Sve u životu dugujem majci

Spustila sam slušalicu. Ugrizla sam se za usnu. Tijelo mi je podrhtavalo. Toliko se emocija nakupilo u njemu da ih nisam mogla kontrolirati, a uvijek sam bila ponosna na sebe zbog svoje samokontrole. Samo jedan poziv je bio dovoljan da uspomene počnu navirati, ali sam im se ja odupirala. Što su uspomene? Učiteljice života? Ponekad poraz pretvorimo u pobjedu, to je možda i smisao svakog lošega životnog iskustva. Sudbina nas iskušava, daje nam bitke koje moramo dobiti, daje nam oružje za borbu, ustrajnost, ona ima svako pokriće za bilo kakav događaj u našem životu. Osmijehnula sam se. Uklonila sam pramen kose s lica. Okrenula sam se oko sebe.

Ne, nisam imala razloga da budem tužna. Morala sam biti ponosna na sebe, i bila sam. Uspjela sam, baš ta rečenica mi je odzvanjala u mislima. Nitko to nije mogao poreći. A ipak… Djetinjstvo je u meni ostavilo prazninu koju sam nastojala popuniti. Ipak je nešto nedostajalo. Nisam bila poput većine. Bila sam sigurna da je to istina.

Sa svoje trideset i tri godine nisam bila udana, nisam imala djecu, a za tjedan dana bit će mi petnaestogodišnjica mature. Ni sama nisam znala što da mislim o tom događaju. Još uvijek sam bila po dojmom poziva koji je bio iza mene. Pozvali su me na taj događaj, potrudili su se da me obavijeste, mene, onu koju su svi izbjegavali, onu koju su svi izolirali. Da nitko nije okrutan kao što su djeca u svojoj iskrenosti, ja sam to najbolje znala. Skinula sam cipele i bosonoga otišla do prozora. Povukla sam zavjese, uživajući u pogledu koji se preda mnom prostirao. Da, bila sam u svojem stanu, najljepšem stanu u gradu. Bez sumnje, to sam mogla reći. Istina, koštao je cijelo bogatstvo, ali sam se u njega zaljubila čim sam ga vidjela. Stan je bio moj dom, moje utočište, bio je moj raj u kojem sam voljela provoditi vrijeme. On je bio ispunjenje mojeg sna. Da je barem moja majka bila živa, da se mogla radovati mojem uspjehu, moja bi sreća bila potpuna. Ali nije, na žalost, nije.

Osjetila sam umor. Dan iza mene je bio naporan. Radila sam više od dvanaest sati, ali sam bila zadovoljna rezultatom. Ispred mene su bila dva slobodna dana, vikend u kojem sam odlučila uživati, opustiti se, otići u prirodu i napuniti se energijom za idući tjedan. Skinula sam odjeću i krenula pod tuš. Nakon toga sam ulila sebi čašu crnog vina i upalila televizor. Imala sam sve uvjete za sreću i bila sam sretna. Uvijek sam pronalazila razlog za tu sreću, uvijek sam kroz život hodala sa osmijehom na licu. Nikada nisam tražila nedostatke kojih je bilo, naravno, kao kod svih. To jednostavno nisam željela. Bila sam doista ponosna na sebe. Sačuvala sam onu jednostavnost koja je bila djetinja, ali nikako nisam bila naivna. U poslu sam bila hladna, bez emocija, a samo na taj način sam mogla i uspjeti. Nije mi bilo nimalo lako. Probiti se u svijetu u kojem su dominirali muškarci i ostati pri samom vrhu, dovoljno je govorilo o mojim željama, o mojoj ustrajnosti, o tvrdoglavosti koja je bila produkt svih trauma iz djetinjstva. Možda sam trebala biti zahvalna svojem djetinjstvu za ono što jesam. Nikada ne bih bila tako uporna da je bilo drugačije, ne bih kroz život išla sa ožiljcima i traumama koje su ostavile traga na meni, ali mi dale i čvrstinu koja mi je bila potrebna u svijetu u kojem sam bila.

Otpila sam gutljaj vina. Opor okus me je trgnuo i podsjetio da sam gladna. Ustala sam i napravila sebi večeru. Nisam trebala paziti na količinu hrane koju bih pojela. Previše sam radila, a i imala sam tu sreću da je moja linija oduvijek bila vitka, ponekad sam čak bila i na granici mršavosti. Nakon što sam pojela, spremila sam posuđe u perilicu. Pazila sam da je uvijek sve na svojem mjestu. Voljela sam taj gotovo vojnički red koji me je okruživao. Tako je bilo i sa mojim životom. Sve je bilo posloženo onako kako sam ja mislila da bi trebalo biti.

Vratila sam se u dnevnu sobu. Iako sam djelovala opušteno, nisam bila. Sjećanja su navirala poput bujice. Pokušala sam im se oduprijeti, ali mi to nije polazilo za rukom. Zašto se ne bih sjetila djetinjstva, svake pojedinosti u njemu? Možda ono nije bilo lijepo kao kod većine, ali je to bilo moje djetinjstvo.

Na valovima sjećanja, vratila sam se u vrijeme kada sam bila tek djevojčica.

Prvo na što sam pomislila, bila je moja majka. Ta krhka žena koju je život ispio u tolikoj mjeri da je prerano ostarjela, borila se da mi omogući ono najosnovnije poput lavice. Nju život doista nije mazio. Bio je nemilosrdan prema njoj. Ušla je u brak sa mojim ocem, ostala trudna, a onda je on prokockao sve ono što su imali. Naravno, napustio ju je. Više mu nije bila potrebna. Nije mu mogla ništa dati, pa umjesto da se brine o nama, mi smo mu bile teret. Sa mnom u naručju pronašla je malenu sobicu. Bila je bez sredstava za život, bez posla i sjećala sam se da je mene vodila dok bi čistila urede ili stubišta po zgradama. Bilo je dana kada nismo imale što jesti, ali i onih koji su mi se urezali u sjećanje, onih kada sam ja jela a moja majka tvrdila da nije gladna. Tada sam vjerovala da je to tako, no iz ove perspektive sam znala da je ona zadnje jelo davala meni.

UVIJEK SAM NOSILA IZNOŠENU ODJEĆU

Bez obzira na cijelu situaciju, ipak sam bila sretna jer sam imala njenu ljubav. Ona me je štitila od svega. Bila je moj anđeo koji je bdio nada mnom, anđeo koji je zakidao sebe da bi meni dao. Samo majka može biti toliko nesebična i samo se ona može žrtvovati.

Sve je bilo donekle u redu dok nisam pošla u školu. Dok su druga djeca blistala u novoj odjeći, ja sam nosila odjeću koja je bila uredna, ali iznošena, i koju je netko mojoj majci dao. Nije bilo rijetko da bi mi ta odjeća bila prevelika ili premalena. Meni to nije bio problem, ali su djeca znala biti i te kako okrutna. Već prvih nekoliko dana školovanja, djeca su mi jasno dala do znanja da nisam poželjna u njihovu društvu. Dok su se oni igrali, ja sam stajala po strani, sa čežnjom gledajući u njihov radostan smijeh. Nisam shvaćala što nije u redu. Nerijetko sam kući dolazila u suzama, prepuna dječje boli, svjesna nepravde koju sam proživljavala.

– Zašto se ostala djeca ne igraju sa mnom? – upitala sam majku.

Samo me je zagrlila. Vidjela sam suze u njenim očima. Pokušavala je prigušiti jecaje, ali nije uspjela. Moja bol je bila i njena, samo što ju je ona osjećala jačim intenzitetom. Svojom grubom rukom je milovala moju kosu.

– Igrat će se – rekla je čvrsto.

– Kada? – upitala sam je radoznalo.

– Znaš… – uvijek je sa mnom razgovarala kao s odraslom osobom. – Ja ti ne mogu priuštiti ono što oni imaju. Boli to, Majo, ali ću dati sve od sebe da i ti budeš poput njih. Dokle seže ova nepravda? – promrmljala je sebi u bradu.

– Nije važno – rekla sam s kajanjem. Znala sam zašto me djeca izbjegavaju. Nisam bila poput njih, niti je moja majka bila poput ostalih majki. Koliko god mi govorili da volimo zaviriti u dušu druge osobe, određuje nas ono što je vidljivo. Na žalost, to se nije promijenilo, čak sam imala dojam da je uzelo mnogo više maha nego što ga je prije bilo. Danas su djeca nosili mobitele, markiranu odjeću i onaj tko nije imao samo ono najbolje, osjećao se kao što sam se ja osjećala nekad davno.

– Ja se mogu igrati sama – rekla sam tiho.

Boljela me je moja malena duša. Nijedno dijete nije smjelo osjetiti nepravdu, ali sam ja rođena u njoj. To se nije moglo promijeniti. Sa čežnjom sam gledala kako su ostale djevojčice odjevene. Imale su haljine kakve ja nikada nisam ni vidjela. Sve su bile nalik na princeze, sve osim mene. Ali, ja sam bila mamina princeza, a moja majka je to naglašavala.

Gotovo cijelo školovanje sam bila izolirana na neki način. Možda su drugi mislili da sam se naviknula na to, ali nikada nisam. Dok su se oni igrali, ja sam sanjala o životu koji će biti bolji, o životu koji će biti pravedniji. Ne, nisam bila ljutita na majku. Što sam više shvaćala situaciju u kojoj smo se nalazile, sve više sam je voljela. Ta žena je dala meni sve što je mogla, i više od toga. Možda nisam imala najljepše haljine, ali sam imala najljepšu majku. Možda nisam imala uvijek za marendu, ali nisam bila gladna ljubavi. Ne, nikada se nisam pomirila sa spoznajom da će moj život biti nalik na njen. Vrlo rano sam shvatila da se sa sudbinom treba boriti. Nisam imala namjeru prepustiti joj se. Bila sam najbolji đak u školi. Gradila sam svijet u kojem sam bila sretna, upijala svaku novu informaciju i učeći sanjala.

Upisala sam gimnaziju. Razlika između mene i mojih novih školskih kolega bila je još izraženija. U to vrijeme moja je majka počela pobolijevati. Novca je bilo sve manje, a ja sam radila kad god sam mogla. Ne, nisam mogla sebi ništa priuštiti, ali smo barem imali što jesti, i krov nad glavom.

GDJE JE BIO OTAC DA JOJ POMOGNE?

Kad sam upisala fakultet, moja majka je umrla. Tada se sav moj svijet srušio. Ostala sam sama na svijetu, bez igdje ikoga. Za oca nisam čula godinama. Nije ga zanimalo čak ni jesam li živa, a i da jest, on nije bio ono što je trebalo biti. Zašto bi žalila za čovjekom koji nam je nanio samo zlo? Ono što je meni napravio, mogla sam mu i oprostiti, ali to što je moju majku uništio, nikada neću. Umrla je nesretna, a to je bilo ono što me je proganjalo. Da, dala sam sve od sebe da uspijem, i uspjela sam. Školovala sam se i radila. Brinula sama o sebi. Nerijetko bih zaspala na predavanjima, ali su profesori imali razumijevanja za mene. Znali su situaciju u kojoj sam se nalazila.

Nakon što sam završila fakultet, dobila sam odličan posao u kojem sam napredovala. Nitko od mene nije bio sretniji kada sam se preselila u podstanarski stan, onaj koji nije bio podrumski. Mislila sam da mi je tada svijet na dlanu, i bio je. Ono što su drugi imali i smatrali normalnim, za mene je bilo nedostižno. S uspjehom, raslo je i moje samopouzdanje. Bilo je bezbroj večeri kada sam žalila što moja majka nije živa. Da jest, mogla sam joj pružiti sve ono što nikada nije imala.

Pazila sam na garderobu. Svaki komad sam birala s pomnom pažnjom. Nisam pretjerivala, iako sam to sebi mogla priuštiti. Imala sam ja mnogo važnije ciljeve od nagomilavanja garderobe. Ostavljala sam svaki novčić sa strane, a nekoliko godina kasnije, kupila sam malen stan. Sa suzama sam ušla u njega. Bila sam sretna, ali mi je nedostajala moja majka. Sve što sam radila, radila sam da ona bude ponosna na mene. I bila bi da je živa. Nadala sam se da me ona gleda negdje sa nebeskih visina i da se raduje zajedno sa mnom. Sve u mojem životu se promijenilo. Imala sam dojam kao da mi je sudbina naklonjena onoliko koliko u djetinjstvu nije bila. Često sam znala stajati ispred ormara i promatrati svoju garderobu. Za mene je ona imala posebno značenje. Svaki komad sam čuvala i pazila, kombinirala tako da se mnogima činilo da imam mnogo više nego što sam uistinu imala.

Nakon što sam pronašla stan u kojem sam sada živjela, prodala sam onaj prethodni i napokon sam imala sve što sam željela. Bila sam omiljena, prihvaćena, imala sam društven život, ne bogat, već umjeren. Ja ni sa čim nisam željela pretjerivati.

Uredila sam stan po svojem ukusu i napokon odahnula. Negdje u to vrijeme, pronašao me je i otac. Kad su mi rekli da metraži, nalazila sam se u uredu. Kako sam se osjećala u tom trenutku? Radoznalo? Nisam osjećala ni mržnju, ali ni sreću. Nekakva ravnodušnost me je cijelu obuzela. Kad je ušao, nisam se potrudila ni ustati. Samo sam promatrala oronulog čovjeka ispred sebe. Ne, nisam imala dojam da preda mnom stoji osoba koja mi je dala život. Ispred mene je stajao stranac, koji me je napustio i za koga nisam postojala godinama. Odjeća mu nije bila uredna, kao ni izgled. Vidjela sam da nije promijenio način života.

– Izvolite – obratila sam mu se kao strancu. Ako su se u meni i počeli buditi osjećaji, zatomila sam ih. – Što želite? – upitala sam ga kruto. Trudila sam se da ne osjećam čak ni sažaljenje prema njemu. Pred očima mi je iskrsnuo život kojeg je moja majka živjela. Gdje je on bio da joj pomogne, da se brine za nas? Što sada želi? Znala sam da ću uskoro saznati odgovor na to pitanje.

– Došao sam te vidjeti – njegov glas je bio čudan. Nisam se sjećala kakav je nekad bio. To nije bila moja krivica. Što je on znao o meni? Mogla sam odavno umrijeti, mogla sam i dalje biti na rubu siromaštva, kao što sam veći dio života bila. Navikla sam se na pomisao da sam sama na ovome svijetu, a tako će i ostati.

– Oh! – izvještačeno sam mu se nasmijala.

Promatrala sam ga. Lice mu je obraslo bradom koja je bila stara nekoliko dana. Odjeća na njemu pamtila je i neka mnogo bolja vremena. Kosa mu je bila potpuno sijeda, a čelo izbrazdano dubokim borama. Imao je tamne podočnjake. Kockanje mu očito nije bio jedini porok, jer se očito odao i alkoholu. Jesam li trebala imati milosti prema njemu? Da je bilo koja druga osoba stajala ispred mene u stanju u kojem se on nalazio, imala bih više milosti. Bojala sam se da je za njega neću imati, jer od mene nije zaslužio ništa.

– Zar? – upitno sam ga pogledala. – Na ulicu si izbacio svoju suprugu koja me je držala u naručju. Sada sam odrasla, odavno sam odrasla. Da si me sreo na ulici, sigurno me ne bi prepoznao – rekla sam glasno. Znala sam da nije očekivao ono što će čuti. A kakva su njegova očekivanja mogla biti? Došao je tražiti milost od kćeri prema kojoj nije imao milosti. Da, život sve naplati, svaki grijeh biva okajan. On je najbolji dokaz.

DOŠAO ME SAMO UŽICATI NEŠTO NOVCA

– Pogriješio sam – rekao je skrušeno. Ne, nije se on kajao, on je nešto želio. Osobe poput njega nisu imale savjesti. Da jesu, nikada ne bi postupio onako kako je postupio. Lako je biti bahat prema onome tko se ne može oduprijeti, okrutan prema slabijem od sebe. Takve osobe su zapravo kukavice, svoju snagu dokazuju prema slabijima.

– Možda sam i ja sada pogriješila što sam te primila – rekla sam hladno. Bilo je očito da nije očekivao takve riječi. Nemirno se vrpoljio, premiještao s noge na nogu. Nisam se željela prepustiti osjećajima. U tom trenutku sam zatvorila srce. Kako god to čudno zvučalo, to je bilo istinito i sa razlogom.

– Ti si moja kći – rekao je riječi kojih bih se ja sramila izgovoriti da sam bila na njegovom mjestu.

– Po čemu? – upitala sam ga. – Što znaš o meni? – nastavila sam sa pitanjima. Pažljivo sam ga promatrala. Lice mi je bilo potpuno bezizražajno. Nikada nisam prošla pored prosjaka da mu nisam dala novac. Nikada to i neću ni učiniti. Voljela sam pomagati onima kojima je pomoć bila potrebna, ali njemu nisam željela. Možete mi suditi, smatrati da sam u krivu, ali ja njemu zaista nisam ništa dugovala. Baš ništa.

– Što znaš o majci? Znaš li gdje je? – ustala sam. Stajala sam nasuprot njega. Dijelio nas je samo stol. Koliko puta sam zamišljala naš susret, ali nijedan nije bio ni nalik na ovaj.

– Ne znam. Ako je tebi dobro, i njoj je – rekao je jedva čujno.

– Mrtva je već godinama. Život na kakav je bila osuđena, presudio je njenom krhkom tijelu. Sve si mi rekao – pokazala sam prema vratima.

– Došao sam… – moj otac nije pokazivao namjeru da ode. – Zašto bi mene zanimao razlog tvojeg dolaska? – upitala sam ga. – Nisi došao zato jer me voliš. Ako i jesi, prekasno si se sjetio te ljubavi. Ona najtanja i posljednja nit koja nas je povezivala odavno je prekinuta. Od mene nećeš dobiti ni jednog novčića.

– Nisi pomislila da želim biti dio tvojeg života? – otac nije odustajao.

– Nisam – priznala sam mu. – Niti to želim. U mojem životu nema mjesta za neke osobe iz moje prošlosti. Žao mi je ako sam te razočarala. I ti si mene. Po tome smo isti. Od mene ćeš otići praznih ruku, onako kako je moja majka otišla od tebe.

– Na koga si tako okrutna? – upitao me je.

Nasmijala sam se. – Očito na tebe – nisam se dala zbuniti. – Vrata su ondje – pokazala sam mu prema njima.

Još neko vrijeme je stajao. Možda sam mogla postupiti drugačije, ali bi to bilo ono što ja nisam željela. Bila sam sama i nije mi trebao parazit u životu, ne onaj koji bi iz mene izvlačio novac, nestajao i opet se vraćao po njega. To nisam željela. Ako me je netko volio, trebao me je voljeti na sve načine, a on nije ni na jedan. S time sam se odavno pomirila.

– Trebam nešto novca – rekao je bez ikakve nelagode.

– Što ti nije jasno? – upitala sam ga. – Imam, ali ga tebi ne dam. Imam, ali ga neću rasipati okolo. Još uvijek se sjećam koliko puta moja majka nije jela da bi meni dala obrok. Gdje si ti tada bio? Gdje si bio kada me je trebalo utješiti, pomoći mi? U to vrijeme ti nisam bila kći. Idi – rekla sam ljutito. – Od mene ništa nećeš dobiti – planula sam.

Nikada nisam gubila kontrolu nad sobom, ali u tom trenutku jesam. Kako je mogao? Ima li on savjesti? Ljudskosti u sebi? Nema. On je samo osoba koja ovisi o svojim porocima. Ništa njemu nije bilo sveto.

– Zato nema smisla da se opet vratiš. Ne želim te u svojem životu. Ti mi nisi otac. Pravi otac bi bio uz mene – vidjela sam da počinjem gubiti kontrolu. Ustala sam i otvorila vrata.

– Doviđenja, bolje rečeno, zbogom – ispratila sam ga bez imalo grižnje savjesti. Iako nisam željela, njegov me je posjet uzdrmao iz temelja. Još jednom mi je pokazao da trebam biti oprezna sa ljudima.

Pokušavao mi se još nekoliko puta približiti, ali novac od mene nije dobio. Odustao je. Njegov postupak je dokazivao da mu je novac bio jedini cilj. Nije me to trebalo boljeti, ali ipak nisam bila ravnodušna. Nastavila sam svoj život potpuno posvećena radu. Osobni život gotovo da nisam ni imala. Nekako sam se bojala vezati se za nekoga. Svi oni koje sam voljela su me ostavljali, ili me napustili. Na kraju sam ja bila ona koja je povrijeđena, a to nisam željela biti.

Zašto ovoliko radim? To pitanje sam samoj sebi sve češće postavljala? Imala sam sve, a ipak nešto je nedostajalo. Kao i svaka djevojka, i ja sam imala svoje snove, željela sam nekoga tko će me voljeti, nekoga s kim ću imati obitelj, no još uvijek nisam imala tu sreću da naiđem na ono o čemu sam sanjala. Sudbina kakvu je imala moja majka neće se ponoviti. Ja ni o kom nisam ovisila, nisam bila bez sredstava i krova nad glavom. Odavno sam donijela odluku da će mi karijera biti na prvom mjestu, a tek onda emocionalne potrebe.

OTIŠLA SAM IH UPOZNATI

S nestrpljenjem sam čekala proslavu godišnjice mature. Potrudila sam se da doista izgledam veličanstveno, ali ne i napadno. Živo me je zanimalo što je bilo sa ostatkom mojeg razreda. Znala sam da sam uvijek stajala po strani, no što će se dogoditi te večeri? Hoće li se povijest ponoviti? Hoće li ih se dojmiti moja nova garderoba, moje skupocjene cipele, nakit, torbica? Kao nikada u životu, željela sam dokazati da sam uspjela. Ipak sam se bojala razočarenja. Jedan dio mene je strepio od te večeri, a drugi mu se radovao. Nekako sam imala dojam kao da je sve isto kao nekad, samo što moja odjeća nije bila skromna. Ako su željeli suditi po odjeći, neka sude. Ovaj put se nisam bojala njihove okrutne osude. Možda su se i oni promijenili. Nadala sam se da su shvatili da je život mnogo više od lijepe garderobe.

Što se vrijeme više bližilo, ja sam postajala sve nervoznija. Po tko zna koji put sam prišla ogledalu, želeći se uvjeriti da je sve u najboljem redu. Samoj sebi sam morala priznati da nikada bolje nisam izgledala. Na licu nisam imala niti jednu boru. Tijelo mi je bilo vitko, s oblinama koje sam smatrala prenaglašenima za moj ukus. Potrudila sam se da naglasim samo ono najljepše na meni. I uspjela sam. Samopouzdanje mi je raslo. Što god da se dogodi te večeri, ništa me neće povrijediti.

Pozvala sam taksi i otišla na dogovoreno mjesto. Kasnila sam više od pola sata. Ne, nije to bila neodgovornost. Ja nikada nisam kasnila, nego nisam željela doći prva. U poslovnom svijetu prvo naučiš da je točnost na prvom mjestu, uz odgovornost, naravno. Koliko sam bila nervozna, shvatila sam pred ulaznim vratima. Dlanovi su mi se znojili. Napetost u meni je rasla. A željela sam ući samouvjereno i pokazati im kako nisu imali pravo kada su me izolirali.

Kad sam ušla, svi su se okrenuli prema meni. Nastao je muk, tišina koja je bila preteška.

Znala sam što im se sada događa u glavi. Pokušavali su u meni pronaći ono što sam nekad bila, no ta djevojčica više nije postojala. Sada sam bila poput njih, možda i iznad njih, ako sam htjela mjeriti po njihovim kriterijima. No, ja to nikada ne bih učinila. Uvijek sam voljela zagrebati ispod površine i upoznati osobu. Nisam željela griješiti kao što su oni nekad radili. Ponosno sam zabacila glavu i uz izvještačen osmijeh im prišla.

– Majo? – nekoliko je bilo u nevjerici.

SVI SU BILI IZNENAĐENI

Što su očekivali? Da se pojavim u iznošenoj odjeći, da me vide na dnu? Ja ih jednostavno nisam shvaćala. Pozdravila sam ih, promatrajući ih pojedinačno.

Da je mnogo vremena prošlo, najbolje su svjedočila njihova lica. Neka od njih gotovo da nisam mogla ni prepoznati. Neki su se fizički toliko izobličili da mi je to bilo naprosto nevjerojatno.

– To si doista ti? – upitala me je Lara. Ona je nekad bila najokrutnija. A u tom trenutku mogla sam prema njoj osjetiti ono što je ona osjećala prema meni, sažaljenje. Iako je na sebi imala skupu odjeću, s njom nije mogla skriti dvadesetak kilograma viška.

– A ti si? – prišla sam joj bliže. Vidjela sam kako se izraz njenog lica mijenja. Namjerno sam postupila onako kako jesam. Nisam mogla odoljeti. Na bezbroj njenih žalaca zloće, uzvratila sam samo sa jednim koji me je u potpunosti zadovoljio. Lara je pognula pogled. Bilo joj je neugodno. Sramila se svojih postupaka iz prošlosti ili stanja u kojem se nalazila. Nadala sam se da je ono prvo bilo u pitanju.

Nisam željela da se osjeća kao ja nekad, barem moj um to nije želio, ali dio mojeg srca svakako jeste.

– Lara! – pokušala sam popraviti ono što sam učinila uzvikujući njeno ime. – Promijenila si se – rekla sam uz očaravajući osmijeh. – Mnogo vas se promijenilo – pogledala sam u njih.

– I ti si – Lara je rekla tiho.

– Ja? – odmahnula sam glavom. -Imam dojam da sam se ja najmanje promijenila. Možda nosim odjeću koja je skupa i koja se razlikuje od one zbog koje ste me nekad izbjegavali, ali se ono što jesam nikada nije promijenilo. Niste se potrudili da me upoznate, samo ste me izolirali – nije mi bila namjera da to kažem, ali sam uvijek bila brutalno iskrena, pa sam tako postupila i u tom trenutku.

– Bili smo djeca – Lara je rekla. Kao i uvijek, voljela je voditi glavnu riječ. No, ovaj put bila je potpuno drugačija. Život je i njih promijenio, i to ne samo fizički. Dio njih sigurno nije bio uspješan, a dio nije bio ni na tragu svojih snova. Zato sam ja postigla mnogo više nego sam ikada pomislila da je moguće.

– Okrutna djeca – uzvratila sam. – Ja sam imala samo majku koja nije imala posao. I nju sam izgubila. Gledajući iz ove perspektive, mogu vam biti zahvalna za svu okrutnost. Iz nje sam crpila snagu i nisam odustajala čak ni onda kada sam po svakoj logici morala.

– Izgledaš predivno – Lara mi je prišla bliže. – Žao mi je za sve – rekla je iskreno. – Da mogu vratiti vrijeme, sve bih promijenila. Izgovor da smo bili djeca, samo je izgovor. Znam što je bilo posrijedi. Da bih uzdignula sebe, trebala sam poniziti nekoga, a ti si uvijek bila najslabija karika.

– Nije važno – odmahnula sam rukom. – To je prošlost – rekla sam uz osmijeh. – Ona koja me je oblikovala i iz koje sam izišla jaka toliko da me ništa ne može slomiti.

– To je očito – Lara je uzdahnula. Promatrala me je. Nije skidala pogled sa mojeg lica. Sve ih je zanimala moja životna priča. Oni koji je nisu željeli čuti kada su trebali, sada su žudjeli od radoznalosti.

– Ovako ćemo – podigla sam ruku. – Ja ću ispričati svoju priču, a svi ostali svoju – nisam željela da se ostali osjećaju zanemareno. Ipak, dio mene je uživao u toj pažnji kojom sam bila okružena. Nakon što sam čula sve priče, zaključila sam da sam ja ipak imala sreće. Ja sam sve loše prošla u djetinjstvu, a neki od mojih školskih kolega je to prolazio u sadašnjosti.

Na moje iznenađenje, ostatak večeri je prošao ugodno. Po prvi put sam se osjećala prihvaćenom od njih. To me je ispunilo ponosom. Čak i oni koji su bili skromno odjeveni, nisu bili izdvojeni, a i da jesu, ja bih se pobrinula da ne budu ili bih zajedno sa njima napustila zabavu koja tada ne bi imala smisla.

Mnogo toga se promijenilo sa odrastanjem. Mnogi su promijenili svoja stajališta, svi smo voljeli misliti da smo postali bolji, a ja sam se nadala da je većina imala pravo da to i misli. Ja sam znala sve svoje prednosti, ali i mane. Te sam večeri bila uistinu sretna, prihvaćena, obožavana na neki način. Svi kao da su se trudili ispraviti prošlost, a ako im je to bio cilj, to im je pošlo za rukom. Kada sam se našla u udobnosti svojeg stana, zaplesala sam od sreće.

MAJKA MI JE BILA I UZOR I SNAGA

– Da me barem možeš vidjeti, majko! – sa žaljenjem sam rekla. – Sigurno bi cvjetala od ponosa – govorila sam sa nadom da me ona može čuti. Istina, na neke svoje postupke nisam bila ponosna, barem kada je moj otac bio u pitanju, ali i dalje mislim kako sam tako trebala postupiti.

Nisam trebala njegovo prisustvo kupovati novcem, niti prijateljstva skupom garderobom. Samo sam se pridržavala svojih uvjerenja koja nikada neću promijeniti.

Skinula sam odjeću, okupala se i odjenula spavaćicu. Uživala sam u miru kojim sam bila okružena. Nadala sam se da će jednog dana moj dom biti ispunjen dječjim smijehom. Gotovo sam sve želje ostvarila, a došlo je vrijeme da počnem na sebe misliti kao na ženu i na potrebe koje sam kao žena imala.

Odbila sam bezbroj poziva za izlazak. Možda zato što se još uvijek nije pojavio onaj koji će u potpunosti osvojiti moje srce, a kada se to dogodi, ja ću biti spremna na prepuštanje. Tih se snova nikada nisam odrekla. Dio muškaraca je čak i zazirao od mene. Oni su se bojali uspješnih žena, a ja sam s ponosom mogla reći da sam bila jedna od njih.

Uživala sam u poljupcima sreće kojima me je obasipao život. Znala sam cijeniti svaki lijep trenutak kojeg sam imala. Od malenog problema nikada nisam radila veliki. Život nikada nije samo lijep. Da je tako, ja sam to najbolje znala. Isto tako nisam znala koliko će ova sreća trajati. Zato sam u njoj uživala, radovala se i nikada nisam plakala za onim što nemam, nego sam se borila da to dobijem, ako je ikako moguće.

Da, kada bih se okrenula iza sebe i pogledala u prošlost, mogla sam zaključiti samo jedno. Život mi je pokazao mnogo svojih strana. Od mene je napravio ono što sam u ovom trenutku bila, a ja sam doista bila ponosna na svoj uspjeh, na put koji sam izabrala. Na tom putu nije postojala niti jedna mrlja koje bih se trebala sramiti. Živjela sam po nekim svojim pravilima, po savjetima svoje majke, jer nijedan nisam zaboravila.

Da, moja majka je bila moj uzor, bila je moja snaga, bila je ona koja me je naučila strpljenju. Bolji uzor od nje nisam mogla imati, samo mi je žao što joj nisam mogla uzvratiti za sve ono što je ona meni pružila.

Jednog dana, svu ljubav koju osjećam u sebi, poklonit ću svojoj obitelji, muškarcu koji će osvojiti moje srce i mojoj djeci, a želim ih imati barem troje. Nadam se da će mi se i ta želja ostvariti te da ću i dalje biti miljenica sreće, kao što sam bila u posljednjih nekoliko godina.