Sve sam žrtvovala za braću, ali neću i muža

– Uvijek sam mislila, kćeri moja, da će tvoja svadba biti za mene najsretniji dan u životu. Nemoj misliti da se sada manje radujem, ali ja tek sada imama osjećaj da odlaziš i napuštaš nas zauvijek. Nije mi bilo ovako teško kad si prvi put krenula u Njemačku i kad sam te godinama ispraćala. Nisi li me uvijek tješila riječima kako je to samo privremeno i kako ćeš se vratiti čim zaradiš nešto novca? Možda je taj tvoj Dietrich i dobar čovjek, pravi za tebe, ali vaš brak za mene znači da se više nikada nećeš vratiti kući. Tvoj dom će od sada pa zauvijek biti Njemačka, a to me boli – rekla je moja mama Katarina.

Kada su jecaji počeli pretresati njena krhka ramena, pobjegla je u kuhinju gdje može na miru pružiti oduška svojim suzama. Kao da će meni biti lakše ako ne gledam. Htjela sam skočiti i otići za njom. Htjela sam je natjerati da se vrati i sjedne pored mene, da me gleda u oči i vidi svu onu bol nakupljenu u njima. Neka dio te boli prijeđe i na nju. I neka zaboli. Ipak, znala sam da neću to napraviti. Ona je bila moja majka, za mene najveći autoritet na svijetu. Sve sam mogla napraviti i sebi dopustiti, ali podići glas na nju, to nisam mogla.

Uistinu, nikada nisam planirala da ću ostati u Njemačkoj. Sve je bilo privremeno, tek toliko da pomognem dok moja mlađa braće i sestre ne porastu i stanu na noge. Ja sam bila najstarije dijete i bilo je nešto najnormalnije da pomažem mlađima. Nisam nikada planirala ostati duže od nekoliko godina. Još kad sam odlazila, svima sam obećala da ću se brzo vratiti. Čim skupim nešto eura, eto mene nazad.

Koliko sam puta čula majku kako govori: “Kad se ti Melita vratiš kući, mi ćemo…” Kao da će se tada sve iz korijena promijeniti. Ništa drugačije nisu mislili ni drugi u kući. Kao da ću se tada pojaviti s najmanje milijun eura i riješiti sve njihove probleme. Bio je to san u koji su svi odreda vjerovali. I sad im taj san raspršila. Nema povratka kući, nema eura, nema ničega. Svi su me od reda napali kao da sam im ukrala budućnost. Nisu mi povjerovali kad sam im rekla da nisam ništa uštedjela. Na računu u banci imala sam jadnih pet tisuća eura koje će mi sada trebati za svadbu.

OTAC JE UMRO OD RAKA PLUĆA

Nisu pomogla nikakva moja uvjeravanja da se mojom udajom za njih neće mnogo promijeniti. Ja ću im i dalje pomagati koliko budem mogla. Normalno, neću moći toliko kao prije jer ne mogu više raditi u dvije smjene, ali mislim da više i nema potrebe. Moja mlađa sestra Jasna već dvije godine traži posao. Znam da posla nema, ali kad bi ona uistinu htjela, vjerujem da bi nešto i pronašla. Čaša mi se prelila kad me mama upitala što će ona jadna sada sama. Ona je još davno odlučila da će, kad se svi raziđu, ostati živjeti sa mnom. lako su kod kuće uz nju bile još Jasna i Sanja, ona je već sada počela plakati nad svojom sudbinom kao da je ostavljena od svih.

– Ja sam uvijek mislila kako ćeš se ti udati za nekog našeg čovjeka pa ćemo tu živjeti svi zajedno. Već sam zamišljala kako ćemo tu u voćnjaku napraviti lijepu kućicu – ponavljala je majka jedno te isto.

A kada se sjetim s koliko sam muke odvajala svaki novčić i slala im. Da se danas nađemo u istoj situaciji, vjerojatno bih ponovno napravila isto jer sve što sam im dala, dala sam sa srcem. Sam Bog zna kako je bilo teško i koliko sam se puta upitala zar baš tako mora biti. No, ja sam rođena kao prvo dijete i svoj sam teret sudbine morala tegliti još od početka. Otac Nikola, običan radnik, nije u svoje najbolje vrijeme mogao zaraditi dovoljno da prehrani svoju mnogobrojnu obitelj. Njemu i majci nije smetalo da na svijet ipak donesu šestoro djece. Otac je radio u cementari i godine proveo na kiši i zime su počele uzimati danak. Još dok sam išla u osnovnu školu, sve češće je pobolijevao. Zato je majka iz voćnjaka i vrta iza kuće uzimala i dušu. Na našem stolu nije bilo često mesa, ali uvijek se našlo domaće marmelade za namazati na kruh i svježeg voća.

Poslije osnovne škole upisala sam se u srednju ugostiteljsku jer je trajala samo tri godine i jer sam kao konobarica mogla dobiti lako posao. Prije no što sam uspjela zaraditi i dobiti svoju prvu plaću, bila sam je potrošila. Otac je umro od raka na plućima i morali smo nekako skucati novac i pristojno ga otpremiti. Još uvijek pamtim majčine riječi dva dana nakon pokopa.

– Melita, oca više nema i ti moraš zauzeti njegovo mjesto. Ja nisam nikada radila, niti sam sposobna zaraditi novac. Ti se moraš brinuti za mlađe. Odsad si ti glava kuće. To ne znači naređivati drugima, već se potruditi da im se nekako barem osigura kruh svaki dan. Želim da mi obećaš i da ćeš, ako se meni što dogodi, brinuti o mlađima kao da si ih ti rodila. Ti si najstarija i ti ih moraš izvesti na pravi put. Hoćeš li mi to obećati? – pogledala me tugaljivo.

Iako sam imala tek osamnaest godina, još onda sam shvaćala svu tragikomediju svog života, iako je bol za ocem još bila jaka, nisam mogla ne primijetiti koliko su majčine riječi sebične. Ona je bila jako religiozna i nikada ništa ne bi napravila protiv Boga, ali zar je baš morala roditi šestero djece? I onda, kad tata umre, jednostavno ih svaliti meni na vrat?

SAMA I S VELIKIM POREZOM

Unatoč svom mom trudu i prekovremenim satima, nikada nisam uspijevala zaraditi dovoljno. Uvijek je nekome nešto falilo, ili nove cipele za Tanju, ili su Ivanove cipele već odavno propuštale, ili im je trebalo kupiti knjige. O sebi nisam imala vremena ni misliti. Na sreću, na poslu sam nosila uniformu pa se o svom izgledu i odijevanju nisam morala brinuti.

Tamara, moja školska kolegica, imala je strica u Ingolstadtu. On je otvorio novi restoran i tražio konobarice. Molila sam je i preklinjala da mi sredi posao kod njega. Ne znam što je ona napričala sve o meni, no on je bez ikakvih pitanja rekao da si izvadim putovnicu i pripremim za put. Nikada neću zaboraviti osjećaj sreće i olakšanja na licima mojih sestara i majke kad sam izgovorila riječ “Njemačka”. Još nisam bila ni krenula, a oni su počeli računati u eurima. Unatoč strahu od neizvjesnosti i nepoznatog, i meni je laknulo. Raditi sam morala i kod kuće, a kako god bilo ne može biti gore nego što je ovdje.

Što da kažem kako je na mene, djevojčicu iz Podsuseda, djelovao sjaj Ingolstadta? Bogatstvo i raskoš na svakom kraju. Moje je oduševljenje novom sredinom raslo iz dana u dan – sve dok nisam primila prvu zaradu. Nisam nikako mogla shvatiti što se događa. Mislila sam da me gazda želi prevariti. Ta svi dolaze u Njemačku baš zbog zarade, a on je meni stavio na stol nekoliko novčanica s kojima ja sama nisam mogla preživjeti. Od toga sam trebala hraniti onoliku obitelj kod kuće i još nešto uštedjeti. Za tih nekoliko eura nisam trebala ni dolaziti u Njemačku. I kod kuće sam mogla živjeti u bijedi.

Kad sam se s gazdom Ivicom dogovarala za posao, obećao mi je plaću veću od tisuću i pol eura. Na kraju nisam dobila ni pola od toga. Uzalud su se kolegice na poslu trudile da mi objasne da je to normalno. Naime, od mojih tisuću i pola eura gazda je morao platiti kojekakva osiguranja i porez za mene. On je meni, navodno, uistinu davao taj novac, a to što mi je država toliko uzimala, to je bio samo moj problem.

– Ima ljudi koji skoro da i ne plaćaju porez.Tko ima dvoje, troje djece, ne mora se ni za što brinuti. Ali ti si sama i zato imaš veliku poreznu stopu – tješila me Vesna.

lako sam kod kuće imala sedmoro gladnih usta za nahraniti, njih nitko nije nigdje računao. Pred zakonom oni nisu bili moja djeca. A kako ću ja to njima objasniti? Kad sam još k tome dobila prvo pismo od sestre, samo što mi srce nije prepuklo. Dvije stranice pune prijekora. Nabrajala je sve što im treba, pisala kako im loše ide. Kao usput spominjala je neke naše susjede što već godinama žive u Austriji, kako su došli kući s novim autom, kako su njihove djevojke prekrasno obučene. I za kraj, molila me da ih ne zaboravim. Ni meni više nije išlo u glavu – sad, kad sam sve vidjela, kako to naši ljudi uspijevaju graditi onakve kuće, voziti nove aute, skupo se odijevati i imati novaca za razbacivanje. Pokazala sam Vesni sestrino pismo.

KONAČNO NA DOBROM POSLU

– Melita, ne budi tako naivna. I ti vjeruješ svemu što vidiš. Prije svega, tu se ništa ne događa preko noći.Ti ljudi o kojima pričaš nisu ništa stekli tek tako, već su najvjerojatnije dvadeset godina živjeli isto kao i mi, štedjeli na svakom koraku, samo da bi mogli kod kuće nešto napraviti. Priča ti je vrlo jednostavna. Dođu muž i žena tu s djecom. Oboje rade, stanuju u malom stanu, jeftino se hrane. Djeca čim porastu, krenu na zanat, idu u školu i rade na praksi koja im se dobro plaća. Ja znam jednu obitelj, gdje ih petero donosi svaki mjesec plaću u kuću, a plaćaju samo jednu stanarinu. Tako je lako nešto staviti na stranu. Najgore je samcima kao što smo mi.

Dvije pune godine živjela sam i radila rastrgana između pisama prepunih molbi i svojih nemogućnosti. Bilo što da sam pokušavala, nisam mogla izaći na zelenu granu. Kad sam se na kraju i sama uvjerila da tako neću nikao stići, krenula sam u potragu za boljom zaradom. Znala sam se zaposliti i već nakon dva mjeseca dati otkaz kad bih vidjela da mi gazda ne plaća prekovremene i dobivam manje nego drugdje. Na kraju sam uspjela naći mjesto gdje mi se već na prvi pogled učinilo da bih mogla ostati duže. Još za vrijeme prvog razgovora šef me pitao mogu li raditi prekovremeno. Na moj sumnjičav pogled, rekao mi je da će mi te sate plaćati na način na koji ja želim. Ako mi to toliko znači, on je bio spreman isplatiti me svaki dan po završetku posla. Njemu je bilo važno da se može osloniti na mene i da zna da mu neću otići kući kad sam mu najpotrebnija samo zato što je moje radno vrijeme isteklo. U prvo vrijeme radilo se samo o nekoliko prekovremenih sati. Kada smo se bolje upoznali, gazda je uvidio da uistinu želim raditi, a ja da me on ne želi prevariti.

Počela sam raditi dvije smjene. Jedna kolegica se razboljela pa sam ja uletjela na njeno radno mjesto. Kad se ona vratila na posao, gazda me pitao bih li nastavila i dalje tako raditi. Pristala sam bez razmišljanja. Napokon sam mogla odahnuti. Počela sam zarađivati dovoljno da se, nakon dugo godina, više nisam morala pitati smijem li si ovaj mjesec priuštiti neku krpicu ili ne. Kako sam radila od jutra do večeri, nisam imala prilike ni vremena nešto potrošiti. Time su se moji troškovi uistinu sveli na minimum. Točnije rečeno, cijeli moj život se sveo samo na posao. Nije mi bilo žao jer sam napokon cijelu svoju plaću mogla slati kući.

ŠTO JA UOPĆE IMAM OD ŽIVOTA?

Naravno, u takvim prilikama nisam imala nikakve mogućnosti da nekoga upoznam. Jedini ljudi s kojima sam komunicirala bili su gosti u restoranu. O mnogima sam znala toliko da im u nekoj drugoj prilici ne bih htjela ni “dobar dan” reći. Dovoljno je bilo da vidim kako piju i koliko novaca troše na piće. Tko je na piće mogao trošiti gotovo cijelu svoju zaradu, nije imao što tražiti kod mene.

Moja mama Katarina ipak se ponekad osjećala krivom preda mnom što je svoj teret prebacila meni na leđa pa me je znala tješiti. Govorila je da ću, kad se vratim, pronaći sebi nekoga, udati se i lijepo živjeti sve dok ne umrem. Nikada nisam shvatila je li ona uopće i sama vjerovala u te bajke. Prvo, nije bilo šanse da se tako skoro vratim iz Njemačke ako sam htjela nešto uštedjeti. A i kad se vratim, što trebam napraviti? Doći nakon deset godina izbivanja i reći: “Hej, dečki, evo me!” Svi će se oni lijepo poženiti i izroditi djecu dok se ja vratim. Tako na kraju neću prispjeti nikamo – bojala sam se.

Od svih stalnih gostiju u restoranu bilo je samo njih nekoliko koji su uživali moje stvarno poštovanje. Bili su to kulturni ljudi koji su znali mjere i sebi i piću. Na žalost, s njima nisam mogla praviti veliki promet, ali opet su mi bili dragi. Dokazivali su da se svijet ne sastoji samo od pijanaca.

Jedan od onih koji nisu previše pili bio je i Dietrich. U stvari, on se nikada nije uklapao u tu sredinu. Znao je doći na ručak i ostati cijelu večer ispijajući pivo bez alkohola. Nikada ga nisam vidjela pijanog. Ponekad nije dolazio tjednima. Onda bi se iznenada pojavio i zabavljao cijeli restoran pričama o putovanjima. Dietrich je bio strastveni planinar i sa svojim je planinarskim društvom proputovao cijeli svijet. Kad bih ga slušala, imala sam osjećaj da on i živi samo za te daleke planine i brda koja kao da samo čekaju na njega, da ih on dođe i osvoji. Dietrich je volio tu divlju prirodu, na mnogim mjestima još netaknutu i nepoznatu. Zato i nisam mogla shvatiti što čovjek koji ne puši i skoro da ne pije, danima radi u zagušljivoj kavani u kojoj sam i ja jedva dolazila do zraka.

A znao je lijepo pričati. Oko njega bi se okupilo tuce mladih i zgodnih Nijemica, koje bi bez daha upijale svaku njegovu riječ. Mogla sam ih potpuno razumjeti. Dietrich je tako lijepo opisivao divlje i nepoznate krajeve u kojima je bio da sam čak i ja ponekad mogla osjetiti zov te divljine. Dok je pričao o zadnjem posjetu Tibetu, dalekim vrelima i nama nepojmljivim običajima tamošnjeg naroda, bilo mi je u jednom trenutku žao što nisam tada bila s njim i sama to sve vidjela i doživjela. Njegove su me priče ponekad znale jako rastužiti. Slušajući što rade drugi i kamo sve putuju, moj bi se život ukazao tako jadan i bijedan da bih se po stoti put upitala što ja tu uopće imam od života.

I sama bih se iznenadila kad sam primijetila da željno očekujem svaki Dietrichov dolazak. Kad ga nije bilo, bilo mi je dosadno i nezanimljivo na poslu. Kad bi se na kraju pojavio, odmah bi mi se raspoloženje popravilo, ali isto tako splasnulo kada bih vidjela onaj tucet ljepotica oko njega, lako mi ni na kraj pameti nije padalo da se natječem s njima u pridobivanju njegove pažnje, nisam samu sebe htjela zavaravati. U usporedbi s njima ja sam bila uistinu ono što jesam: mala, neugledna konobarica. Dietrich me znao često pozvati k sebi za stol, pristojno se raspitivao kako mi ide i što ima novoga, ali on je uvijek bio isto tako ljubazan i prema svim drugim konobarima da ja tim njegovim pozivima nisam pridodavala nikakvu važnost.

Bilo je ljeto i Dietricha nije bilo kod nas već punih mjesec dana. S nestrpljenjem sam se pitala kad će ponovno izroniti. Pojavio se nenadano kao što je i nestao. Kad se ukazala prilika, pitao me kada završavam s poslom. Navodno je imao neki dar za mene i htio mi ga je predati daleko od radoznalih očiju. Nikada mi se vrijeme na poslu nije tako otegnulo. Bila sam zbunjena i šokirana Dietrichovom tajanstvenošću. On mi je i prije znao donijeti ponešto sa svojih putovanja, pepeljaru ili čašu s natpisom gdje je bio. Uvijek mi je to predavao na poslu, pred svima.

POKLONIO MI JE HALJINU

Ponekad smo se znali šaliti na njegov račun optužujući ga da je te male suvenire pokrao u tamošnjim restoranima. Bile su to uvijek zgodne sitnice, mali znak pažnje i nikada nije bilo potrebe skrivati ih od drugih. Zato sam i ovaj put umirala od radoznalosti. Kad sam napokon bila gotova s poslom, Dietrich me pozvao na piće u neki bar.

– Idemo negdje na miru sjesti pa ću ti pokazati poklon, ali moraš mi prvo obećati da se nećeš smijati – molim te.

Kad sam vidjela što mi je donio, zastao mi je dah. Takvom se čemu nisam nadala. Svilena ljetna haljina, oslikana rukom. Bio je to ručni rad seljanki iz Indije. Dugo mi je trebalo da progovorim. Haljina je bio najljepši komad odjeće koji sam prvi put u životu vidjela, ali što je takav poklon uopće trebao značiti? Očekuje li on nešto možda od mene? Takva haljina se ne poklanja tek tako nekoj konobarici. Nisam bila sigurna trebam li je uzeti ili ne. Prvi put počela sam promatrati Dietricha drugim očima. Što se uistinu krije u njegovoj glavi? Što on misli o meni? Očekuje li da sad zbog te haljine odem s njim u krevet? Ne misli valjda da me može kupiti s nekim poklončićem? Dietrich me iznenada čvrsto uhvatio za ruku i natjerao da ga pogledam u oči.

– Oprosti, Melita, nisam htio da ovako ispadne. Sad i sam vidim da sam pogriješio. Ja puno pričam, ali kada sam trebao nešto reći što je uistinu važno, ne nalazim prave riječi. Zato sam mislio da haljina govori umjesto mene. Dopala mi se čim sam je ugledao. Odmah sam te zamislio u njoj. Jedva sam čekao da dođem i da ti je dam. Da skratim: ti mi se već dugo jako sviđaš, ali nisam znao kako da ti to kažem. S ovakvim ti pričama, vjerojatno, dolazi svaki dan mali milijun gostiju. Ne želim da pomisliš kako sam i ja jedan od njih i da od tebe želim isto. Ja ne želim avanturu, ljubav za jednu noć. Želim da se družimo, da izlazimo zajedno, da se bolje upoznamo. Zbog toga i visim cijelo vrijeme kod tebe.

RAZGLEDAVANJE NOVOG STANA

Dopala si mi se još kad sam te prvi put ugledao, ali ti se do sada nisam usudio povjeriti. Htio sam da me prvo malo upoznaš, da shvatiš da ja nisam kao drugi. Nemoj mi se smijati, ali vjeruj mi, do sad nisam imao hrabrosti prići ti i reći što osjećam. Ni sada nisam siguran da je u redu ovo što radim. Ne želim te preplašiti i izgubiti prije no što mi daš priliku. Nemoj me više tako gledati. Reci mi napokon što misliš.

Ja sam i dalje šutjela gledajući u njega kao u neko čudo. Nisam se usudila povjerovati njegovim riječima. Želi li on to mene ismijati? On, koji je proputovao cijeli svijet i po nekoliko puta na svakom putovanju gledao smrti u oči, tvrdi da nije imao hrabrosti meni nešto reći? Pored onolikih ljepotica koje su se skupljale oko njega, za kojima bi svaki normalni muškarac izgubio glavu, on je imao oči samo za mene. I još mi tvrdi da je dolazio i radio to sve samo da bi privukao moju pažnju. Istina je da se i on meni već dugo dopadao, ali ja sam se trudila svoje osjećaje čvrsto držati pod kontrolom. Čak i kad sam pristala vidjeti se ponosno s njim još uvijek sam strahovala hoće li mi se jednog dana nasmijati u lice.

No, Dietrich se uistinu potrudio da zadobije moju naklonost. Htio mi je ispričati sve o sebi, pokazati što radi i upoznati me sa svim prijateljima kako bih se uvjerila da misli ozbiljno. Kad me odveo svojoj sestri Hetti, napokon sam bila sigurna u njegove osjećaje. Ona me zgrabila za ruku i odvela u kuhinju.

– Tako mi je drago što sam te napokon upoznala, Melita! – rekla mi je. – Dietrich mi je toliko toga pričao o tebi. Odmah sam vidjela da je zaljubljen preko ušiju. Toliko sam ga nagovarala da ti to kaže i pokaže da sam se na kraju bojala da on to neće nikada napraviti. Stvarno mi je drago zbog vas dvoje i od svega srca vam želim sreću.

Dietrich je dugo radio u “Audiu” i mogao je vrlo povoljno doći do novog auta. Molila sam ga da malo prikoči. Ja sam i ovako jedva sastavljala kraj s krajem, a on me želio gurnuti još više u nepotrebne troškove. Uostalom, što će meni auto kada sam cijeli dan na poslu. Ispričala sam mu sve o svojoj obitelji,

O tome kako ih ja uzdržavam i kako sam odgovorna za njih te da si ja još uvijek ne mogu dozvoliti nikakav luksuz. Za mene je nepotreban luksuz bilo sve što nije bilo od životne važnosti. Dietrich je bio duboko dirnut onim što je čuo. Nakon toga više nije spominjao autoškolu.

Šest mjeseci nakon što smo “prohodali” pojavio se s ogromnim buketom cvijeća tvrdeći da moramo proslaviti našu prvu polugodišnjicu. Kad je slavlje i veselje dostiglo vrhunac, pružio mi je neku omotnicu. Nisam mogla vjerovati kad sam vidjela o čemu se radi. On je platio sve troškove u autoškoli i moje je bilo samo da odem tamo. Odbila sam njegov poklon tvrdeći da mi to uistinu ne treba jer ionako nikada neću imati auto.

– Ti si tvrdoglavija više nego što sam se bojao. Ja sam već mislio i na auto. Moj Audi je i onako već ostario i namjeravao sam ga zamijeniti novim. Mislio sam da si uzmem novi, a ti, kad položiš, možeš voziti ovaj moj stari. Za tebe ionako još nije novi auto.

Bilo je lakše pristati nego raspravljati se s njim. Nedugo od toga odvezao me u grad jer mi je htio nešto pokazati. Na sve moje molbe i raspitivanja ostao je nijem, tvrdeći da ću sve uskoro sama vidjeti. Odveo me u mirniji dio Ingolstadta, kraj prepun malih parkova i zelenila. Gledala sam zavišću, razmišljajući o tome kako bi bilo lijepo tu stanovati, ali mi je odmah postalo jasno da si tu stan nikada ne bih mogla priuštiti. Dietrich me odveo u ogroman, prazan stan.

– Ovdje su stanovali moji prijatelji. Stan ima čak i dječju sobu. On je dobio premještaj za Frankfurt i tako je stan ostao slobodan. Ja sam ga zamolio da ne otkazuje dok ga tebi ne pokažem. Sad ga pogledaj i, ako ti se sviđa, možemo još danas dobiti ključeve i odmah se useliti.

NEKA SI IZVOLE NAĆI POSAO

Nisam shvaćala kako on to zamišlja. Nikada prije nisam živjela s nekim muškarcem i nisam bila sigurna da to i sada želim. O tome nas dvoje nikada nismo razgovarali.

– Melita, nisam ti prije ništa govorio jer sam čekao da se ovaj stan prvo oslobodi. Znam da sam te prvo trebao pitati pa tek onda tražiti stan, ali znaš da sam ja nespretan u tim stvarima. Dakle, hoćeš li se udati za mene i od ovog ovdje napraviti naš dom? Ako ne želiš, ne moramo se seliti sve do svadbe.

Suze neopisive sreće zagušile su svaki otvor. Zagrlila sam ga čvrsto i samo nijemo kimnula glavom. Stan mi se toliko dopao da nisam više htjela čekati ni dana. Unijet ćemo za početak nekakav krevet unutra, a poslije ćemo ga sređivati i namještati. Otišli smo odmah na općinu i zakazali svadbu za kraj sljedećeg mjeseca.

Dietrich je htio da odmah prestanem raditi jednu smjenu jer više nije bilo potrebe da toliko radim. On nije imao ništa protiv da i dalje svoje pomažem koliko hoću, ali je želio da imam malo vremena i za njega. Nisam imala ništa protiv da smanjim posao jer sam već bila skovala mnoge planove. Namjeravala sam na poslu ostati sve dok ne zatrudnim. No, o tome nisam još htjela s njim pričati. Sad sam samo htjela otići mami i podijeliti s njom radost.

Prebirući tako po prošlosti napokon sam shvatila da uistinu nikome ništa ne dugujem. Svojoj obitelji sam dala više nego što je trebalo. Njima neće biti dosta ni kad bih narednih dvadeset godina radila samo za njih. Oni su ionako cijelo vrijeme mislili na sebe, zaboravljajući da sam i ja čovjek od krvi i mesa i da i ja imam neke želje i potrebe. O mami i dvije najmlađe sestre brinut ću i dalje, a ovi drugi su ionako puno stariji, no što sam ja bila kad sam otišla u Njemačku i hranila sve njih. I uopće me više ne zanima je li netko od njih nezaposlen ili nije. Neka si nađu posao. Do sada su i birali toliko jer su znali da će seka ionako poslati. Krajnje je vrijeme da počnem misliti samo na sebe, zaključila sam.

Ne očekujući previše rekla sam mami kad je vjenčanje i pozvala je još jednom da dođe. Spakirala sam se na brzinu i vratila se u Njemačku puno prije no što sam planirala. Ja sam svoje ionako rekla, a oni neka na miru odluče hoće li doći ili neće. lako sam samu sebe uvjeravala da mi je svejedno, rasplakala sam se od sreće kad mi je mama javila da dolaze. Došli su svi osim Tanje, koja je bila u visokoj trudnoći pa se nije usudila na tako dalek put. lako se nisu mogli riječima sporazumjeti, Dietrich je i bez toga brzo osvojio sve simpatije moje obitelji.

Uvijek sam se pitala kako će Dietrich reagirati kad vidi moj rodni kraj. On, koji je vidio cijeli svijet, sigurno će se zgroziti nad onom jadnom građevinom što se zvala moja rodna kuća. Bilo me čak pomalo i sram voditi ga tamo. Čak sam ga pokušala odgovoriti od puta. Kad sam mu rekla da bismo mogli otići nekamo drugdje na godišnji, on je u nevjerici gledao u mene.

– Ja sam tvojoj mami obećao da ćemo ovo ljeto provesti kod nje i ja ću to napraviti. Zar želiš da ispadnem lažov pred njom?

Bili su to smiješni stavovi kad sam vidjela kako se Dietrich oduševio našim krajem. Već u tijeku prvog tjedna propješačio je cijelo Sljeme i obišao neka mjesta za koja nisam ni znala da postoje.

– Sad se tek ljutim na tebe, Melita, što me prije nisi ovamo dovela. Znaš, ovo je kraj gdje bih htio dočekati starost i umrijeti. Ovakva ljepota se rijetko sreće. Tako blizu velikom gradu, a opet tako nedirnuto.

Nisam se mogla ne smijati. Ovo je prvi put da sam čula nekoga da kaže da bi želio iz Njemačke doći i živjeti kod nas. Obično su svi moji sumještani sanjali o tome da odu u Njemačku i što dalje od tog kraja.

Prve godine našeg braka bile su najljepše u mojem životu. Prvi put opuštena, bez briga, bez novčanih problema, mogla sam život udisati punim plućima. Našu sreću je jedino kvarilo to što nikako nisam uspijevala ostati trudna. Prve dvije, tri godine još sam se nadala da će se ipak dogoditi nešto. Kada sam vidjela da se ništa ne događa, zatražila sam liječničku pomoć. Dugotrajne i iscrpljujuće pretrage pokazale su ono čega sam se najviše plašila: ja nisam mogla imati djecu. Bilo je teško pomiriti se s tim. U svom očaju i nemoći čak sam predlagala Dietrichu da se razvedemo i da si pronađe drugu ženu koja će mu moći roditi potomke.

JA SAM TEBE OŽENIO RADI TEBE

– Molim te, prestani pričati gluposti. Ja sam tebe oženio radi tebe, a ne radi djece. Ako te to toliko muči, možemo i usvojiti neko dijete. Što se mene tiče, ti si meni dovoljna. Uostalom, u tvojoj obitelji ima toliko djece da nemaš za čim patiti. Nemoj misliti da ne želim imati s tobom dijete ali, Bože moj, ako ne ide nećemo se radi toga razvoditi. Toliki parova žive bez djece, pa možemo i mi.

Unatoč njegovim riječima ipak sam se bojala da će Dietrich nakon svega promijeniti svoj odnos prema meni. Prestat će me voljeti, otuđiti će se od mene. I uistinu vrlo brzo su se pokazale promjene na njemu. Ali bila je to sušta suprotnosti od onog što sam ja očekivala. Shvaćajući kroz kakav pakao prolazim Dietrich se trudio pružiti mi svu ljubav ovog svijeta. Postao je mnogo nježniji i pažljiviji prema meni, šutke je prelazio preko mojih najgorih depresija, a moje i najmanje željice bile su za njega zapovijed.

I sama sam znala da tolika sreća ne može ostati nepomućena. Kad me nazvao Rainer, Dietrichov kolega s posla, znala sam prije no što je rekao da se dogodila nesreća. Dogodio se kvar na nekoj dizalici i jedan težak metalni dio pao je na Dietricha. On je teško ozlijeđen, ali živ.

– Nije u životnoj opasnosti – uvjeravao me Rainer kad sam počela histerično plakati.

Još prije no što su me liječnici pustili u Dietrichovu sobu, znala sam da Rainer laže. Kad su vidjeli da sa mnom nema smisla razgovarati i objašnjavati mi, liječnici su popustili i dopustili mi da budem cijelo vrijeme uz muža. On je ležao u dubokoj komi i samo su ga aparati držali još na životu. Nitko nije znao hoće li se više ikada probuditi. Kad je peti dan otvorio oči, znala sam da su moje molbe uslišene. Moj Dietrich je ostao na životu. No ubrzo su uslijedili novi udarci. Dietrichu je teško ozlijeđena kralježnica i liječnici su sumnjali da će ikada više moći stati na svoje noge.

Slijedili su mjeseci straha, neizvjesnosti, nadanja pa očaja, operacija za operacijom. Tek nakon šest mjeseci počeli su se pokazivati prvi dobri znakovi. Javila se prva mala nada. Bilo je to kao da sam se ponovno rodila. Kad je vidio moje oduševljenje, liječnik koji je cijelo vrijeme pratio Dietricha, pozvao me na razgovor.

– Ne želim vas obeshrabriti, ali htio bih da ne gajite preveliku nadu jer još ništa nije sigurno. Nisu stradali svi njegovi živci i to mi daje nadu da nije sve izgubljeno. Ali to ne znači da će on sutra ustati i moći trčati. Ja ću biti presretan ako on bude mogao i sa štapom hodati. Ali to prije svega ovisi o njegovoj volji i vašoj spremnosti da ga podržite.

Sve sam to znala i bez njega, ali meni je bilo važno samo da znam da postoji neka šansa. U uspjeh nisam uopće sumnjala. Mi smo jednostavno morali uspjeti. Dietrich je već nakon nekoliko mjeseci pušten iz bolnice. Slijedile su kojekakve toplice, razne terapije, svakodnevno vježbanje. Ali iz dana u dan pokazivalo se poboljšanje. Još uvijek je bio u kolicima, ali uz malo pomoći mogao je stati na noge i čak napraviti dva, tri koraka. Kad je napokon kolica zamijenio s dvije štake, predložio je da to proslavimo. Rekao mi je da smo oboje zaslužili odmor i da bi želio da odemo na nekoliko dana u Podsused.

– Malo onog svježeg zraka i one zelene ljepote dobro će mi doći – tvrdio je.

Srce mi se kidalo kad sam ga gledala kako sjedi u onom našem voćnjaku iza kuće i s očima punim čežnje gleda okolna brda.

– Melita, jednostavno se ne mogu nadisati ovog zraka. Muka me hvata kada se sjetim da se moramo vratiti u Njemačku. Pričala si mi da se tvoja mama nada da ćeš se vratiti i tu napraviti kuću. To uopće nije loša ideja.

U prvi tren mislila sam da je poludio kad priča takvo što. Ali on je odmah pozvao moju Katarinu i njih dvoje su se u sekundi složili. Kad je mama čula, samo je ponavljala da je oduvijek znala da je on dobar čovjek. Pored njih dvoje meni nije preostalo ništa drugo, no da pristanem.

Dietrich je bio osiguran protiv ozljede na radu i kako je postao stopostotni invalid osiguranje mu je isplatilo pozamašnu svotu, dovoljnu da kuću dovedemo do krova. Nas dvoje imali smo još neke ušteđevine pa se nismo trebali brinuti oko novca. S njegovom mirovinom moći ćemo potpuno pristojno živjeti u Hrvatskoj.

Gradnja kuće preporodila je Dietricha. Čak su se i liječnici čudili njegovom napretku. Još uvijek nije mogao hodati sam, bez oslonca na štap, ali je s njim bio pokretljiviji i brži od mnogih zdravih ljudi. Dok smo ispraćali kamione što su selili naš namještaj u Hrvatsku, uvijek iznova mi je dolazila pred oči slika mene kako s jednim koferom odlazim u Njemačku.

lako sam bila skromna i nisam voljela kad me hvale, godilo mi je kad mi je mama prepričavala što se priča po Podsusedu. Mještani su se svi od reda divili našoj kući i tvrdili da nema takve ljepotice ni u Zagrebu.

Ipak, sve dok se uistinu nismo preselili i prvu noć prespavali, nisam mogla vjerovati da je to istina. A kad mi pogled padne na presretno, podmlađeno lice moje majke i smireno, opušteno lice mojeg muža, počnem vjerovati u sve. Prije svega u čuda jer ona se uistinu događaju. Kako inače drugačije objasniti sve ovo?