Povratak prve ljubavi

Toga popodneva sam bila kod kuće i pripremala sebi voćnu salatu. Razmišljala sam o vrtu i novom cvijeću koje trebam posaditi. Planirala sam ove godine posaditi neke nove cvjetne vrste. Misli mi je prekinula zvonjava telefona.

– Dobar dan! Jesam li dobila Mariju Č.?

– Da, ja sam.

– Je li vaše djevojačko prezime J.?

Osjetila sam blagu nelagodu.

– Je. A tko ste vi?

– Zovem se Mira, zapravo Mirjana M. – uslijedila je pauza, pa duboki uzdisaj. – Ja sam vaša kći.

Obuzela me panika i nisam mogla reagirati. Naslonila sam se na zid dok su mi kroz glavu letjele slike iz prošlosti. Ponovno sam čula zvuk iz slušalice:

– Molim te, reci nešto. Znam da je ovo veliki šok, ali…

Kada sam konačno progovorila, nisam mogla prepoznati svoj glas. – Žao mi je, dobili ste pogrešan broj.

Zatim sam spustila slušalicu toliko snažno da je telefonski aparat odletio na pod. Djevojčin glas se još čuo iz slušalice. Polako sam podigla telefon i isključila ga iz zida. Teško sam došla do kauča. Znači, nazvali su je Mirjana… Znala sam samo da je djevojčica. Nisam željela razmišljati o tome! To je jedna greška koja se dogodila prije osamnaest godina. Greška koju sam već zaboravila. Tako mora i ostati. Krenula sam u kuhinju iako su mi noge još podrhtavale. Mehanički sam počela pripremati sastojke za tortu koju sam planirala napraviti sutradan. Međutim, pokušaj da isključim mozak nije uspio. U ušima su mi neprestano odzvanjale riječi: “Ja sam vaša kći”.

Spustila sam joj slušalicu. Odbacila sam je po drugi put. I znala sam da ću, ako me ponovno nazove, morati napraviti isto. Ugasila sam televizor i otišla u spavaću sobu. Izvadila sam album sa fotografijama iz mladosti, lako ga dugo nisam gledala, točno sam znala gdje se nalazi slika koju sam tražila. Slika mršave djevojke veselog osmijeha i šesnaestogodišnjeg mladića koji ju grli oko struka. Slika s Damirom. Imala sam petnaest godina i sve je bilo prelijepo. Moji roditelji, dvije mlađe sestre, prijateljice, svi su bili kao sjenke. Čula sam ih i vidjela, ali nisam obraćala pažnju na njih. Samo je Damir, sa svojim neodoljivim osmijehom bio stvaran. Voljeli smo se i to nas je dijelilo od ostatka svijeta. Imali samo kompletan plan.

– Vjenčat ćemo se čim završimo školu – govorio je Damir ispod stare vrbe na jezeru.

– Ne želim ići na fakultet. Moji će to prihvatiti kada vide koliko se volimo. I zaposlit ću se. Ni tata nije išao na fakultet pa ima dobar posao – govorio je.

Držali smo se za ruke i mazili. Tada smo prvi put vodili ljubav. Sve je bilo kao u bajci. Samo što u bajkama petnaestogodišnje djevojke ne zatrudne. Ali ja jesam i sve se srušilo kao kula od karata…

– Žao mi je, ali neću dopustiti da se moj sin oženi sa šesnaest godina i upropasti svoj život – rekao je Damirov tata odlučnim tonom. – Upisat ću ga odmah u vojnu školu pa će se možda tamo opametiti. Brak nikako ne dolazi u obzir i točka! – bio je odlučan.

RODILA SAM U ZAGREBU

Damir je šutio. Noge su mu se tresle. Voljela sam ga i mrzila istovremeno. Obećao je da ćemo uvijek biti zajedno, a sada se nije usudio ni pogledati u mojem smjeru.

– Ideš u Zagreb i tamo ćeš se poroditi – rekli su moji idućeg dana. Mene nisu ništa pitali. – Bit ćeš kod tete Ivane i kada se porodiš, bebu ćeš dati na usvajanje. Ona će sve to unaprijed srediti – odlučili su. Nisam imala snage ni plakati. Mama me nježno zagrlila.

– Ne sviđa nam se što te šaljemo u Zagreb, ali moraš razumjeti situaciju. Ako ostaneš ovdje, bit će puno ogovaranja i to će ti teško pasti. A moraš misliti i na svoje sestre. Kako ćemo im objasniti da najednom imaš veliki trbuh i da ćeš roditi dijete? – obrazložila mi je majka.

Otišla sam u Zagreb, izdržala trudnoću i porodila se. Bebu nisam ni vidjela. Znala sam samo da je djevojčica. I sada me moja kći nazvala, a ja sam joj spustila slušalicu, potpuno sluđena od panike… Vratila sam se u kuhinju i nastavila raditi tortu. Usput sam spremala večeru, jer je trebao Željko uskoro stići doma. Što će biti ako me ponovno nazove, a on podigne slušalicu? Popila sam čašu vode i pokušala se smiriti. Onda sam se ponovno vratila u prošlost…

U Zagrebu sam ostala i poslije porođaja. Teta Ivana nije imala muža i djece pa mi je ponudila da živim s njom. Bila je dobra prema meni te sam pristala. Željka sam upoznala kada sam imala dvadeset i četiri godine. Bio je sedam godina stariji od mene. Mršav za svoju visinu, ozbiljan i konzervativan, ali izuzetno pristojan. Radio je kao knjigovođa i dobro je zarađivao. Bio je dobar čovjek. Voljela sam ga iako ne toliko kao Damira. Ali bio mi je muž i živjeli smo zajedno, a emocije prema Damiru su odavno oslabile. Mužu nikada nisam rekla da imam dijete.

Nas dvoje, pak, nismo imali djece. Godinama smo pokušavali i već smo izgubili nadu. S obzirom da sam već bila trudna, znala sam da je problem kod Željka i pretvarala se da mi ne smeta jer nemamo djece. I on je izbjegavao razgovore na tu temu. Nisam mogla niti zamisliti kako će Željko reagirati ako sazna moju prošlost. Danas su druga vremena i ljudi drugačije gledaju na te stvari, ali Željko nije takav. On je iz patrijarhalne obitelji i sigurno bi bio šokiran. I povrijeđen. Neće me ostaviti, ali hoće li me i dalje voljeti? Hoće li me se stidjeti? Nisam znala.

Postavljala sam stol kada je Željko došao doma. Poljubio me je u obraz.

– Bok draga, kako si?

Klimnula sam glavom i uzvratila mu poljubac. Otišao je odmah u kupaonu i večerali smo poslije desetak minuta. Zatim smo čitali novine i gledali televizijski program. Na prvi pogled, dan kao i svaki drugi, osim što mi je toga dana čitav život doveden u pitanje. Mira je ponovno zvala sljedećeg jutra oko deset.

– Molim te, nemoj spustiti slušalicu. Neću ti raditi probleme.

– Neću spustiti slušalicu – odgovorila sam. Razmišljala sam cijele noći i promijenila sam odluku. Oprosti zbog onog jučer, ali stvarno sam bila zatečena.

– Da, potpuno te razumijem – složila se. – Dugo mi je trebalo da nađem prave roditelje i stvarno bih te htjela napokon upoznati. Ali razumjet ću ako me ne želiš vidjeti.

Knedla mi je zastala u grlu.

– Drago mi je što si me našla. I ja tebe želim vidjeti. Ali moj muž ne zna za tebe i ne bi bilo dobro da sazna.

– Neće, kunem se – rekla je odlučno. – Samo da te jednom vidim i neću se više vraćati.

Te riječi su me zaboljele. Još sinoć sam željela da je nikada ne vidim, a već danas mi teško pada ponovni rastanak.

Za sastanak sam izabrala restoran za koji sam znala da u njemu neću sresti nikoga poznatog. Mirjana je detaljno opisala što će nositi na sebi. Čim sam je vidjela bila sam sigurna da je moja kći. Ili, bolje rečeno Damirova kći, pošto je jako sličila na njega. Mahnula sam joj i prišla je do mojeg stola. Gledale smo se neko vrijeme i niti jedna nije mogla progovoriti. Suze su mi krenule niz obraze iako sam ih očajnički željela zaustaviti. Uzela sam njenu ruku i čvrsto je stisnula. I dalje smo šutjele.

NAŠLA SAM I SVOG PRAVOG OCA

Ona je prva prekinula tišinu. – Marija, nadam se da nisi razočarana.

Marija! Znači odlučila me je zvati po imenu, a ne mama. To i je u redu. Tu riječ nisam zaslužila ja već žena koja ju je odgojila.

– O, dušo, kako mogu biti razočarana! Tako si lijepa i pametna!

Ćaskale smo još par minuta smijući se i držeći se za ruke. Zatim sam uzela maramicu i obrisala sam lice pokušavajući umiriti lupanje srca. Naručile smo ručak, iako sam znala da neću imati apetit. Htjela sam joj postaviti milijun pitanja, ali suzdržavala sam se. Otkud meni pravo da je ispitujem? Kao da mi čita misli, sama je počela pričati o svojem životu i planovima.

– I Marija, želim da znaš da ja razumijem tvoju odluku da me daš na usvajanje. Ti si tada još bila dijete koje se suočilo sa nepremostivim problemom. Nemoj osjećati grižnju savjest zbog mene. Moji roditelji su divni ljudi i drago mi je da je tako ispalo.

– Znaju li oni da si se došla naći sa mnom? – pitala sam. – Ne bih željela da se osjećaju… – nisam završila rečenicu.

– Oni su mi pomogli da dođem -prekinula me. – Znaju da ih volim i da… – zastala je, ali shvatila sam što je htjela reći. Ljudi koji su je usvojili nisu imali razloga za strah. Uvijek će voljeti njih više od mene. Ja sam je rodila, ali ona je zapravo bila njihovo dijete.

Kada smo završile ručak i naručile kavu odjednom se uozbiljila.

– Moram te još nešto zamoliti i znam da ćeš opet biti šokirana. Ti slobodno reci ako ne želiš.

Nisam mogla pogoditi na što misli.

– Reci, dušo – hrabrila sam je.

Duboko je udahnula:

– Nisam ti rekla da sam našla i svojega pravog oca.

Zagrcnula sam se.

– Damir, vidjela si Damira?

Klimnula je glavom.

– Jednom.

Nisam shvaćala zašto je mislila da će me to šokirati.

– To je dobro – rekla sam. – Sigurna sam da je dobar čovjek.

– To nije sve. On također živi u Zagrebu i rekla sam mu da ću se danas naći s tobom. Željela sam da barem jednom u životu budem s oba roditelja istovremeno.

Usta su mi se osušila.

– Želiš reći da je Damir ovdje? – pitala sam osvrćući se nervozno oko sebe. Uzela me je za ruku pokušavajući me smiriti.

– Ne, nije ovdje. Neće ni doći ako ti to ne želiš. Čeka u autu i nazvat ću ga na mobitel ako želiš. Vrtjelo mi se u glavi. Danas sam prvi put vidjela svoju kćer. A sada se pojavljuje i Damir, čovjek kojega sam nekada jako voljela. Nisam znala kako ću podnijeti susret s njime, ali znala sam da će Mirjani to jako puno značiti i nisam je mogla odbiti.

– Pozovi ga, neka dođe – rekla sam jedva čujno. – Bit će ga lijepo vidjeti nakon toliko godina.

Zahvalnost u njenim očima je govorila da sam ispravno postupila i svako eventualno razočaranje je vrijedilo toga. Dok je telefonirala, ja sam se pokušala pribrati. Izašla je van nakon desetak minuta i vratila se u pratnji visokoga, krupnog muškarca. I u kasnim tridesetima imao je dječački izgled lica. Kosa mu je bila tamnija, a crte lica istaknutije, ali i dalje je to bio Damir kakvog sam pamtila.

Rukovali smo se i nismo znali što bismo rekli jedno drugome. Pretvarala sam se da mi ovaj susret ne znači ništa posebno, ali sam osjetila da mi lice gori, a srce ubrzano kuca.

Mirjana je odavno pričala, a mi smo je gledali.

– Imam tri sina – rekao je Damir u jednom trenutku gledajući u nju. Nježno joj je prošao rukom kroz kosu. – Oduvijek sam želio kćerku, a nisam ni znao da je imam sve ove godine. To je divno iako znam da ne može trajati.

Stvarno i nije dugo trajalo. Mirjana je uskoro rekla da mora ići. Nije htjela da je otpratimo do stanice.

– Možda se nekada ponovno sretnemo – rekla je. – Ali bolje je da za sada ostane po starom.

Poljubili smo se.

– Znam da vam ovo nije bilo lako i hvala vam na ovome. Sada mi je napokon lakše jer sam našla ono za čim sam dugo tragala.

Nisam mogla odgovoriti. Samo sam je ponovno poljubila. I Damirove oči su se napunile suzama.

Kada je izašla ostali smo sami za stolom.

– Nismo učinili lošu stvar, zar ne Marija? – pitao je. – Krivio sam sebe sve ove godine, ali sada kada sam je vidio…

– Da – potvrdila sam. – Zaista je izrasla u prelijepu djevojku.

Zatim smo nastavili pričati o našim životima.

– Nisam imao pojma da si sve ovo vrijeme u Zagrebu – rekao je. – Ja sam nakon vojne škole završio i akademiju. Radio sam u Osijeku i Slavonskome Brodu. Napustio sam vojsku prije tri godine i od tada sam u Zagrebu.

– Ja nisam imala uzbudljiv život. Ali imam dobrog muža i lijepu kuću. Zadovoljna sam.

– Nemate djece?

– Ne.

– Kako je to glupo – rekao je Damir. – Moj brak je dobar, nemam nikakvih primjedbi na moju Zoricu. Ali sve ove godine nisam te uspio zaboraviti. Naši su roditelji napravili grešku jer su nas razdvojili. Znam da su htjeli najbolje, ali nisu smjeli uništiti takvu ljubav.

KAO DA SAM NA PRVOM ČVENKU

– Bili smo još djeca. Možda smo pogrešno mislili da imamo nešto veliko.

– Mislim da smo bili u pravu. Pitanje ljubavi nije pitanje godina. Neki se ljudi zaljube u mladosti, a neki se ne zaljube nikada – rekao je.
Bio je u pravu. Nikoga kasnije nisam voljela kao njega.

– I imamo Mirjanu kao dokaz te ljubavi – nastavio je. – To nitko ne smije poreći.

Pričali smo još dugo. Shvatila sam da sam i dalje bliska s Damirom iako se dugo nismo vidjeli. Sa Željkom nikada nisam mogla razgovarati o svemu kao sa njim. Objašnjavala sam to s time jer nas Mirjana povezuje, ali znala sam da ima i više od toga. Bilo je već četiri sata kada sam shvatila da se Željko uskoro vraća s posla.

– Moram krenuti kući – rekla sam.

Uzeo me je za ruku. – Možemo li se iduće nedjelje naći na ručku? Ja uvijek mogu izaći s posla, a moram ti još toliko toga ispričati.

– Pa ne znam, mislim da to i nije toliko pametno.

– Nikome neće naškoditi ako se još jednom sretnemo – bio je uporan. – Uzeo sam neke filmove sa slikama od Mirjane, pa ću ih razviti i
donijeti ti idući put.

– Dobro. Naći ćemo se ovdje sljedeće srijede u jedan.

Željela sam vidjeti te slike, ali željela sam i ponovno Damira vidjeti. Cijelu sam večer bila u oblacima. Željko je sređivao neke zaostatke na poslu i nije primijetio ništa neobično.

Tjedan dana je brzo prošlo i ponovno sam se išla naći sa Damirom.

– Bojao sam se da će se možda predomisliti – rekao je namještajući stolicu. – Nemaš pojma koliko sam ovo čekao.

Osjećala sam se kao da sam na prvom sastanku. Naručio nam je piće i izvadio Mirjanine slike. Nagnuli smo se iznad njih i tiho komentirali.

– Je li ti drago što si došla? – pitao me je nakon nekog vremena.

Klimnula sam glavom. Osjetila sam uzbuđenje kakvo nisam osjetila dugo vremena. Ruke su nam se dotakle.

– Da, drago mi je – odgovorila sam gledajući ga.

Tako sam se ponovno spetljala sa Damirom. U početku smo se viđali jednom tjedno, a onda sve češće. Izgledalo mi je potpuno normalno da ponovno postanemo ljubavnici. Kao da nas je sudbina spojila da nastavimo tamo gdje smo nekada stali.

– Tako je bilo suđeno – govorio je Damir, grleći me. – Ovo nam je nagrada zato jer smo nekada bili nasilno rastavljeni.

Osjećala sam se kao onoga čarobnog ljeta. Ponovno sam mislila samo na Damira. Voljela sam Željka i dalje, ali Damira sam voljela jednako strastveno kao kada sam imala petnaest.

– Znam da je ovo greška – rekla sam Damiru jednoga dana. – Ali moje srce i moje tijelo me ne želi slušati. Oni žele da ovo među nama traje vječno.

– I nema razloga da ne nastavimo. Zorica je pažljiva prema meni, ali nikada mi s njom nije bilo toliko lijepo kao s tobom. Mi smo rođeni da budemo skupa – rekao je.

Privila sam se uz njega. Zatim smo se nastavili ljubiti. Uvijek smo bili gladni jedno drugoga, nikada nam nije bilo dosta. Niti on, niti ja nikada nismo predložili da se vjenčamo. Nismo željeli nikoga povrijediti i znali smo da je ovako najbolje.

– Ovo je naša tajna i neka tako ostane – složili smo se. – Nitko nikada neće saznati.

I nije. Viđali smo se nekoliko mjeseci. Ni Zorica, ni Željko nisu ništa primijetili. A onda se dogodilo nešto što me je potreslo više od Mirjaninog poziva.

Jednog dana sam shvatila da sam trudna. Bila sam jednako uplašena, isto kao i prvi put. Samo što sam sada bila odrasla žena i nisam shvaćala kako se to moglo dogoditi. Možda sam poslije toliko godina braka bez djece već počela misliti da ne mogu zatrudnjeti? A možda sam podsvjesno željela da se to dogodi?

DRAGA, DOBIT ĆEMO DIJETE!

Samo sam u jedno bila sigurna. Neću reći Damiru da sam trudna i naše viđanje mora prestati odmah. Raskidanje s njim bila je najteža odluka u mojem životu, naravno poslije one da napustim svoju tek rođenu kći. Ne vjerujem da bi uopće skupila dovoljno snage za to da nisam imala ovoliko jak razlog.

– Ali zašto Marija? – iznenađeno me je gledao. – Sretni smo zajedno. Ovo je čudesno, zašto želiš prekid?

Htjela sam mu reći istinu, ali nisam smjela riskirati. Radi sebe, Željka i radi svih drugih.

– Ne kažem da nije bilo lijepo – pokušala sam ga gledati u oči, ali nisam mogla. – No cijelo vrijeme živim u strahu da će Željko ili Zorica saznati za nas, a ne želim da se to dogodi.

– Nisam primijetio da se bojiš. Izgledala si sretno. Ma dovraga i sama znaš da nam je odlično.

Uzela sam ga za ruku.- To je razlog više da prekinemo dok još možemo. Prije nego nekoga povrijedimo. Zamisli da to bude Zorica. Imate troje djece i razmisli što se sve može dogoditi.

– Prije se nisi brinula oko toga. Mala je šansa da netko nešto sazna jer smo jako pazili.

– Ali moguće je – nastavila sam. – Vrijeme je da prekinemo ovu igru.

Postao je ljut. – Znači tebi je sve ovo samo igra?

– Naravno da nije. Ali imam osjećaj da je vrijeme da prekinemo i neću promijeniti svoju odluku.

Bilo mi je teško jer ga lažem na našem posljednjem sastanku. Naravno da sam se bojala da nas netko ne vidi zajedno, ali kao što je Damir rekao, nikada nisam vjerovala da će se to dogoditi. A što sam još mogla navesti kao razlog, a da ga ne povrijedim?

– Ne mogu se svađati s tobom -rekao je kada je shvatio da sam ozbiljna. – Duša me boli kada pomislim da te više nikada neću vidjeti, ali poštovat ću tvoju odluku.

Zagrlio me je čvrsto. Posljednji put smo vodili ljubav. Kako je život čudan. Ponovno imam dijete s Damirom i ponovno je dijete razlog našeg razdvajanja…

Tjedan dana nakon toga sam rekla Željku da sam trudna. Na licu mu se najprije pojavilo iznenađenje, a zatim oduševljenje i odmah sam znala da sam učinila pravu stvar.

– O draga, dobit ćemo dijete nakon toliko godina čekanja!

Podigao me je u vis. – Već sam izgubio svaku nadu. Ovo je moj najsretniji dan u životu!

Voljet će to dijete svim svojim srcem, pomislila sam dok sam ga ljubila. On će biti njegov pravi otac. Nastavit ću živjeti s tom laži do kraja života. Da li je to pogrešno, ako znam koliko sam usrećila Željka? Možda je sudbina ponovno spojila mene i Damira, samo kako bismo ponovno začeli novi život. Kakav god razlog bio, nemam ništa protiv. Zahvalna sam na ovom poklonu i okrećem se budućnosti koju ću provesti s mužem i djetetom.