Teta mi je spasila život

Mamina sestra Mara bila je žena koju si naprosto morao voljeti. U njoj kao da je postojao neki neopisiv izvor dobrote, ljubavi i pozitivne energije. Bila je žena koja zna što želi i može. Uvijek je bila dotjerana, imala lijepu frizuru, našminkana i imala izvrsnu figuru. Pazila je što jede, svakodnevno šetala po sat vremena na svježem zraku, odlazila na aerobik i isticala da je tjelesna kondicija vrlo važna za čovjekovo zdravlje. Za razliku od moje mame, ona je uvijek bila vedra, nasmijana, pripovijedala šale i zanimljive dogodovštine koje je proživljavala na svojim brojnim putovanjima. Kad bih od mame čula da nam teta treba doći u posjet, s nestrpljenjem bih brojila dane do njezinog dolaska. Ona je bila jedina koja me doživljavala kao vrlo važnu osobu i koja se prema meni odnosila kao prema ravnopravnoj osobi.

Još kao djevojčica voljela sam je više nego ikoga drugog, a ona je uvijek isticala da sam joj ja posebno draga. Govorila je da sam njezina princeza i kako će uvijek učiniti sve da me usreći. Ne moram ni pisati koliko sam bila sretna samo zbog njezinih riječi. No, kod tete Mare nije sve ostajalo samo na riječima. Nikada nije dolazila praznih ruku.

Osim što bi darivala moje roditelje i braću, za mene bi uvijek donosila posebne poklone. Bili su to tako lijepi komadi odjeće i obuće koje sam, da nije bilo nje, mogla jedino sanjati.

Kad mi je te večeri mama rekla da nam teta Mara iz Zagreba idućeg jutra treba doći u posjet, uskliknula sam od radosti.

– To je prekrasna vijest. Kako to da nam teta nije ranije javila da dolazi? – pitala sam mamu.

– Što ja znam. Kako bi mogla kritizirati moj nered u kući da se ranije javila? Ovako me želi zateći nespremnu, a kuću u neredu samo kako bi mogla prigovarati. Ona je vjetropirasta. Nikada ne znaš što će joj pasti na pamet. Osim toga, lako je njoj. Nema ni supruga, niti petero djece na grbači. Može kako i kamo poželi. Da joj je kao meni, vidjela bih ja nju. Lako se praviti pametan kad ne znaš, imaš li više slobodnog vremena ili novca na raspolaganju. Da se svakog jutra mora ustati ranom zorom i služiti obitelj od jutra do sutra, vidjela bih ja nju.

MAMA, TI SI LJUBOMORNA NA TETU!

– Baš se mogla javiti i nekoliko dana ranije, ali ne, takvo nešto gospođi ne bi palo na pamet. Ona je dama, uvažena glazbenica, nema vremena ni za najobičniji telefonski poziv. Sestra mi je, ali već mi je i nje dosta. Kad bih samo imala kamo, pobjegla bih iz kuće da ju ne moram vidjeti. Umorna sam od njezinog viđenja života, ljudi i relevantnih stvari -ljutito je mrgudala mama.

– Zar se ne veseliš što ćeš je vidjeti? Nije bila kod nas već više od godinu dana. Ti si ta koja uvijek napominje kako bi se obitelj trebala držati zajedno – bocnula sam je.

– Mihaela, ti si pljunuta Mara. Ponašaš se kao da te je ona rodila, a ne ja. Nikada neću shvatiti čime te je toliko očarala. Kupila te je sjajnim krpicama koje ti donosi, a to mi se ne sviđa.

– Mama, to nije istina i ti to znaš. Uvijek sam se pitala zašto u tvojim riječima i postupcima osjećam odbojnost prema teti. Danas, kad sam odrasla, napokon mi je sve jasnije. Ti si ljubomorna na nju i njezin način života. Tko te je tjerao da se udaš mlada i rodiš toliku djecu? Teta je imala drugačiji životni plan i dosljedno ga provodila u djelo. Ona nije kriva za tvoje neuspjehe. Voljela bih da si i ti poput nje – nakon toliko godina napokon sam glasno rekla sve što sam mislila. Mama je ostavila čašu koju je držala u ruci, a potom se okrenula prema meni.

– To mi je hvala za sve što sam učinila za tebe. Tako mi vraćaš moju ljubav i dobrotu. Podcjenjivanje i omalovažavanje su jedine riječi koje imaš za mene. Kakva si ti to kći?

– Takva kao što si ti mama. Uvijek si me ostavljala po strani. Tvoji su ti sinovi bili sve na svijetu. Samo si gledala da im ugodiš, a za mene nisi marila. Nije ti bilo važno što sam najmlađa, već si od mene očekivala da ih služim onako kako si ih navikla. Mama, ti živiš u nekom drugom, tradicionalnom vremenu koje je odavno prošlo. Teta je moderna žena i to je ono čemu sam se uvijek kod nje divila. Ona je osoba koja ide ukorak s vremenom.

OVO SELO JE ZAISTA PROKLETO

– Ti si me odgajala da budem podložna muškarcima, ispunim im svaku želju i uvijek i u svakoj situaciji da šutke podmetnem svoja leđa. To što si ti bila takva, nije te nikamo dovelo. Osvrni se oko sebe, pogledaj. Niti te cijene braća, niti te poštuje otac. Za njega si isprana, istrošena žena na kojoj nema ništa privlačnog, a za braću tek osoba koja će se pobrinuti da budu čisti i siti.

– Mihaela, što je tebi? Kako se samo usuđuješ? Još uvijek živiš pod mojim krovom i jedeš moj kruh. Zar misliš kako ću dopuštati da me ovako vrijeđaš i ismijavaš? Ako ti je tako loše u ovoj kući, onda zamoli dragu tetu da te povede sa sobom i s njom uživaj u životu i blagodatima. Vidjet ćemo kako će to onda izgledati i koliko ćeš biti zadovoljna – ciknula je uvrijeđeno.

– Tako će i biti. Čim teta dođe, zamolit ću je, čak ako bude potrebno i na koljenima, samo da me povede iz ovog pakla. Ovo selo je prokleto, baš kao i svi njegovi stanovnici. Više ne mogu podnijeti ovakav život. Umorna sam od siromaštva i bijede, baš kao i od svih staromodnih ljudi. Ne želim živjeti poput tebe. Želim se obrazovati, zaposliti, vidjeti svijeta i nešto proživjeti. Ne želim ostatak života biti zatočena u kuhinji. Ako me teta ne bude mogla povesti, čim ona ode i ja ću napustiti ovu kuću. Otići ću u grad i potražiti svoju sreću. Možda mi neće biti lako, ali ružnije mi ne može biti nego što je u ovoj kući. Borit ću se za svoj život i sreću i neću posustati dok ne uspijem – odbrusila sam i istrčala van iz kuće. Otišla sam u voćnjak, sjela na panj stare šljive i sanjarila kako me negdje, tko zna gdje, čekaju svileni oblaci ljepote.

Ni sama ne znam odakle sam tada skupila hrabrost i rekla joj sve što sam dugo držala u sebi. U našoj obitelji oduvijek sam se osjećala kao potlačeni član. Svi su uvijek vikali na mene, braća očekivala da umjesto njih obavim većinu zaduženja, a ako bih odbila, svi bi me tukli i omalovažavali. Kad sam se u nekoliko navrata požalila mami i tati, oni su me dodatno kaznili i rekli neka prestanem biti razmažena tužibaba. Po završetku srednje tekstilne škole željela sam ići na studij u Zagreb, ali svi su se na tu moju zamisao samo nasmijali. Govorili su neka prestanem glumiti pametnu djevojku i radije se prihvatim kućanskih obveza. Moje riječi i želje nikome nisu bile važne, a posebno me pogodilo kad me je samo nekoliko večeri prije otac obavijestio kako se sa susjedom dogovorio da se udam za njegovog, dvadeset godina starijeg, sina Iveka.

– Tata, ti se sigurno šališ. Odavno su prošla vremena dogovorenih brakova. Ne znam tko još danas tako razmišlja – odgovorila sam uvjerena kako se stvarno radi samo o neslanoj šali.

– Govorim ti ozbiljno. Nažalost, prošla su ta vremena. Dok su stariji dogovarali brakove, nije bilo toliko prepirki, niti razvoda brakova. Slušala se riječ glave obitelji i svi su bili sretni i zadovoljni. Danas su se žene povampirile i više ne znaju kakva bi prava tražile. Sretan sam što smo tebe drugačije odgojili. Ti si naučila poštovati tradicionalne vrijednosti i siguran sam kako ćeš držati do onoga što sam se dogovorio sa susjedom – rekao je moj otac smrtno ozbiljan.

– Ivek je ružan kao zvijer, šepav je i debeo, a osim toga puno je stariji od mene – protestirala sam i nabrajala sve Ivekove ružne osobine i karakteristike koje su mi padale na pamet.

ZLOTVOROVA PAKLENA ZAMKA

– Ljepota je prolazna stvar, a što se godina tiče, zar misliš da ćeš ti uvijek biti mlada? Draga moja, svi mi starimo, a ljepota još nikoga nije nahranila. Ivek je susjedov jedinac. Pogledaj samo koliko traktora, zemlje i stoke imaju. Bit ćeš prva gospođa u selu. Svi će te poštovati i obraćat ti se za savjet. Imat ćeš sve o čemu oduvijek sanjaš. Ivek će ti moći kupiti skupe haljine i cipele. Trebaš biti sretna što je susjed od svih djevojaka u selu baš tebe odabrao za snahu. Znaš kako se kaže: bolje prva u selu, nego zadnja u gradu. Uz Iveka ćeš biti sretna, a i nama ćeš moći pomoći. Ivek je dobra partija i ne proturječi! – nastavio je zapovjednim tonom.

Protestirala sam i bunila se, preklinjala braću i majku da mi pomognu, ali sve uzalud. Kad bi otac donio neku odluku, nije bilo toga, tko bi ga uspio natjerati da se predomisli. Nije mi rekao za kada je dogovorio taj užasan događaj, ali ja se nisam ni previše zanimala. Mrzila sam i braću i oca i mamu uvjerena da me prodaju Iveku kojeg pored sveg bogatstva njegovog oca nije htjela ni jedna druga djevojka. Bojala sam se onoga što će uslijediti, te sam čekala, povlačila se u sebe i sanjarila kako mi je Zagreb zapravo tako blizu, a tako daleko.

Ostala sam u voćnjaku sve dok nije pala mrkla noć. Nitko me od obitelji nije došao potražiti. Znala sam da sam povrijedila mamu, ali jednom sam morala reći svoje mišljenje. Vijest o tetinom dolasku ulila je u mene neku neobičnu nadu. Pretpostavljala sam da će mi pomoći da otputujem u Zagreb, pogotovo kad čuje kako me prodaju u dvadeset i prvom stoljeću. Kad su se pogasila sva svjetla u kući, pričekala sam neko vrijeme. Tek kad sam bila sigurna da su svi zaspali i da me nitko ne će čuti, napustila sam voćnjak i uvukla se u krevet. Samo što sam legla i zaklopila oči, začula sam kucanje na prozoru moje sobe.

– Tko je? Tko kuca? – tiho sam upitala, žurno ustala iz kreveta i prišla prozoru.

– Mihaela, Ivek je. Možeš li izaći van? Želio bih s tobom ozbiljno razgovarati – rekao je.

– Dođi sutra. Noć je, već sam u krevetu. Ne mogu sada izići van – mrzovoljno sam rekla.

– Molim te, dođi u voćnjak. Ja ću preskočiti ogradu i čekati te ondje. Vidio sam kad si ušla.

– Ja sam pristojna djevojka. Ne mogu se s tobom nalaziti po noći. Što ti je? Neću!

– Znam ja sve o tvojoj pristojnosti. Vidio sam te kako se ljubiš s nepoznatim mladićem. Ne dođeš li, svima ću pripovijedati gdje sam te vidio i što radiš – nastavio je govoriti u mraku.

Prokletnik jedan, samo mi je on sada nedostajao. Kako li me samo uspio vidjeti i ako zna da nekoga imam, zašto se onda ne pobuni protiv dogovornog braka – mislila sam u sebi i žurno se odijevala. Unatoč tome što mi je Ivek uvijek bio odbojan, nisam mogla dopustiti da svima rastrubi kako me vidio dok sam se ljubakala s jedinim čovjekom za koga je kucalo moje srce. Mirka sam poznavala dugo vremena, ali smo prohodali tek kada sam završila srednju školu. Kako često nisam mogla izmišljati razloge odlaska u obližnji gradić, Mirko je često znao dolaziti u naše selo. Potajno smo se sastajali i krali predivne trenutke. Kad bi otac saznao da imam mladića za kojeg on ne zna i nije dao pristanak, ubio bi me. To je bio jedini razlog da se uputim u voćnjak.

Na prstima sam se iskrala iz kuće i tapkajući po mraku došla na mjesto koje sam tek napustila. Ivek je sjedio i čekao me. Osmjehnuo se kad me ugledao.

– Što hoćeš? Zar je ovo vrijeme i mjesto za razgovor? Želiš me ucjenjivati onim što si vidio?

– Neću te ucjenjivati. Želim samo da budeš moja i ništa više. Naši roditelji su se već sve dogovorili. Godinama te promatram i čekam da odrasteš. Volim te od kada si se rodila. Želim da večeras postaneš moja. Ne mogu više izdržati. Želim te više od ičeg na svijetu – rekao je i snažno me privukao k sebi. Pokušala sam ga odgurnuti i pobjeći u kuću, ali nisam mogla.

REKLA SAM MAJCI DA ME SILOVAO

– Ivek, što ti je? Pusti me! Vidio si da ja imam dečka. Ne želim se udati za tebe -rekla sam, nadajući se da će ga te riječi smiriti i obeshrabriti. Kako sam se samo prevarila! Umjesto da me pustio, Ivek je navaljivao poput divljaka. Udarala sam ga i otimala se, preklinjala neka me ostavi na miru, ali sve je bilo uzalud. Pokušala sam vikati, ali Ivek mi je jednom rukom začepio usta, a drugom trgao odjeću s mene. Bio je snažan poput slona i lako me savladao. Te me je noći uzeo na silu, a kad je utažio svoju paklenu pohotu, ostavio me u voćnjaku i pobjegao. Skupila sam se pored starog panja, plakala i proklinjala nesretnu sudbinu.

Idućeg jutra, dok se i sunce pospano budilo, iz nekog bunila trgnuo me majčin prodoran glas.

– Mihaela, stvarno si pretjerala. Zar se još uvijek ljutiš na mene? Cijelu si večer i noć provela vani? Prehladit ćeš se. Ulazi u kuću! Ako bi se netko trebao ljutiti, to sam onda ja. Hajde, što ti je? Zar si zaboravila da nam danas u posjet dolazi tvoja draga teta. Zar želiš da te vidi takvu? Ustaj i sredi se! Još će meni prigovarati i zbog tvog izgleda – govorila je mama.

Umjesto odgovora počela sam plakati. Mama me zbunjeno gledala, a kad je shvatila da ne prestajem, prišla mi je i čvrsto me zagrlila. Rukom mi je dodirnula lice i brisala suze.

– Smiri se, naša prepirka nije ništa strašno. Znaš, mame i kćeri se povremeno porječkaju.

Osjećala sam se užasno. Sjećanje na prethodnu noć nije mi dalo mira. Gadio mi se Ivek, a pogotovo ono što mi je učinio. Da sam mogla, zauvijek bih sklopila oči i nikada ih više ne bih otvorila. Ivek mi nije oduzeo samo nevinost, već i dostojanstvo žene. Bila sam prljava, okaljana i zauvijek obilježena. Smučilo mi se, te sam se iznenada otrgnula iz majčina naručja i okrenula na stranu kako bih povraćala. Gorak okus žuči kao da mi je kolao cijelim tijelom.

– Mihaela, što ti je? Zar te boli trbuh? Sigurno si jučer nešto loše pojela ili je to možda zato što si se ljutila i preskočila večeru – mama je komentirala moje stanje koje je gledala.

– Mama, Ivek me noćas silovao promucala sam tiho kad sam konačno prestala s povraćanjem.

PROKLETNIČE, PLATIT ĆEŠ ZA OVO!

– Što to govoriš? Kakve su to užasne priče? Dođi, idemo u kuću – uhvatila me pod ruku i odvela. Cijelim putem nije rekla niti jednu jedinu riječ. Željela sam od nje čuti nešto lijepo, nešto što bi me ohrabrilo i ulilo mi nadu za budućnost. Otac je taman ispijao prvu jutarnju kavu.

– Što joj je? Ne osjeća se dobro? – upitao je mamu čim nas je ugledao u kući.

– Kaže da ju je Ivek -iskoristio mama je ponovila moje riječi. Otac je ustao sa stolca i ispustio šalicu. Uhvatio me za ruku, a potom snažno gurnuo na obližnji trosjed.

– Što je tebi? Kako se samo usuđuješ izmišljati takve glupe priče? Ivek je pošten mladić. Da se nisi usudila ponovno reći nešto slično. Ivekov otac te želi za snahu, a ti ovako lažeš. Srami se! Oni će uskoro biti tvoja obitelj. Ne bacaj ljagu na ruku koja će te hraniti – viknuo je.

– Ivek me silovao – promucala sam očiju zamagljenih od suza. Ni sama nisam znala zašto sam im to rekla, znala sam da mi neće vjerovati, ali sam se valjda nadala da će se u njima probuditi neki roditeljski, zaštitnički osjećaj i da će prvi puta u životu stati na moju stranu. U tom trenutku začulo se kucanje, a potom su se na vratima pojavili Ivek i njegov otac.

– Prijatelju, oprosti što dolazimo ovako rano. Ivek mi je rekao što se noćas dogodilo – započeo je njegov otac. Da me mama nije uhvatila za ruku, skočila bih s trosjeda i iskopala oči Iveku.

– Prokletniče! Prijavit ću te policiji. Neće to ovako završiti. Gadiš mi se. Skupo ćeš platiti za ovo što si mi učinio. Proklinjem tebe i cijelu tvoju obitelj – urlala sam. Iznenada se u meni rodio bijes i neopisiva snaga koju mi je davala ljutnja. Došlo mi je da ga zadavim golim rukama.

– Susjedi, oprostite. Mihaela me danima izazivala. Kad sam je sinoć vidio samu, pozvala me da sjednem pored nje. Najprije me milovala po licu, a kad me počela ljubiti, nisam mogao odoljeti. Znam, pogriješio sam, ali morate me razumjeti. Vaša je kći jako lijepa i izazovna.

Popustio sam prirodnim porivima i ispričavam se. Spreman sam se odmah oženiti njome – čula sam njegove laži. Nisam mogla vjerovati da je taj bijednik toliko zao i proklet.

– Lažeš! Možeš im reći štogod želiš, ali ti i ja znamo istinu. Ne mogu me natjerati da prihvatim tvoju bračnu ponudu. Prije ću se ubiti nego postati tvoja supruga. Odvratan si, gadiš mi se, nikada te ne bih dotaknula. Silovao si me, a sad se još usuđuješ doći u našu kuću. Da si bio čemu, već bi odavno bio oženjen. Neće ti pomoći ni sav novac i imanja tvog oca. Niti jedna djevojka nije luda da bi željela lijegati u krevet s takvim ološem kao ti – vikala sam, a otac i majka su me smirivali.

Na trenutak mi se učinilo da sam u očima Ivekova oca vidjela vjeru u moje riječi i da je on jedini koji je povjerovao u moju priču. Ipak, ništa nije rekao. Pustio je da me roditelji ušutkaju i čekao daljnji dogovor. Moji su se neprekidno ispričavali zbog cijele situacije. Bila sam očajnija nego ikada. Nisam mogla vjerovati kako su u stanju misliti da bih lagala nešto tako užasno i bolno. Mama me čvrsto držala za ruku i nije me ispuštala niti na trenutak. Otimala sam se, ali joj je i otac pomagao, te sam bila nemoćna.

– Što ćemo s tom našom ludom djecom? – ponovno se javio Ivekov otac, dok je Ivek bezobrazno gledao u mene i smješkao se. Da su me pustili, sigurna sam da bih ga ubila u tom trenutku. Nikada neću zaboraviti taj prokleti, cinički osmijeh. Ivek je bio vrag u ljudskom tijelu. Nisam mogla ni zamisliti da bi netko mogao biti tako zao, pokvaren i proračunat.

– Ja sam svoje rekla. Neću se udati za njega ni da je jedini muškarac na svijetu! – vrisnula sam.

– Zar ćeš živjeti s onim što ste učinili, a nećeš se vjenčati? Ivek je muško. Lako je njemu, a što ćeš ti? Što ćeš ako si zanijela? Roditi dijete koje neće imati oca, a otac će ostatak života živjeti nekoliko kuća dalje? Udat ćeš se, htjela ili ne. Trebala si ranije razmišljati o svemu. Ivek i ti morate se vjenčati. Budi pametna i sve priznaj – sada se i mama uključila u razgovor.

– Vi ste svi ludi. Zar žena laže kada ju siluju? Dali biste me mom silovatelju? Divni ste roditelji! – rekla sam prepuna ironije.

JA ĆU SE ZA SVE POBRINUTI, NE BRINI

Otac je shvatio da je vrag odnio šalu, stoga me odvukao u sobu i zaključao. Vrijeđao me je, omalovažavao i naglašavao da će biti onako kako se on dogovori. Ne znam koliko sam vremena ležala u krevetu. Nisu me čak pustili ni da se istuširam i tako skinem prljavštinu s tijela. Gledala sam u prazno i proklinjala dan kad sam se rodila.

– Mihaela, otvori. To sam ja, teta Mara -trgnulo me kucanje na vratima. Na nju sam potpuno zaboravila, ali sam žurno ustala i pustila je da uđe k meni. Pale smo jedna drugoj u zagrljaj.

– Teta, silovao me taj ružni, debeli gad – plakala sam, a ona me pogledala sa sažaljenjem. Zamolila me da joj sve ispričam, a nakon što sam završila, na sve je dala svoj komentar.

– Draga, smiri se. Tvoja je teta pored tebe. Vjerujem u svaku tvoju riječ. Ja ne znam što je tvojim roditeljima. Ponašaju se gore nego zvijeri. Ne brini, ja ću ti pomoći. Došla sam samo kratko u posjet. Povest ću te sa sobom u Zagreb. Sve ćemo riješiti. Ne plači, sve će biti dobro.

– Teta, oni me namjeravaju udati za tog divljaka. Ja imam mladića kojeg volim – jecala sam.

– Jesi li mu rekla? Zna li on što se dogodilo? – pitala je i prijateljski mi stisnula ruku.

– Ne zna, ali ja mu to ni ne mogu reći. Sama sam kriva što sam pošla u voćnjak – plakala sam.

– Ne govori gluposti! Ništa ti nisi kriva. Ja ću se pobrinuti za sve. Spremi svoje stvari, a ja idem dolje razgovarati s tvojim roditeljima – rekla je, a potom me poljubila i ostavila samu.

Dok sam pakirala kovčeg, nisam mogla prestati razmišljati o Mirku. Bio je moja prva prava ljubav. Željela sam biti pored njega, osjetiti njegov zagrljaj i priznati mu što je bilo, ali za to nisam imala snage. Osim toga, nisam znala kako bi reagirao, stoga sam jedino rješenje vidjela u tome da se prepustim u tetine ruke. Ona je uvijek i za sve imala pravi odgovor i mogućnost.

Osim povišenih glasova, nisam mogla točno razabrati što su roditelji i teta međusobno govorili. Nedugo nakon što sam završila s pakiranjem, teta je došla po mene.

– Idemo. Tvoji roditelji se protive ali ti si punoljetna i možeš sama izabrati. Reci im kakav je tvoj izbor, a potom, ako želiš, možemo krenuti – rekla je vidno uzrujana i nervozna.

Kad smo došle u dnevni boravak, roditelji su mi stali prijetiti kako nema povratka ako sada odem. Ponovno sam pokušala obrazložiti im sve što se dogodilo, ali oni se nisu dali uvjeriti. Teta je uzdahnula, a potom uzela moj kovčeg i krenula prema automobilu. Slijedila sam je.

Do Zagreba smo se vozile bez riječi. Bilo mi je jasno kako je teta prilično uzrujana. Nikada je do tada nisam vidjela u sličnom stanju, stoga sam radije šutjela. Osim toga, ni meni samoj nije bilo do razgovora. Željela sam osloboditi svih briga, problema i zla koje mi se dogodilo.

Put je završio prije nego što sam željela. Kad smo unijele stvari u tetin stan, najprije sam pošla u kupaonicu i vodom pokušala sprati odvratan čin koji mi se dogodio. Teta je za to vrijeme servirala kolač i biljni čaj. Ponašala se prema meni poput brižne majke.

– Mihaela, sada ti moraš odlučiti koji nam je sljedeći potez. Ako želiš prijaviti tog gada, moramo poći na policiju i k liječniku. Postavljat će ti brojna pitanja, na koja od mnogih možda i nećeš željeti odgovoriti, ali moraš biti spremna. Tvoji su roditelji pomalo zaostali ljudi. Moraš biti spremna i na mogućnost da oni svjedoče protiv tebe. Pokušavala sam razgovarati s njima, ali znaš kakvi su. Sve moje riječi bile su uzalud – rekla je.

– Teta, ne želim ga prijaviti. Ne zato što to nije zaslužio, već što prije želim sve zaboraviti. Znam kakvi su roditelji, pa sam i zbog njih donijela tu odluku. Želim nešto raditi, zarađivati, tako neću razmišljati o svemu. Molim te, nemoj me osuđivati. Sve je ispalo pogrešno. Željela sam voljeti Mirka, udati se za njega i biti sretna, a vidi što se dogodilo- zaplakala sam.

LUĐAK JE DOŠAO PO MENE I U GRAD

– Nikada te ne bih osuđivala. To je tvoja odluka, a ja ću je poštovati, što ćeš s Mirkom? – pitala me.

– Ne znam, moram dobro razmisliti. Nisam sigurna da će me željeti kad čuje cijelu istinu.

– Mihaela, ja sutra s orkestrom putujem u Beč. Ostat ću nekoliko dana. Znam da lijepo šiješ. Možda bih u mojoj kazališnoj kući mogla pitati trebaju li pomoćnicu pri izradi kostima. Bi li željela raditi takav posao? Teta je bila prva koja me pitala kakve su moje želje. Odgovorila sam joj pozitivno, a još iste večeri teta je nazvala kolegicu u kazalište i objasnila joj situaciju.

– Sutra, prije nego krenem na put, vodim te na posao. Nemoj me osramotiti – rekla je kad je spustila slušalicu. Ponovno sam joj pala u zagrljaj. Bila sam joj beskrajno zahvalna na svemu.

I dok smo nas dvije razgovarale o svemu što me čeka idućih dana, oglasilo se zvono na vratima.

– Slobodno otvori, od sutra si ti ionako gazdarica stana – našalila se, a ja sam je poslušala.

Nije mi palo na pamet pogledati ili upitati tko je pred vratima. Bez razmišljanja sam otvorila vrata i ispred sebe ugledala odvratnu Ivekovu pojavu. Zadrhtala sam cijelim tijelom.

– Tu si! Htjela si mi pobjeći, ali ja sam došao po svoju dragu. Došlo je vrijeme za moju ženidbu. Napokon sam te dočekao. Idemo kući – rekao je i snažno me obuhvatio.

– Pusti me! Pusti – otimala sam se, ali što sam se više otimala, to me je snažnije privlačio k sebi. Privukao me toliko blizu k sebi da sam već mogla osjetiti njegov smrdljivi dah iz usta. I dok sam se pokušala otrgnuti iz njegovih snažnih ruku, u mislima su mi sijevnuli događaji od prethodne noći. Uhvatila me neopisiva panika i strah. Uplašila sam se da bi mogao ponoviti taj odvratni događaj. U tom se trenutku iza mene pojavila teta Mara. Ona ga nije poznavala, ali bila joj je dovoljna scena koju je vidjela. Zgrozila se.

– Ostavi na miru moju nećakinju. Ne znam tko si, niti što želiš, ali bilo bi ti bolje da me poslušaš. Ne znaš s kime se petljaš. Pusti je! Smjesta me poslušaj! -rekla je zapovjedno.

Ivek nije slušao ni nju, niti mene. Sada me rukama uhvatio za vrat i čvrsto stezao.

– Ona je moja. Mihaela je moja. Želim da mi bude žena. Došao sam po nju i neću je pustiti – bio je kao lud. Njegove ruke sve snažnije su stezale moj vrat. Polako mi je nestajao zrak. Pomislila sam da je ovo kraj mog života i da ću se ugušiti ako me uskoro ne pusti. Teta je dohvatila kišobran koji je stajao u košari u hodniku i snažno ga udarila posred glave. Stisak oko vrata je popustio, a teta me povukla u stan. I dok je Ivek rukama pokušavao zaštititi glavu, tetini udarci su se nastavljali. Udarala ga je gdje god je stigla, a pritom mu tiho, ali samouvjereno, držala prodiku:

– Sad ćeš se izgubiti odavde i vidim li te još jednom u blizini, požalit ćeš što si se rodio. Ja nisam poput moje sestre i šogora. Dobro znam kakvi su bijednici poput tebe. Silovao si moju nećakinju i zato ćeš platiti. Ne doneseš li sutra ranom zorom novac na moja vrata, ti i tvoja obitelj plakat ćete ostatak života. Ja sam poznata glazbenica. Imam puno moćnih prijatelja. Bolje ti je da ne ulaziš u sukob sa mnom. Sutra u šest dođi ovamo, donesi novac i povedi oca – zaprijetila je, još jednom ga udarila kišobranom, a potom mu zalupila vrata ispred nosa.

Sjela je kraj mene i smirila me. Pokušala sam joj objasniti kako ne želim ništa od Iveka.

– Teta, da nije bilo tebe, on bi me večeras ugušio. Lud je. Ne želim njegov novac – rekla sam.

– Učinio ti je veliko zlo, a kako ga ne želiš prijaviti, mora ti to nadoknaditi na drugačiji način. Zašto bi se ostatak života mučila, kad će ti on biti vječiti dužnik? Uzet ćeš novac i točka.

– Teta, želim sve što prije zaboraviti, Ne trebam njihov novac. Ne želim ga više nikada vidjeti. Osim toga, sigurna sam da se idućeg jutra neće pojaviti a pogotovo ne s ocem. Ne poznaješ ti njih – govorila sam i dalje očajavajući zbog svega što mi se dogodilo.

TETA JE SVE SREDILA I PUNO JOJ HVALA!

Teta Mara nije komentirala moje riječi. Skuhala mi je kamilicu, a kad sam je popila, otpratila me u krevet. Pokrila me tankim prekrivačem, poljubila u čelo i poželjela laku noć.

Dugo nisam mogla zaspati, a kad sam se napokon probudila, shvatila sam da je već kasno. Polako sam ustala, a teta je taman završavala ručak u kuhinji. Ugodan miris ispunio je stan.

– Teta, jesam li zakasnila na razgovor na posao? Oprosti – stala sam se ispričavati.

– Ne ispričavaj se. Nazvala sam. Patila sam zbog svega što mi se dogodilo, a onda sam u kazalištu upoznala predivnog muškarca. Bio je razveden, ali to mi nije smetalo kolegicu. Ići ćemo k njoj neki drugi dan. Odgodila sam putovanje. Umjesto mene ići će moja zamjena. Potrebnija sam tebi, nego orkestru – rekla je, a potom me smjestila za stol. Čavrljala je vedro i veselo, nastojala mi odagnati misli od zla koje me snašlo. Uživala sam u pozornosti i ljubavi koju mi je posvećivala. Od nje sam dobila ono što mi moja mama nikada nije dala. Nakon objeda povela me u šetnju gradom i razgledavanje.

– Dođi, vrijeme je da obnoviš garderobu i priuštiš si malo luksuza rekla je dok smo u trgovini gledale odjeću poznatih kreatora, šapnula sam joj da nemam novca i da si ne mogu priuštiti ni najmanju sitnicu, a pogotovo ne tako skupu garderobu. Teta se osmjehnula.

– Mihaela, varaš se. Zaboravila sam ti reći da si ti imućna djevojka. Onaj gad i njegov otac jutros su bili kod mene. Ivek se uplašio i bio je u pravu što me poslušao. I on i otac požalili bi da nisu došli. Donijeli su ti novac kojeg sam tražila -rekla je i stala se smijati.

Nisam mogla vjerovati. Bila je to suma za koju sam mogla kupiti bolji stan, ali nisam to učinila. Ostala sam živjeti s tetom. Otvorila sam svoju krojačku radnju, a tetine prijateljice glazbenice i glumice bile su mi izvrsne mušterije. Mirku sam pisala što mi se dogodilo i pozvala ga u posjet, ali on mi nikada nije odgovorio, niti me došao vidjeti. Patila sam zbog svega što mi se dogodilo, a onda sam u kazalištu upoznala predivnog muškarca. Bio je razveden, ali to mi nije smetalo. On me naučio što je prava ljubav.

Teta mi je doslovce spasila život od prokletog Iveka. Da nije bilo nje, nikada ne bih upoznala predivnog glumca koji mi je postao suprugom i kojem sam bez ustručavanja mogla povjeriti cijeli svoj život. Roditelje više nisam vidjela, niti to želim. Oni su odbacili mene, ne ja njih. Teta Mara mi je bila više i od oca i od majke, mojih bioloških roditelja. Teta, hvala ti za sve!