Otkrila sam tajnu i pronašla sebe

Mila, predivno izgledaš! Bit ćeš najljepša mladenka! – rekla je moja buduća svekrva kad sam obukla vjenčanicu.

– Hvala vam – nasmiješila sam se i odjednom rastužila. Ona je to, naravno, primijetila. Prišla je i zagrlila me.

– Pa što je sada bilo?

– Voljela bih da su moji roditelji živi… Voljela bih da su i oni na mom vjenčanju.

– Znam, dušo, ali… Moraš biti jaka, pomiri se sa sudbinom, takav je život. Imaš nas, nikada više nećeš biti sama. Znaš da te moj suprug Ivan i ja volimo kao da si naše dijete. Ne možeš zamisliti koliko smo sretni što ćete se ti i Boris uskoro vjenčati, što ćemo, ako Bog da, uskoro dobiti i unuke.

Pokušala sam se nasmiješiti, ali bol u srcu bio je previše jak da bih u tome uspjela.

Osjećala sam nelagodu i strah od budućnosti.

Teta Branka je davala upute krojačici, a ja sam samo fizički bila prisutna, misli su mi bile daleko. Devet godina je prošlo od tog dana, a rana je još svježa, bojim se da nikada neće zarasti. Da bol nikada neće proći. Imala sam samo petnaest godina. Iznenadila sam se kad sam vidjela svog ujaka u školi. Ušao je na trenutak, nešto razgovarao s mojom razrednicom, a onda su me pozvali u zbornicu.

– Ujače, što se dogodilo? – pitala sam zbunjena i uplašena.

Nikada ga nisam vidjela tako ozbiljnog i znala sam da nešto nije u redu.

– Ana… Tvoji roditelji su imali saobraćajnu nesreću. Neki kamion je naletio na njih i…

Problijedila sam i sve mi se zacrnilo pred očima.

– Jesu li su teško povrijeđeni? U kojoj su bolnici? Kad ih mogu vidjeti?? – pitala sam u jednom dahu.

Pognuo je glavu i šutio. Dugo, predugo. Čitavu vječnost, činilo mi se.

– Ujače? – pogledala sam ga, a oči su mi bile pune suza. Ništa nije rekao, samo me je čvrsto zagrlio. Ramena su mu se tresla od plača. Sve mi je bilo jasno…

Kada smo se sutradan poslije sprovoda vratili kući, osjećala sam se tako strašno, bila sam sama na svijetu. Pitala sam se da li uopće vrijedi dalje živjeti? Čemu?

Teško sam proživljavala gubitak roditelja. Bila sam jedinica, tatina i mamina princeza. Zahvaljujući ujaku i ujni koji su uvijek bili uz mene, nekako sam se uspjela izvući iz teške depresije u koju sam upala poslije toga. Kao da sam bila primorana odjednom odrasti, moje djetinjstvo je tako naglo prekinuto.

Veliki broj mojih prijatelja (bar sam mislila da to jesu) prestali su mi se javljati, valjda više nisam bila zanimljivo društvo. U mojoj ogromnoj kući nisu se više slavili rođendani, priređivali tulumi kao nekada… Bilo je malo onih koji su ostali uz mene i kojima sam bila važnija ja, a ne to što su moji roditelji ugledni i bogati, što je naša kuća možda najljepša u gradu…

Novi život

Bilo je jasno da ne mogu živjeti sama pa sam se preselila ujaku i ujni. Uvijek su bili dobri prema meni, lijepo sam se slagala s njihovom djecom, mojim bratićem i sestričnom. Tanja je moja vršnjakinja, a Petar je bio stariji tri godine.

Krenula sam u novu školu, upoznala nove prijatelje, pokušala početi novi život. Ali, neprestano su mi nedostajali moji roditelji. Znala sam da će uvijek biti tako. Njihova smrt je svima bila strašna. Bili su tako mladi, uspješni, sve što su imali stekli su poštenim radom i u našem gradiću uživali su veliki ugled, ljudi su ih poštivali i nije bilo ničega što bi ukaljalo njihovo ime…

Bila sam odlična učenica, dobar student. Diplomirala sam u roku jer sam znala koliko bi to mojim roditeljima značilo. Željela sam da budu ponosni na mene kao da su živi… Dugovala sam im to, sve su mi pružali, ljubavi najviše…

Borisa sam upoznala dok sam studirala. Nekako smo odmah znali da smo jedno za drugo i naša veza je od samog početka bila ozbiljna. Njegovi roditelji su me odmah prihvatili i nitko se nije iznenadio kada smo odlučili da ćemo se vjenčati kad diplomiramo.

Ujak i ujna su se veselili, ali nije im bilo lako prihvatiti činjenicu da ću zauvijek napustiti njihov dom i preseliti se s Borisom u Zagreb.

– Ana, znaš da ti želim svu sreću ovog svijeta, ali navikli smo na tebe – rasplakala se moja ujna.

– Draga ujna, pa ne idem na drugi kraj sveta! Nema ni sto kilometara. Voljela bih ja da živim ovdje, ali Borisovi roditelji će nam tamo pronaći posao, imamo stan i sve će biti lakše.

– Ma znam ja sve to, ali…

– Pusti ti to, radije razmišljaj o svadbi! Borisovi kane napraviti veliko slavlje.. Ja baš i nisam bila za to, ali oni su uporni, žene sina jedinca! – pokušala sam ju raspoložiti..

– Naravno da se spremam! Vidjet će oni kako se peku pravi kolači !… Dušo moja, bit ćeš najljepša mlada na svijetu! Da te bar mama može vidjeti… – počela je i odjednom zašutjela. Znala sam što je htjela reći.

I ja bih, više od svega, voljela da su moji roditelji živi i da me vide u bijelom.

Boris je silno želio veliku svadbu, ali da je znao koliko će tu biti posla da se sve organizira, mislim da bi se predomislio. Sada je bilo kasno, pozivnice su već poslane, zakupljena sala u jednom hotelu. Do svadbe je ostalo nešto više od mjesec dana.

Jedan dan pri zajedničkom obiteljskom ručku razgovarali smo s Borisovim roditeljima o vjenčanju.

– Ništa vi, djeco, ne brinite… Sve ćemo to mi pripremiti! Nego, kada ćete ići dogovoriti vjenčanje u crkvi? – pitala me Borisova mama.

– Crkvi? – iznenadila sam se.

– Pa valjda ćete se vjenčati u crkvi… – pogledala me zbunjeno.

– Ne znam, nisam o tome razmišljala – rekla sam iskreno.

– Ti si, Ana, krštena? – upitao je Boris.

– Jesam… u nekoj maloj crkvi na selu, tamo su živjeli djed i baka.

– Pa onda nema nikakvih problema! Samo trebamo otići po potvrdu o krštenju!

Borisu se dopala ideja da se vjenčamo i u crkvi. U njihovoj kući se oduvijek poštivala tradicija, slavili su Božić, Uskrs, imendane…

– Znaš, Ana, meni je crkveno vjenčanje nešto posebno i svečano. – rekao je.

– Dobro, nemam ništa protiv… samo onda moramo otići u rodno selo moje majke, tamo su me krstili.

– Pa, dobro, možemo iduće nedjelje.

Nisam mogla vjerovati u ono što sam saznala

Tako je i bilo. Sjeli smo u auto i uskoro se našli na autoputu. Dan je bio sunčan, kao da je proljeće već stiglo. Oboje smo bili dobro raspoloženi i pjevušili smo uz muziku s radija, što je bilo prilično zabavno jer nijedno od nas nije baš imalo sluha. Ali mi smo bili sretni, zaljubljeni, uzbuđeni zbog vjenčanja pa nam je sve bilo lijepo.

U rodno selo moje pokojne majke stigli smo za nepuna tri sata i na svu sreću lako pronašli crkvu. Objasnili smo što nam treba i za nepunih pola sata dobila sam od ljubaznog, starog svećenika svoj krsni list. Stavila sam ga u torbu i pošli smo obići staru kuću gdje je živio brat majčinog oca. Djed i baka su umrli dok sam bila mala. Bila sam radoznala pa sam izvadila krsni list i pročitala što piše.

– Ana Filić, rođena 6. lipnja, spol ženski – čitala sam naglas, a onda zastala.

Ruke su mi drhtale i mislim da sam bila blijeda kao krpa.

– Hej Ana! -smijao se Boris – Što je? Ne piše valjda, spol muški.

Zanijemila sam. Shvatio je da se nešto događa i zaustavio kola.

– Ana, što je bilo? Vjerojatno si pomislila na roditelje, znam da ti je teško…

– Nije… pogledaj ovo – prekinula sam ga i pružila mu papir.

– Koje?

– Ovo ovdje.

– Piše da imaš brata blizanca? -pogledao me je iznenađeno. Oboje smo bili u šoku.

– Lijepo piše, da – promucala sam.

– Ma, daj, sigurno je neka greška. Ti, naravno, nemaš brata ili sestru?

– Bože, pa znaš i sam da nemam!

– Onda je greška – Boris je bio uporan.

– Što ako nije? – upitala sam.

– Ana, pretjeruješ. Pa znala bi…

– Hoću se vratiti u crkvu. Moram saznati istinu.

– Dobro, kako hoćeš, ako ti to toliko znači, sigurno su pogriješili.

Svećenik se iznenadio kada nas je ponovo ugledao u crkvi. Objasnila sam o čemu se radi.

– Dijete, ovdje se takve greške ne događaju… U ovoj crkvi isti dan krštena si ti i tvoj brat blizanac. Ana i Antun Filić.

Krenuli smo kući, ja nikako nisam mogla doći k sebi. Odustala sam od posjete rođacima u selu.

– Boris, zašto mi to nitko nije rekao? I gdje je sad taj moj brat?

– Ja sam i dalje siguran da je u pitanju neki nesporazum. Pa znali bi tvoji, ujak i ujna, netko bi ti već rekao…

– Smjesta idemo k njima! Moram saznati istinu! – uzbuđeno sam zahtijevala.

Nitko mi nije rekao da imam brata. Ujna se iznenadila kada nas je ugledala na vratima.

– Otkud vi?! Zašto niste javili da dolazite, skuhala bih nešto što volite za ručak. Ana, jesi li ti dobro, užasno si blijeda?

– Ma, pravi frku bez razloga… – rekao je Boris.

– Nadam se da je tako – dodala sam ozbiljno.

– Uđite unutra, skuhat ću kavu pa ćemo na miru porazgovarati – predložila je ujna.

Nisam znala kako da počnem. Izvadila sam krsni list iz torbice i pružila joj. Gledala je dugo i nije dizala pogled.

– Ujna? – pogledala sam je.

Oči su joj bile pune suza. Drhtala je kao prut.

– Žao mi je što si to ovako saznala… Spremam se već dugo da ti kažem istinu..-

– Što bi mi rekla?

– Istina je, Ana. Imaš brata blizanca… – rekla je i ponovo spustila pogled.

Zacrnilo mi se pred očima. Boris je otišao i donio mi čašu vode.

– Ali, ujna… Kako… Zašto nisam to znala, gdje je on? Nikada mi nitko to nije rekao, mama i tata nisu ga nikada spomenuli…

– Znaš, kad je tvoja mama rodila, nije mogla prihvatiti činjenicu da je tvoj brat rođen deformiran. Nešto s nogama, glavom, ne znam, nikada mi nije rekla cijelu istinu. Krili su to od svih, čak ni djed i baka nisu znali da s Antunom nešto nije u redu. Tvoja mama je bila u šoku. Na brzinu ste kršteni. Antuna su smjestili u neku ustanovu, samo je tebe povela kući. Zamolili su nas da nikome ne kažemo, nikada… Da to ostane tajna. Ne znam što je bilo s njim. Pokušavala sam saznati kad su oni nastradali, ali nisam znala kuda ići i kome se obratiti. Mislim da su ga oni i obilazili dok su bili živi, ali svima su tajili da imaju takvo dijete. Znam da ti je teško to razumjeti, ali sjeti se, bili su tako ambiciozni, željeli su da imaju sve najbolje…

Poslije 24 godine saznala sam da negdje imam brata blizanca. Pitanje je gdje je i je li uopće živ…

Krećem u potragu za izgubljenim bratom

Moj život je odjednom postao drugačiji, ništa mi više nije bilo važno osim da pronađem svog brata!

Boris to nije mogao razumjeti i prvi put smo se ozbiljno posvađali.

– Ne shvaćam zašto ne možeš pričekati dok se ne vjenčamo. Svih ovih godina nisi znala ni da postoji, kao da će mjesec-dva više nešto promijeniti?!

Šutjela sam. Što da mu odgovorim? Ionako ne želi razumjeti. Znači mi, svaka minuta, svaki sat. Želim ga pronaći i upoznati.

Teško mi je palo što Boris nije uz mene, što ne želi shvatiti koliko mi je važno pronaći brata. Sama sam to radila, prekopala sve stare dokumente, nazvala bezbroj telefonskih brojeva, išla po bolnicama, domovima za takvu djecu. Kada sam već izgubila nadu, u jednom centru na moru rekli su mi da je Antun Filić kod njih. Smjesta sam sjela u auto i odvezla se u prekrasan, maleni gradić na moru. Primio me na razgovor ljubazni doktor, voditelj ustanove centra za rehabilitaciju i obuku djece i mladih, invalida…

– Mogu ga vidjeti? – upitala sam oduševljena što je mom traganju kraj, napokon ću upoznati rođenog brata!

Doktor me je pogledao.

– Vi ste njegova sestra blizanka? Ne mogu vjerovati da je s vama sve u redu.

Nikada nisu otkrili što se to dogodilo i zašto je on rođen takav, mislili smo da je genetika u pitanju, a eto, vi, s vama je sve u redu!

– Doktore, niste mi rekli gdje je moj brat?

– Tu je, kod nas. Antun je naš ljubimac. Završio je srednju školu za informatičara i radi kod nas. Da njega nema, ne znam kako bi s ovim kompjutorima… Od rođenja je u kolicima, no njegove ruke su čarobne. Po završetku srednje škole, njegovi profesori su nam predložili da ga zaposlimo i nikada nismo požalili!

Od sreće sam se rasplakala. Antun i ja smo se upoznali i već nakon kratkog razgovora našli mnogo zajedničkog. Antun je tjelesno hendikepiran, u kolicima, no vrlo samostalan i iznimno inteligentan mladi čovjek. Naši roditelji su ga vrlo rijetko posjećivali i nikada mu nisu rekli da ima sestru. Uvijek su mu govorili da je za njega najbolje da živi u specijaliziranoj ustanovi. U novcima nikada nije oskudijevao, a pravu roditeljsku ljubav nikada nije doživio. Dogovorili smo se da ćemo redovito razgovarati, telefonirati, pozvala sam brata na svoje vjenčanje…

Mislila sam da je Boris drugačiji

Vratila sam se kući oduševljena bratom. Ne sjećam se da sam ikada bila tako sretna. Nazvala sam Borisa i uzbuđeno mu sve ispričala.

Dugo je šutio, slušao me, a onda je na sve moje oduševljenje hladno rekao:

– Kako ne znaju uzrok? Hm, ako je genetski poremećaj, to bi bilo strašno… Razumijem tvoje roditelje, ni ja ne bih mogao prihvatiti činjenicu da imam takvo dijete! –

– A što bi ti uradio?- izderala sam se na telefon iznenađena njegovim stavom.

– Isto što su i oni… Ne misliš valjda da bih ga zadržao?

Nisam mogla vjerovati u to što sam čula. Mislila sam da je Boris drugačiji.

– Je li tebi jasno da, ako je genetika u pitanju, i naša djeca mogu biti takva? – sada se Boris derao.

– Želim samo biti iskren. Moji roditelji imaju samo mene. Sigurno im je najvažnije da im unuk bude zdravo i normalno dijete. Uostalom, i meni je to važno!

– Misliš da meni nije?! Pričam o tome što bi bilo kad bi nekim slučajem…

– Već sam ti rekao…-

– U pravu si, ali ne želim ti lagati i pričati bajke.. Znaš, volim te, želim brak i djecu, ali možda ipak trebamo još malo razmisliti… oboje.

– Potpuno se slažem s tobom! – bila sam ozbiljnija nego ikada i tresnula slušalicu. Već sam znala da se neću udati za njega, bez obzira na sve. Zar je moguće da ga nisam upoznala svih ovih godina, nisam shvatila koliko je sebičan, misli samo na sebe, on bi se isto kao moji roditelji tek tako odrekao vlastitog djeteta..

Oboje smo znali da se na početku trudnoće mogu obaviti pretrage kako bi se saznalo je li sve u redu, ali Boris to nije ni spomenuo. Nije kanio ni pokušati, nije imao hrabrosti.

Mislim da su na njega utjecali i roditelji koji su, bez obzira na to što me vole, držali da je bolje da se ne vjenčamo. To mi je postalo jasno kad sam par dana kasnije susrela njegovu mamu u gradu. Znam da me je vidjela, ali ubrzala je korak i prošla pored mene kao da me ne poznaje. Znam da ju je bilo stid, da nije znala što bi mi rekla…

Vjenčanje smo otkazali. U početku mi je bilo strašno, ali bar sam na vrijeme shvatila da smo Boris i ja toliko različiti i da naš brak, iz ovog ili onog razloga, ne bi uspio. Veliku podršku mi je pružao moj dragi brat. Vodili smo duge razgovore telefonom, a jednom mjesečno sam ga posjećivala. Ozbiljno se spremao na studij informatike.

I na kraju, dugo očekivana sreća

Voljela sam svoje roditelje i uvijek ću ih voljeti, ali nikada im neću oprostiti to što su učinili. Nema opravdanja. Ostavili su bolesno, bespomoćno dijete.

Tek sada, kada imam svoje, ne mogu to razumjeti. Moja Maja je zdrava i vesela beba, ali i da nije, ja bih bila uz nju. Nikada je ne bih napustila. Saša, moj muž, znao je cijelu priču i nije se ponašao kao Boris … Kad samo pomislim da ga nikada ne bih ni srela, da je tako malo trebalo da se udam za Borisa… Danas imam sve što mi je potrebno: lijep brak, dobrog muža, moju Maju i divnog brata koji će uskoro diplomirati. Živimo u kući mojih roditelja, oboje radimo, a Antun nas često posjećuje. Nemamo previše, ali ipak dovoljno za neki pristojan život.

Sada poslije toliko godina, oprostila sam Borisu što me je napustio kada mi je bio najpotrebniji, kada mi je bilo najteže. Ne krivim ga, jasno mi je da me samo nije dovoljno volio. Vjerojatno niti ja njega…

Saša, Maja i Antun su mi sve na svijetu i sretna sam što je tako. Istina da sam na sreću čekala malo duže, no sada sam najsretnija majka, supruga i sestra na svijetu!