam ga dana odmah izvijestila da moja susjeda ima prazan stan, i uz to, neplanirano dodala:

– Ima slobodan stan i u mojoj kući što čeka moju udaju, ali ovo kod susjede vam je sigurno. Kod nje se možete i hraniti. Inače živi sama jer je udovica, vrlo simpatična žena pedesetih godina.

– Hvala vam, Anice, na usluzi! Svakako ću naći vremena i pogledati stan, a za sada ne žurim jer sam do kraja mjeseca već uplatio u hotelu. No, da vam se odužim, mogu li vas pozvati na večeru? Mala pažnja za veliku uslugu pa mi poziv ne možete odbiti – rekao je, jer od silnog iznenađenja nisam odmah odgovorila.

– Prihvaćam vaš poziv, iako smatram da tako mala usluga ne zaslužuje posebnu zahvalnost – izgovorila sam odmjerenim glasom, pomno skrivajući svoje pravo raspoloženje.

Te sam večeri prvi put slagala svojim roditeljima zašto izlazim, a kako sam inače bila vrlo povučena, vjerovali su mi da idem u kino. Naravno da smo u vrijeme večere razgovarali o svačemu pa i o nama samima. Damira sam razuvjerila da sam zaručena, kako je navodno čuo od mojih kolegica, a o njemu sam doznala ono najvažnije, da je neoženjen, a od prolaznih ljubavi u vrijeme studija niti jedna nije ostavila dubljeg traga. Priznao mi je da sam mu se svidjela već na prvi pogled, pa je u namjeri da mi se približi upravo od mene zatražio informacije o mogućnostima pronalaska stana, a kojeg doista i treba.

Nakon još nekoliko naših izlazaka, bankom se pronio glas da se Damir i ja ženimo, pa smo doista uskoro i postali bračni par. Moji su roditelji bili sretni što sam se udala za tako viđenog službenika u banci, a Damir je riješio svoje životne probleme u novoj sredini, dok sam ja bila najsretnija što sam postala suprugom voljenog muškarca.

Damir je bio divan muž i pažljiv zet mojim roditeljima. Moja je majka vodila domaćinstvo, a ja sam nastavila raditi pa to razdoblje svog života i danas smatram najsretnijim. Godinu i pol kasnije, rođena je naša kćer Emilija kojoj su se baka i djed obradovali više nego nas dvoje. Tako su protekle prve tri godine bez ijednog oblačka na našem plavom nebu radosti i zadovoljstva. No, kao što ništa vječno ne traje, tako je i našu sreću pomutila bolest moje mame. Na običnom rutinskom pregledu otkrili su joj rak maternice, a budući je bilo već prekasno za liječenje, umrla je nakon pola godine.

Još dok je bolovala, morala sam napustiti posao kako bih je njegovala i brinula se o djetetu i starom ocu koji se zbog mamine bolesti posve “izgubio”, da bi tri mjeseca nakon svoje voljene Katarine i on napustio ovaj svijet. Tih dana tuge i očaja zaista se nerado sjećam. To vrijeme u mislima jednostavno preskačem, a kad mi se slučajno javi u snovima, čitavog sam dana slomljena i jadna. Nakon odlaska oba roditelja, svu sam svoju snagu, vrijeme i ljubav posvetila mužu i djetetu. Ustajala sam prije Damirova odlaska na posao, pripremala doručak, davala mu svaki dan bijelu košulju, izglačane hlače, izglancane cipele, te bih ga poljupcem ispratila iz kuće i nestrpljivo čekala buđenje naše djevojčice. Bila mi je utjeha u mojoj tuzi i nada za budućnost, jer unatoč želji da rodim još koje dijete, nisam mogla zatrudnjeti. Kad je liječnik otkrio začepljenje jajovoda, trebala sam ići na liječenje u toplice, ali se moj muž nije s tim složio, iako mi nikada nije obrazložio razlog svog neslaganja.

– Možda je tvoj Damir u pravu što te ne pušta u toplice. Znam mnoge žene koje su tamo izmaltretirali liječenjem, a ipak više nisu zanijele – rekla mi je prijateljica Danica, koja mi je oduvijek bila bliska gotovo kao rođena sestra. – Kad naša djeca odrastu i ožene se, odgajat ćemo unučad. Tko zna, možda se jednog dana zavole moj Mladen i tvoja Emilija pa samo spojimo dvorišta – planirala je veselo.

Mladen je bio živahan dječak, godinu i nešto stariji od moje djevojčice, pa su se uvijek igrali zajedno i odrastali kao brat i sestra. Moja mi je Danica mnogo značila kao i ja njoj jer smo jedna drugoj u svemu pomagale, pogotovo kad je trebalo pričuvati djecu. Voljela sam Mladena kao da je moje dijete, kao što je Danica voljela i moju kćer kao da je njezina.

Promatrajući ih kako skupa odrastaju, u mojim se najskrivenijim mislima često javljala želja, da se jednog dana kad odrastu, zavole i vjenčaju, jer bih jedino na taj način zadržala oboje djece. Prvo udaljavanje naše djece počela sam primjećivati u pubertetu, kad je Mladen tražio muško, a Emilija žensko društvo, što mi se isprve činilo posve normalnim. No, kad su već bili gimnazijalci, odrasli mladić i djevojka, sve manje sam se nadala ispunjenju svoje želje, jer je Emilija prema Mladenu pokazivala izrazitu netrpeljivost. Kad ju je Mladen pozvao da mu bude pratiljom na maturalnom plesu, s takvom je gadljivošću odbila taj poziv, da sam se osjećala dužnom zamoliti ga da joj oprosti na ponašanju.

– Nemoj se ljutiti, Mladene! Emilija je još uvijek djetinjasta iako je u sedamnaestoj, a tebi, tako zgodnom dečku, nije problem naći pratilju – tješila sam ga.

– Teta Anice, nije teško naći curu jer ih je u razredu više nego nas muških, već sam očekivao da će se Emilija osjećati povrijeđenom ako je ne pozovem. Ponekad me čudi njezino ponašanje, kao da je zaboravila kako smo skupa odrastali. Kao dječak, volio sam je kao da mi je sestra, a otkad se prometnula u djevojku, očekivao sam da će mi uzvratiti osjećaje koji su danas posve drukčiji. Upravo sam očekivao da će moj maturalni ples biti početak naše ljubavne veze, ali to ona očito nikako ne želi – tužio mi se.

Mnogo sam puta pokušavala s Emilijom povesti razgovor o odnosima muškarca i žene, pa i onim najintimnijim, kojima se niti u školi nije posvećivala potrebna pozornost, ali je moja kći razgovore takve vrste, s prezirom odbijala.

– Ako imaš o toj temi nešto novog za reći, napiši knjigu, a ono što mene zanima sve mi je već poznato! Naravno, iz literature – dodala je. Mladen je otišao u Zagreb na fakultet pa se više nisam opterećivala odbojnim odnosom svoje kćeri prema prijatelju iz djetinjstva, a ona se još uvijek družila s jedinom prijateljicom iz škole, Gogom, kako ju je ona zvala. Bile su nerazdružive, skupa su učile kod nas u kući ili u Goginom stanu. Ako sam Emiliju htjela naljutiti, bilo je dovoljno da je upitam ima li kakvog dečka.

– Ako te baš zanima, nemam, niti ću ga skoro imati! Ne želim s kretenima gubiti vrijeme. Moj životni cilj nije udati se prije dvadesete, izrađati djecu i ugađati mužu, koji bi, po mogućnosti, trebao biti važna društvena ličnost, kao što je na primjer moj otac pomoćnik direktora banke… – pjenila se od bijesa.

– Ne spominji svog oca takvim tonom! On je doista najbolji muž od svih koje poznajem, a uz to je i brižan roditelj kakvih malo ima! Je li ti nekad odbio ispuniti koju želju, je li nam nešto nedostaje iako sam privređuje za cijelu obitelj…

– Osim njega, doista nam ništa ne fali! Ti jadna i ne primjećuješ da ti se život pretvorio u čekanje.

Čekaš da se vrati s posla, s poslovnog sastanka, s aukcije slika u dobrotvorne svrhe, sa simpozija o “rastjerivanju magle”, a u najnovije vrijeme posjećuje i političke skupove jer očito “puca” na neki viši položaj. I što se on penje na više, ti padaš niže, dok na kraju ne postaneš nevidljiva.

Glavno je da ti čekaš s jelima pripremljenim po njegovoj želji, rintaš po toj kućerini hodajući s krpom za brisanje prašine, a da to više i ne primjećuješ! Ti si od sebe odustala otkad si pristala da budeš ona koja kod kuće čeka svog cijenjenog supruga – naglasila je riječ “čeka” kao i u prethodnim rečenicama.

– Da znaš, Emilija, jako si me razočarala! Očekivala sam da poštuješ svog oca, jer on to doista zaslužuje! – izgovorila sam uvrijeđeno, jer sam i dalje vjerovala da boljeg muža od mog Damira nigdje nema.

Taj smo razgovor vodile negdje mjesec dana prije, kad me isto tako zatekla zaspalu u naslonjaču kako čekam supruga da mu poslužim večeru, a bližila se ponoć.

Umjesto da me Emilijin dolazak kući umiri, još sam uznemirenija legla pa nisam dugo mogla zaspati. Kad sam se prvim nagovještajem dana probudila i ustanovila da se moj Damir nije vratio, ustala sam i skuhala jaku kavu da me razbudi. Bila sam u kupaonici kad se na vratima začulo zvono. Ipak je vozio noću, pomislila sam na Damira i ne pitajući se zašto ne otvara svojim ključem. No otvarajući vrata, osjetila sam olakšanje kao i uvijek kad bi se vratio, ali je moje olakšanje zamijenio užasan strah kad sam ugledala nepoznatog čovjeka, što je uz pozdrav pokazao policijsku značku. Predstavio se i provjerio je li na traženoj adresi. Tog mi je trenutka izostala svaka misao, pa sam jedino postavila glupo pitanje:

– Je li se nešto dogodilo?

– Da, gospođo, dogodila se prometna nesreća u kojoj je, izgleda, stradao vaš suprug, Damir K. Zato sam i došao da vas izvijestim.

Uvjerena da je riječ o zabuni, upitala sam gdje se ta nesreća dogodila i kada. Kad mi je potvrdio ono što sam oko ponoći čula u vijestima, rekla sam s olakšanjem: Hvala Bogu, ipak je došlo do zabune zbog istog prezimena. Naime, moj se suprug treba vratiti iz Austrije, gdje je bio poslovno, a ovo se dogodilo kod Karlovca, pa to ne može biti moj suprug. On nerado vozi noću pa ga očekujem u tijeku današnjeg dana – govorila sam s olakšanjem. Inspektor me začuđeno pogledao te mi ponovio sve podatke o vozaču i vozilu, a podaci su bili neumoljivi.

– Jeste li još uvijek sigurni da se ovi podaci ne odnose na vašeg supruga? – ispitivački me pogledao.

– Podaci odgovaraju, ali što bi on radio na toj cesti? – i dalje sam uporno tvrdila svoje.

– Da ne bi bilo zabune, ja vas molim da pođete sa mnom radi identifikacije stradalog – govorio je čovjek, sažaljivo me promatrajući ispod debelih obrva.

Bila sam toliko van sebe da sam zaboravila probuditi Emiliju, i sve što se dalje događalo, nije mi dopiralo do svijesti. U mrtvačnici sam buljila u Damirov iznakaženi leš, ali se nikako nisam usudila izgovoriti da je to doista moj suprug. Potvrdila sam samo klimanjem glave, što je njima ipak bilo dovoljno.

– Želite li razgovarati sa sudionicom u toj nesreći? U bolnici je i pri svijesti – pitali su me nakon identifikacije.

– Ne, vozite me kući, molim vas! -slušala sam svoje riječi kao da ih izgovara netko drugi, neka osoba izvan mene koja nema nikakve veze s ovim događajima.

Ne znam kako bih izdržala sve one strašne trenutke što su tek uslijedili, da mi nije bilo moje kćeri. Bila je toliko prisebna da je sve formalnosti oko ukopa obavila bez mnogo pitanja, jer ja i nisam bila sposobna dati kakav suvisli odgovor. Nikako nisam mogla prihvatiti činjenicu da je moj muž poginuo na cesti koja vodi s mora, a otputovao je u Austriju. Saznanje da je s njim u kolima bila jedna od mladih službenica o kojoj su po našem mjestu kolali tračevi da je prava zavodnica, uopće me nije osvijestilo. Tuga za mojim jedinim voljenim čovjekom toliko me shrvala, da se ni upitala nisam kako se ta djevojka našla u autu s mojim mužem i kako mu se nesreća mogla dogoditi na tom mjestu kad se trebao vraćati iz suprotnog smjera. Tek mnogo kasnije, svaka je kockica mozaika došla na svoje mjesto. U banci su svi znali da je Renata ljubavnica mog supruga, ali kako to obično biva, ja sam saznala posljednja. Doduše, da mi je netko i pokušao ranije otkriti da mi je muž nevjeran,. ja mu sigurno ne bih vjerovala. Dapače, taj bi se loše proveo.

U prvo sam vrijeme bila pod sedativima pa su mi dani protjecali u spavanju i kratkim buđenjima poslije košmarnih snova. Jedina slika koju sam dobro upamtila bila je moja Emilija samrtnički blijedog lica i blagog glasa koji me moli da jedem. Kad sam prebrodila onaj prvi šok, počela sam o svemu trezvenije razmišljati, ali sam još uvijek odbijala spoznaju da moj muž nije bio onakav kakvu sam sliku o njemu stvorila u svojoj mašti: najbolji, najpošteniji i najnježniji muškarac. I sama pomisao da ga više nema dovodila me u očaj, pa da skratim svoje muke, pokušala sam se otrovati tabletama, u čemu me i opet spriječila moja Emilija.

Tih sam dana počela drugim očima gledati na prijateljstvo moje kćeri s Gogom. U našim najtežim trenucima bila je neprekidno uz nas, a kako je bila godinu dana starija od Emilije, imala je vozačku dozvolu i svog “fićeka” koji nam je dobro poslužio. Taj nas je tragični događaj toliko zbližio da sam Gogu zavoljela i otada je rado vidjela u društvu svoje kćeri. Više me nije smetalo njezino muškobanjasto ponašanje i izgled, a poneka zlonamjerna primjedba naših susjeda o njihovom druženju, više me nije dirala.

Konačno sam i ja shvatila da je većina ljudi nedobronamjerna i neiskrena, jer kako drukčije objasniti pokušaj nekih naših zajedničkih prijatelja koji su se pokušavali ljagom nabaciti na Damira, govoreći da je imao ljubavnicu. Čak me i moja najbolja prijateljica Danica pokušavala uvjeriti da mi je muž lagao o svojim putovanjima.

– Jesi li mi rekla da se vraća iz Austrije, a na putovanju s mora s ljubavnicom je doživio nesreću?! Nije on zaslužio ovo tvoje silno tugovanje, Anice! Vrijeme je da istini pogledaš u oči i okreneš novu stranicu u svom životu. Barem ti imaš za koga živjeti! Sad si se uvjerila da se možeš pouzdati u svoju kćer, jer nas je sve zadivila svojom hrabrošću. Da se i ona prepustila tugovanju kao ti, kako biste iz svega isplivale. Ona je doista prava cura, samo da se malo manje druži s onom svojom Gogom, ali što ćemo! Valjda tako mora biti – rekla je neodređeno i duboko uzdahnula.

– Hvala ti Danice na lijepim riječima o mojoj Emiliji, ali ovo što kažeš o mom Damiru, jako me vrijeđa! Nikad ga neću prestati voljeti, jer za mene, on je bio najbolji muž na svijetu. I vjeruj mi, nikad neću ni pomisliti na drugog muškarca, a ovo što se o njemu priča, sve je to čista izmišljotina jer su mu mnogi zavidjeli na položaju… – plačući sam prekinula naš razgovor, kao i uvijek kada sam spomenula njegovo ime.

Pomirena sa svojom sudbinom, nastavila sam život bez Damira, a prazninu svojih udovičkih dana nastojala sam ispuniti poslovima uređujući okoliš kuće, radom u vrtu, a počela sam se baviti i slikanjem pejzaža, svojim hobijem iz najranije mladosti za kojeg nikad nisam našla dovoljno vremena. Vrijeme je prolazilo pa su i priče o Damiru prestale čak i u banci, pogotovo što ih na njega više nije podsjećala Renata koja se nakon rehabilitacije nije vratila na svoje radno mjesto. Kamo je otišla, nije me zanimalo pa se nisam niti raspitivala o njoj.

Bližio se lipanj i Emilijina matura pa se dvije prijateljice više nisu odvajale. Svakodnevno su skupa učile, a ja sam nastojala biti nenametljiva i nisam ih propitivala niti o čemu, pa tako niti o njihovim planovima za budućnost. Jedino što sam znala da se moja kćerka sprema na fakultet, ali nisam znala hoće li poslušati savjet svog oca da studira ekonomiju. Budući da je izbjegavala razgovor o proteklim događajima, vjerovala sam da i ona pati, samo što svoju tugu skriva zbog mene. Isto sam tako vjerovala da će se u Zagrebu konačno zbližiti s Mladenom, naravno, ako on u međuvremenu nije zavolio neku drugu no, još uvijek sam zamišljala njihovu zajedničku budućnost kao i Mladenova mama, moja jedina prijateljica. Moje su djevojke uspješno položile “ispit zrelosti”, kako to govore profesori, a zatim je slijedila maturalna zabava, kao najvažniji događaj u našem gradiću.

– Jeste li vas dvije osmislile svoje toalete za maturalni ples? Vidim da se u buticima uveliko isprobavaju haljine svih vrsta, od onih najskupljih pa do nešto skromnijih, ovisno o džepu roditelja. Nemojte to ostaviti za posljednji trenutak.

Važan je to događaj u životu, jer se nikad ne zaboravlja. Ja se i danas sjećam svoje lepršave haljine plave boje, kao i kavalira što me pratio. On je doduše, bio moj daljnji rođak, ali je bio plesač bez premca… – raspričala sam se, sjećajući se s nostalgijom svojih sretnih dana mladosti, dok su me djevojke slušale posve ravnodušne na moje uspomene.

– Ne brini, mama! Sve je već spremno za taj “veliki bal” – rekla je Emilija, ne skrivajući ironiju.

– Znam koga ću pozvati od odraslih, a ti mi reci koliko će vaših prijatelja doći da mogu pripremiti sve što je potrebno za takav svečani ručak. Susjede sam već pozvala, jer očekujem da će ti Mladen biti pratilac, ali mu to moraš ti sama reći! Na moje zaprepaštenje, obje su prasnule u smijeh, kao da su jedva čekale da završim. – Zar sam izrekla neku glupost? – pitala sam uvrijeđeno. – Ne misliš li kćeri, da si dovoljno odrasla za ovakvo neozbiljno ponašanje?

– Oprosti, mama, ako te naš smijeh vrijeđa, ali si ti izrekla toliko nebuloza da se moramo smijati. Toalete, plesni bal, pratilac, pa i tvoj svečani ručak, sve je to davna prošlost koja nas ne zanima, osim kao priča. Čak ne znamo želimo li nas dvije uopće otići na taj skup kretena, što ti nazivaš maturalnim plesom. Ako se i odlučimo otići da vidimo taj vašar taštine, obje imamo pristojne traperice i košulje. Dakle, nema brige ni troška za haljine. Partneri, odnosno, pratitelji, nam doista nisu potrebni, jer smo nas dvije dovoljne jedna drugoj. Što se tiče svečanog ručka, nama nije potreban jer ćemo se tog dana počastiti dobrom pizzom, a ti možeš pozvati kad god i koga god želiš! I da. ti kažem ono najvažnije: mene Mladen ne zanima, osim kao dobar susjed! Zar nisi uočila da nas dvoje već dugo ne prijateljujemo?

– Ali, zašto, Emilija? Danica još uvijek vjeruje da ćeš joj ti jednog dana postati snahom, a vjerujem da i Mladen očekuje kako ćeš se uozbiljiti i pružiti mu šansu…

– Upravo sam i te kako ozbiljna! Samo se sjeti što smo pred četiri mjeseca proživjele, ne mislim na tatino stradavanje, već sve ono što je uslijedilo nakon nesreće – njezine su me riječi podsjetile na nešto čega sam se tom prigodom željela najmanje sjećati. – Dokle te dovelo tvoje slijepo vjerovanje muškarcu? Nakon svega što si za njega činila, ugađala mu, godine provodila u ovoj kući kao u zatvoru, svakodnevno ga čekajući i do kasnih noćnih sati, on te bezočno varao!

– Nije istina! – vrisnula sam. – Ako želiš vrijeđati uspomenu na svog oca, ne pokušavaj okaljati lik mog muža! To ti ne dozvoljavam, iako si jedina koga još mogu voljeti!

– Nije istina, kažeš? Je li činjenica da se umjesto iz Austrije, sa svojom ljubavnicom vraćao iz Opatije? Je li istina da je on poginuo, a ona i danas živi? Ti, draga moja mama, nikad nisi prihvatila istinu da njega više nema pa zato i čuvaš sva njegova odijela i košulje koje si neprekidno glačala! Čak je njegov brijaći pribor još uvijek u kupaonici. Tebi izgleda nema spasa pa sam sretna što odlazim iz ove kuće – posve me dotukla svojim riječima, da bi na kraju dodala:

– Ne očekuj da pođem tvojim stopama, majko! U mom životu neće biti ljubavi prema muškarcu i zato mi je komično tvoje nastojanje da se zbližim s Mladenom! Volim Gogu i vjerujem da ona istom takvom ljubavlju voli mene! – bio je posljednji udarac koji me doslovce ošamutio i potpuno me izbacio “iz cipela”.

– Znači da je ipak istina ono što se o vama govorka… – nisam imala snage izreći onu pravu riječ, da su lezbijke.

– Da, jesmo lezbijke! – izrekla je kći umjesto mene.

– Jesmo, teta Anice, i ne vidimo ništa lošeg u tome. Nas dvije smo samo drukčije od onih koji ne podnose različitost, kao i onih koji skrivaju svoje seksualno opredjeljenje zbog straha pred okolinom. Mislim da će nam u velikom gradu život biti mnogo jednostavniji i zato se radujemo odlasku iz ove male, netolerantne sredine – izgovorila je Goga bez sustezanja kao da priča o receptu za tortu. Koliko god sam bila zgrožena, ipak sam im se divila na hrabrosti, zavidjela na njihovom poimanju života kojeg žele proživjeti po vlastitom izboru, što meni nikada nije uspijevalo. Po želji roditelja upisala sam školu koju uopće nisam željela, radila posao kojeg nisam voljela, a svoj sam slikarski talent morala potiskivati u sebi sve dok se nisam oslobodila okova svog braka.

Po prvi sam put, pod utjecajem slobodoumnog promišljanja života svoje kćeri i njene prijateljice, svoj brak doživjela kao okove. Osjećajući da mi se podigla magla ispred očiju, pogledala sam istini u oči. Da, moj me voljeni muž iznevjerio u svakom pogledu. Samo je primao, a ništa nije davao. Bila sam njegova zatočenica u svojoj kući u kojoj se udomio kad mu je to bilo najpotrebnije. Je li mene taj čovjek ikada volio, pitala sam se, razmišljajući o svojih dvadeset i dvije godine provedenih uz čovjeka kojemu sam podarila svu ljubav svog srca. A ono je zaista znalo voljeti…

Sjećanje na Damira više me nije boljelo kao do tada pa sam bila sigurna da ću i ja jednom u budućnosti, zaorati novu brazdu, jer otkad je Emilija otišla početkom jeseni u Zagreb, u mojoj je kući zavladala nepodnošljiva tišina. I moja susjeda Danica više nije bila prijateljski raspoložena prema meni kao prije. Nisam znala na koji se način mjestom pronijela vijest o Emiliji i Gogi da su homoseksualke, ali sam znala da me nazivaju “mamom one lezbače”.

Teško mi je bilo podnositi podrugljive poglede zlobnika kao i grube šale neotesanaca na ulici, pa sam se počela baviti mišlju da prodam imanje i kupim stan u tom velikom gradu iz kojeg se moja kći ionako nikad više neće vratiti. Kad sam već izgubila muža, ne želim ostati i bez kćeri, a ostanemo li samo na kratkim susretima, posve ćemo se otuđiti, razmišljala sam. Nisam se pitala kako prodati kuću punu uspomena na sve ono što je činilo moj život uz Damira, jer su mi te uspomene postale nepodnošljive. Nisam više imala ni prijatelja. Za rodno mjesto vezali su me samo grobovi mojih predaka, a njih ću obilaziti bez obzira gdje da budem živjela, znala sam to.

– Odavno sam ti namjeravala predložiti prodaju kuće, ali se nisam usudila znajući koliko te uspomena za nju veže – rekla je Emilija, ne skrivajući zadovoljstvo kad sam joj javila svoju odluku.
– Znaš, mama, još uvijek nije kasno da ostvariš svoju davnu želju i izraziš svoj slikarski talent kojeg neosporno imaš, a kojeg si i meni prenijela genima mada si se zgranula kad sam odabrala taj studij.

Svaki naš razgovor davao mi je novu nadu u našu zajedničku i sretniju budućnost pa sam ubrzala s prodajom. Zahvaljujući atraktivnoj lokaciji te mogućnostima gradnje na parcelama uz kuću, prodaja je ostvarena van svih očekivanja. U novoj se sredini osjećam kao ponovno rođena. Živim bez opterećenja prošlošću jer se ona ne može promijeniti, ali mi je dobar putokaz za budućnost. Nikad više neću nuditi srce na dlanu, pa niti vlastitoj kćeri. Koliko će joj moje ljubavi trebati, toliko ću joj je dati, poštovati njezino životno opredjeljenje, bez obzira na predrasude kojih se još u potpunosti nisam oslobodila. Naš novi, prijateljski odnos, daje nam mogućnost za nesputane razgovore koji nas sve više zbližavaju, a zajedničko bavljenje mojim slikarskim hobijem u kojem mi je kći postala pravi učitelj, obogaćuje moj, do sada prazni život.

Facebook komentari