Pravo prve bračne noći

Bili smo djeca kad je Matko s roditeljima otputovao u Frankfurt. Nikada neću zaboraviti trenutak kad je sjeo u očev automobil. U rukama je držao krpenu lutku koju sam mu dala.

– Mirjana, uvijek ću te se rado sjećati.

– Nitko, nikada neće tako dobro izrađivati krpene lutke kao ti. Ovu, koju si mi poklonila, čuvat ću ostatak života – doviknuo je i lutku stavio na srce.

Imala sam svega šest godina. Tada još nisam znala što je ljubav, ali sam osjećala da će mi Matko strašno nedostajati. Do odlaska u Njemačku živio je kod bake. Imao je još tri brata, ali su svi oni živjeli s roditeljima u Frankfurtu. Matkova baka govorila je kako si ne može zamisliti život bez njega, a isto tako je bilo i meni.

Stanovali smo jedno nasuprot drugome. Zajedno smo se igrali, skakutali po dvorištu, lovili leptire, gađali ptice praćkom, skakutali po baricama tople vode za vrijeme ljetnih pljuskova. Matko je uvijek bio prepun raznih zanimljivih zamisli, činili smo ludosti o kojima se naši prijatelji nisu usudili ni sanjati. Moji roditelji i njegova baka uvijek su nas prekoravali zbog nepodopština koje smo činili, a nas dvoje bi skrušeno pognuli glavu i samo čekali da nam se ukaže mogućnost za sličnu akciju.

S njegovim odlaskom kao da se nešto prelomilo u meni. Ostala je praznina i kad god bih se u djetinjstvu i mladosti osjetila nesretnom i potištenom, sanjarila sam da dolazi Matko i nudi mi spas. On je bio moja verzija Supermena, moj svemogući prijatelj spreman na sve kako bi me zaštitio.

ZAŠTO NAM NIKADA NISTE DOLAZILI?

Prošlo je više od deset godina kad se po prvi puta vratio u domovinu. Umrla mu je baka i zajedno s obitelji došao je na sahranu. Unatoč nesretnim okolnostima, bila sam presretna što ga napokon vidim. Nikada se nismo dopisivali, niti čuli telefonom, ali moja sjećanja bila su snažnija od bilo koje pisane ili telefonom izrečene riječi. Žgoljavi dječak, kakvim sam ga pamtila, pretvorio se u stasitog mladića. Potpuno se promijenio, ali njegove plave oči još uvijek su sjale onim nemirnim, dječjim sjajem. Jedva sam čekala da se raziđe povorka rodbine nakon pokopa i da napokon mogu malo razgovarati sa starim prijateljem.

Nakon što je njegova obitelj sjela u automobil, domahnuo im je i rekao da će pješice doći kući. Primio me pod ruku, te smo neko vrijeme šutke gledali u humak zemlje ispod kojeg se nalazila njegova baka. Nije plakao, ali je grizao donju usnu. To je činio još kao dječak kad god bi bio jako tužan i potišten. Vidjela sam koliko ga boli ovaj gubitak i kolika je njegova rana.

Bio je dotjeran po zadnjoj modi, imao kratku frizuru koja mu je izvrsno pristajala, a ugodan miris širio se svuda oko njega. Znala sam da bi mi sve prijateljice zavidjele na njemu.

– Mirjana, pođimo. Ne mogu baku vratiti u život budem li stajao ispred njezinog groba.

– Toliko je vremena prošlo od kada smo se vidjeli. Kako to da nikada niste dolazili u posjet? – pitala sam ga.

– Duga je to priča. Roditelji su me odveli sa sobom zato što su se porječkali s bakom. Ne znam zbog čega su imali nesuglasice, ali su bili jako ljuti na nju, a i ona na njih. Nekoliko puta sam joj pisao, ali mi nikada nije odgovorila. Ne znam što se dogodilo između njih, no ja na to nisam mogao utjecati. Toliko sam puta poželio doći u domovinu na praznike. Baka mi je jako nedostajala, ti također. Postala si lijepa, prelijepa djevojka – odmjerio me od glave do pete. Spustila sam pogled. Osjećala sam se nelagodno i sigurno sam se zarumenjela.

– Hvala na komplimentu. Ti si se također promijenio i odrastao – promucala sam pomalo smušeno.

– Bilo bi smiješno da te pitam što ima novoga. Siguran sam da bi mi sve bilo novo i nepoznato. Kako živiš? čime se baviš? Što želiš postići u životu? – nastavio me ispitivati.

– Idem u srednju ekonomsku školu. Namjeravam studirati. Još uvijek sviram violinu.

– Ne mogu vjerovati! Još uvijek sviraš? Nadam se da sada bolje zvučiš nego nekada – slatko se nasmijao.

– Kad si otišao, violina mi je postala najbolja prijateljica. Sve se promijenilo. Naša klapa u ulici nije bila ista bez tebe. Iskreno, nadam se da je moja glazba sada ugodnija za svako uho – morala sam se i sama nasmijati. Toliko sam mrzila violinu kad sam počela svirati. Danima sam namjerno pogrešno svirala samo kako bih roditelje uvjerila da ja nisam za violinu, niti ona za mene. Međutim, oni su bili uporniji, a ja sam s vremenom toliko zavoljela sviranje da si više nisam mogla zamisliti život bez violine. Tada sam stvarno zvučala gore od pokvarene ploče. Upravo je Matko bio taj koji mi je govorio da ostavim violinu i da ju ne mučim.

ZA MATKOM MI JE SRCE LUDO ZAKUCALO

– Kako si ti? Jesi li se navikao na život u inozemstvu? Sigurna sam da je Frankfurt puno ljepši od našeg malog mjesta i da ima tisuću mogućnosti koje bi ti ovdje bile uskraćene.

– Dobro sam. Poput tebe, ja također još idem u školu. Pohađam umjetničku školu za izradu nakita i oblikovanja plemenitih metala- rekao je, a ja sam se stala smijati. Nisam ga mogla zamisliti kao dizajnera nakita. Dok smo bili djeca, uvijek se smijao lančićima koje sam izrađivala od svježeg cvijeća. Govorio je da time samo pokazujem da sam prava curica.

– Tko je sada prava curica? Sjećaš se što si mi uvijek govorio kad sam pravila nakit? – nasmijala sam se.

– Sjećam se, upravo je to bio razlog zbog kojeg sam upisao tu školu. Znam da si se uvijek voljela kititi. Tako sam osjećao da smo usprkos udaljenosti još uvijek bliski, često mislim na tebe. Silno mi nedostaješ – rekao je, a potom svojim vrelim dlanom dotaknuo moj. Srce mi je kucalo kao ludo, a od njegovog dodira osjećala sam kao da me protresla struja.

– Jako mi je žao što si se odselio. Voljela bih da si ostao ovdje – zbunjeno sam mucala dok se u meni budio neki novi, neopisivo ugodan i uzbudljiv osjećaj. Imala sam nekoliko simpatija u školi, ali nikada mi srce za nikoga nije tako ludo kucalo. Matko me ponovno osvojio jednom riječju, jednim pogledom, samo jednim dodirom dlana. Osjećala sam da je drugačiji od svih mladića koje sam dotada upoznala i za trenutak zaklopila oči. Matko je bio dosta viši od mene, sagnuo se, a potom na moje usne utisnuo prvi ljubavni cijelov. Mislila sam da se cijeli svijet vrti oko mene, oko nas. Nije mi bilo važno što smo ispred groba, već samo njegova blizina i toplina, te okus njegovih slatkih usana. Željela sam da vrijeme zauvijek stane.

NAJLJEPŠI PRSTEN KAO POKLON ZA MENE

– Mirjana, bilo bi najbolje da pođemo. Nema smisla da ovdje nastavimo, ipak je ovo groblje, baka mi je upravo sahranjena – u stvarnost me vratio njegov glas. Još uvijek me držao za ruku, pa me je to ohrabrilo. Kimnula sam glavom, a potom smo napustili groblje. Odšetati smo do starog šljivika njegove pokojne bake. Riječ po riječ, ruka u ruci, usne na usnama i po prvi puta prepustila sam se čarima tjelesnog zadovoljstva. Matko je bio divan. Sve ono čemu sam sanjala. Dugo smo razgovarali i imali mnoštvo tema koje su nam bile zajedničke. Vratila sam se kući samo na nekoliko minuta kako bih uzela jaknu i javila se roditeljima.

– Kada ćeš se vratiti? Gdje ste vas dvoje? Tijekom popodneva svi su tražili Matka. Njegovi su ludi od brige. Bilo bi lijepo da im barem kaže gdje je. Vi ste stvarno luckasti – rekla je mama.

– Mama, oni prekosutra odlaze natrag u Njemačku. Znaš i sama kako smo se nas dvoje slagali kao djeca, šetamo, razgovaramo i prisjećamo se starih dana žurno sam objasnila.

– Sve ja to razumijem, ali njegova ga rodbina želi vidjeti. Nije u redu što ste tako nestali.

– Kako su svi licemjerni! Dok je bio malen, nitko ga od njih nije volio. Svi su ga zvali vragom, a sada bi se družili s njime. Matko mi želi pripovijedati o svojoj kući, školi, a mene sve zanima. Žao mi je što sam mu ja zanimljivija od njegove obitelji – govorila sam dok sam se odijevala. Mama nije ništa posumnjala, baš kao ni njegovi roditelji kod kojih je on opravdao svoje odsustvo. Ponovno smo se našli u šljiviku. Matko se vratio s kutijicom u ruci.

– Ovo sam izradio samo za tebe – rekao je i pružio kutijicu od tamnog baršuna prema meni.

Nikada mi do tada ni jedan mladić nije ništa darovao. Primila sam kutijicu polako, oprezno, kao da se u njoj nalazi najveća svjetska relikvija. Otvorila sam je, a tada ugledala zlatni prsten. Oči su mi se napunile suzama. Bio je to najljepši prsten kojeg sam ikada u svom životu vidjela.

– Prekrasan je – samo sam prošaputala, a Matko me ponovno poljubio. Bila sam na sedmom nebu. Iznenada i potpuno neočekivano ostvarili su se svi moji mladenački snovi.

ZAGONETNE RIJEČI NEZNANCA

Na žalost, sreća je bila kratkog vijeka.

Matko je uskoro otputovao, a meni su ostali prsten i uspomene. Nikome nisam govorila što se dogodilo tih dana. čuvala sam prsten i molila Boga da nisam trudna. Srećom, to se nije dogodilo. Nastavila sam ići u školu, svirati i živjela za Matkova pisma. U početku ih je redovito pisao, a onda su postajala sve rjeđa. Svakodnevno sam se podsjećala na izreku “daleko od oka, daleko od srca”, ali bez obzira koliko je Frankfurt bio udaljen od mog malog mjesta, ja Matka nikako nisam mogla zaboraviti. Bio mi je sve: moje sunce, mjesec, moje zvijezde, moje vedro nebo. Nakon završetka srednje škole, završila sam studij ekonomije.

Od bakine sahrane Matko se više nije vraćao u naše mjesto, u naš šljivik. Skrivala sam tugu i bol, sanjarila svoga junaka i potpuno se predala poslu kojeg sam nakon završetka studija odmah dobila. Počela sam kao asistentica, ali sam nakon godinu dana napredovala do direktorove pomoćnice. Povjeravao mi je mnoge poslove, a jednog jutra dao mi je zanimljiv prijedlog. Naime, direktor je sinu kupio nekoliko zlatarnica i želio je da ja budem glavni menadžer. Nisam baš tako zamišljala svoju budućnost, ali čim je spomenuo zlatarnice, odmah sam se sjetila Matka i pomislila kako mi i samo nebo šalje svoj znak. Preuredila sam ustroj posla, dogovarala mnogobrojne kontakte, a onda smo jednog dana pozvani na međunarodni sajam nakita. Direktorov sin Livio bio je lud od sreće, ja također. Takva pozivnica značila je da su mnogi upoznati s našim radovima i da imamo mogućnost prezentacije na inozemnim tržištima. Smiješila nam se lijepa poslovna budućnost. Osim dvije iznimno atraktivne prodavačice, Livio i ja stigli smo na sajam. Bio je to tako lijep i otmjen prostor, baš kao i sve ono što se u njemu izlagalo. Pomagala sam djevojkama da što atraktivnije predstave naše uratke, ali i obilazila konkurente. Nikada u životu nisam vidjela ništa slično. Bilo je tu mnoštvo raznovrsnog nakita, sve jedan komad ljepši i skupocjeniji od drugog. Razmišljala sam koliko moraju zarađivati oni koji si mogu kupiti takve komade i odmah bi me zaboljela glava. Moja mjesečna plaća nije bila dovoljna niti za najjeftiniji izloženi primjerak. Prije putovanja kupila sam nekoliko lijepih komada odjeće, a od nakita ponijela sam samo Matkov prsten. Livio mi je posudio komplet od bijelog zlata kojeg sam nosila i cijelo vrijeme sam pomalo bila u strahu kako ga slučajno ne bih izgubila. I dok sam tako razgledala pojedine primjerke, obratio mi se nepoznat muškarac.

– Gospođo, mogu li vas upitati odakle taj prekrasan primjerak? -upitao je, a ja sam pomislila na ogrlicu koju mi je Livio dao da nosim. Objašnjavala sam kako je komad rad mog gazde Livia, ali gospodin mi je odmah objasnio da misli na prsten kojeg imam na ruci.

– To sam dobila davnih godina. Izradio ga je moj dobar prijatelj specijalno za mene.

– U ovom se prstenu nazire čarolija. Siguran sam da vam muškarac koji ga je izradio nije samo prijatelj. Ovako nešto može napraviti samo veliki umjetnik koji osjeća neopisivu ljubav.

Osmjehnula sam se i pomislila kako bi Matko reagirao kad bi čuo kompliment za svoj rad. Više nego ikada u životu poželjela sam da ga mogu vidjeti, pa makar i samo na trenutak.

– Da, nekada sam i ja tako mislila – rekla sam, sjećajući se kako godinama nemam nikakav Matkov trag, ni znak. Jedino u što sam bila sigurna, mada to nisam željela, bilo je da me zaboravio. Pretpostavila sam kako je upoznao neku djevojku koja mu je bila blizu, zavolio ju, a možda se čak oženio i zasnovao obitelj. Voljela bih da sam barem nešto znala.

– Vjerovali ste da vas voli čovjek koji je izradio prsten? Zašto ste prestali vjerovati u ljubav?

Okrznula sam ga pogledom. Bili smo stranci i nije mi bilo jasno odakle mu pravo da mi postavlja takva pitanja. Osim toga, ni sama više nisam znala kakvo je moje mišljenje o ljubavi.

– Da, vjerovala sam da me volio. Sada sam odrasla i više ne vjerujem u bajke -odbrusila sam.

– Pa ipak i dalje nosite njegov prsten? Zašto, ako vam više ništa ne znači? – bio je uporan.

Došlo mi je da ga tresnem, što sam mu mogla odgovoriti? Da i dalje volim čovjeka kojeg sam vidjela prije dvanaest godina, a koji mi se uopće nije javio u zadnjih osam? čak ni odgovor ne bi imao smisla. Umjesto odgovora samo sam frknula nosom i nastojala promijeniti temu. Međutim, nepoznati gospodin bio je dovoljno uporan. Želio je pod svaku cijenu čuti odgovor.

RECITE MI SVE ŠTO ZNATE O MATKU!

– Naravno da mi prsten nešto znači! Znači mi sve na svijetu, čak puno više nego što bih željela, čovjek koji ga je napravio, moja je ljubav od ranog djetinjstva. Otišao je, ostavio me i zaboravio, a ja sam dovoljno glupa da još uvijek nosim njegov prsten. Želite čuti još o tome kako sam bila naivna tog davnog ljeta kad mu je umrla baka? – ciknula sam kao da me zmija ugrizla.

Neznanac je pogodio u moju bolnu točku, a kako sam bol godinama skrivala, jednom sam morala puknuti i to se dogodilo upravo u tom trenutku. Zaboravila sam na mjesto na kojem se nalazim, na ljude koji su bili oko nas, na posao, dizajnere i urlala iz sveg glasa.

– Matko je stvarno donio krivu procjenu o vama. Pogriješio je kad je pomislio da biste ga ostavili – muškarac je i dalje spokojno govorio i nastavio razgledavati izložen nakit ispred nas.

Toliko sam poludjela da više nisam bila sigurna jesam li Matkovo ime čula iz usta neznanca ili sam samo željela da tako bude. Pogledala sam ga, ali on je i dalje gledao u nakit i divio se.

– Jeste li vi to spomenuli Matka? – pitala sam na izvrsnom engleskom jeziku i čekala odgovor.

– Da – odgovor je bio kratak i jasan. Došlo mi je da se onesvijestim. Nisam mogla vjerovati.

– Poznajete Matka Š.? Odakle? Gdje je? – više nisam mogla izdržati neizvjesnost, te sam ga stala drmati iz sve snage. Neznanac se osmjehnuo, a potom je i on mene blago primio za ruke.

– Poznajem Matka, dobro ste zaključili, baš kao što poznajem i prsten koji nosite na ruci.

– Čovječe, recite mi sve što znate o Matku, molim vas. Preklinjem vas – zavapila sam na svom materinjem jeziku. Nakon toliko godina ukazala mi se mogućnost da saznam što je s njim.

– Prsten na vašoj ruci izradio je moj brat – muškarac je također odgovorio na hrvatskom.

Ruke i noge su mi zadrhtale, a suze krenule niz obraze. Rukama sam pokrila oči i glasno zajecala. Osjećala sam se kao da sam na dnu provalije, a upravo se pojavio netko tko mi pruža spasonosni konop koji će me vratiti u život. Preplavilo me mnoštvo osjećaja.

– Vaše je ime Mirjana, zar ne? Odrasli ste zajedno s mojim bratom? Volite ga, još uvijek ga volite? – javio se nakon što mi je dao nekoliko minuta kako bih se sabrala i smirila.

– Da! To su odgovori na sva vaša pitanja. Gdje je Matko? Ako toliko znate o meni, onda znate i zašto mi se prestao javljati? Vi ste Zoran ili Tihomir? – po godinama sam nastojala procijeniti koji bi od njegove braće mogao biti muškarac s kojim sam razgovarala.

– Ja sam Petar, najstariji od braće. Prestao vam se javljati jer je doživio tešku prometnu nezgodu. Ni danas ne može hodati. Kreće se u invalidskim kolicima. Nije vam želio uništiti život, niti vas opteretiti svojom invalidnošću. Nas dvojica se jako dobro slažemo. Sjećam se, dok je još kao dječak izrađivao taj vaš prsten. Već onda je bio prilično nadaren – govorio je.

– Bože! Kako je mogao tako postupiti? Kako je? Je li dobro? – zanimalo me je.

UČINILA BIH SVE ZA NJEGA

– Teško mu je, još uvijek dosta pati. Pokušavao je sve i svašta, ali do sada to nije dalo primjetnijih rezultata. Mislim da je umro onog trena kad je donio odluku da vam se prestane javljati. Matko nema razlog za život i zato se predao. Odlazi na terapije ali samo čeka da što prije prođu. Još uvijek se bavi dizajniranjem nakita. Donio sam neke od njegovih radova. On i ja imamo malenu zlatarsku radnju u Frankfurtu. Želite li vidjeti njegova umjetnička djela?

– Naravno. Želim vidjeti i njega. Zašto mi se nije javio? Učinila bih sve da mu bude bolje. Možete li mi dati adresu ili broj telefona? Bilo što kako bih ga mogla pronaći? – vapila sam.

Petar mi je pokazao neke od njegovih radova, a potom mi dao adresu i broj mobitela. Morala sam mu obećati da Matku neću otkriti kako sam došla do broja. To mi nije predstavljalo problem. Petar mi je otkrio da se Matko upravo vratio kući iz nekog lječilišta u kojem je boravio nekoliko mjeseci. Pripovijedao mi je potankosti o nesreći, baš kao i o tome kakve je snove imao njegov brat za naš zajednički život. Iz svega što sam čula, mogla sam zaključiti samo jednu stvar: Matko me nije zaboravio. Takvu je odluku donio zbog silne ljubavi. Namjeravala sam nazvati ga, ali sam se predomislila. Žurno sam pronašla Livia i objasnila mu da moram otputovati u Njemačku. Nije me shvaćao, čak mi nije dao ni dopuštenje, ali to mi više ništa nije značilo. Voljela sam posao i stvarno mu bila posvećena, no sada je u pitanju bio moj privatni život, voljeni čovjek i znala sam da ne postoji nitko, pa ni Livio, tko će me spriječiti da napokon vidim svoju jedinu ljubav. Žurno sam rezervirala kartu za prvi let.

Prošla je ponoć kad sam sletjela u frankfurtsku zračnu luku. Znala sam da nije vrijeme posjeta, ali sam isto tako znala da Matko živi sam i da mu preko dana dolazi kućna pomoćnica, stoga nije bilo opasnosti da ću, osim njega, nekoga probuditi. Unajmila sam taksi i dok sam se vozila prema njegovoj adresi, razmišljala sam kako će reagirati kad me ugleda.

Taksist se zaustavio ispred prekrasne kuće u kojoj je bila smještena i njihova zlatarnica. Platila sam prijevoz, oklijevala nekoliko trenutaka, a potom polako prstom pritisnula zvono. Nitko nije odgovarao. Pokušala sam još jednom i kratko čekala, a potom još jednom pozvonila.

– Tko je? – napokon sam mu čula glas. U grlu kao da mi se stvorila ogromna knedla.

– Mirjana – jedva sam promucala svoje ime. Zavladao je tajac, a potom se oglasio alarm koji mi je govorio da mogu otvoriti vrata. Ušla sam. Hodnik kojim sam se kretala bio je osvijetljen. Ugledala sam vrata ispred sebe, odbacila kovčege i potrčala prema njima.

NAPOKON ZAJEDNO I SRETNI

Kad sam ih napokon otvorila, ugledala sam Matka u kolicima. Bio je u pidžami, u rukama držao moju krpenu lutku i gledao me svojim prekrasnim plavim očima. Mislila sam da ću umrijeti od sreće.
– Matko, zašto mi se nisi javio? Zar si mislio da će tvoja nesreća umanjiti moju ljubav? To je nemoguće – pošla sam mu u susret, čvrsto ga zagrlila i stala ljubiti. Matku su niz lice tekle suze. I ja sam zaplakala. Bio je to tako dirljiv susret da ne postoje riječi kojima bih ga opisala. Zaboravili smo na protekle godine, na sve ružne događaje i sve što nas je razdvajalo. Matko je ponovno bio samo moj, a ja samo i jedino njegova. Nije postojala prošlost, ni budućnost, samo sadašnjost, samo tren u kojem su se naše usne i tijela ponovno pronašli i sjedinili.

U Frankfurtu sam ostala deset dana. Matko mi je objasnio da me je želio zaštititi. Htio je da imam normalnog, zdravog supruga, a ne invalida za kojeg ću morati brinuti. Naravno, bila sam žalosna zbog njegovoga zdravstvenog stanja, ali njegovi problemi nisu mogli umanjiti moju ljubav. Kad nekog volim, volim ga svim srcem i dušom. Matko je bio i ostao moj broj jedan, a jedino što me moglo odvojiti od njega bila je mogućnost da me je zaboravio.

Dogovorili smo datum vjenčanja, baš kao i ostale pojedinosti vezane za naš zajednički život. Matko me odlučio zaposliti kao promotora svoje radnje, a njegov brat nije imao ništa protiv. Nakon toliko godina činilo mi se da život ponovno ima smisao i da će napokon biti sve u redu. Vjerovala sam da je dugogodišnjoj patnji napokon kraj i da stiže vrijeme sretnih dana.

Zbog Matkove bolesti odlučili smo se vjenčati u Frankfurtu. Nakon obreda goste smo pozvali u restoran i upriličili malenu veselicu. Bila sam najsretnija žena na svijetu.

Jedva sam čekala da se gosti raziđu i da Matko i ja krenemo kući. Znala sam da mu je naporno dugo sjedenje u kolicima, a osim toga, toliko smo vremena bili razdvojeni da smo željeli sami uživati u svome miru. Nakon što se razišla većina gostiju, Matkov je otac još uvijek ostao s nama. Nisam u tome vidjela ništa lošega. Pretpostavila sam da nam želi pomoći i htjela ga osloboditi obveza.

– Ne brinite se, dobra sam vozačica. Nema potrebe da idete s nama. I vi ste sigurno umorni, slobodno pođite na zasluženi odmor. Sve je dobro prošlo, a sada se odmorite rekla sam.

– Mirjana, ja moram poći s vama. Kod nas je to takav red. Znaš, u našoj se obitelji još od davnina drže neki stari običaji. Nekima se to čini smiješno i glupo, ali mi držimo do tradicije, čovjek bez običaja kao da i nije čovjek. Naša je obitelj po tome uvijek bila stroga – rekao je.

Nisam znala na koje točno običaje svekar misli, ali bila sam preumorna da bih se u to rano jutro još i s njim prepirala. Sjela sam pored Matka i dopustila svekru da nas odveze kući. Matko je iznenada utihnuo. Na svako moje pitanje davao je najkraći mogući odgovor, te me snažno, grčevito stiskao za ruku. To mi je bilo pomalo čudno, pa sam ga upitala što se događa.

– Ništa. Ne brini, sve će biti u redu – mucao je, a ja sam osjetila da Matko postaje nervozniji što se više bližimo kući. Ništa nisam slutila pa sam sve to ponovno pripisala umoru. Kad smo napokon stigli kući, svekar je izišao van. Pretpostavila sam da želi Matku pomoći pri ulasku te sam šutjela i dopustila mu da uđe. Odvezao je Matka u dnevni boravak i sjeo.

Već mi je polako padao mrak na oči. Željela sam ostati nasamo sa svojim suprugom, a svekar kao da nije imao namjeru pomaknuti se. Ponudila sam ga pićem, ali je odbio. U jednom sam trenutku pogledala u Matka i na njegovom licu primijetila suze. Bezglasno je plakao.

– Matko, što ti je? Zar te nešto boli? – zabrinuto sam prišla k njemu i pomilovala ga po licu.

– Moj sin neće biti prvi koji će prekršiti tradiciju u svojoj obitelji, zar ne? – javio se svekar.

ODURAN SVEKROV ČIN

Matko je šutio. Pognuo je glavu, nije me se usudio ni pogledati, a suza je stizala suzu.

– O čemu se radi, o kakvoj tradiciji? Recite što se događa, pa da obavimo i to – rekla sam ni ne sluteći što mi se sprema.

Svekrovo lice obasjao je veliki osmijeh, a Matko je i dalje plakao.

– Matko, ti poštuješ našu obitelj, zar ne?

Nećeš biti prvi koji će prekinuti tradiciju? – opet je nastavio, a potom još nekoliko puta ponovio istu rečenicu. Svega mi je bilo preko glave.

– Sine, ti želiš poći u krevet. Umoran si, zar ne? – opet se javio svekar, a Matko je samo kimnuo glavom. Pomislila sam kako će svekar napokon otići i ostaviti nas na miru. Odvezao je Matka u sobu, a ja sam se već osjećala kao na iglama. Željela sam ga se što prije riješiti. Više mi je svega bilo preko glave.

– Mirjana, mi sada moramo obaviti ono što nalaže tradicija – rekao je kad se vratio.

– Dogovoreno, obavimo to i da napokon pođemo na odmor – rekla sam preko volje.

– Želiš to ovdje? – rekao je, a oči su mu zaiskrile nekim paklenim sjajem. Trgnula sam se.

– Ne znam što želite, ali što prije to obavimo, prije smo gotovi – rekla sam i sjela na trosjed.

Svekar mi je prilazio polako, baš onako kako se divlje mačke prikradaju svom plijenu. Nije mi se sviđao njegov pogled, niti koraci kojima mi se približavao, ali sam nastojala biti pristojna. U trenutku se našao pored mene na trosjedu, a svojim rukama obuhvatio moje tijelo. Snažno me privukao k sebi i pokušavao me poljubiti. Odgurnula sam ga, ali se istovremeno silno zbunila. On je iskoristio taj tren, te me je ponovno dohvatio. Bacio se na mene poput divljeg psa. Nisam mogla vjerovati.

Glasno sam kriknula i gurala ga od sebe.

– Čovječe, što je vama? Ja sam vaša snaha. Kako se usuđujete? Vaš sin je gore – vikala sam.

– Mirjana, smiri se. Sve će biti u redu. Znam da se bojiš jer ti je prvi puta, ali ja ću se za sve pobrinuti. Samo mi se predaj i vidjet ćeš kako ćeš uživati – govorio je i gutao me pogledom.

– Jeste li vi normalni? Zar želite napastovati sinovu suprugu? Kakav ste vi to otac? Pustite me na miru. Ako me ne ostavite, zvat ću Matka, a onda se čuvajte. Pustite me ili ću vrištati. Matko će poludjeti – više nisam znala što bih učinila i kamo pobjegla, a da me ne dohvate njegove ruke. Kamo god bih ustala i koraknula, on je bio brži i spretniji, te me lako savladao.

– Smiri se. To je u našoj obitelji tradicija. Zove se pravo prve bračne noći. Svekar mora leći sa svojom snahom da bi je poučio nekim stvarima. Osim toga, Matko zna što se događa – rekao je.

Mislila sam da ću se onesvijestiti. Svekar se ponašao kao da živimo tisućama godina u prošlosti. Njegove ruke grabile su po mome tijelu, a mene je obuzimala jeza. Sumnjala sam u istinitost njegovih riječi. Nisam mogla zamisliti da Matko zna što se upravo događa i da to čak ni ne pokušava spriječiti. Opomenula sam ga još nekoliko puta, a kad me ni tada nije pustio, vrisnula sam i dozivala supruga iz sveg glasa. U jednom trenutku postalo mi je jasno da svekar ne laže. Matko se nije javljao, a i sjetila sam se njegovih suza. On je znao što me čeka.

Ni sama ne znam kako i odakle, ali iznenada sam osjetila kako posjedujem beskrajnu snagu i da bih mogla rušiti planine. Snažno sam odgurnula svekra, koji je pao nasred sobe.

PA JE LI OVDJE ITKO NORMALAN?!

– Vi nitko niste normalni. O čemu vi to govorite? Kakav je to običaj da svekar iskoristi svoju snahu? Vi i ja dolazimo iz istog kraja. Nikada nisam čula za takvu glupost i nikada to neću dopustiti. Priđete li mi još samo jednom, toliko ću vrištati da će me čuti svi susjedi. Nitko mene neće maltretirati!

– Sve moje snahe su spavale najprije sa mnom. Ja sam ih poučio svemu što znaju. Danas su mi sve zahvalne na tome. Zbog mog znanja i pouke one znaju zadovoljiti svoje muževe. Nije mi jasno zašto se tome toliko protiviš. Dođi, pazit ću da i ti pamtiš prvi puta – rekao je.

– Vi ste bolestan čovjek. Razdjevičio me vaš sin kad mi je bilo šesnaest godina. Što mislite da sam cijeli život čekala da me u jedan novi svijet uvede budala poput vas? Nikada ne bih prihvatila vaše običaje i tradiciju. Odlazite! – urlala sam i svakom idućom rečenicom podizala ton. Svekar se neko vrijeme nećkao, a potom je napokon napustio kuću. Bila sam očajna. Više nisam bila sigurna da sam donijela pravu odluku kad sam se udala. Otišla sam u spavaću sobu, a Matko je sjedio na krevetu. Ponovno se nije usudio ni pogledati me.

– Kako si mogao? Mislila sam da me voliš, da ti je stalo do mene? Znao si da me želi tvoj perverzni otac i prešao si preko toga bez riječi? Matko, čuješ li što ti govorim? – bjesnila sam.

– Žao mi je. On ti je sve rekao. To je učinio sa svim snahama. Ja nisam mogao biti izuzetak – njegove riječi pogodile su me više nego išta u životu. Dohvatila sam kovčeg i stala ga žurno pakirati.

Za to vrijeme Matko je nastavljao pripovijedati o njihovoj idiotskoj tradiciji. Srce me boljelo. Kad sam zatvorila kovčeg, napustila sam kuću i odvezla se do hotela u kojem su odsjeli moji roditelji. Ostali su zatečeni svime što su čuli, baš kao i ja.

Idućeg dana vratili smo se u domovinu. Ponovno sam se vratila na stari posao, a godinu dana kasnije Matko i ja smo se službeno rastali. Radije ću biti usamljena, ali nikada i ni po koju cijenu, pa čak ni po cijenu lažne ljubavi, neću biti ničija seksualna igračka.