Poslodavcima sam rodila dijete

Umjesto da radim u školi, u zvanju za koje sam se opredijelila s mnogo ljubavi i učila dane i noći da što prije završim studij, već sam dvije godine uzalud slala zamolbe na objavljena slobodna mjesta u školama. Kad više nisam mogla podnositi da me mama uzdržava svojom mirovinom, odlučila sam potražiti bilo kakav posao, te sam počela redovito prelistavati novinske oglasnike.

Jednog sam jutra upravo rasprostrla novine po stolu, kad se mama vratila s tržnice i negodujući rekla:

– Bilo bi bolje da si umjesto mene išla u kupovinu nego što gubiš vrijeme prelistavajući oglase u kojima se uglavnom traže kućne pomoćnice. Htjela si biti učiteljica i raditi u gradu, a nisi me slušala kad sam ti predlagala da upišeš medicinu ili ekonomiju…

– Kao da njih nema bez posla! Što misliš da mog brata samo čekaju da završi tu tvoju ekonomiju! Upravo zbog Ivana moram naći nekakav posao jer nas ti više ne možeš hraniti svojom penzijom – govoreći, i dalje sam iščitavala oglase, dok mi se pogled nije zaustavio na jednom koji mi se učinio da je kao stvoren za mene.

“Tražimo zdravu djevojku za rad u hotelu. Struka nije uvjet.” Adresa se odnosila na neko manje mjesto u Njemačkoj u blizini VViesbadena.

– Ovo je kao stvoreno za mene! -glasno sam pročitala oglas, na što je mama, mršteći se, rekla:

– Što bi ti mogla raditi u hotelu osim da čistiš, a takvo mjesto možeš i ovdje naći?!

– Naravno da mogu, samo bih morala prešutjeti da sam nastavnica. Osim toga, tražim mjesto s dobrom zaradom da mogu nešto i uštedjeti, ako već radim izvan svoje struke. Ta neću čitavog života ostati u ovom skučenom stanu! Zato ću napisati ponudu i poslati je – odlučila sam i tako učinila unatoč majčinu protivljenju. U svom sam kratkom životopisu koji se u oglasu tražio, iskreno napisala da sam obrazovana, ali i da mi niti jedan posao nije stran. Zahvaljujući učenju njemačkog jezika u školi, vjerojatno sam bila u prednosti pred mnogim drugim kandidatima.

U očekivanju odgovora prelistavala sam stare udžbenike iz njemačkog te ispisivala manje mi poznate riječi, a vezane uz ugostiteljstvo, čemu se mama izrugivala, nazivajući me djetinjastom. No, kad je stigao odgovor da mogu odmah doći na pokusni rad od tri mjeseca, pa ako mi bude posao odgovarao, ishodit će mi radnu dozvolu, moja se mama Dora istinski zabrinula.

– Ako si se razišla s pameću, Irena, onda ćeš doista i otići, jer ja nikada ni sanjala nisam da bi moja djeca išla u svijet ‘trbuhom za kruhom’ -negodovala je tužna mama.

– Samo ti, sestro, idi! Barem ću imati normalnu sobu za učenje, a jednog dana ti se možda i pridružim ako ovdje ne nađem posao – oduševio se pak moj brat Ivan.

Tješila sam majku i sebe da će tri mjeseca brzo proći, pa ako mi ne bude dobro, vratit ću se kući, a uz to me razočarenje što sam ga doživjela od svog dečka Kazimira poticalo da odem što dalje od mjesta u kojem sam ga često susretala. Naime, čovjek kojeg sam voljela i namjeravala se udati za njega, ostavio me zbog djevojke čiji su roditelji bili bogati, pa su svojoj kćeri pored stana za vjenčani dar kupili i automobil. Bio je to za mene pravi udarac od kojeg se dugo nisam oporavila, iskustvo koje je promijenilo mnoga moja gledanja na život. Tada sam donijela odluku da ću se izboriti za svoje mjesto pod suncem bez obzira kakvim ću se poslom baviti, pa me otada počeo napuštati idealizam o mom nastavničkom zanimanju. U mene se polako počela uvlačiti sumnja da su iskrenost, poštenje i ljubav najveća bogatstva, kako su nas pripremali na studiju da u budućem radu odgajamo svoje učenike. S takvim poljuljanim uvjerenjem o osnovnim ljudskim vrednotama bolje je raditi svaki drugi posao nego odgajati mladi naraštaj, razmišljala sam na svom putovanju u nepoznato. Na trenutke bi me obuzimalo nespokojstvo pred neizvjesnošću u koju sam hrlila odlučna da se konačno i ja osamostalim. Moji suputnici u odjeljku vlaka bili su očito obuzeti svojim brigama pa nitko nije ni pokušao zametnuti kakav razgovor. Prva istinska nelagoda, da ne kažem strah, zbog dolaska u stranu zemlju, obuzeo me tek na glavnom kolodvoru u Frankfurtu gdje sam presjedala. U trenucima malodušja, čak sam poželjela sjesti u vlak u suprotnom smjeru i vratiti se kući, ali je srećom to bila samo prolazna slabost.

Kad sam taksijem iz Wiesbadena stigla na odredište, ohrabrio me ambijent kojeg sam ugledala. S glavne se ceste skretalo na brežuljak na kojem se nalazio hotel okružen crnogoricom i cvijećem. Nedaleko od hotela, na prostranoj zaravni, bili su sportski tereni okruženi šumom ispresijecanom stazama kojima su prolazili jahači. Krajolik je djelovao kao mirna oaza stvorena za odmor i rekreaciju.

Čim sam ušla, djevojka na recepciji me, uz ljubazni osmijeh, upitala: – Jeste li vi Irena, djevojka koju očekujemo iz Hrvatske?

Na moj potvrdni odgovor, pozvala je gazdu. On mi je pružio ruku i uz široki osmijeh se predstavio.

– Ja sam Leo, a evo i moje supruge Sabine – pokazao je na ženu koja nam je prilazila.

Bila sam doista iznenađena, jer sam u svojoj predodžbi o vlasnicima hotela stvorila sliku starijeg bračnog para, tipične plave Njemice i trbušastog muškarca, a oni su bili tek nešto stariji od mene. Leo je bio povisok, vitak, tamnosmeđe kose što je uokvirivala prijatno, suncem opaljeno lice na kojem su se isticale modrozelene oči.

Sabina je bila još veće iznenađenje. Djelovala je krhko poput porculanske figurice, a posve sijeda kosa povezana u rep bila je u suprotnosti s njenim mladenačkim licem, doduše, potpuno blijedim i prozirnim kao u bolesne djevojčice. Pozdravila me nježnim stiskom ruke, uz jedva primjetan smiješak kojeg je potom zamijenio nedokučiv izraz patnje. Njene velike plave oči izgledale su beživotno i neizrecivo tužno. Od svega me najviše zaintrigirala njezina sijeda kosa kao u starice, a nije bilo sumnje da je kosa prirodna.

– Najprije se dobro odmorite, a sutra ćemo razgovarati o poslu – rekla je Sabina, udaljivši se nečujnim korakom kakvim je i došla.

– Ja ću gospođicu Irenu odvesti u njezinu sobu – rekao je Leo mladiću koji je već spreman čekao pokraj malog dizala.

Poveo me do potkrovlja gdje je stanovalo i ostalo osoblje. Soba je bila na pročelju zgrade, prostrana i svijetla, s jedva prepoznatljivim karakteristikama tavanskih prostorija. – Nadam se da ćete se ovdje udobno osjećati – rekao je, spuštajući moj teški kovčeg. – Najprije se dobro odmorite, a večerati možete u sali ili da vam se donese u sobu. I da znate, raduje me što ste prihvatili našu ponudu. Razmislite što bi vam više odgovaralo, pripomoć na šanku ili na recepciji, budući da tako tečno govorite njemački.

– Vi znate da mi ugostiteljstvo nije struka, pa gdje god budem radila, u početku neće ići glatko. No, spremna sam prihvatiti svaki posao gdje je to potrebno – malo sam se ogradila.

– Budite bez brige, Irena, ako vas tako mogu zvati. Što god budete radili, mi ćemo vam pomoći da se uhodate. U svakom slučaju, pogodna ste osoba za kontakt s gostima već i zbog svoga privlačnog izgleda – na kraju mi je polaskao, a njegov prijatan, topli glas, ulijevao mi je ohrabrenje koje mi je bilo i te kako potrebno. – Ipak ću vam poslati večeru u sobu, pa vam želim dobar tek i ugodno spavanje – rekao je odlazeći i prijazno se nasmiješio.

Kad sam tonula u san, na nebu su se pojavile prve zvijezde. Učinile su mi se mnogo bliže i jasnije nego iznad moga rodnog grada, a bila sam pomalo iznenađena duljinom dana dok nisam pogledala na zemljopisnu kartu i ustanovila da je moje novo obitavalište mnogo zapadnije od kraja iz kojeg sam došla. Nakon te prve, mirno prospavane noći, osjećala sam se odmornom i spremnom za svoj novi početak života o kojem ni slutiti nisam mogla što će mi donijeti. Ujutro su me probudile prve sunčeve zrake i žamorenje gostiju što su odlazili prema nedalekoj nastambi za konje, i tek sam tada shvatila da je pri hotelu škola jahanja, što me dodatno oraspoložilo. Konji su mi najdraže životinje, a ovdje ću biti u njihovoj blizini, sva sretna sam razmišljala.

U vrijeme doručka na kojem su se, uz Lea i Sabinu, okupili i radnici hotela, s njima sam se upoznala i zaključila da nas ima sa svih strana, te da su njihovi međusobni odnosi bliski i prijateljski.

Uskoro sam se i sama počela osjećati kao ravnopravni član te neobične ‘obitelji’. S gazdama sam dogovorila da ću raditi na šanku kao pripomoć glavnom barmenu, a u slobodno sam vrijeme često uskakala u pripomoć na recepciju gdje se dežuralo danju i noću, a posebne su gužve bile kad bi došli gosti autobusom.

Nakon mjesec dana osjećala sam se sigurnom na poslu kao da mi je to životno zanimanje, pa su i moji domaćini bili zadovoljni, te mi ponudili da prije isteka tri mjeseca zatraže za mene radnu dozvolu. Budući da sam stan i hranu imala besplatno, uživala sam brojeći svoju ušteđevinu koja je iz mjeseca u mjesec sve više rasla. Vjerovala sam da za dvije, a najviše za tri godine mogu uštedjeti za neki skroman stan, vratiti se u svoj grad i pokušati se zaposliti u struci koje se još nisam željela odreći.

– Irena, zašto radite i u svoje slobodno vrijeme? – upitala me jednog dana Sabina. – Zar vam nije potreban odmor, a trebali biste se ponekad i zabaviti. Ili imate nekoga tko vas čeka pa ste mu toliko vjerni? – zanimalo je moju gazdaricu.

– Ne, gospođo Sabina, posao me uopće ne zamara. Uz to, izlasci iziskuju i trošenje, a meni je svaki euro dragocjen. Kad se materijalno sredim i riješim stambeni problem, vratit ću se svojem pozivu, a onda ću naći i dečka.

– Zar tako zgodna i obrazovana djevojka kao što ste vi ne zaslužuje situiranog ženika, već mora sama misliti na kupovinu stana? – nastojala je Sabina doznati i nešto više o meni nego što je, ruku na srce, bilo uopće potrebno za moju službu.

– Imala sam dečka za kojeg sam se namjeravala udati, ali se on oženio drugom. Možda zbog toga što je bila mnogo imućnija od mene ili me jednostavno prestao voljeti, ne znam – s gorčinom sam pomislila na Kazimira i sve on što mi se dogodilo.

– Ah, oprostite ako sam vas i nehotice podsjetila na nešto što vas boli. I sama najbolje znam što znači u životu izgubiti voljeno biće -odjednom su joj se oči ispunile suzama, a pogled joj odsutno odlutao na cestu ispod brežuljka.

Od osoblja sam doznala da su Leo i Sabina doživjeli veliku obiteljsku tragediju kad je njihovog petogodišnjeg sina na toj cesti usmrtio automobil kad je dječak šećući s majkom, naglo istrčao sa šumske staze. Te je noći Sabina sjedeći uz odar svog djeteta u potpunosti posijedjela, što je samo povećalo šok od kojeg se nije mogla oporaviti. Otada se potpuno promijenila.

Od vesele mlade žene pretvorila se u apatičnu bolesnicu koja veći dio godine provodi u raznim lječilištima.

– Vjerojatno ste već čuli kakva nas je nesreća zadesila, jer to svo osoblje zna. Jedino nitko ne zna koliko ponovno želim imati dijete kojemu bih darovala svu svoju ljubav, i vjerujem da bi me vratilo u život -iskreno mi se pojadala.

– Mladi ste, gospođo Sabina, imat ćete vi još djece samo dok se malo oporavite – pokušala sam je utješiti, ali je ona briznula u plač koji je potresao njezino nježno tijelo.

Bila sam zatečena tom njezinom prisnošću i toliko duboko dirnuta njenom boli, da su i meni potekle suze.

Nisam znala pronaći riječi utjehe, ali je ona ubrzo prestala plakati, i brišući lice, rekla:

– Oprostite na mojoj slabosti i hvala vam na utješnim riječima, ali ja, na žalost, znam da nikada više neću roditi. Nisam više sposobna na svijet donijeti zdravo dijete, jer je s mojim Klausom umro i dio mene.
Iznenadila me njena iskrenost koja me na neki način obvezivala. Možda u meni traži prijateljicu jer smo najbliže po godinama, a čovjeku je lakše kad svoju tugu podijeli s prijateljem, pomislila sam i osjetila se polaskanom zbog te prisnosti s gazdaricom.

– Gospođo Sabina… – započela sam, ali me ona prekinula položivši ruku na moje rame.

– Zovite me jednostavno imenom. Kad smo same, ne trebamo se ni persirati jer mi se činite toliko bliskom da bismo mogle biti prijateljice. Mislite li i vi tako, Irena?

– Mislim, Sabina! – prihvatila sam njenu sugestiju bez ustručavanja.

Pružila mi je obje ruke i gledala me širom otvorenih očiju u kojima je bljesnulo nešto poput tračka radosti.

Bližila se kraju prva godina mog boravka. Bila sam zadovoljna poslom i životom u toj mirnoj oazi, ali sam se uvjerila da mi zarada od dvije, pa možda i tri godine, neće biti dovoljna za kupnju stana. Sve više sam osjećala umor, pa sam slobodno vrijeme koristila za odmaranje, odlazak u obližnji gradić, a ponekad i u VViesbaden. Velike robne kuće naprosto mame na kupovinu i onoga što nam nije neophodno, a tog sam se ljeta spremala na prvi godišnji odmor u domovinu, pa sam morala dosta novaca potrošiti neplanirano. U našem se kvartu dovršavala nova škola pa me majka nagovarala da se više ne vratim u Njemačku, već da potražim posao u svojoj profesiji dok mi još nije kasno.

– Ne, majko, ne mogu stati na pola puta. Barem još godinu dana ostajem tamo, pa uz ušteđevinu i kredit mogu riješiti svoje stambeno pitanje – ostala sam gluha na njena nagovaranja.

S godišnjeg sam se vratila početkom rujna kad se u naš šumoviti kraj počela prikradati jesen. Sabina se pripremala za odlazak u lječilište i bila je neobično uznemirena.

– Bojala sam se da se više nećeš vratiti, a sad kad si opet tu, mogu mirnije otići od kuće. Molim te, dođi mi u posjet s Leom! – rekla je na odlasku i brižljivo me pomilovala po licu.

Kad sam bila na odmoru, na moje radno mjesto došao je mladi konobar kojeg je Leo i dalje zadržao, a ja sam prešla na recepciju uz veću plaću, što sam doživjela kao privilegiju jer mi je bilo mnogo lakše raditi nego prati čaše i služiti goste pićem.

– Kristian je moj rođak pa će me zamjenjivati u nadziranju posla kad budem išao Sabini u posjetu – objasnio mi je šef razlog te promjene.

S obzirom da sam na recepciji radila osam sati, imala sam mnogo više slobodnog vremena, pa sam s Leom često odlazila u nabavu robe u velike diskonte. Što sam češće bila s njim u društvu, u meni su se sve više rasplamsavali nježni osjećaji prema njemu kojih sam se bojala priznati i samoj sebi. Možda se ne bih više ni vratila da mi Leo nije toliko nedostajao, pomislila sam, mada sam bila svjesna koliko je ta moja ljubav beznadna i nedopustiva. No, razum tu nije pomagao. Jednog me dana u povratku iz nabave Leo poveo na ručak u vrlo otmjeni hotel u kakvom još nikada nisam bila. Uz kavu i kolače poslije ručka, razgovarali smo više nego kroz svo proteklo vrijeme. U jednom mi je trenutku nježnom kretnjom odmaknuo pramen kose s lica.

– Takvu je kosu imala moja Sabina, bakrenosmeđu, baš kao što je tvoja. Bila je tako vesela, puna života i uvijek nasmijana, a sada je više u klinikama nego doma – izgovorio je uz duboki uzdah, kao da mu se otkinuo od samog srca.

Taj mi je njegov uzdah pokvario radost trenutka, toga gotovo intimnog dodira. Tuga što mu je treperila u glasu kad je spomenuo Sabinu, bila je skoro opipljiva, pa uzvraćanje osjećaja kakve sam ja gajila prema njemu nisam smjela ni očekivati, zabubnjalo je u mojoj ‘uzavreloj’ glavi. Kad smo se tog dana vratili kući, prije nego što sam izašla iz automobila, osim uobičajenog pozdrava ‘do sutra’, Leo je rekao:

– Hvala ti, Irena, na ovom ugodno provedenom danu! U tvojoj sam blizini, moram priznati, ponovno živ čovjek!

Te noći nisam dugo mogla zaspati, razmišljajući kako bi najbolje bilo što prije potražiti posao na nekom drugom mjestu, pobjeći što dalje od Lea i zaboraviti na njegovo postojanje. No, bilo bi to s moje strane nezahvalno, a s obzirom na radnu dozvolu, i nemoguće, pa sam usnula prekoravajući se zbog nedozvoljenih osjećaja prema suprugu prijateljice koja nas je željno očekivala sljedećeg vikenda u posjeti. lako bih najradije bila izbjegla cjelodnevno druženje s Leom, nisam mogla pogaziti svoje obećanje dano Sabini.

– Budi spremna sutra ujutro – rekao mi je dan ranije, gledajući u stranu kao da se boji susresti s mojim pogledom.

Putem koji je trajao oko dva sata vožnje, jedva smo prozborili koju riječ. Njegovu sam šutnju nastojala opravdati nemirom pred susret s bolesnom suprugom, kao i liječnikovog mišljenja o rezultatima ispitivanja Sabinine sposobnosti da ponovno postane majkom.

Sabina nas je dočekala radosna poput djeteta kad mu dođu roditelji u posjetu. Njezinim je blijedim licem preletio smiješak dobrodošlice. Zagrlila me kao utopljenik kad se uhvati za spasonosni oslonac, a njenim je tijelom prostrujao jecaj, za kojeg nisam znala je li izraz radosti ili tuge. Osjećala sam se bespomoćnom jer nisam pronalazila riječi koje bi odgovarale tom trenutku. Ujedno sam bila iznenađena što ju je naš susret toliko uzbudio, sve dok nije počela govoriti riječi koje su mi se u prvi mah učinile posve nesuvislima.

– Rekla sam Leu da te dovede, jer si mi ti još jedina nada, a ja više ne mogu čekati – govorila je Sabina dok sam je ja pozorno slušala ne razumijevajući ni sekunde što mi želi reći.

– Smiri se, draga moja Sabina! Nisam još ništa rekao Ireni pa te ne razumije o čemu govoriš. O svemu ćemo porazgovarati poslije jela, jer je upravo vrijeme ručku – rekao je. Leo je brzim korakom pošao prema restoranu, a nas dvije smo ga slijedile, zaokupljene svaka svojim mislima. Osjećala sam nelagodu prateći njihov hod otežalim korakom kao da su mi se noge pretvorile u dva stupa.

Predosjećala sam nekakvu opasnost poput zvijeri pred oluju, strah od nečega što će tek uslijediti, iako ni pretpostaviti nisam mogla o čemu se radi. Leo je nakon jela dugo brisao usta, pa ruke, da bi konačno progovorio:

– Moram još jednom porazgovarati s tvojim liječnikom, Sabina! Možda ipak još nisu sve nade pokopane.

– Nemoj, Leo! Samo gubimo vrijeme zavaravajući se lažnim nadanjem. Zar se nismo dogovorili da ćemo danas Ireni reći našu nakanu. Želim konačno znati na čemu sam! – izgovorila je neobično odlučnim glasom, gledajući me ravno u oči.

Tada se Leo napokon obratio meni.

– Sjećaš li se, Irena, oglasa na kojeg si nam se odazvala? Bili smo oboje zadovoljni kad smo te ugledali, a sad kad smo te i upoznali, sigurni smo da si ti prava osoba od koje želimo potražiti pomoć – za Lea je taj razgovor bio doista težak, što se moglo zaključiti po drhtavom glasu i konstantnom brisanju oznojenog čela, pa mi ga je u tom trenutku bilo žao što toliko okoliša oko problema kojeg na kraju ipak mora izreći naglas.

– Draga naša Irena, nas dvoje bismo bili sretni kad bi nam ti rodila dijete! – izgovorila je Sabina umjesto svog muža, a on je u tom trenutku izgledao poput čovjeka koji je sa sebe izbacio teški teret. Sabina me je gledala ravno u oči kao da želi proniknuti u moju dušu, da bi se potom oboje zapiljili u mene očekujući moju reakciju. U tom sam se trenutku osjećala kao da lebdim u bestežinskom prostoru između stropa i poda. Sjedili smo u separeu i gledali se poput troje urotnika. Da sam i željela odmah odgovoriti, nisam to bila u stanju zbog ukočenog svakog mišića u svome tijelu. Neugodnu šutnju koja nas je obavijala poput vate, prekinula je Sabina.

– Irena, molim te, rodi mi Leovo dijete! Ostat ćemo prijateljice do kraja života, a naknadom koju ćemo ti dati, riješit ćeš sve svoje materijalne probleme i kupiti si stan.

U separeu se čulo samo naše disanje i tiho žamorenje gostiju što je dopiralo iz sale.

– Ako te naš prijedlog vrijeđa, slobodno nam to reci! – prozborio je Leo, kome je svaka žilica na licu titrala od treme.

– Ne vrijeđa me, dapače, čak sam polaskana vašom ponudom da budem zamjenska majka vašeg djeteta. Uostalom, živimo u vremenima kad se dostignuća nauke koriste u životu ljudi, no o svemu ipak moram razmisliti, zar ne? – rekla sam.

– Naravno da moraš razmisliti. Zato je Leo planirao da ovdje ostanete nekoliko dana, pa uskoro očekujem tvoj odgovor, bio on pozitivan ili negativan, prije nego se vratite kući – rekla je Sabina gledajući me pogledom punim tihe molbe.

U lječilištu smo ostali dva dana, dva najdulja dana u mom životu. Uopće nisam izlazila iz svoje sobe. Izbjegavala sam susret s bračnim parom koji je sve karte svoje sreće položio preda me, a ja sam unaprijed znala da neću imati snage odbiti njihovu molbu, mada sam se u samoći sobe preispitivala imam li hrabrosti za takav životni potez. Najgora od svega bila mi je pomisao na umjetnu oplodnju o čemu sam u literaturi dosta pročitala, a koja se u takvim slučajevima podrazumijeva. Čim bih sklopila oči, u košmarnom sam snu ponovno proživljavala razgovor vođen poslije ručka i sudarala se s pogledom tužnih Sabininih očiju koje mole za moj pristanak.

Uostalom, spremni su riješiti moje materijalne probleme zbog kojih sam se i našla u ovom položaju. Izgleda da život ima svoje zakonitosti i traži od svakog od nas da uložimo ono što posjedujemo. Ja sam zdrava i sposobna donijeti na svijet novi život, a Sabina ima novac, prisilila sam samu sebe na razumsko razmišljanje kako bih ipak nešto lakše donijela konačnu odluku i svima nam presudila.

Kad sam im priopćila da pristajem roditi im dijete kao zamjenska majka, najveća mi je nagrada bila sreća kojom je zablistalo Sabinino lice. Nakon mog pristanka da im rodim dijete, prošla sam u klinici specijalistički pregled kojim je ustanovljeno da sam zdrava i sposobna za porod. S Leom sam se vratila kući, a Sabina je otišla svojoj teti u Hamburg. Što se više bližio dan odlaska na kliniku radi dogovora o umjetnom začeću, ja sam postajala sve napetijom, pa je moje loše raspoloženje primijetio i Leo.

– Što te muči, Irena? Posljednjih me dana izbjegavaš i jedva progovoriš koju riječ. Da nisi možda odustala od našeg dogovora? – pitao je zabrinuto kad smo išli u nabavu robe. – Dala sam riječ i održat ću je, ali me muči pomisao na način kojim to dijete treba biti začeto.

– Dakle, isti nas problem muči, draga moja Irena! Kad bih se usudio, predložio bih ti da to bude najprirodniji način, tim više što si mi prirasla srcu od prvog dana kad sam te upoznao. Ali, kako to reći mojoj supruzi? Možda bi se uplašila da ću je ostaviti kad rodiš, a ja to ne mogu učiniti jer bi to za nju bio kraj. Osim toga, njoj dugujem sve što danas imamo. Kad smo se vjenčali, ja sam bio samo siromašni student, a ona bogata nasljednica…

– Ne, Leo, to ti ja ne bih dozvolila. Sudbina je htjela da vas oboje zavolim, a zbog suosjećanja s vašom tragedijom, pristala sam da budem zamjenska majka vašeg djeteta, ali mi je jedina želja da začeće bude prirodno, što Sabina nikad ne treba doznati – uspjela sam izgovoriti dugo osmišljavanu misao, začuđena svojom odvažnošću koja je i Lea toliko iznenadila da je zaustavio auto na prvom ugibalištu.

– Oprosti mi što nisam imao hrabrosti izreći tu istu želju, tim više što me i sama pomisao na klinički postupak užasava! I da ti najiskrenije priznam, umjetnim se začećem nikada ne bih osjećao pravim ocem tog djeteta. Irena, postat ću najsretniji otac pod ovim nebom… – nije bilo kraja izljevu njegovog oduševljenja, zbog čega sam se i ja osjećala sretnom, iako sam uživala u zagrljaju voljenog muškarca, moju je sreću kvarila pomisao što sam svoju jedinu prijateljicu morala zavarati. No, kad je mjesec dana kasnije ugledala liječnički nalaz o mojoj trudnoći, bez ijednog pitanja o načinu začeća, izraz sreće na njenom licu pobrisao je i posljednji djelić mog osjećaja krivnje.

– Naš dogovor mora ostati tajnom za sve, osim za nas troje i tetu Anamariju. Prije nego se primijete promjene na tvom tijelu, dat ćeš otkaz s obrazloženjem da se vraćaš u domovinu. Vrijeme do porođaja provest ćemo kod tete u Hamburgu, dovoljno daleko odavde da nikoga poznatog ne sretnemo. O, molim te, Bože, da sve ovo sretno završi i da se jednoga dana vratim kući sa svojim djetetom. Leo, dragi, bit ću mu najbolja majka na svijetu – zagrlivši svog muža, riječi su joj tekle poput bujice, a obrazi joj se zajapurili kao da je u vrućici.

Otkad sam nosila njihovo dijete, izolirala me od ostalog svijeta u velikoj kući svoje tete, u meni posve nepoznatom gradu. Sabinin se odnos prema meni potpuno promijenio. Određivala mi je režim života, način prehrane, odvodila me liječniku na preglede, pazila da se ne umaram, pratila je svaki moj pokret… Ponekad me sve to silno nerviralo, ali sam se tješila da će tih preostalih sedam mjeseci ipak na kraju vrlo brzo proći.

Kad se krajem rujna približio porođaj, u Hamburg je doputovao i Leo. Vidjela sam ga samo na trenutak kad me došao pozdraviti, upućujući mi riječi ohrabrenja: ‘Ne brini ni o čemu, sve će dobro proći!’

Tek kad sam ga nakon duljeg vremena ponovo vidjela, znala sam da niti jednog muškarca više neću voljeti kao njega. Jedino me tješila pomisao da mu ostavljam dio sebe, i kad god bude pogledao to dijete, sjećat će se i mene, znala sam.

Uoči porođaja u kući, uz nazočnost ginekologa koji je pratio moju trudnoću, bila je samo stara teta i Sabina. Njezini zažareni obrazi i grozničav sjaj u očima, posljednja mi je u mislima slika žene kojoj sam poklonila dijete, slika koja mi je zauvijek ostala u sjećanju. Kad sam se probudila iz prvog sna nakon porođaja, u praznoj sobi pokraj mog kreveta, sjedila je gospođa Anamarija.

– Sve je prošlo u najboljem redu! Rodila si djevojčicu – rekla je mirnim glasom, dok je u mojim ušima još uvijek odzvanjao prvi plač mog djeteta kojeg nisam ni vidjela.

– Kod mene ćeš ostati dok se dobro ne oporaviš, a onda putuješ u domovinu. Štedna knjižica ti je ispunjena prema dogovoru – govorila je stara gospođa mirnim i ravnodušnim glasom, kao nakon najobičnijeg poslovnog poteza, kakve kupovine ili slično.

Tog trenutka nisam mogla zadržati suze koje su nekontrolirano potekle.

– Nemoj plakati, dušo! -rekla je blagim glasom. – Učinila si dobro djelo! Usrećila si ženu kojoj je Bog uskratio ono čime je tebe nadario. Mlada si i zdrava pa možeš roditi djece koliko ih želiš.

Kad sam se nakon oporavka pojavila kod kuće, mama i brat su bili iznenađeni kad sam rekla da se više ne vraćam u Njemačku.

– Kao što vidim, izgrađeno je mnogo novih zgrada pa moram što prije uplatiti stan – rekla sam zaokupljena brigom da se što prije maknem iz našega skučenog prostora.

– Pa nisi valjda u dvije godine zaradila toliko novca? – javio se moj brat Ivan, a majka me samo upitno pogledala.

– Naravno da nisam! Zato ću najprije potražiti zaposlenje, a onda uzeti kredit na depozit deviza -spretno sam se izvukla iz zamke da im bilo što objašnjavam.

– Samo ti uplati, po mogućnosti što veći stan da bude mjesta i za mamu, jer moja djevojka očekuje skoro vjenčanje – rekao je Ivan, na što se mama jako uvrijedila. Da izgladim stvar, rekla sam da sam upravo to i namjeravala učiniti, jer ne volim živjeti sama.

Ne kažu ljudi uzalud da Bog pomaže onima koji i sami za sebe nešto čine, jer otkad sam se bila vratila, sve mi je polazilo za rukom. Uplatila sam lijep i prostran stan i zaposlila se u školi u našem naselju, a mama je bila zadovoljna što živi kod mene.

Ivan se oženio zaposlenom pravnicom Mirnom, pa je mama bila oslobođena daljnje brige o njegovom studiranju, koje je ionako predugo potrajalo. I tako je započeo novi život za svakog od nas troje, sretniji i zadovoljniji, osim što je mene povremeno proganjala misao o mom djetetu.

Tajna koju sam morala sama nositi ponekad bi me zapekla poput žeravice. Kako su godine prolazile, pogledom sam na ulici tražila djevojčice, godišnjakinje moje kćeri, i u mašti stvarala njezinu sliku.

Kad mi se bližio trideseti rođendan, moja me majka po prvi put upitala namjeravam li se ja udati i osnovati obitelj.

– Uspjela si u životu riješiti najteže probleme, a ne misliš da ti je krajnji čas za udaju, ako želiš imati djece. Žao mi je što ćeš, ako ovako nastaviš, jednoga dana ostati posve sama.

– Ne brini, mama! Meni je i ovako dobro. O udaji ću razmišljati kad sretnem onoga pravog – okrenula sam na šalu, dok bi mi misli poletjele tamo daleko, preko granice i zaustavile se na Leovu sjetnom licu kakvog sam upamtila s posljednjeg susreta.

Prolazila je tako i jedanaesta godina nakon mog povratka, a meni se bližila trideset i sedma, pa je moja mama odustala od nagovaranja da se udam. A onda… Jedne sam se ljetne večeri zadržala u šetnji s kolegicom poslije nastave i zaključivanja godišnjih ocjena, što me najviše umaralo. Kad sam se vratila kući, majka me dočekala neobično uzbuđena prenoseći mi poruku da su me nazvali iz jednog od hotela i zamolili da se javim na broj telefona, kojeg mi je pružala svojom drhtavom naboranom rukom.

– Naime, rekli su da te treba nekakav gospodin koji ne govori naš jezik – prisjetila se s malim zakašnjenjem.

Pomislivši da bi to mogao biti netko iz Njemačke, i mene je obuzelo uzbuđenje, pa sam brzo otipkala naznačeni broj. Nakon kraćeg čekanja i spoja s traženim brojem hotelske sobe, javio se muški glas na njemačkom jeziku.

– Ovdje Leo G…., želim razgovarati s gospođom Irenom B.

– Ja sam, Irena, Leo! Raduje me vaš poziv! Kako je gospođa Sabina? – upitala sam što mi je prvo palo na pamet, da prikrijem uzbuđenje od kojeg mi je i glas podrhtavao.

– Sabina… Ti, naravno ne znaš da je naša Sabina umrla pred godinu dana. Tu sam s kćeri Korinom, našom kćeri, Irena!

Tijelom mi je prostrujala slabost kao da ću se onesvijestiti. Nisam mogla ni riječ progovoriti.

– Čuješ li me, Irena? Ne vjerujem da ne želiš upoznati svoje dijete! Ona je već velika djevojčica pa sam joj morao reći istinu. No, ako bi to pomutilo sreću u tvojoj obitelji, zaboravi na moj poziv – čuo se Leov glas pun obazrivosti.

– Oh, Leo, možda sam upravo taj poziv čekala svih proteklih godina. Dolazim odmah – prekinula sam razgovor i pozvala taksi.

Mama me zaprepašteno gledala jer od našeg razgovora nije ništa razumjela, a moja bezglava žurba ju je zabrinula.

– Što se dogodilo? S kim si razgovarala? Kamo ćeš u ovo doba večeri? – pljuštala su pitanja, a ja sam joj jedino mogla reći da se dogodilo nešto lijepo o čemu će sve doznati još iste noći. Odjurila sam kao vjetrom nošena, no kad smo se susreli u predvorju hotela, pozdravili smo se prilično suzdržano. Kad sam mu izrazila sućut, zahvalivši mi, odmah me upitao:

– Nisam li svojim javljanjem unio nemir u tvoju obitelj? Ako jesam, žao mi je, ali otkako je Korina saznala za tebe, nisam joj mogao odbiti želju da te upozna. Oprosti mi, Irena!

– Leo, nemam ti što oprostiti! Tvoj poziv je nešto najljepše što mi se moglo dogoditi. A što se tiče moje obitelji, nemaš koga uznemiriti osim moje majke koja sa mnom živi, a ona će se sigurno obradovati kad sazna da ima unuku.

– Znači li to da se nisi udala? Mogu li se nadati da smo nas dvoje potrebni tebi koliko i ti nama? – pitao je Leo, dok mu se s lica polako gubio grč napetosti.

– Žao mi je Sabine. Ona zaista nije imala sreće.

– I meni je žao, Irena! Bila je dobra supruga i majka, a naša joj je kći uzvraćala ljubav kojom ju je obasipala. Uvjeren sam da ćete se i vas dvije voljeti – nasmiješio se.

– Nestrpljiva sam da je što prije upoznam! Razumiješ me, Leo! -govorila sam oblivena suzama. Razumijem te, draga moja Irena! Čim smo danas predvečer stigli u tvoj grad, pokušali smo te dobiti telefonom.

– Od nestrpljivog očekivanja i umora od putovanja, malena je zaspala, pa ćemo vaš susret odgoditi za sutra. Uostalom, pred nama je još mnogo dana i noći koje bismo nas dvoje željeli s tobom podijeliti. Naša Korina zaslužuje imati oba roditelja. Misliš li i ti tako?

– Da, Leo, mislim i radujem se što mi se pružila takva prilika. Zato te molim, dođite sutra u svoj novi dom čim se dijete probudi – rekla sam pružajući mu adresu.

– Ti si uvijek imala pametne zamisli, Irena! Prvi susret s majkom u njezinu domu – blago je dodao.

Te noći nisam ni oka sklopila, što zbog uzbuđenja, ali i zbog maminih bezbrojnih pitanja sve do jutra, dok nije doznala sve o mom životu u Njemačkoj. Kad se na vratima konačno oglasilo zvono, srce mi je udaralo kao da će iskočiti iz grudi. Bio je to dirljiv susret majke i desetogodišnje kćeri, susret popraćen suzama i smijehom, radošću i tugom za izgubljenim vremenom. Kao da mi je čitao misli, Leo je grleći kćerku i mene, rekao mojoj mami:

– Nastojat ćemo nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Pođite s nama da upoznate rodno mjesto svoje unuke. Samu vas ne želim ostaviti, a bez Irene i naše Korine ne bih mogao više proživjeti niti jedan dan. Tjedan dana kasnije naša je obitelj letjela avionom u susret novom životu, uvjerena da su teška vremena iza nas.

Facebook komentari