Skupo plaćena izdaja

Moje su prijateljice često plakale nad vlastitim životima. Proklinjale su nesretnu zvijezdu, lakomislene muškarce, ranjena srca… Mjesecima bi jadikovale nad gorkom sudbinom ili nesretnim spletom okolnosti, a da se istovremeno nisu pomaknule s mjesta. Prigovarala sam im, pokušavala ih savjetovati, ali bi moji savjeti najčešće završavali podsmjehivanjem. Ja sam za njih bila čudakinja i “muškarača”, kako su me običavale zvati. Uvijek sam stvari uzimala u svoje ruke, stiskala zube od bola, gurala naprijed i gutala suze. Za razliku od njih, nikada nisam vjerovala u zapisanu sudbinu, niti unaprijed isplaniranu nesreću. Kako tada, tako i danas živim u uvjerenju da je svatko krojač svoje sreće. Vjerujem u napor, trud, učenje, iskustvo i dokazivanje.

Nije mi bilo lako. Život me nikada nije mazio. Iza mene su mnoge probdjevene noći, mnoge kapljice znoja, mnogi umorni dani. Svjesna sam da je moja života priča samo jedna u nizu mnogih, ali svakoga od nas osobne rane najviše peku. S pedeset godina svašta sam prošla, a danas sam konačno skupila snage podijeliti s nekim svoju bol. Znam da će moju tugu i sreću čitati nepoznati ljudi, ali često puta s neznancima je lakše podijeliti osjećaje. Imala sam samo pet godina kada mi je mama umrla. Bilo je to jedne siječanjske noći dok je vani padao snijeg i malenim selom vladala ciča zima.

– Dragica je umrla- sjećam se oštrog glasa svoje tete.

– Mama?- zaplakala sam, ne usuđujući se ponoviti njezine riječi.

– Tako je za sve najbolje – odgovorila je.

– Nije! – uskliknula sam sa suzama u očima i potrčala u sirotinjsku sobicu.

Na malom, trošnom krevetu ležalo je beživotno tijelo moje majke. Izmučeno lice, izgladnjelo, mršavo tijelo i dugi prsti više nisu imali snage za životnu borbu.

– Mama, mama, otvori oči. Nemoj me ostaviti- plakala sam, ali odgovora nije bilo.

Izmučena dugogodišnjom bolešću, mama je napokon pronašla mjesto za vječni odmor. Mojim dječjim suzama nije bilo kraja. Od tog dana, znala sam da sam sama na svijetu. Oca nisam ni poznavala, a djetinjstvo sa starim maminim tetama nije mi bilo lijepo. Obje su tete imale svoju djecu. Jedna je bila udovica, a druga nikada ni nije spominjala partnera. Tri žene: moja mama i njih dvije, oduvijek su živjele zajedno. Za mamina života, obzirom da je ona jedina privređivala u kuću, poštivala se njezina riječ. S maminim odlaskom u nebeska prostranstva, ja sam postala kao Pepeljuga iz bajke. Obavljala sam razne, teške poslove neprimjerene za moju dob, služila tete i njihovu djecu, a zbog najmanje zamolbe, bila sam kažnjavana pogrdama i batinama.

– Što si ti umišljaš? Odakle nam novac za nove cipele? Što onda ako je na tvojima rupa? Doći će proljeće i ljeto, a tada će ti i noge biti suhe. Ne gnjavi uvijek – derale su se nervozno, dok su istovremeno nastojale svojoj djeci omogućiti bolji život.

Pohađala sam osnovnu školu, a istovremeno pomagala u kućanskim poslovima kod bogatih susjeda. Stara susjeda oduvijek me voljela i često mi je puta osim namirnicama, plaćala i novcem. Vidjela je kako teče moj gorki život s tetama i uvijek me žalila.

– Marija, ti si zaradila taj novac. Kupi si cipele i toplu vestu – savjetovala mi je jednom prilikom. Predomišljala sam se, ali i odvažila i poslušala je. Prešutjela sam tetama zarađeni novac i toplo se odjenula. Nikome ne mogu opisati kakve su me batine tada snašle. Danima sam sva plava hodala u školu, ali i na posao kod susjeda. Vestu i cipele su mi naravno oduzele i dale svojoj djeci.

Noćima sam plakala bez glasa i obećavala samoj sebi kako neću cijelog života biti jadna i ovisna o njima. Nakon što sam završila osnovnu školu, izrazila sam tetama želju za daljnjim obrazovanjem.

– Ni naša se djeca nisu obrazovala – odvratila je jedna teta.

– Oni su lijeni i ne vole školu. Bili su loši učenici – rekla sam im istinu u lice.

– Ni tebi ne pomaže što si bila najbolja. Nemamo novca za tvoju školu. Seljančica bi postala gradska damica – rugale su se i jedna i druga, ali ja nisam odustajala. Imala sam svoj plan i znala da moram biti uporna. Sa šesnaest godina i malo ušteđenog novca, pobjegla sam od kuće i uputila se u obližnji grad. U nepoznatom gradu nije mi bilo lako, ali sam bila spremna podnijeti svaku nevolju. Zaposlila sam se kao čistačica, upisala gimnaziju, a kad sam je završila, pronašla posao kao učiteljica u školi.

Zajedno sa mnom, u školi je počela raditi i Anđelka. Bila je dvije godine starija od mene i čim smo se ugledale, vjerovala sam kako sam pronašla iskrenu i vjernu prijateljicu. Bila je simpatična i draga, nasmijana i uvijek spremna na šalu. Odrasla je u gradu, poznavala svaku uličicu i rado me sa sobom vodila u obilazak. Pokazivala mi je gradske znamenitosti, pričala povijesne priče, upoznala sa svojim društvom. Za razliku od mene sirotice, ona je bila kći imućne obitelji. Živjela je u velikoj kući, imala svoju sobu, skupu garderobu i novca da si priušti što poželi. Ja sam plaćala podstanarsku sobicu, hranila se, pokušavala preživjeti od skromnih učiteljskih primanja, ali i svaki mjesec nastojala ponešto uštedjeti za crne dane.

– Marija, večeras u kući organiziram zabavu. Želim da i ti dođeš. Pozvala sam neke prijatelje koje već poznaješ, a ostale ćeš upoznati – pozvala me jednog dana. Do tada, ja nisam znala što znači zabaviti se. S oduševljenjem sam prihvatila njezin poziv. Moja mladost kucala je u cijelom biću i vapila za vršnjacima. Odjenula sam najbolju haljinu, lijepo se počešljala, nabacila koju kapljicu samopouzdanja i osmijeh na lice te polako krenula na zabavu k prijateljici.

Kad sam stigla u dom njezinih roditelja, Anđelka me dočekala nasmiješena i širom raširenih ruku.

– Dođi, svi jedva čekaju da te upoznaju – rekla je, uhvatila me pod ruku i povela u prekrasno namještenu i svečano uređenu prostoriju.

– Ovo je Ivan, a ovo moja prijateljica Marija – predstavila me zgodnom mladiću, a potom se okrenula i pohitala k ostalim gostima.

– Danas joj je rođendan, stoga nije čudo što je malo luckasta. Sva se uživjela u svoju proslavu, a siguran sam da je i malo popila – našalio se Ivan na Anđelkin račun.

– Danas joj je rođendan? – zaprepastila sam se i istovremeno začudila što mi ništa o tome nije rekla.

– Da – odvratio je Ivan zbunjeno. Vjerojatno sam izgledala smiješno u svom čuđenju, pa je Ivan odmah promijenio temu. – Zajedno radite? – pitao me.

– Da. Odakle je ti poznaješ? – pitala sam kako bih skrila nelagodu od njegovog napadnog promatranja i prekrasnih očiju koje su živo letjele s moje kose, na moje tijelo i lice.

– Zabavljali smo se neko vrijeme.

– Više niste zajedno? – pitanje mi se otelo samo od sebe.

– Ne. Ona je draga djevojka, ali ja sam uvijek želio lijepu ženu poput tebe. Imaš prekrasnu kosu, oči boje vedrog neba, prelijepo tijelo i najljepši osmijeh na svijetu – šapnuo mi je na uho.

Bilo je to prvi puta u životu da mi je muškarac rekao takve riječi. Topila sam se od njih, a moje usamljeno srce očajnički je trebalo ljubav. Spustila sam pogled naprosto se ne usuđujući ponovno ga pogledati. Uvijek sam u trenucima nedoumice i stida spuštala pogled k zemlji.

– Marija, želiš li prošetati sa mnom? – opet mi se obratio, a u tom trenutku k nama se vratila Anđelka.

– Vidim da uživate zajedno. Stvarno ste lijep par – veselo je govorila, a ja sam je povukla za rukav i zamolila da mi pokaže gdje je toalet kako bih mogla “napudrati nos”.

– Zašto mi nisi rekla da ti je rođendan? – zaprepašteno sam pitala.

– Nisam željela da se time opterećuješ. Sviđa li ti se Ivan? On je liječnikov sin, a tata mu je iznimno bogat. Student je medicine, vitak i visok, vragolast i istovremeno drag. Prekrasan je, zar ne? – odvratila je.

– Rekao mi je da ste hodali. Još ga voliš?

– Glupost. Niti sam ja bila njegov tip žene, niti je on bio moj tip muškarca. Probali smo, ali ubrzo shvatili da nismo jedno za drugo. Sviđa ti se, zar ne? – gledala me svojim pronicavim pogledom. Neiskusna u ljubavi i s muškarcima, lako sam odavala svoje osjećaje.

– Rumeniš se u licu. To je znak da ti se sviđa – zaključila je i nastavila me nagovarati na vezu s njim.

Nakon što me je napustila, Ivan nije gubio ni trenutka. Ponovno mi je prišao i poklonio mi crvenu ružu.

– Ukrao sam je iz Anđelkine vaze, ali naprosto nisam mogao odoljeti da najljepšem cvijetu ne poklonim cvijet – rekao je, pružio mi ga i svojim prstima pomilovao moju ruku. Nešto u meni se pokrenulo, a razigrani leptirići započeli su ples u mom trbuhu. Ruke su mi drhtale, čelo se znojilo, ali mi je iznimno godila Ivanova blizina i njegove lijepe riječi. Te večeri po prvi sam puta zaplesala s muškarcem, ali i dobila prvi ljubavni cjelov. U samo nekoliko sati silno sam se zaljubila, stoga sam oduševljena prihvatila Ivanov poziv u šetnju. Nekoliko dana svakodnevno smo se viđali, a Anđelka je javno podržavala našu ljubav.

Željela je sve znati, o svemu biti obaviještena, a ja sam naivno vjerovala u njezino savršeno prijateljstvo. Povjeravala sam joj tajne svoga srca, dijelila s njom svoj ljubavni ushit i cijenila je kao nikoga do tada.

– Ti si savršena prijateljica – rekla sam joj jednom zgodom.

– Zašto? – veselo je upitala.

– Zato što nitko nikada nije bio tako dobar i drag prema meni. Znam da si ti najbolja prijateljica koju čovjek može zamisliti. Ti si apsolutno savršena prijateljica – rekla sam s oduševljenjem i istinski joj bila zahvalna na svemu što je za mene učinila. Ivanova i moja veza brzo je napredovala, a kad sam mu rekla da sam u drugom stanju, nije dvojio.

– Marija, udaj se za mene – zaprosio me i poskočila sam od radosti.

– Draga, pazi što radiš. Ne smiješ skakati, trudna si – prekorio me i zagrlio. Prepustila sam se njegovim milovanjima, ljubavnim riječima i ushićena ljubavlju, kovala planove za budućnost.

– Što kažu njegovi roditelji? – upitala me Anđelka pošto je čula.

– Još ne znaju.

– Oni te nikada neće prihvatiti za snahu. Oni neće vidjeti tvoju ljepotu i dobrotu, već će smatrati da želiš iskoristiti njihovog sina. Oni će se prije odreći Ivana i odbaciti ga, nego prihvatiti tebe u svoju obitelj – izrekla je riječi kojih sam se i sama u dnu svog srca pribojavala.

– Zar su tako strogi? – upitala sam sva očajna i priznala joj da sam i sama o tome razmišljala.

– Voliš li Ivana iz sveg srca? Jesi li za njega spremna sve učiniti? Onda ga ostavi. On još nije završio studij. Njegovi se generacijama bave medicinom i očekuju da i on nastavi tradiciju. Ukoliko se oženi, morat će prekinuti studij i njegovi će mu uskratiti financijsku pomoć. Želiš li da ga se njegovi zauvijek odreknu zbog tebe? – kao da me gađala tamo gdje sam bila najslabija.

– Naravno da ne želim – odgovorila sam, a niz obraze su mi klizile suze.

– Možda me njegovi ipak prihvate? – pitala sam bojažljivo.

– Sumnjam. Dobro ih poznajem, ali vidjet ćeš kako će se situacija razvijati – savjetovala me prijateljica, a njezine riječi samo su potaknule moje najcrnje slutnje. Ubrzo mi je i Ivan donio loše vijesti. Razgovarao je s roditeljima, ali mi i priopćio da me ne žele upoznati.

– Oprosti, oni su snobovi i nije mi jasno da ne mogu prihvatiti moju sreću. Moja bračna ponuda još uvijek stoji. Uostalom, nećeš se udati za njih, već za mene. Prekinut ću studij i zaposliti se. Nekako ćemo već preživjeti. Važno je da se volimo – rekao je i čvrsto me zagrlio. Poželjela sam da vrijeme zauvijek stane i da tako zagrljeni ostanemo zauvijek. Svaka Ivanova riječ parala mi je srce i ja sam uvidjela kako su se obistinile Anđelkine riječi slutnje. Ona me i dalje savjetovala da netragom odem, a zbog silne ljubavi prema Ivanu, tako sam na koncu i učinila. Moj trbuh svakog se dana vidio sve više i napokon sam donijela čvrstu odluku. Dala sam otkaz u školi, spakirala kovčeg i nekoliko krpica, sjela na vlak i odvezala se u glavni grad. Srce i duša pucali su mi od bola. Vjerovala sam da ispravno postupam i nadala se kako će se zbiti čudo. Znala sam što znači ne imati roditelje i nisam mogla dopustiti da se Ivanovi zbog mene i mog nedostojnog porijekla, odreknu svog sina. Vjerovala sam kako bi mi unatoč svojoj dobroti to zamjerao do kraja života, a s takvim teretom naprosto nisam mogla živjeti.

U veliki, nepoznati grad stigla sam slomljenog srca, ali s vidljivim dokazom velike ljubavi. Cijelog dana tumarala sam po gradu, a kad se spustila noć, navratila sam u prvu gostionicu koja mi se našla na putu. Umorna i tužna, od vlasnice sam zatražila najjeftiniji objed i šalicu toplog čaja da me malo smiri.

– Tek si stigla? – odmah joj je sve bilo jasno.

Potvrdila sam, a kad me upitala kamo idem, suza mi se izdajnički otela iz oka i potekla niz blijedo lice.

– Nemaš kamo? – pitala je.

– Nemam. Pobjegla sam kako bi čovjek kojeg volim mogao biti sretan – jedva sam promucala.

– Ja ću ti iznajmiti malu sobicu ako želiš – predložila je, a ja sam joj zahvalno pružila ruku i počela brojiti ušteđeni novac.

– Spremi to. Trebat će ti za dijete. Kod mene se možeš hraniti i smjestiti, a pomagat ćeš mi dok budeš mogla – rekla je.

Nikada neću zaboraviti dobrotu kojom me obasula ta žena Nada. Baš kao što joj i ime kaže, ta mi je žena ulila nadu u život. Prema meni se odnosila zaštitnički i s razumijevanjem, tako da sam često puta u njoj gledala drugu majku. Pomagala mi je u svakom trenutku, a posebno kada sam rodila Ivana. Nadu sam proglasila njegovom kumom i ona se uvijek spremno brinula za njega.

Nakon poroda radila sam kao konobarica kod Nade, a s vremenom kako je ona starjela i bolovala, ja sam preuzimala posao. Gostionica je pod mojim vodstvom postala restoran na dobrom glasu i bila sam sretna što sam barem toliko mogla vratiti Nadi za svu ljubav koju mi je pružala. Nada je u meni gledala kćer koju nikada nije imala, a ja u njoj dobrostivu majku koju sam već na pragu života izgubila.

S Anđelkom sam se redovito dopisivala i kada je moj sin imao tri godine, obavijestila me da se Ivan oženio.

“Ne možeš ga zato prekoriti. Bio je izluđen zbog tvog nestanka. Silno je patio i napokon je pristao na brak kojeg su mu ugovorili roditelji. Možda ipak nisi trebala otići bez riječi” – stajalo je u Anđelkinu pismu. Srce mi je vrištalo od bola dok sam čitala njezine retke. “Sada je sve izgubljeno. Moj sin nikada neće imati oca” – pomislila sam i zaplakala iz sveg glasa.

Nada je baš bila naišla pored moje sobe, pa kad je začula glasno jecanje, tiho je pokucala.

– Opet plačeš? Isplakala si more suza i svejedno nisi sretna. Zaboravi prošlost. Ivana si se odrekla, unatoč tome što sam to oduvijek smatrala ludošću. Ostavi njega nek’ počiva u prošlosti, a ti se osvrni oko sebe. Mlada si žena, sposobna si i dobrog srca, a mnogi muškarci iz gostionice rado bi te prosili – savjetovala me Nada, ali tog puta nisam mogla poslušati njezin savjet. Mozak je znao da bi tako bilo najpametnije, ali srcu nisam mogla zapovijedati, tim više što su me sinove oči svakodnevno podsjećale na oči njegova oca. U dugim noćima zamišljala sam Ivanove strasne poljupce, milovanja njegovih toplih ruku i zagrljaje ispod zvjezdanog neba. Sjećala sam se kako mi je obećavao sunce i mjesec, vjeru i ljubav, sreću i povjerenje, a na kraju sam ja bila ta koja nije imala niti malo vjere u njega. Jedan dio mene žalio je zbog načina na koji sam glavom bez obzira pobjegla od njega, a drugi je i dalje mislio da sam ispravno postupila. Suprotni osjećaji svakodnevno su mi kidali biće, a kad je Ivan odrastao i pošao u školu, zatekao me svojim pitanjem:

– Mama, gdje je moj otac? Zašto nikada ne želiš razgovarati o njemu? – zaskočio me. Nisam mogla suspregnuti suze.

– Sine, tvoj otac je umro – slagala sam, uvjerena da je tako zaista najbolje za sve nas skupa.

Posao konobarice bio je mukotrpan i naporan, ali najgori od svega bio je život bez muške ljubavi i oslonca. Živjela sam za sina i njegove želje, a na sebe sam potpuno zaboravila. Uz Nadu, kuharicu Miru i čistačicu Evu stekla sam prijateljice, koje su baš kao i ja imale nesretan život. I dok su one proklinjale svoju sudbu i međusobno se tješile, ja sam odmahivala rukom i zbog sina se smiješila i kad mi je bilo najteže. Noćima sam plakala u svojoj samoći, ali s jutrom sam bila vedra i nasmijana. Željela sam da me Ivan pamti kao sretnu i veselu, optimističnu, razigranu i pomalo šašavu majku koja će ga uvijek voljeti i štititi od svih nedaća.

Anđelkina pisma redovito su me obavještavala o novostima u životu moje ljubavi. Uvijek sam joj bespogovorno vjerovala i nikada u nju ne bih posumnjala.

Zamjerala sam joj jedino što mi je rijetko pisala o sebi, a i to bi uglavnom bile šture informacije. “Kod mene ti je sve po običaju: isti posao, isti prijatelji s kojima se družim, ista roditeljska kuća” – uglavnom je tako izvještavala o svom životu. Zanimalo ju je sve u vezi mene, a ja sam joj iskreno pisala. O svojoj ljubavi odavno sam prestala pisati, znala sam da to ionako nema smisla. Pisala sam o sinu, o poslu, o dobrim prijateljicama koje su na neki način bile moje životne družice. Tog sam jutra ustala vrlo rano i, ranije nego inače, otvorila restoran. Neki čudni osjećaj cijelu mi je noć uznemirivao misli i tijelo, stoga sam odlučila prionuti na posao i na njega što prije zaboraviti. Skuhala sam tople napitke, jer je jutro bilo iznimno hladno, a iz obližnjih poduzeća djelatnici su prije posla često k meni navraćali na topli napitak. Znala sam da će i toga jutra biti tako i nisam se prevarila. Bilo je tek sedam sati, a gotovo pola restorana bilo je puno. Užurbano sam posluživala doručak kad sam na vratima restorana ugledala Anđelku. Dotjerana i spremljena, upravo je veselo čavrljala s nekim muškarcem. Na njega u prvom trenutku nisam ni obratila pažnju. Netremice sam gledala Anđelku, očekujući da se naše oči susretnu. Anđelka je očito bila zauzeta te se s muškarcem smjestila za jedan od stolova u kutu. Muškarac mi je sada bio okrenut leđima i nisam ga mogla dobro vidjeti, ali on me nije ni zanimao. Željela sam pasti u naručje staroj prijateljici, sigurna da me upravo ovdje, na adresu na koju mi je godinama pisala, došla potražiti. Luda od sreće promatrala sam je iza šanka, a kako na mene uopće nije obraćala pažnju, uzela sam poslužavnik i pomalo teatralno prišla stolu za kojim je sjedila.

– Dobro jutro, izvolite – nasmijano sam rekla i pogledala je. Anđelka se skamenila od zvuka mog glasa. Gledala me je uplašeno kao da vidi priviđenje.

– Ma- ma… Marija? – jedva je promucala.

– Ja sam – nasmijano sam rekla i pružila ruke prema njoj. Anđelka se ustala, a izraz na njezinom licu silno me začudio.

– Zašto me tako čudno gledaš? Zar sam se toliko promijenila? Drago mi je da si konačno prihvatila moj prijedlog da me posjetiš.

– Promijenila si se, ali na bolje. Sada si još ljepša nego nekada – čula sam muški glas, a srce mi je poskočilo od radosti. Nisam morala razmišljati tko je, znala sam da je Ivan muškarac koji sjedi preko puta moje prijateljice. Polako sam usmjeravala svoj pogled, a kad su nam se oči srele, Ivan je ustao, poskočio i primio me u naručje.

– Kako si samo lijepa! – tepao mi je, uhvatio me oko struka, podigao u zrak i stao vrtjeti i ljubiti kao da smo se jučer rastali.

– Ivane, svi nas gledaju – rekla sam, ali nisam mogla skriti beskrajnu sreću koja me obuzela.

– Neka nas gledaju. Imaju i što vidjeti – rekao je i konačno me spustio, a potom ponovno sjeo nasuprot Anđelki.

Njezino lice oblilo je mrtvačko bljedilo.

– Anđelka, jesi li dobro? – zabrinuto sam pitala, a ona nije odgovarala. Ivan je nekoliko trenutaka gledao mene, a potom nju.

– Ti si znala gdje je Marija, zar ne, Anđelka? – upitao ju je, a ona je šutjela poput kamenog kipa.

– Naravno, redovito smo se dopisivale – odgovorila sam umjesto nje.

– Znala si gdje je i to si mi krila sve ove godine? – Ivan je bio sve glasniji, a ja sve zbunjenija.

– Anđelka – zazvala sam njezino ime, a ona je zaplakala.

– Oprosti mi, toliko sam ga voljela da sam te se morala riješiti – promucala je tiho brišući suze.

– Molim? – ništa mi nije bilo jasno.

– Rekla mi je da si pobjegla s ocem svog djeteta i da mi više nisi mogla lagati. Rekla mi je da si se udala. Gdje ti je suprug? Uvjerila me da me nikada nisi voljela i kako si me željela iskoristiti. Nakon dugogodišnjeg nagovaranja, prihvatio sam roditeljski savjet i vjenčao se s njom. Kad nisam bio s tobom, bilo mi je sasvim svejedno s kime ću provesti ostatak života. Rekla mi je da se ni njoj nisi javljala, te da je silno nesretna što si je tako odbacila – bile su Ivanove riječi. Koljena su mi klecala, ruke drhtale, te sam ispustila poslužavnik na pod. Netremice sam gledala u ženu koju sam smatrala savršenom prijateljicom. Izdala me, prevarila i iskoristila moje povjerenje kako bi mi zabila nož u leđa.

– Oprosti, uvijek sam ga voljela i nisam mogla dopustiti da ga ti dobiješ – plakala je i dalje. Boljele su me njezine suze, ali sam istovremeno spram nje osjećala silno gađenje i odbojnost.

– Nisam se udala, nikada nisam ni pomišljala na brak. Anđelka me uvjerila da me tvoji nikada neće prihvatiti. Ostavila sam te, ali nije ona kriva što sam tako postupila. Tada sam bila kukavica i nisam se imala snage boriti za zajednički život. Mislila sam da mi nikada ne bi oprostio što bi se zbog mene udaljio od roditelja. S godinama sam shvatila kako sam pogriješila. Ne prođe noć, a da ne pomislim ne tebe. Još uvijek sanjam tvoje oči i poljupce, još uvijek zavaravam samu sebe da naša ljubav nije bila dovoljno jaka – sada sam i ja gorko zaplakala.

Mnoge stvari, kao i Anđelkina pisma, sada su mi bile jasnije. Gnušala sam se njezinog postupka i shvatila koliko sam u tom trenutku izgubila, samo zato jer sam joj vjerovala.

– Čije je bilo dijete koje si nosila? – pitao je Ivan bez ustručavanja, a u tom trenutku iz kuće je u restoran ušao i naš sin.

– Mama, odoh u školu – doviknuo je, a kad ga je ugledao Ivana, stao je kao ukopan i zapiljio se u njega.

– Mama, zašto mi ovaj čovjek toliko sliči? – upitao je.

Bio je to prvi susret oca i sina i obojica su bili podjednako zbunjeni. Promatrali su se bez riječi, a ja sam u zraku osjećala svu silnu snagu njihovih emocija.

– Zato što sam ti ja otac – Ivan je sam odgovorio na svoje i sinovo pitanje. – Kako se zoveš? – upitao je sina.

– Ivan.

U tom trenutku, Ivan je opet ustao od stola.

– Sine, tako si lijep i zgodan mladić. Nosiš moje ime. Marija, beskrajno ću ti biti zahvalan na ovom božjem daru – kroz suze radosnice tepala je moja ljubav i grlila malo mene, a malo sina.

Tog jutra, sva moja nesreća stostruko se naplatila. Petnaest dugih godina tjeskobe i samoće, sada je rezultiralo neopisivo vrijednom nagradom koja mi je stigla kada sam se sreći već prestala nadati.

Anđelka je sjedila i dalje plakala.

– Odlazi! – izderao se Ivan na nju u jednom trenutku.

Ustala se bez riječi, bez pozdrava i napustila restoran.

– Izgubila sam prijateljicu – promucala sam tužno.

– Ona ti to nikada i nije bila – odvratio je Ivan, a potom upitao možemo li sin i ja, zajedno s njim otići na neko mirnije mjesto. Pozvala sam ga u svoju sobu, a sin me gledao ubojitim pogledom.

– Mama, zašto si mi lagala sve ove godine? Zašto si rekla da mi je otac mrtav? – optužujući se izderao.

– Sine, ne ljuti se na svoju majku. Imala je težak život i donijela neke pogrešne odluke, ali je nemoj osuđivati. Sada sam vas slučajno pronašao i vjeruj mi, nadoknadit ću vam sve ove godine koje ste živjeli bez mene – u glasu sam mu osjećala neizmjernu toplinu i ljubav. Stare iskre opet su obostrano planule.

– Ostat ćeš ovdje i kad se vratim iz škole? Već kasnim – naš Ivan oduvijek je bio marljiv učenik.

– Ostat ću ovdje zauvijek, ukoliko me tvoja majka bude primila – odvratio je Ivan i namignuo mi. Naš sin je otišao u školu, a nas dvoje smo napokon ostali sami.

– Prokletnica. Nikada joj to neću oprostiti. Cijelo me je vrijeme trovala protiv tebe. Rastat ću se od nje što prije.

– Imate li djece? – upitala sam ga i pribojavala se odgovora.

– Djece? Što ti je? Da bih imao djecu, trebao sam s njom provesti barem jednu noć. Naš brak je oduvijek bio farsa. Za vanjski svijet smo glumili savršeni bračni par, ali nikada nismo konzumirali brak.

– Kako je to moguće? Zar je Anđelka pristala na to?

– To je bio uvjet ženidbe i ona je pristala. Pristala bi na sve što sam tražio od nje, samo da se uda – rekao je.

– Očito te beskrajno voli – zaključila sam.

– To nije ljubav, već opsesija. Ona je bolesna žena. Znala je da sam oduvijek volio i volim samo tebe. Vjerujem da si nikada neće oprostiti što joj je jutros pukla guma nedaleko od tvog restorana. Ruka pravde ipak sve kad-tad dohvati – osmjehnuo se Ivan.

– Sve mi se ovo čini kao neki loš filmski scenarij – promucala sam i naslonila glavu na Ivanovo rame.

– Draga, hoćeš li me čekati dok se zauvijek ne rastanem od te lude žene? – pitao me s puno ljubavi.

– Čekala sam te i kad nisam znala da ćeš doći, a sada sam spremna čekati i do sudnjeg dana -odvratila sam, a potom su moji snovi postali stvarnost.

Naša tijela prepuna žudnje i ljubavi, ispreplela su se i stopila u jedno. Cijeloga dana, sve dok se Ivan nije vratio iz škole, nismo izlazili iz moje sobe koju smo ispunili nježnostima. Nada je shvatila da se zbiva nešto veliko i nikome nije dala da me ometa.

– Kumo Nado, pustite me k mami i tati – u kasno poslijepodne začuli smo ljutiti glas našeg sina.

– Tati? – Nadin glas jecao je od sreće.

– Tako je. Pustite me k tati – ljutio se Ivan, a potom smo se i nas dvoje žurno odjenuli.

Ivan se ponio poput pravog muškarca i sve je pažljivo i polako objasnio našem sinu.

– Hoćemo li se viđati? Nećeš opet “umrijeti”? – Ivan je ozbiljno pitao oca.

– Sine, želim da se još danas doselite u moju kuću, tako ćemo se viđati svakodnevno. A što se smrti tiče, još ne planiram umrijeti – našalio se.

– A Anđelka? Što će biti s njome? – upitala sam tiho.

– Nadam se da si me ovog puta spremna slijediti i molim te, ne brini se više o nevažnim stvarima.

Vjerujem kako je odmah otišla k svojim roditeljima, a ukoliko i nije, osobno ću je onamo zauvijek odvesti. Više ne želim gubiti niti minute. Predugo sam bio bez vas i sada, kad mi je slučaj pomogao da vas nađem, neću se odvajati od vas – samouvjereno je rekao Ivan i sačekao dok smo sin i ja spremili u kovčeg nekoliko najosnovnijih stvari. Kako je automobil bio u kvaru, vlakom smo pošli u novi dom. Dočekala nas je prekrasna kuća, ali i Anđelka u njoj.

– Sutra ću podnijeti zahtjev za razvod, a znaš koliko prijatelja imam i da će mi svi pomoći. Bit ćemo razvedeni prije nego se okreneš. Gubi se dok nisam potpuno izgubio kontrolu – Ivan joj je ljutito obrazložio svoj stav.

Naš sin i ja gledali smo je sa žaljenjem, a ona je žurno pokupila svoje stvari i zauvijek napustila Ivanovu kuću.

Kako je i obećao, Ivan je uskoro bio rastavljen muškarac, a potom mi je ponudio brak. Nisam se dvoumila. Ljubav i život su mi još jednom pružili priliku i ja sam je iskoristila. Od tog zimskog jutra, budim se kraj voljenog čovjeka, a o prevari najbolje prijateljice šutjela sam sve do sada. Anđelka je prije dvije godine izvršila samoubojstvo, a dok sam na njezin grob polagala vijenac, srce mi je obuzela tuga. Najbolja prijateljica život mi je pretvorila u pakao, ali više joj ne mogu zamjerati. Svaka od nas skupo je platila svoju pogrešku. Moj sin je u međuvremenu diplomirao, a ja sam nakon Nadine smrti preuzela restoran. Moj Ivan je poznati liječnik u gradu i svakome rado pomaže. Njegova ljubav pomogla mi je da zaboravim teški život i paklene trenutke.

Čudo je kako se život promijeni u samo jednom kratkom trenutku i kako s dna brzo dođeš na vrh. Od nekadašnje sirotice, danas sam uvažena i poštovana gospođa, uspješna poduzetnica. Ne krivim, niti zahvaljujem sudbini. Sama sam se izborila za sve dobro u svom životu. Tako je i najbolje.

Facebook komentari