Zabunom su mi ubili supruga

Kad sam te večeri stigla ispred zgrade i shvatila da Markov automobil  nije parkiran na uobičajenom mjestu, odahnula sam i žurno potrčala uz stepenište. Pokliznula sam se, saplela, pala i udarila lijevo koljeno, ali to me nije omelo da istim ritmom nastavim prema stanu. Bila sam sretna što nisam susrela nikog od susjeda te se s njima dodatno i bespotrebno zadržavala. Putem sam otkopčavala jaknu, a kad sam stigla do ulaza, drhtavim rukama otključala vrata.

Ovaj puta me poslužila sreća, mislila sam u sebi, žurno odložila torbu, izula se i uletjela u dnevni boravak. Upalila sam televizor, sva svjetla u stanu, natočila si gusti sok, žurno uzela knjigu i izvalila se u naslonjač. Prošlo je svega dvije, tri minute kad sam začula otključavanje ulaznih vrata.

Naša djeca su odrasli mladi ljudi i pretpostavila sam da je još uvijek rano za njihov povratak kući. Ruke su mi zadrhtale, a još uvijek sam teško disala od žurbe te sam nesvjesno stisnula čašu koju sam držala u ruci.

U tom trenutku otvorila su se vrata i na njima se pojavio moj suprug Marko.

Crno odijelo bilo je prekriveno blatom, a ni lice mu nije izgledalo ništa bolje. Uvijek je bio elegantan i držao do svog izgleda te mi je došlo da se nasmijem kad sam ga ugledala tako isprljanog i izgužvanog, ali sam se suzdržala.

– Što se tebi dogodilo? Marko, što je bilo? Stradao si, pao? Jesi li dobro? Mogu li ti pomoći? – zabrinuto sam pitala i dok sam ustajala iz naslonjača, prosula sam sok po sebi.

– Ne možeš pomoći ni sebi. Pogledaj kako si nespretna. Prosula si sok po tom bijelom džemperu kojeg sam ti prošle zime kupio s toliko ljubavi. Bio je iznimno skup, a sada je zauvijek uništen. Ostat će mrlja koju više nitko neće moći skinuti – otresao se ljutito.

– Skinut ću ga i odmah staviti sredstvo za uklanjanje mrlja – pohitala sam u kupaonicu i nastojala se riješiti tragova soka.

Nisi ovdje da me ispituješ!

Po Markovu pogledu vidjela sam da je ljutit, ali on se već nekoliko godina neprijateljski ponašao, kako prema meni, tako i prema djeci, ali i svim prijateljima, rodbini i znancima. Svi smo se pitali što mu je, ali je on redovito sve uspijevao uvjeriti kako nije problem u njemu, već u nama. Bio je pravi psiholog i svakoga je mogao uvjeriti u bilo što. U početku sam se brinula, a potom shvatila kako ja ništa ne mogu promijeniti. Pomirila sam se s njegovim vječitim nezadovoljstvom i nastojala skloniti mu se s puta kako ga ne bih dodatno nervirala i izazivala njegov bijes.

Više od pet godina živjeli smo poput dvoje stranaca koji su igrom slučaja završili zajedno. Naš bračni odnos mogao bi se opisati i samo jednom riječju, a to je užas. Uvijek sam bila optimistična, ali sam se s vremenom umorila od silnih nastojanja koja nisu rezultirala ničim pozitivnim i prepustila bujici koja me svakoga dana vukla u sve tamniji ponor. Od nekadašnje vedre i uvijek nasmijane žene, postala sam tužna i jadna, puka sjena nekadašnje Edite koju su svi rado imali u društvu i voljeli.

– Jesi li uspjela isprati mrlju? – začula sam suprugov glas od kojeg me već podilazila jeza.

– Jesam. Džemper je kao novi i kad se osuši, opet ću ga rado nositi – odgovorila sam i vratila se k njemu u dnevni boravak.

Onakav prljav Marko se smjestio u naslonjač i noge izvalio na mali, stakleni stolić. Poludjela sam kad sam to vidjela, ali mu se nisam usudila prigovoriti.

– Nećeš se presvući? – rekla sam mirnim glasom kako ga ne bih razljutila i započela svađu.

– Hoću, presvući su se. Ne misliš da ću valjda ovakav neuredan biti cijelu večer? – dobacio mi je.

– Što želiš odjenuti? Mogu li ti nešto pripremiti? – predložila sam, samo kako bih imala valjan razlog napustiti dnevni boravak.

Već dugo uopće nisam željela njegovo društvo.

– Tamnoplavo odijelo, bijelu košulju i kravatu s točkicama – hladnokrvno je odvratio kao da naređuje robu.

– Izlaziš? Večeras još imaš namjeru izići van? Imaš još poslovnih obveza ili ideš na kartanje s prijateljima? – neraspoloženo sam dodala i odmah požalila što sam pitala i uplitala se.

– To se tebe ne tiče! Nisi ovdje da mi postavljaš pitanja! Donesi mi što sam tražio i prestani dosađivati. Ja sam najnesretniji čovjek na svijetu. Što li sam samo u tebi nekada vidio? Postala si dosadna babetina baš poput tvoje majke. Sve te zanima i u sve se moraš uplitati. Pusti me na miru. Želim živjeti svoj život, bez da ti redovito moram podnositi račun o svojim kretanjima, poslovima, prijateljima, problemima i radosnim trenucima. Dosadna si i svakog puta kada mi u budućnosti budeš željela postaviti slično pitanje, sjeti se koliko si bezvrijedna i ne zaslužuješ odgovor. Ti si nitko i ništa. Nikada si neću oprostiti što sam se tobom oženio!

Svakodnevno me provocirao na taj način, a ja sam šutjela i gutala svoju gorčinu i bol.

Marko, ipak želim razvod

Te večeri, nešto se u meni pokrenulo. Bližila sam se četrdeset i petoj godini i bilo mi je dosta da se prema meni odnosi kao prema nevaljalom djetetu. Za sve što smo imali i posjedovali, ja sam bila jednako zaslužna kao i on. Radila sam, trudila se ugoditi njemu i djeci i uvijek sebe stavljala na zadnje mjesto, ali moju žrtvu nikada nitko nije ne samo nagradio, već ni primijetio. Bilo je normalno da ja ustajem ranom zorom i idem spavati dva sata poslije ponoći. Nikoga nije bilo briga jesam li pospana, umorna, bolesna ili neraspoložena. Ja sam uvijek sve mogla i sve stigla. U kući sam držala sva četiri ugla i više nisam mogla podnijeti te teške riječi.

– Ako stvarno tako misliš, molim te da još večeras napustiš moj stan i više se u njega ne vraćaš. Umorna sam od tvojih uvreda i mrzovolje – čula sam samu sebe kako glasno govorim.

Marko je ustao iz naslonjača i krenuo prema meni. Ispružio je ruke i povukao me k sebi.

– Da se više nikada nisi usudila reći nešto takvo. Jasno? – zaurlao je, a iz očiju mu je sijevao neopisiv bijes.

Po njegovom izgledu shvatila sam da se te večeri nešto dogodilo, ali sam istovremeno bila svjesna kako ja tome nisam bila krivac te stoga nisam željela ni ispaštati.

– Nije mi jasno. Ovo je moj stan, stan moje pokojne majke koju redovito vrijeđaš. Ako ti se ne sviđam ja, slobodno me napusti, traži razvod i više se nikada ne moramo vidjeti. Idi i živi slobodno svoj život. Zajedničku imovinu ćemo podijeliti i možda oboje imati priliku za sreću – rekla sam mu.

– Rastavila bi se? Nakon dvadeset i dvije godine braka ti bi razvod? – zaurlao je iz sveg glasa.

– Da. Nema razloga da me svakodnevno vrijeđaš i omalovažavaš. Ja sam poštena i vrijedna žena. Zaslužila sam da me cijeniš, a kako ti to ne planiraš, idi i dalje potraži sreću – hladno sam rekla, odgurnula ga, bacila njegovo odijelo na trosjed i sjela.

Jesi li prijavio napad policiji?

Uzela sam daljinski upravljač i upalila televizor, pokušavajući se pripremiti za ono što će uslijediti. Znala sam da je Marko kratkog fitilja i da će uskoro prosuti žestoku paljbu. Mrzila sam svađe, ali više nisam mogla podnijeti ovakav život. Bilo mi je dosta strahovanja što će on reći zbog svega što bih učinila ili rekla, a isto tako znala sam da su i naša djeca umorna od ovakvog života.

– Zar me ne vidiš kako izgledam? Misliš da sam uživao skačući po blatu i prljavoj vodi? – počeo se derati.

– Vidim i već sam te pitala što se dogodilo, ali me nisi smatrao dostojnom odgovora – odgovorila sam mu.

– Napala su me dvojica budala i izudarala. Sve me boli, a ti me još i gnjaviš – vikao je.

– Zašto su te napali? Što si im učinio? – pitala sam hladno i u sebi mislila kako je dobro što mu je napokon netko pokazao gdje mu je mjesto te kako on nije veličanstven i nedodirljiv.

– Ne znam zašto su me napali. Što bih im ja učinio? – ljutio se i ponovno sjeo u naslonjač.

– Jesu li ti što uzeli? Opljačkali te? Jesi li zvao policiju i prijavio napad? – pitala sam.

– Nisu me opljačkali. Samo su me sačekali u mraku ispred tvrtke i izudarali. Branio sam se, siguran sam da i oni imaju rane, ali ipak je njih bilo dvojica. I nisam zvao policiju. Kako bi mi oni mogli pomoći? Koliko takvih slučajeva ostane zauvijek neriješeno? – govorio je više sam sebi nego meni. Nekada bih umrla od brige i tuge što mu se takvo nešto dogodilo, ali sada me to nije diralo.

Odvratila sam pogled s televizijskog programa i promatrala njegov izraz lica. Znala sam da laže i da zasigurno zna tko ga je napao i zašto te da je svjestan kako je zaslužio dobivene batine.

– Želim ozbiljno razgovarati o našem braku. Više nas ne veže bliskost i zajedništvo i želim razvod. Djeca su odrasla i sigurna sam da će nas shvatiti i podržati. Brak više nema smisla.

– Zar baš večeras moraš o tome? Moram se požuriti – rekao je, dohvatio odijelo, presvukao se, ostavio za sobom svoju prljavštinu i izletio iz kuće kao da ga tjera mnoštvo vragova.

Hrvoje me pozvao napolje

Neraspoložena sam ostala sjediti ispred televizijskog aparata, a onda sam u poznatoj seriji ugledala glumca koji me svojim izgledom podsjetio na Hrvoja. Prošle su silne godine od kada se nismo sreli, a što sam bivala nesretnija u braku, to sam o njemu češće razmišljala. Smanjila sam ton na daljinskom upravljaču, zaklopila oči, a misli su navirale same od sebe.

Hrvoja sam upoznala kad mi je bilo svega trinaest godina. Njegova se obitelj doselila u naš mali grad, a on je sa mnom išao u istu smjenu u školi. Nije me smetalo što je dvije godine stariji i što su se mnoge prijateljice okretale za njim kada bi prošao školskim hodnikom. Gledala sam ga kradom i šutke sanjala lijepe snove. Hrvoje je odmah po dolasku postao glavni dečko u ekipi i razredu. Bio je izvrstan sportaš, pravi prijatelj i izvrstan učenik. Nikome se nisam usudila govoriti o svojoj ljubavi jer u to vrijeme nisam baš bila zgodna djevojka. Bila sam izrazito mršava i svi su me u školi poznavali pod nadimkom “Prutić. To me silno vrijeđalo i boljelo, ali ma koliko sam se trudila jesti i udebljati, kilogrami se nisu povisili. Roditelji su me vodili k liječnicima, pila sam vitamine i jela znatno više no ostali vršnjaci, ali težina nije rasla. Napokon sam odustala od šopanja s hranom i prepustila u ruke sudbini.

Kolegice su već tada imale simpatije i odlazile na čajanke, ali mene nitko nije pozivao van. Znala sam da dečki u školi ni ne gledaju na mene kao na djevojku, stoga sam patila još više jer sam i sama sumnjala da postoji nada da ikada postanem Hrvojeva djevojka.

Ali nikada ne treba reći “nikad”. Moja je mama radila u trgovini i Hrvojeva mama zaposlila se upravo u njezinoj radnji. Mama joj je bila poslovođa, a i vrlo brzo su se sprijateljile te je mama nju i njezinu obitelj jednom zgodom pozvala na blagdanski ručak. Kako sam se samo iznenadila kad sam ugledala Hrvoja kako ulazi u našu kuću. Srce mi je poskočilo od radosti i sigurna sam da me rumen oblila po cijelom licu. Spuštenog pogleda stajala sam u hodniku.

– Edita, poznaješ li Hrvoja? – javila mi se moja mama i goste uputila u blagovaonicu.

– Znamo se iz viđenja, a sada imamo priliku i bolje se upoznati. Baš sam sretan što ste nas pozvali u goste – odgovorio je Hrvoje umjesto mene i samouvjereno me primio pod ruku. – Možemo li u tvoju sobu ili van, na dvorište? -šapnuo mi je, a od njegovoga toplog daha u mojem se tijelu probudila neka nepoznata energija.

Bila sam beskrajno zahvalna mami.

– Naravno, idemo van – zbunjeno sam predložila, dohvatila jaknu i povela ga van.

– Ne tiče nas se što će govoriti naši roditelji. Oni ionako uvijek imaju iste, dosadne teme.

– Slažem se – prošaputala sam zbunjeno ne znajući o čemu bih s Hrvojem uopće započela razgovor.

Roditelji su imali veliko dvorište, koje je u proljeće i ljeto plijenilo pažnju svih prolaznika. Sada, kad je bilo hladno i snijeg prekrio gradić, imali smo poprilično posla s čišćenjem.

– Čistiš li i ti snijeg? – iznenadio me pitanjem te sam samo potvrdno kimnula glavom. – Zar ti je neugodno? Sramežljiva si? – odmah je shvatio o čemu se radi i zašto šutim.

– Malo – jedva sam izustila, rukama prekrila oči, a potom se okliznula i pala. Hrvoje se nasmijao iz sveg glasa, a potom mi pomogao ustati. Kad je trenutna bol minula, i sama sam se nasmijala od srca svojoj nespretnosti. Hrvoje je pričao šale i dosjetke kako bi me raspoložio te smo se iz dvorišta uputili u vrt i voćnjak. Čvrsto me je držao pod ruku, a ja sam se tako dobro osjećala naslonjena na njegovo rame. Uživala sam u njegovoj blizini, a kad smo stigli na kraj našeg voćnjaka, iznenada se okrenuo, privukao me k sebi i poljubio.

Želim te zvati “voljena”

Kako si samo lijepa i draga – rekao je nakon toga, a ja sam bila toliko zbunjena te sam se gotovo srušila od straha, ali i uzbuđenja koje me potresalo. Bio je to moj prvi poljubac.

– Zašto si to učinio? – jedva sam promucala jer nisam željela da mi se idućega dana u školi izruguje on kao ni njegovo društvo. Znala sam da on može birati djevojku koju želi.

– Sviđaš mi se. Bio sam presretan kad mi je mama rekla da vam idemo u posjet. Često te promatram na hodniku. Uvijek hodaš spuštene glave. Raspitivao sam se o tebi – rekao je.

– Zašto? – opet sam samo to uspjela promucati unatoč tome što sam ga željela pitati tisuću pitanja i unatoč godinama, baciti mu se oko vrata, bez obzira koliko to neprimjereno bilo.

– Zar stvarno ne možeš vjerovati da mi se sviđaš i da bih rado hodao s tobom? – pitao me nešto tiše.

– Ima toliko lijepih djevojaka u školi. Ja sam mršavica i sigurna sam da znaš kako me zovu – odgovorila sam mu.

– Nije mi važno kako te drugi zovu, ja te želim zvati “voljena” – nježno je rekao, a ja sam zaplakala.

Ni u mojim snovima nisam mogla zamisliti ljepši rasplet događaja.

– Čemu suze? Ne sviđam ti se? Ne želiš biti moja djevojka? – zabrinuto me pitao.

– Želim, ali ne mogu si zamisliti da ti se ja sviđam. Ne želim biti predmet ismijavanja.

– Voljena, čuvat ću te od svih koji ti budu htjeli nanijeti zlo – već tada je bio ozbiljan, savjestan, odgovoran i govorio tako lijepe i slatke riječi od kojih mi je srce pjevalo.

Tog smo dana izmijenili još nekoliko poljubaca, a idućeg dana kada me pod velikim odmorom primio za ruku i nježno mi šaputao, bila sam najsretnija djevojka na svijetu.

Prijateljice su mi zavidjele, a mnoge su me i ogovarale, ali to mi više nije bilo važno. Hrvojeva blizina i njegova ljubav bile su mi dovoljne. Naši roditelji također su znali za našu vezu i smijali se našoj “dječjoj ljubavi”, kako su je nazivali. Mi smo zajedno odrastali, voljeli se i učili. Kad je Hrvoje krenuo u srednju školu, svakodnevno me dočekivao poslije škole i redovito smo se viđali. Svakog dana beskrajno sam zahvaljivala Bogu što mi je poslao tako dobrog i dragog mladića. Svi prijatelji i znanci su se već naviknuli na nas i našu vezu. Hrvoje je završio školu i počeo raditi u policiji. Pretpostavljala sam kako čeka da i ja završim srednju školu te da će me potom zaprositi. S ushićenjem sam kući donijela diplomu i pokazala mu je.

– Edita, za nekoliko dana putujem na more. Radit ću ondje do kraja ljeta, a potom nastaviti s učenjem i obrazovanjem. Ako uspješno završim obuku, dobit ću izvrstan posao – rekao mi je.

Suze su mi kapale niz lice, a u želucu sam osjećala bolan grč.

Hodali smo šest godina i nikada se nismo razdvajali te nisam bila sigurna koliko je to pametna i dobra zamisao. Bojala sam se biti udaljena od njega, ali isto tako nisam imala snage reći mu kako ga ne podržavam. Proveli smo još nekoliko lijepih dana, a duboko u sebi osjećala sam da su to naši zadnji dani. Rastali smo se s beskrajnom tugom, a moje je srce slutilo kraj.

Prvih nekoliko mjeseci redovito su stizala pisma, ali kako je vrijeme odmicalo, ona su bila sve kraća i hladnija. Slutila sam kako se bliži prekid, a kao i obično, predosjećaj me ni ovaj puta nije prevario. Jednoga tmurnog dana stigla je bijela omotnica, a na njoj sam prepoznala rukopis moje ljubavi. Otvorila sam je drhtavim rukama i stala čitati riječi koje mi je uputio. Pisao je kako mu je žao, ali da ovakva veza nema previše smisla i kako me ne želi obvezivati na dugo čekanje. Pisao je neka potražim novu ljubav i s njim osnujem obitelj, potražim sreću. Suza je sustizala suzu, srce mi je jaukalo, ali sam ga predobro poznavala da bih ga pokušala razuvjeriti.

Šutke sam podnosila svoju bol

Na to pismo nikada mu nisam odgovorila. Šutke sam hodala i živjela sa svojom boli. Posao mi je postao jedina utjeha, a djeca u vrtiću najbolje društvo i jedini prijatelji. Povukla sam se u sebe i životarila. Dugo sam vremena razmišljala o našem bezličnom kraju, potajno sanjarila i nadala se, ali Hrvoje je izabrao da zauvijek nestane iz mog života. Tek poneku šturu informaciju o njemu čula bih od njegovih roditelja te sam tako saznala da mu je djevojka u drugom stanju i da se uskoro ženi.

Riječima ne mogu opisati što se u meni u tom trenutku dogodilo. Zatamnilo mi se pred očima, noge su zadrhtale i izdale me te sam se srušila na pod. Njegova mama pomogla mi je da ustanem i otpratila me do kuće. Bilo joj je jasno koliko sam tužna, a ja sam znala da me sažalijeva i čak se nisam ni trudila u tim trenucima hiniti hrabrost.

Uzela sam dva dana bolovanja i zatvorila se u svoju sobu, a potom skupila preostale krhotine srca, svjesna da dalje moram bez njega, bez njegovih riječi utjehe, bez njegovih ruku, milovanja i dugih, vrelih poljubaca.

Neko sam vrijeme samovala, a potom me kolegica upoznala s Markom. Govorio je kako me promatra već dugo vremena, koliko je zaljubljen u mene, obasipao me cvijećem i sitnim znakovima pažnje te sam bez previše razmišljanja prihvatila njegovu bračnu ponudu.

Hrvoja sam nakon toga srela nekoliko puta, ali uvijek je uz njega bila njegova supruga te bi se razgovor odvijao vrlo kratko i površno. Unatoč tome, srce bi mi svaki puta zadrhtalo.

Obred vjenčanja s Markom bio je vrlo lijep. Imali smo malu proslavu, a Marko je cvjetao od sreće. Bio je iznimno pažljiv, dobar i brižan, te sam se ponadala da ću uz njega zaboraviti svoju zatomljenu ljubav. Najprije sam rodila kći, a potom sina. Marko je bio izvrstan otac, ali i odani partner koji mi je u svemu pomagao. Dugo sam vremena mislila kako mi je udaja za njega najbolji životni potez, a potom se hladnoća polako uvlačila u naš odnos i život.

Dok sam ja radila kao odgajateljica, on se u odvjetničkom uredu bavio obiteljskim pravom. Poznavali su ga i cijenili mnogi uvaženi ljudi, a također su često tražili i njegove usluge. Marko je bio pretrpan poslom i često radio danonoćno. Smatrao je da treba raditi dok ima posla i tako nam osigurati financijsku ušteđevinu za budućnost. Slagala sam se s njim, čak sam i sama nakon posla u vrtiću uzgajala cvijeće i prodavala ga, kako bih dodatno zaradila. Tijekom zajedničkih godina kupili smo dva stana, kućicu na moru, pristojan automobil, ali i imali ušteđevinu za djecu.

Tolike sam te godine sanjala

Na prvi pogled bili smo idealna obitelj, a o našim razmiricama nisam nikome govorila. Vjerovala sam da je to zbog umora na poslu i da će ga mrzovolja proći, ali svađe su se ponavljale i postajale sve češće. Znala sam koliko su naša djeca tužna zbog toga i trudila sam se ne izazivati ga, ali te večeri konačno mi je puknuo film. Možda je to stoga što sam ga uvijek više doživljavala kao prijatelja i nisam prema njemu gajila duboke osjećaje, što mi je Hrvojevo ime i dalje zlatnim slovima bilo utisnuto na srcu.

Iz razmišljanja me je prenula kći, a potom sin koji se vratio kući. Primijetili su moje sjetno lice i nije im bilo teško pretpostaviti što se dogodilo. Sjeli su pored mene i tješili me, a kad sam im spomenula razvod braka i večerašnji događaj, oboje su se složili da bi to bilo najpametnije rješenje za sve. Smatrali su kako je bolje da budemo odvojeni i sretni, nego zajedno nesretni. Bila sam sretna što su tako dobri, inteligentni i što imaju razumijevanja za moju nezavidnu situaciju.

Nakon što su oboje pošli u svoje sobe, ja sam se ponovno vratila u sjećanje i sretne dane s Hrvojem. Zadubljena u misli i uspomene, nisam ni obraćala pažnju na sat i vrijeme. Tek kada me trgnulo zvono na vratima, pogled mi je pobjegao i zaprepastila sam se koliko je kasno. Pretpostavila sam da se Marko napokon vratio i mrzovoljno ustala te nevoljko otvorila vrata. No, ispred mene, u svoj svojoj ljepoti, stajao je Hrvoje. Ruke su mi zadrhtale, a usne se razvukle u osmijeh. Pomislila sam kako je čuo moje misli, moj bezglasni ljubavni vapaj i odazvao se.

– Ti? Kako si me našao? Tolike sam godine sanjala i zamišljala ovaj trenutak… – zajecala sam.

Od silnog uzbuđenja nisam ni primijetila nepoznatog muškarca u odori koji je stajao iza njega.

– Edita, možemo li ući? – začula sam njegov glas koji mi je zvučao previše službeno i ozbiljno za ono što sam priželjkivala. Pretpostavljam da su me te riječi vratile u stvarnost te sam ga zabrinuto pogledala i rukom mu pokazala slobodan prolaz u dnevni boravak. Pričekala sam dok su se obojica smjestili, a potom ih kao prava domaćica ponudila pićem.

– Sjedni. Ovdje sam po službenoj dužnosti. Ja sam inspektor, a dežurni su me noćas pozvali čim su pronašli tvog supruga. Žao mi je, ali nosimo ti loše vijesti. Tvoj suprug je ubijen. Njegovo je tijelo pronađeno u mračnoj ulici iza poznatog kafića. Pronašla su ga dva mladića koji su se vraćali iz diskoteke. Pretpostavljamo da su oni nevini, ali istraga je u tijeku i još točno ne znamo što se dogodilo. U Marka je pucano iz pištolja tri puta. Zadobio je teške ozljede i umro vrlo brzo. Žao mi je, ali moraš ga doći identificirati – govorio je, a ja sam slušala ove nevjerojatne riječi. Sve što sam čula bilo je toliko besmisleno te sam protrljala oči kako bih se uvjerila da sve ovo nije san. Hrvoje je i dalje sjedio na istom mjestu i gledao me.

– Ti to ozbiljno? – bilo je jedino što sam mogla izustiti.

Tisuću misli letjelo mi je glavom.

– Najozbiljnije. Žao mi je zbog svega. Potrudit ću se da što prije otkrijem krivca – rekao je.

Neko vrijeme šutke smo nastavili sjediti. Naprosto nisam znala što bih učinila, niti što osjećam. Na kraju sam ustala i pokucala na vrata soba svoje djece. Nakon što su ustali i pospano nas promatrali u čudu, Hrvoje je i njima objasnio što se dogodilo. Ova vijest silno ih je potresla i jauku nije bilo kraja. Sin je sa mnom pošao u policijsku postaju, a ja sam nazvala prvu susjedu i zamolila je da ostane s mojom kćeri. Nakon identifikacije Hrvoje nas je dovezao kući. Savjetovao je da djeci dam tablete za smirenje, ali i da ih sama uzmem i odmorim se. Otpratio me je do ulaznih vrata i obećao da će me nazvati idućeg dana.

Moraš biti hrabra zbog djece

U stanu je vladao muk. Kći je već zaspala, susjeda je šutke sjedila, a potom je i sin pošao u svoju sobu. Umorna i zbunjena, sjela sam pored susjede i zaplakala. Ni sama nisam znala zašto, ali osjećala sam nelagodu što je naš zadnji susret završio prepirkom i teškim riječima. Ispružila sam se na trosjedu i tužna zaspala.

S novim jutrom, stigle su i nove obveze. Ponovno sam morala u policijsku postaju, a potom sam počela pripremati sve za sahranu. Nakon četiri dana od ubojstva, pokopala sam supruga. Djeca su bila očajna, a ja nisam imala snage priznati im kako nisam previše tužna. Naravno, bilo je mi je žao što je dočekao tako strašan kraj, ali na neki mi je način čak laknulo što sam ga se riješila i što svakodnevno neću morati trpjeti njegove ispade i osjećati strah zbog svega što učinim.

Te večeri kada je ubijen, nekoliko sam minuta ušla u stan prije njega i strahovala koliko će se ljutiti ako je stigao prije mene. Bila sam na kavi s kolegicom iz vrtića koja je upravo proživljavala razvod i tješeći je, naprosto nisam primijetila koliko je kasno. Marko je nikada nije volio, čak je često vikao da me ona poučava raznim glupostima, što naravno nije bila istina. Bio je toliko neraspoložen i mrzovoljan i nakon strašnog događaja, palo mi je na pamet da se možda upetljao u neke nedozvoljene i zakonom kažnjive radnje. To bi naravno značilo kraj za njegov posao i karijeru,te sam pretpostavila da se zbog toga tako ponašao.

Ali nakon nekog vremena kada je slučaj razriješen, ponovno me posjetila moja stara ljubav.

– Edita, tvoj suprug je ubijen zabunom. Bio je pošten čovjek i nema mrlja na njegovom imenu. Ubojice su pogriješili. Meta je bio čovjek, koji je pored Marka imao ured. Na žalost, tvoj suprug je kobno platio njihovu pogrešku. Ne mogu ti reći koliko mi je žao zbog svega – brižno je rekao, a ja sam u njegovim očima prepoznala onaj stari žar i to mi je bilo dovoljno.

– Hrvoje, nesreće se događaju. Bez obzira koliko će ovo čudno zvučati, vjerujem da se sve događa s razlogom pa tako i ova nesreća. Što više razmišljam, sigurnija sam kako se ovo zlo moralo dogoditi da bismo se mi ponovno sreli. Nikada nisam prestala razmišljati o tebi. Ti si bio i ostao moja jedina ljubav -iskreno sam mu otvorila svoje srce i povjerila ljubavnu tajnu.

– Sada si zbunjena i ne znaš što govoriš. Pomoći ću ti ako nešto trebaš, ali nije lijepo da jedna udovica nakon tako kratkog vremena ovako govori. Pusti da rane zacijele, a onda ćemo o svemu razgovarati. Znam da ti godinama dugujem objašnjene. Vjerujem da ti je teško, da si usamljena i jadna, ali moraš biti hrabra zbog svoje djece i sebe – rekao je i žurno pobjegao.

Napokon sretna s Hrvojem

Gledala sam za njim i sada sam bila sigurna da i on mene još uvijek voli. Dani su se redali, djeca su izvršavala svoje obveze i polako dolazila k sebi, a ja sam se svake noći molila za povratak svoje jedine, neprežaljene ljubavi.

Prošlo je pet mjeseci dok me Hrvoje ponovno posjetio. Jednog kišnog popodneva pojavio se na mojim vratima s buketom crvenih ruža u ruci i s čarobnim osmijehom na usnama.

– Smijem li ući? – pitao je, a umjesto odgovora samo sam mu namignula.

Djeca su toga dana bila odsutna od kuće, a ja sam taman radila veliko pospremanje po stanu. Bilo mi je neugodno zbog nereda, ali znala sam da Hrvoje to neće ni primijetiti. Pričekala sam dok se smjesti, a srce mi je pjevalo odu radosti. Unatoč godinama, bio je prelijep muškarac. Za njega stvarno vrijedi ona stara izreka da je poput vina: što stariji – to bolji.

Uživala sam promatrati svaki njegov pokret, pogled, kao i nelagodu jer ne zna kako bi započeo razgovor.

– Pretpostavljam da su ruže za mene? – rekla sam kako bih prekinula tišinu u dnevnoj sobi.

– Naravno – rekao je, ustao, pružio mi ih i iznenada me snažno privukao k sebi. Svojim je usnama potražio moje, a kad su nam se tijela stopila u jedno, oboje smo znali da u nama još uvijek gori stara vatra i da je ni godine, ni naši suputnici, ni ništa drugo nije moglo izbrisati.

Poslije dvadeset i pet godina ponovno sam okusila slatku čaroliju ljubavi i ispunjenja. Činilo mi se kao da sam godinama bila mrtva, a sada sam ponovno oživjela i pronašla smisao. Dok smo u spavaćoj sobi ispijali kavicu, Hrvoje me snažno stisnuo za ruku i značajno pogledao svojim nebesko plavim očima. Osjećala sam se kao da se toplo sunce spustilo na moje lice i tijelo te me nježno miluje svojim zlatnožutim zrakama.

– I, što ćemo sada? Ja sam još uvijek oženjen – pitao me, a izraz lica bio mu je ozbiljan.

– Hrvoje, zašto si me ostavio? – više nisam izdržala, naprosto sam to morala znati.

– Nisam znao koliko će trajati moje školovanje. Nisam želio da me dugo čekaš i samotno provodiš mladost. Nekada mi je sve bilo lako, a nekada sam iznimno sporo shvaćao gradivo i poslovne obveze. Nisam želio da budeš nesretna zbog mojih neuspjeha, a onda se pojavila Ema. Ponudila mi se na pladnju, a kad je ostala trudna, morao sam preuzeti odgovornost. Nije mi bilo lako, pogotovo ne kad nam je u trećoj godini sin poginuo. Tada smo izgubili i ono malo osjećaja što smo gajili jedno za drugo. Uvijek sam mislio na tebe i ona je to osjećala… – otvarao mi je napokon svoje srce.

Pažljivo sam ga slušala, a potom bila strpljiva sve dok se nije razveo. Vjenčali smo se tri godine nakon Markove smrti, a moja djeca me u svemu podržavaju. Oni su se odselili, žive svoje života, a nas dvoje sredovječnih ljudi napokon uživamo u ljubavi i zajedništvu, baš kao nekada.

Facebook komentari