Očeva strogost upropastila je brata

Pridjev “bezbrižno” ne opisuje baš vjerno moje djetinjstvo. Iz mješovitog sam braka između oca Hrvata i majke muslimanke. Budući su se vjenčali u poznijim godinama života, u kratkom su roku dobili dvoje djece. Bila sam drugo, mlađe dijete, no to me nije poštedjelo strogosti i treniranja discipline s očeve strane. Iako je otac bio Hrvat, bili smo prava konzervativna obitelj. Odselili smo iz Bihaća netom prije početka rata jer je otac bio pravovremeno informiran što će se događati. On je radio na vojnom aerodromu Željava koji je bio najveći podzemni aerodrom i nekadašnja baza Jugoslavenske narodne armije na granici Bosne i Hrvatske. Pobjegao je prilikom povlačenja JNA kada je minsko eksplozivnim sredstvima aerodrom uništen. Tada se priključio hrvatskoj vojsci. Niti trena nije dvojio koja je prava strana za njega.

Isprva smo majka, brat i ja boravili kod neke rodbine u Splitu, a otac je svih tih godina ostao u Bosni gdje se ratovalo. Bio je zapovjednik jedne hrvatske brigade. Jedva smo čekali da se vrati da opet svi budemo zajedno. Tada nismo znali da se neće vratiti isti čovjek. Rat ga je promijenio! Nekad strpljiv čovjek, postao je agresivan jer se nije znao nositi s onim što je tamo proživio.

Nije imao milosti prema nikome. Majka se nije zapošljavala, bila je kućanica.

U Zagreb smo doselili tek nakon boravka u Splitu, po završetku rata u Bosni, devedeset i pete godine. Mama, brat i ja zahvalili smo rodbini na gostoprimstvu i uzbuđeno čekali na očev povratak iz Bosne. Napokon smo bili svi zajedno, ali to više nije bila ista obitelj. Od nekad dobrog i blagog čovjeka, što je moj otac bio, ostala je samo sjena. Sjećam se kako sam iznenadila njegovom fizičku izgledu kad sam ga ugledala. Tamni kolutovi ispod očiju, dvadesetak kila manje, a u pogledu je bio neki divljački neprepoznatljiv sjaj. Ni sama ne znam koliko ga dugo nismo vidjeli. Sve u svemu, jako je propao.

ČUJ, JA NIKADA NE ĆU BITI VOJNIK!

Mučile su ga noćne more. Noću je znao vikati i sanjati sve ono što je proživio u ratu. Danju bi piljio ispred sebe i bio potpuno odsutan. Dugo je bio takav, nije nam bilo lako s njim.

– Premekani ste, nećete preživjeti takvi! Trebate se boriti! Život je borba – znao je govoriti. Uporno je od nas htio napraviti “vojnike”. Premda je rat bi gotov, u njemu je bitka još uvijek trajala. Majka bi šutke gledala u njega. U njenom pogledu nisam mogla iščitati što u tom trenu misli. Elvir bi obično preokretao očima jer mu je otac beskrajno dosađivao ratnim pričama.

– O ne, opet neka ratna priča! – prokomentirao bi potiho.

– Što si rekao, sine? – pitao bi ga je tata.

– Ništa, ništa – zacrvenio bi se Elvir do ušiju od nelagode kad sam ga trknula da ušuti. Otac je patio na to da ga bezrezervno poštujemo.

Iako je Elvir bio samo pet godina stariji od mene, najbolje je osjetio kako se treba boriti da postane jači! Tokom odrastanja prolazio je kroz svoju buntovnu fazu i za to bio najjače kažnjen. Proturiječio je ocu puno više od mene, uvijek sam se čudila kako se usudio. Otac više nije imao osjećaj da ga može prejako ozlijediti. Njegova mjerila su se promijenila nakon rata.

– Budi muško, pogledaj samo kakav si mekušac. Nemaš nikakvih talenata, nikad od tebe poštenog čovjeka – vrijeđao ga je otac.

– Pusti me na miru.

Što hoćeš od mene!? – branio se Elvir.

– Da se malo trgneš!

– Čuj, ja nikada neću biti vojnik – odgovorio mu je.

– Nitko to ne traži od tebe, ali budi muško!

– Ja idem van – rekao je Elvir i navlačio jaknu.

– Kamo ideš!? Jesi li tražio dozvolu? – pitao ga je otac.

– Idem na kavu s društvom – rekao je nesigurno.

– Ili s djevojkom? – približio mu se.

– Pa što ako je i s djevojkom? – Elvir je slegnuo ramenima sluteći da te večeri neće izaći.

NIJE MU DOZVOLIO IZLASKE S DJEVOJKAMA

Nisam ti dozvolio izlaske s djevojkama. Mislim da nisi dovoljno odrastao da bi ostajao do sitnih noćnih sati. Osim toga, imaš ti knjige umjesto izlazaka – zapovjedno mu se obraćao.

– Ali ja sam student! S koliko godina bih ja to mogao izlaziti! ? Možda s četrdeset? – ironično se nacerio gledajući u tatu. Otac je podigao ruku u namjeri da će ga ošamariti.

– Ne razgovaraj tako sa mnom! – upozorio ga je bijesno.

– Hajde, jesi li siguran da me želiš udariti!? – izazivao ga je Elvir.

– Elvire, ispričaj se ocu! – umiješala se majka koja je htjela ublažiti još jednu svađu.

– Ti si umirovljeni branitelj, ima još snage u tebi… Hajde, udari me – Elvir je ignorirao majku, a otac je jako pocrvenio u licu. Znala sam da je veoma bijesan. I ja sam kao majka htjela da sve što prije prođe i da se ne obračunavaju. No činilo se da je Elvir htio učiniti sve kako bi prkosio ocu. Bio je to očito danak koji je otac trebao platiti zbog svoje tvrdoglavosti i grubosti. Nije dozvoljavao da mu itko proturiječi. Nikada za života nisam ga čula da je rekao da je netko drugi osim njega u pravu.

– Roditelje treba poštivati, otac je cijeli život za nas skrbio – govorila je tobože uzrujano majka. Znala sam da će i tada držati očevu stranu. Ili je šutjela ili ga podržavala.

– Zašto nikada nisi na Elvirovoj strani? -pitala sam je nakon te svađe koja je na sreću kratko trajala i prošla bez tučnjave.

– Otac je uvijek u pravu. To si već trebala naučiti – rekla mi je pomalo nesigurno. Shvatila sam da je izjeda krivnja, no to ne bi nikada priznala. U njoj je osjećaj da se mora podčiniti mužu bio jači od svega. Osjetila sam kako me obuzima gađenje prema njihovom odnosu. Moja je majka bila žena koja je bila spremna sve učiniti za svog muža, bez obzira što on govorio ili činio.

– Budi sretna što imaš tako blagog oca. On nikada nije digao ruku na tebe, a što se Elvira tiče, on mora postati čestit i snažan muškarac – uvjeravala me.

– Ili će potpuno skrenuti od tolikih batina! – dodala sam.

– Ne govori gluposti, batina je izašla iz raja!

MOGLA SAM PROČITATI KAKO SE BORI U SEBI

Majka se uvijek ocu slijepo pokoravala, učivši me da u životu trebam znati gdje je ženino mjesto. Slušala sam je kao i svako dijete svoju majku. Mislila sam da zna sve i da ne može biti u krivu. Godinama kasnije osvijestila sam da je takav način života stvar izbora, no u meni je bio upisan odgoj poslušne domaćice koja se nije usudila prkositi svome mužu. Kad danas usporedim život svoje kćeri i vlastiti, čini se da je svijet napravio ogroman iskorak u evoluciji svjesnosti kako grubost i nametanje roditeljskih stavova može pogubno utjecati na mentalno i psihičko zdravlje djeteta.

– Požuri sada, zakasnit ćeš u školu. I nemoj se zadržavati poslije nastave – ukorila me nakon predavanja o čestitosti.

– Kao da sam se ikada zadržavala – mrzovoljno sam procijedila.

– I izbjegavaj muško društvo – dodala je.

– Teško da to mogu izbjeći kad je polovica razreda muškog roda – narugala sam joj se.

– Jasmina, ne budali! Znaš ti dobro što sam mislila! – zaprijetila je ozbiljno.

– Znam, ne smije me nitko obeščastiti – umorno sam udahnula. Ionako me dečki tada nisu zanimali, pa mi je bilo naporno baš svaki dan slušati kako ne smijem biti lakovjerna i dati se natjerati u postelju s muškarcem dok ne budem udana žena.

Kako su dani prolazili, Elvir je postajao sve pakosniji. Otac ga je uhvatio na balkonu kako puši i počeo ga udarati i pri tom nije birao mjesto gdje će opaliti. Iako je već bio stariji, u njemu je još bilo snage koju je stekao u vojsci. Sjećam se dobro izraza Elvirova lica. Isprva sam u njegovim očima ugledala silan strah, a onda neopisivu mržnju i ljutnju. No u njemu je prevladao onaj dugogodišnji kućni odgoj. Nije se usprotivio. Mogla sam pročitati unutarnju borbu na njegovom licu, no umjesto da prepusti bitku, izabrao je mrtvo-hladan nastup. Odlutao je kao da više nije u svom tijelu, kao da se nekom drugom nanosi bol i njega se to ne tiče. Osjetila sam divljenje i paniku istovremeno jer sam znala da to nije dobro za njega. Previše je toga potisnuo duboko u sebe. Bojala sam se za njega i pitala se zašto majka nešto ne poduzme. Zašto ne zaštiti svog sina!?

– Ne brini, neće njemu ništa biti – govorila bi glasno kad se sve utišalo. Činilo se kao da tješi samu sebe da Elvir može to sve podnijeti.

– Mama, Elvir više nije dijete, otac ga nema pravo tući – pobunila sam se.

– Dok je pod našim krovom, radit će ono što mu se kaže. Treba njemu malo batina da postane bolji čovjek. Ne znam na koga se uvrnuo tako tvrdoglav – bila je neumoljiva. Okrenula sam se i otišla.

NE BOJ SE ZA MENE, JA ĆU SE VEĆ SNAĆI

Plakala sam u sobi jer sam previše suosjećala s Elvirom. Nakon takvih situacija često bih otišla u njegovu sobu da ga utješim. Lice bi mu bilo hladno i daleko. Distancirao se od vanjskog svijeta, a onda kad bi me ugledao, pronašao bi snagu i nasmiješio mi se.

– Elvire, nemoj tako, pusti suzu – rekla bih mu.

– Zar će mi od suza biti lakše? Hoće li one promijeniti starog nasilnog vojnika? – pogledao me i zagrlio.

– Bojim se za tebe – priznala sam.

– Ne boj se ti za mene, čuvaj sebe. Ja ću se već snaći… – ljuljao bi me nježno u ritmu i ja bih pronašla utjehu u njegovom zagrljaju. Možda je i bolje da nisam znala što mu se motalo po glavi. Sve manje je polagao ispite, a to je oca također ljutilo. Nikada si nije želio priznati da je on kriv što je Elvir popustio.

Jednog popodneva svađa između njih dvoje se toliko zahuktala, da sam mislila da će Elvir završiti u bolnici. Otac je kao i uvijek bio bijesan jer Elvir nije radio onako kako mu je on zapovjedio. Otišla sam majci u kuhinju plačući.

– Učini nešto, kako imaš srca to slušati!? – molila sam je.

– Elvir se viđa s nekom djevojkom. Čini se da je ozbiljno – nastavila je raditi kućanske poslove i pričati smirenim tonom kao da se radi o vremenu.

– Pa što onda!? Živimo u Zagrebu, nismo na selu. Nikoga za to nije briga, nitko neće pričati! – viknula sam tražeći nekakvu reakciju od nje.

– Otac hoće da Elvir misli na učenje. Ne znam samo kad pronalazi vremena za susrete s njom. Zato je i popustio na fakultetu – negodovala je.

– Kako je tata saznao za nju? – pitala sam znatiželjno.

– Susjed ih je vidio kako šeću gradom, bili su zagrljeni – mama me pogledala mrzovoljno.

Bila sam silno razočarana njenom reakcijom i riječima. Te noći nisam mogla usnuti od uznemirenosti. U neko doba noći iznenada sam čula nekakvo lupanje u Elvirovoj sobi.

Provirila sam kroz odškrinuta vrata svoje sobe i ugledala ga kako se šuljajući napušta stan.

Zastala mi je knedla u grlu kad sam pomislila što bi otac učinio da sazna za tako nešto. Pokazao mi je prstom da budem tiho i izišao. U tom trenu zaškripala su i vrata roditeljske sobe, a ja sam protrnula. Na sreću, bila je to majka. Iako je bio mrak ugledala sam njezine izmučene i uplakane oči. Brzo je spustila pogled i tiho zatvorila vrata. Znala sam da ga neće odati i shvatila da i ona silno pati. Po danu je bila poslušna žena, a noću je plakala zbog krivnje koja ju je izjedala. Elvir se iskradao noću kako bi mogao biti s djevojkom koju je volio. Znala sam da to neće dobro završiti! Bojala sam se što će mu otac napraviti kad sazna da se iskrada noću.

Sjećanje na oca kakav je nekoć bio potpuno je izblijedilo. Godine agonije zbog rata ostavile su neizbrisiv trag na njemu. Bila mu je potrebna pomoć, što on nikada ne bi priznao. Zbog toga sam ga žalila.

Šteta što je svoju sirovu snagu koristio na pogrešne stvari, kao što je fizičko zlostavljanje Elvira.

– Ako ne ostaviš tu djevojku, možeš napustiti stan i snaći se sam – rekao mu je otac odrješito i strogo.

– Nisi joj niti dao priliku, nisi je upoznao. Ona je dobra žena! – rekao je Elvir strastveno.

VIDIM JA DA TEBI TREBA SUKNJA!

– Da, prodavačica, baš prava žena! I još k tome ima kopile! – narugao mu se.

– To što ne studira ne znači da nije dobra žena, a osim toga nije kriva što ju je stari jarac ostavio samu s djetetom, zbog druge žene! – usprotivio se Elvir.

– Zapovjedam ti da prekineš tu vezu, inače ćete oboje imati posla sa mnom – hladno je izjavio

– Što, i nju ćeš izlemati? – narugao se Elvir.

– Ako je potrebno, da! – drsko je rekao.

– Misliš da će me batine spriječiti da je volim? – pitao je na rubu očaja.

– Od ljubavi se ne živi. Potrebna ti je pokorna i obrazovana žena, a ne raspuštenica!

– Mislim da je to o čemu govoriš teško spojivo. Pretpostavljam da bi mi ti želio pronaći takvu – narugao se Elvir.

– Pa kad već o tome govorimo, pronašao sam je. Ona je naša, iz Bosne!

– Molim!? – upitao je Elvir.

– To je kći mojeg dragog prijatelja, pozvao sam ih na večeru, da se upoznate. Njoj možeš udvarati – rekao je zapovjednim tonom. Elvir je zašutio jer je znao da nema smisla dalje raspravljati.

– Kako to da sada odjednom nije najvažnija knjiga? – pitao je nakon kratke stanke.

– Vidim ja da tebi treba suknja, pa je onda bolje da ti je ja pronađem!

Otac nikad nije mijenjao mišljenje i nije odustajao od svojih zamisli. S grčem u želucu sam očekivala tu večer upoznavanja. Bojala sam se da Elvir ne plane pred tim ljudima i da se ne posvađaju. Za divno čudo večer je prošla ugodno. Elvir se jako kontrolirao da bude pristojan. Izgledao je kao da smišlja nekakav plan. Djevojka koju su mu htjeli namjestiti bila je prilično neugledna. Nije baš bila pričljiva i uglavnom je gledala u svoj tanjur. Na kraju večeri otac je iscenirao da baš svi osim djevojke i Elvira krenu u šetnju. Mogu zamisliti kako im je bilo neugodno nasamo.

– Kako je bilo? – pitala sam sa zebnjom kad smo se vratili, a Elvir i ja smo trebali leći. Ušuljala sam mu se u sobu kako bih saznala detalje.

– A što misliš! ? Pitao sam je kakve su njezine želje, na što me začuđeno gledala. Rekla je da želi ono što želi njezin otac.

– Prestrašno! – prenerazila sam se.

– Da, žalim je, uopće nema svoje mišljenje.

– Jadnica, a što ćeš ti učiniti? – pogledala sam ga suosjećajno.

– Ona će mi poslužiti kao alibi.

– Kako to misliš? – pitala sam naivno.

– Pozvat ću je van i tako dobiti priliku da budem s Doris.

– Doris?

– Da, ona je žena koju volim.

– Što ako otac sazna? Ova djevojka koju otac želi za tebe, Anđa, sigurno ne smije nigdje bez znanja svog oca – konstatirala sam.

– Nešto ću već smisliti. Provest ću s njom neko vrijeme, a onda se naći s Doris.

DA MU JE PROTURIJEČIO, BILO BI JOŠ GORE

Zamišljeno sam kimnula glavom. – Ali koliko dugo ćeš moći glumiti da te Anđa zanima? Jednom će te otkriti – rekla sam.

– O tome ću razmišljati kad za to dođe vrijeme.

Znala sam da nema smisla odgovarati ga, ionako bi napravio po svom. Znam samo da je nakon te večeri postao opušteniji i sretniji. Očito je više vremena provodio s Doris. Otac nije znao koliko vremena Elvir provodi s Anđom i da se kasnije nalazi s Doris.

– Vidim sine da si mi sretniji otkako se viđaš s Anđom. Ljubav cvijeta, ha? – pitao ga je otac.

– Položio sam ispit – rekao je Elvir namjerno promijenivši temu. Očito se osjećao krivim što laže ocu.

– Bravo sine, vidiš kako ona dobro djeluje na tebe! To je zato što je pametna. Ona ti je pomogla, ne? – pitao je sumnjičavo ga gledajući.

– Da, da, ona mi je pomogla – slagao je Elvir.

– Zna ćaća što je najbolje za tebe! – pohvalio je samog sebe, a Elvir se povukao u svoju sobu. Majka me prijekorno pogledala jer sam sa zanimanjem pratila cijelu priču. Mislim da je i ona znala kako Elvir laže. Šutjela je zbog mira u kući. Svađe su ipak postale manje učestale i zato je pristala sudjelovati u toj laži.

Elvir je, pak, bio jako zaljubljen. Volio je biti s Doris i postalo mu je premalo ono dragocjeno kratko vrijeme po danu. Iz tog se razloga još uvijek ponekad iskradao noću. Jedne večeri probudilo me šaputanje u njegovoj sobi. Elvir je raspravljao s majkom, potiho su se prepucavali. Ustala sam iz kreveta i prišuljala se vratim Elvirove sobe kako bih bolje čula što govore.

– Prekini tu vezu prije nego nešto pođe po zlu. Ne smiješ se iskradati noću, ako otac sazna ubit će te! – govorila mu je.

– Tebe ionako nije briga hoće li me pretući – rekao je Elvir isprekidanim glasom.

– Ne blebeći gluposti, ne znaš ti kakav je otac. Da sam mu proturiječila, bilo bi još gore! – prekinula ga je.

– Baš čudno, ja sam nekako uvjeren da si ti uvijek na njegovoj strani – slijedio je odgovor.

– To nije pošteno, ti si moje dijete, volim te više od svega – rekla je pomalo plačnim glasom.

– Pokazuješ ljubav na čudan način. Da voliš Jasminu i mene, strpala bi tog luđaka već odavna u ludnicu!

– Rat ga je učinio takvim i ti to dobro znaš!

– Ja sam sretan s Doris, razumiješ li? -pitao je nakon kraće stanke.

– Sine, molim te, ne izlazi tako noću. Bojim se da otac ne sazna – isprekidano je govorila. Znala sam da je jako uznemirena. Divila sam se koliko je dobro danju glumila.

– Želim se oženiti njome – rekao je odlučnim glasom.

– Otac će te ubiti, znaš da nikad neće pristati na to! – molećivo je jecala.

– Krajem mjeseca ću se iseliti, ne trebam ništa od vas.

– A studij?

– Pronaći ću neki posao, ne želim studirati.

– Upropastit ćeš si život, razmisli malo! Ta žena Već ima jedno dijete!

– Već sam razmislio. Prihvatit ću to dijete kao svoje.

ELVIR JE IPAK ODSELIO K DORIS

Majka ga nije uspjela spriječiti. Elvir je doista učinio kako je i rekao. Do kraja mjeseca je odselio k Doris. Bili su podstanari u zapadnoj četvrti grada, daleko od nas. Mi smo stanovali u Dubravi. Otac je to jako teško primio. Između njih su pale teške riječi.

– Ne želim te nikad vidjeti, ti više nisi moj sin! – tata je vikao za njim. Elvir je kao i uvijek izgledao hladno i smireno. Odale su ga jedino ruke koje su drhtale dok je lovio kvaku vrata. Trebala mu je silna hrabrost da napusti dom i da se suprotstavi ocu. Majka i ja smo plakale, ali šutjele. Tuga i praznina uvukle su se u stan nakon njegovog odlaska. Danima kasnije nije se javljao. Silno mi je nedostajao. I majka i ja brinule smo kako će se snaći sam. No činilo se da se snašao bolje nego smo mislile. Nazvao je kroz dva tjedna i predložio da se svi troje nađemo u nekom parku kako bismo prošetali. Kad smo se susreli majka mu je poletjela u zagrljaj i zajecala. Potom je zagrlio i mene. Zagrizla sam donju usnu da i sama ne zaplačem.

– Sine! Koliko si mi nedostajao! – rekla je. Elvir je bio suzdržan, baš onako muški. Mislim da bi otac bio ponosan da ga je vidio. Sjenka tuge preletjela je njegovim licem, samo na sekundu.

– Kako si? Je l’ ti nešto fali? – pitala ga je mama.

– Ništa mi ne fali, jako sam sretan s Doris. Ona fino kuha. Peče pitu krumpirušu baš kao i ti! – nasmiješio se. – Izgleda da mi je pronašla i posao- rekao je zadovoljno.

– Baš mi je drago! Otac bi bio ponosan na tebe. A što ćeš raditi?

– U skladištu trgovine gdje i ona radi – dodao je.

– Neka sine, budi vrijedan!

– Kako je tata? – skrenuo je pogled u stranu dok je pitao.

– A teško je prihvatio što te nema – rekla je kratko i pri tom nije htjela spominjati što je sve govorio o Elviru, a onda ga jednog dana jednostavno prestao spominjati.

– Od danas vam zabranjujem da spominjete njegovo ime u kući – rekao je tog popodneva i doista se toga slijepo držao.

– Nikada mi neće oprostiti – zamišljeno je rekao Elvir.

– Daj mu vremena, znaš da on ima dobro srce – malo je oklijevala mama.

– Ne budi smiješna, on nema dobro srce – pobunio se.

– A nije mu lako, što je sve prošao nije ni čudo!

– Mama, Doris i ja se želimo vjenčati – izjavio je gledajući njezinu reakciju. Ja sam poskočila iskreno sretna, no majka me prekorila oštrim pogledom.

– Znaš da tata na to nikad neće pristati.

– Ne tražim njegovo odobrenje.

– Pričekaj još malo, zašto toliko žuriš!?

– Doris je trudna – rekao je kratko, a mama je objesila vilicu od iznenađenja. Potom je sklonila lice rukama i zazvala božje ime. Izgledala je iskreno šokirano.

– Što će otac reći! ? – pitala je užasnuto. – To će ga dotući.

– Nije me briga što će on reći! To je moj život! – Elvir je bijesno povikao i nago ustao s klupe na kojoj smo svi troje sjedili. Odlučio je napustiti nas.

– Čekaj! – zavapila je majka, na što je Elvir šutnuo nogom kamen ispred sebe i zastao. Nije se okrenuo.

– Jesi li siguran da to želiš? – pitala je pomalo oprezno.

– Jesam, idem sad – odgovorio je i kratko mahnuo na pozdrav. Gledali smo kako se udaljava. Od iznenađenja nisam mogla govoriti. Sve se događalo tako brzo!

Te večeri mama je priznala ocu sve što joj je Elvir rekao. Otac se gorko nasmiješio. Vidjela sam da je crven od bjesa, te sam se povukla u svoju sobu.

– Neće to samo tako završiti, vidjet će on! – vikao je hodajući po stanu poput kakvog luđaka. Ni on ni majka nisu spavali te noći. Čula sam da ona plače i kako je on okrivljuje za sve.

Uskoro je ona počela ispaštati umjesto Elvira. Otac bi je znao udarati i optuživati za sve što mu nije odgovaralo, nije bilo bitno što mu je udvoljavala. Elvir me povremeno znao pričekati ispred škole i tada bih uživala u njegovu društvu. Pričala sam mu sve što majka prolazi, a to mu je veoma teško palo. Često sam plakala i molila ga da nešto poduzme, da nas zaštiti.

– Zar je ona nešto poduzimala dok je on mene maltretirao? – pogledao me uz bolnu grimasu na licu. Zašutjela sam jer sam znala da ima pravo, no netko je morao zaštititi majku.

– Mrzim tog gada, najradije bih ga ubio! – ponavljao je Elvir s prezirom u glasu.

– Bojim se – jecala sam.

ONA NIJE ZA TEBE, OSTAVI JE!

Riješit ću ja to, ne brini – tješio me baš kao pravi brat. Nisam mislila da će išta riješiti, no plakanje na njegovu ramenu bilo mi je neizmjerno potrebno. Jedino me on mogao razumjeti. Ono što je Elvir poduzeo, tek smo kasnije saznali kad je priznao majci. Jednog nedjeljnog popodneva pričekao je tatu ispred nekog kluba gdje se redovito družio s ostalim veteranima rata. Ne znam da li je sve baš točno prepričao, no sigurna sam da to nije bila nimalo ugodna scena. Tata je i dalje inzistirao da napusti Doris i da će mu sve oprostiti.

– Bit ćeš ponovno moj sin – obećavao mu je. Slutile smo kakvu je borbu Elvir u sebi vodio. Iako je svadba trebala biti u listopadu, Elvir je odugovlačio. Sve to zbog oca, iz nekog razloga je želio da otac prihvati Doris i njihovo dvoje djece. Čak niti spomen unuka nije nimalo smekšalo mog oca.

– Ta žena nije za tebe, ostavi je – ponavljao je tata – život će ti biti pakao ako me ne poslušaš. Otac je onaj koji ti je darovao život, a ti si se okrenuo protiv njega! – obrađivao ga je. Čak mu je slao i pisma vršeći tako pritisak na njega. S druge strane pritisak je vršila i Doris koja je željela da se napokon vjenčaju. Elvir je bio izluđen s onim što bi trebao i htio! U njemu je vladao kaos i borba tiranina i buntovnika, svaki je vukao na svoju stranu. Tako je bilo neko vrijeme, a onda je jedne večeri pozvonio na vrata našeg stana. U ruci mu je bio kofer s kojim nas je i napustio.

– Vratio sam se. To je ono što si cijelo vrijeme htio, zar ne? Sada me opet imaš pod kontrolom – gorko je rekao ocu koji ga je gledao s pobjedničkim sjajem u očima.

– Dobro si učinio sine. Roditelji znaju najbolje što je dobro za njihovo dijete, a ta žena nije bila za tebe -rekao mu je tata. Elvir se nijemo nasmiješio i poslušno kimnuo glavom. Tijekom večeri cijelo je vrijeme izgledao nekako odsutno i izgubljeno. Bilo je evidentno da pati i sumnja u ispravnost svoje odluke. Došao je samo zato jer nije mogao podnijeti to da ga se otac odrekao. Uglavnom je šutio, a majka je zabrinuto proučavala njegovo lice. Osjećala je kako se lomi u sebi.

– Nije u redu što si napustio tu ženu, ona će roditi tvoje dijete – rekla mu je kasnije te večeri.

– Ne znam više što je u redu, nisam sretan ni ovdje ni tamo – promrmljao je. – Za mene kao da nema mira, izludjet ću!

– Znam da ti nije lako, ali grijeh je sine, s njom ti je mjesto. Bez obzira koliko je teško, pođi svojoj ženi – nagovarala ga je – otac će se već s vremenom primiriti.

– Ne mogu živjeti s mišlju da me otac mrzi i da me ne priznaje kao svog sina – prošaputao je slomljenim glasom kad se otac udaljio. Majka je pomilovala Elvira po glavi kao da je malo dijete, a on je potražio utjehu u njezinom dlanu pritisnuvši ga čvršće na svoje lice. Poljubio joj je ruku.

– Umoran sam, idem leći. Odlučit ću sutra što će biti dalje.

– Dobro, jutro je pametnije od večeri – majka se složila s njim.

ELVIR SE NA KRAJU PREDAO POLICIJI

Iduće jutro Elvir je nestao ne rekavši nam gdje ide. Mislili smo da se oprašta od Doris ili da se možda predomislio i vratio kod nje. Otac je nervozno hodao po stanu bojeći se da ne ispadne gubitnik. Doživljavao je Elvirov povratak kao svoj trofej koji mu sada izmiče iz ruku. Kad je pala noć, majka se zabrinula jer se Elvir ne vraća. Cijelu smo ga noć pokušavali pronaći. Probdjeli smo čekajući na njegov povratak, no nije se vraćao. Iznenada se u ranim jutarnjim satima oglasilo zvono na vratima. Otac je otvorio i zbunjeno gledao u policajce koji su stajali na ulaznim vratima. Pomislili smo najgore, da si je Elvir oduzeo život. Sakrila sam lice i briznula u plač. No ono što je uslijedilo bilo je još gore! Elvir je oduzeo život Doris i svojem nerođenom djetetu. Ubio ih je! Pritisak koji je osjećao bio je toliko velik da se više nije mogao nositi s njim. Nije želio razočarati oca. Zato je to učinio. Policija ga je tražila jer je nestao. Nekoliko ga je svjedoka vidjelo kad je napustio stan. Navodno je iz stana dolazila zastrašujuća buka. On i Doris su se posvađali i nakon toga ju je ubio očevim nožem. Nije bilo dvojbe da je on krivac. Nakon odlaska policije otac je šutke sjeo u fotelju i piljio u prazno. Tada sam prvi put u njegovim očima vidjela suze.

– Nisam mislio da će moj sin ikada morati ubiti – rekao je slomljenim glasom. Majka se zatvorila u svoju sobu i glasno jecala. Naša obitelj se u trenutku raspala. Nikada nije oprostila ocu što je upropastio Elvira. Da je barem prije tako reagirala, možda se ne bi najgore dogodilo.

Kroz nekoliko dana Elvir se sam predao policiji. Nije odbio optužbe, sve je priznao. Na suđenju smo ga vidjele, izgledao je kao sumanut, pomračenog uma. Više mu nije bilo spasa. Godine očeve vojničke torture uništile su ga! Osuđen je na trideset i pet godina zatvora. Sjećam se da su u sudnici sjedili roditelji od Doris, uplakani i očajni. Elvir je na samom početku veze s njom običavao govoriti kako su ga lijepo prihvatili i hvalili, a sada im je bio najomraženiji čovjek na svijetu. Nikada mu nisu oprostili, a posebno mome ocu koji se nije ni pojavio na ročištu. Nije se mogao suočiti s Elvirom ni s njima. Majka i ja smo se na neko vrijeme preselile kod njezine sestre. Sestra je pomogla majci i meni da se osamostalimo. Zaposlila je majku u kuhinji jedne osnovne škole.

Otac je ostao sam, majka ga više nikada nije htjela vidjeti iako je pokušavao nebrojeno puta stupiti s njom u kontakt. Niti ja ga više nisam željela vidjeti. Susrela sam ga samo jednom. Bio je već prilično star i izgledao je zapušteno. Isprva sam htjela prijeći ulicu, no moj dobar odgoj nije mi to dozvoljavao. Izmijenili smo nekoliko kurtoaznih riječi, a potom sam rekla da žurim. Njegov pogled više nije odavao istreniranog vojnika, već običnog uplašenoga i slabog čovjeka. Molio me da ga posjetim bar nekad. Nisam mu to mogla obećati, bilo mi je to preteško. Majka i ja smo redovito posjećivale Elvira kad god smo mogle. Jednom sam ga pitala posjećuje li ga otac, na što je odgovorio niječno.

– Samo su mi jednom rekli da me došao posjetiti, ali odbio sam ga – rekao je nervozno trljajući dlan o dlan. Kasnije smo saznale da je Elviru slao i pisma koja su ostala neotvorena.

Što se tiče mene, uspjela sam se obrazovati i pronaći dobar posao. Tamo sam i upoznala čovjeka za kojeg sam se udala. Bio je veoma dobar čovjek i trebalo mi je puno vremena da shvatim kako sam slobodna, a ne pokorna žena kakva je moja majka bila. Moj suprug nikada nije od mene tražio da bude drugačije, želio je da zajedno donosimo sve odluke i da budemo ravnopravni.

Odgoj koji je bio “posijan” u meni teško je blijedio, no kad sam ga otpustila postala sam najsretnija žena na svijetu. Moja je kći također odgajana u slobodnom duhu i nikada nije osjetila da kao žena vrijedi manje od svog supruga. Od malena sam je učila da smo svi isti i da ne potiskuje svoje želje. Kao primjer je imala Elvirovu priču koji još uvijek u zatvoru odslužuje svoju kaznu. Još nekoliko godina i on će biti slobodan čovjek, ako će ikada uopće moći živjeti slobodu u zatočeništvu svog uma.

Vaši komentari