Nesretno djetinjstvo: Roditelji su me tjerali na prosjačenje

Ne znam što određuje naš život. Je li sudbina u pitanju ili splet životnih okolnosti? Ne znam. Oduvijek mi je bilo jasno da nismo svi rođeni pod sretnom zvijezdom i da ona nekom sjaji predivnim sjajem, a netko i ne zna za njeno postojanje. Je li nam samim rođenjem zacrtan put kojim ćemo ići ili su to samo narodne izreke koje imaju svrhu da olakšaju životne nedaće koje nas snađu, jer tako treba biti? Ne znam odgovore na ta pitanja, a možda ih nikada neću ni saznati. Znam samo jedno: nas nitko nije pitao želimo li biti rođeni, nitko nas nije pitao kakve roditelje želimo, već smo jednostavno stvoreni i stavljeni na životni put koji sigurno treba imati nekakav smisao. A kakav je smisao imao moj dolazak na svijet? Pomaknuo sam se, odloživši knjigu. Nisam se mogao koncentrirati na učenje. Satima sam samo buljio u knjigu, a ništa nisam naučio. Jednostavno, misli su mi lutale prostranstvima prošlosti, tražeći bilo kakav smisao svega onog što sam kao dijete preživio. Stresao sam se od jeze. lako je vani bilo izuzetno vruće, ja sam se prekrio dekom i sklupčao na krevetu. Zatvorio sam oči, pokušavajući zaspati, ali uzalud. San mi nikako nije dolazio na oči. Ustao sam i izišao. Zidovi kao da su me pritiskali i trebalo mi je zraka, prostora u kojem ću osjetiti svu blagodat slobode. Otišao sam do plaže i sjeo na prvu slobodnu klupu. Obožavao sam te trenutke samoće. Tada sam postizao relativno dobru ravnotežu duha i tijela, kao da sam bio potpuno sjedinjen s prirodom. Krik galeba gotovo je odjeknuo prostranstvom. Podigao sam pogled, prateći ga sve dok nije nestao, dok se nije pretvorio u malenu točkicu koja se jedva micala. Blagi zraci zalazećeg sunca milovali su me po licu. Zatvorio sam oči, duboko uzdahnuvši. U prirodi je sve izgledalo tako jednostavno, a sve se svodilo samo na okrutnu borbu za preživljavanje. Svaka je ljepota u njoj imala svoju svrhu, sve je bilo stvoreno da privuče željeni predmet pažnje da bi ga se uništilo ili produžilo vrstu.

BIO SAM NEŽELJENO DIJETE

Otvorio sam oči. More je poprimilo uljanu vatreno-crvenu boju, i više je sličilo užarenoj lavi nego hladnoj i dubokoj vodi. Kao i u životu, izgled zna često prevariti, lako sam se divio toj ljepoti, ona nije doticala moju dušu. U meni se nagomilao nekakav nemir, nekakva je tuga svila gnijezdo u mojem srcu.

Nakon kratkog vremena sam ustao i otišao u stan. Večerao sam i legao. Uzeo sam knjigu. Činilo mi se da je satima držim u ruci ali nisam znao što sam pročitao. Na silu sam htio ne misliti na prošlost, ali ona je bila sastavni dio mojeg života, sjenka koja me je posvuda pratila. Sasvim lagano, gotovo neprimjetno, misli su se vratile u daleku prošlost, u vrijeme koje sam po svaku cijenu htio zaboraviti.

Rođen sam prije dvadeset i dvije godine u obitelji koja se samo tako zvala, ali ni u kom slučaju to nije bila. Ne znam što je spojilo moje roditelje. Možda je u pitanju bila ljubav prema alkoholu, jer su jedino nju i poznavali, ili čak sebičnost koja kod njih nije imala nikakvih granica.

Ja sam bio neželjeno dijete i to su mi jasno stavljali do znanja od samog početka mojeg života. Nastao sam spletom nesretnih okolnosti, a roditelji su sigurno bili toliko pijani da nisu ni znali što rade. Moja najdalja sjećanja vezana su uz prljavštinu, glad i prodoran miris alkohola kojim je zaudarao svaki kutak barake u kojoj smo živjeli. Nismo imali ništa vrijednog u njoj. Ako je nekad i bilo drugačije, oni su prodali sve što se prodati moglo. Umjesto krvi, žilama im je tekao alkohol, a on je razarao sve ono čega bi se dotakao. Njegovu razornu moć vrlo rano sam osjetio na svojoj koži.

Teško je živjeti s činjenicom da si vlastitim roditeljima teret, ali je još teža bila spoznaja da za mene nisu nimalo marili.

PROSIO SAM PO CIJELE DANE

Ne znam tko se dosjetio da bi im mogao biti od nekakve koristi. Čim sam postao stabilan na nogama, roditelji su me u početku slali kod susjeda, uvijek da nešto pitam, a kako je vrijeme odmicalo, njihovi su apetiti rasli. Vidjeli su da mogu sasvim lijepo preživljavati bez imalo muke i truda, a to im se očito svidjelo. Hodao sam u sve lošijoj i prljavijoj odjeći. Tada toga nisam bio svjestan, ali je cilj bio da izazovem što veću samilost i donesem kući što sam mogao više.

U početku sam vani provodio malo vremena, a kako je vrijeme odmicalo, ostajao sam gotovo po cijeli dan.

Čim sam neke stvari počeo shvaćati, znao sam da ne smijem doći kući bez određene svote novca, inače ne bih dobio jelo, već batine. Kao da im ni to nije bilo dovoljno. Nisu me shvaćali. Ja sam bio samo maleno dijete, i imao sam svoje potrebe koje sam morao zanemariti. Nije bilo lijepo biti po cijeli dan na ulici, gladan i žedan. U malenu ispruženu ručicu vrlo rijetko bi se spustio novčić. Bio sam ruglo svima, a nisam to želio. Sve sam nekako i podnosio dok nisam krenuo u školu. Još i danas se živo sjećam svog prvog odlaska. Na ulici i nisam primjećivao koliko se razlikujem od ostalih, nekako sam se saživio sa tim. Ali kad sam ušao u razred, sve su se glavice okrenule prema meni. Nisam shvaćao zbog čega. Ušao sam i zastao. Smijeh ostale djece naprosto me paralizirao. Nisam se usudio ni podignuti pogled. Skupio sam ruke ispred sebe, gledajući u pod. Tko zna koliko bih tako stajao, da nastavnica nije došla do mene. Njena nježna ruka uhvatila me za nadlakticu. Gotovo sam zanijemio od straha. Podigao sam pogled i susreo se s najljepšim smeđim očima koje sam ikada vidio. Iz njih je zračila toplina i ljubav kakvu ja nikada nisam upoznao.

– Izvoli, sjedni – rukom mi je pokazala na prvu klupu.

Jedva sam pomaknuo odrvenjele noge. Srce mi je kucalo toliko jako da sam mislio da će iskočiti iz grudi. Progutao sam knedlu koja mi je zapela u grlu, još uvijek se ne usuđujući pogledati prema razredu. Sjeo sam, gledajući u kut klupe. Pažnju mi je privukao parket koji je bliještio. Bio je tako blistavo čist i činilo mi se da sam se gotovo mogao ogledati u njemu. Nenaviknut na takvo što, neprestano sam mu se divio toliko da nisam ni čuo nastavnicu kada je izgovorila moje ime.

– Vjekoslav Romić – ponovila je glasnije.

Trgnuo sam se. Pogledao sam prema njoj, ne izustivši ni riječi.

– Ti si Vjekoslav? – njeno je pitanje bilo suvišno na neki način.

Klimnuo sam glavom. Smijeh ostatka razreda još me je više zbunio. Nenaviknut i nepripremljen, i ono malo što sam znao o ponašanju, zaboravio sam.

– Sjedni – njen glas mi nije više zvučao nježno kao u početku.

U njemu se dala nazrijeti nekakva strogost, ton koji mi je itekako bio poznat i kojeg sam slušao iz dana u dan. Sjeo sam. Lice mi se zacrvenjelo poput maka.

Sve je bilo u redu dok je nastavnica bila u razredu, ali kad bi otišla, onda bih osjetio svu okrutnost koju samo djeca prema djeci imaju, lako slove za nevina bića, oni mogu biti gori monstrumi od odraslih. Njihova mjerila vrijednosti imaju sasvim iskrivljenu sliku, i ako se bilo tko na bilo koji način izdvaja od prosjeka, postaje predmet poruge ne samo razreda, već i svih učenika u školi.

TKO JE TEBE PUSTIO U ŠKOLU?

Jedan od učenika mi je prišao, unoseći mi se u lice. Tek sam kasnije saznao da se zove Zlatko. Nikada neću zaboraviti njegov zloban osmijeh. Prema meni je izgledao velik poput diva. Za razliku od njega, ja sam bio neuhranjen i sitan.

– A tko je tebe pustio u školu? – pitao je, začepivši nos.

Ostatak razreda kao da je samo to čekao. Svi su se gromoglasno smijali, svi osim mene. Pakao u mojoj duši postao je strašan. Zašto me ne puste na miru? Ja nisam bio ni za što kriv. To što sam bio siromašan bilo je svima vidljivo. Za razliku od njih, meni je odijelce bilo pohabano, a ne duša.

Prvi dan bio je prava katastrofa. Uviđao sam razliku između nas, a nje sam s vremenom postajao sve svjesniji. Mrzio sam sebe zbog toga, ali ništa nisam mogao promijeniti. Mislio sam da nema ničeg goreg od njihovog ruganja. Bio sam među svojim vršnjacima, i umjesto da se družim s njima, oni su me izopćili. Revolt u meni je rastao. Ranjena duša je krvarila do iznemoglosti. Lako je njima bilo, ali oni toga uopće nisu bili svjesni. Imali su sve i bili su pošteđeni upoznavanja tamne strane ovoga života.

lako sam išao u školu, morao sam i dalje prosjačiti. Mrzio sam to iz dna duše, ali nisam imao izbora. Da sam bio veći pronašao bih nekakav posao, a ne bih prosio. Kao u inat, sve se urotilo protiv mene. Dok sam stajao u zavjetrini ispružene ruke, naišao je Zlatko s majkom. Instinktivno sam povukao ruku, želeći propasti u zemlju od srama. Udarac u rame me podsjetio da ni u majčinom prisustvu nije ništa bolji nego što sam ga upoznao.

– Ha-ha – njegov smijeh mi je već bio poznat.

Naježio sam se od nelagode.

– Pa ti i zarađuješ za život. Nije ni čudo što u školu dolaziš kao da si spavao u svinjcu. Ovo će biti prava poslastica za cijeli razred, a… – nije uspio dovršiti rečenicu. Majka ga je tako snažno pljusnula da su mu na licu ostali otisci svih njenih prstiju. Sada je na njega bio red da bude iznenađen. Pokušao se ponašati kao pravi muškarac ali nije uspio. Ipak je bio dijete. Suze su mu nahrupile, mada se svim silama trudio da ih zadrži.

– Gdje su ti roditelji? – njegova se majka okrenula prema meni.

– Kod kuće – s nelagodom sam rekao.

– Dođi – pružila je ruku prema meni. Nisam se obazirao na taj pokret.

Sumnjičavo sam je odmjeravao.

– Stan nam je u blizini. Ne boj se -nije se obazirala na moje nijemo odbijanje.

GLAD JE NADVLADALA STRAH

Možda bih i prihvatio njenu ponudu da ona nije bila Zlatkova majka, ali me ta činjenica odvraćala od tog nauma. Ipak, pomisao na hranu izmamio je jedva vidljiv osmijeh na mom licu. Bio sam gladan i promrzao. Od jučer ništa nisam jeo, a tijelo je tražilo da se zadovolje njegove osnovne potrebe.

– Ne bojim se – promucao sam.

Glad je nadvladala strah. Ispružio sam ruku, gotovo uživajući u prijatnoj toplini njenih. Nisam se obazirao na Zlatka. On je poput sjenke išao za nama. Nikada ga još nisam vidio šutljivog. Uvijek je bio najglasniji i uvijek je koristio svoju snagu da bi došao do cilja. Nakon nekoliko metara, ušli smo u zgradu. Bojažljivo sam se okretao. A tek kad sam ušao u stan… Mojem iznenađenju nije bilo kraja. Nikada nisam vidio nešto toliko lijepo! Činilo mi se kao da se nalazim u kraljevskoj palači. Prostorije su bile prostrane i pune svjetla. Sve je bilo uredno i ukusno namješteno. U prostoriji su se nalazili uređaji za kakve uopće nisam ni znao da postoje. Osjetio sam maleni ubod ljubomore s dozom zavisti. Po čemu je Zlatko bio bolji od mene? On je imao sve, a ja ništa.

– Morao bih kući – u strahu sam rekao.

Bio sam svjestan kako jadno izgledam i da taj moj izgled narušava harmoniju koja je vladala u njihovu domu.

– A tko će biti zabrinut? – Zlatkova majka ljutito odmahne rukom.

– Ručak je gotov. Ručat ćeš.

– Nisam gladan – lagao sam.

Ponos se probudio u meni. Kao da ni samom sebi nisam želio priznati koliko je jadna moja situacija. U ovoj sam prilici toga postao još svjesniji.

– A što si jeo? – prozrela je moju sitnu laž.

Šutio sam. Nisam se želio uplitati u mrežu koju sam ja nevješto spleo.

– Ništa nisi jeo – to je bila više tvrdnja nego pitanje.

Nemajući izbora, samo sam potvrdno klimnuo glavom. Nisam imao hrabrosti pogledati prema Zlatku. Bojao sam se da ću vidjeti onaj njegov grozan osmijeh, a on mi sigurno ne bi pomogao da se bolje osjećam. Na moje čuđenje, Zlatko je bio dobar kao nikada do sada.

– Operite ruke – rekla je njegova majka.

Imao sam osjećaj da se obratila meni i da je vidjela koliko su moje prljave, lako sam se trudio da ih skrijem, ona je ipak moju ruku držala u svojoj. Nisam znao, a nisam imao ni uvjete da održavam onaj minimum higijene. Čim bih došao iz škole, moj dom bi bio ulica. A tamo, osim sažaljivih pogleda, skoro da ničeg lijepog i nisam mogao naučiti. Već na samom početku života bio sam na samom dnu, i zato je moje čuđenje prema normalnom životu bilo sasvim shvatljivo.

Pratio sam Zlatka. Oprali smo ruke, a zatim sjeli za stol. Primamljiv miris koji se širio iz kuhinje golicao mi je nosnice. Uskoro je stol bio pun svakojake hrane. Većinu toga nikada nisam ni vidio. Bio sam nesnosno gladan ali sam pojeo vrlo malo. Organizam mi nije bio naviknut na obilnu hranu. Zadovoljavao sam se s malim, a to mi je i kroz budući život bio naputak koji me je vodio. Zadržao sam se mnogo više nego što sam trebao. Nakon pojedenog kolača, zahvalio sam se na jelu. Tek sam tada postao svjestan da kući neću odnijeti gotovo ništa. Onih nekoliko novčića što sam isprosio neće zadovoljiti majku i oca.

– Što ti roditelji rade, ako ih uopće i imaš – Zlatkova majka je pažljivo promatrala cijelu moju pojavu.

– Ništa – rekao sam ravnodušno.

-Imaš roditelje? – i dalje je nastavila s ispitivanjem.

Klimnuo sam glavom.

– A od čega živite? – njen život je sigurno bio sasvim drugačiji od života moje majke i nije mogla shvatiti da postoje i ljudi koji odskaču od prosječnih vrijednosti.

– Od onog što ja isprosim – jedva sam izustio.

Zagrcnula se, a oči su joj se raširile od užasa.

– Ja sam mislila da to činiš da bi zadovoljio nekakve svoje potrebe koje ti roditelji ne mogu priuštiti. Ne mogu vjerovati – rukama je poduprla glavu. Činilo mi se da tako satima stoji.

– Ne znam… Ali kako oni to mogu dozvoliti?

– Treba im novac za piće.

PROPALICE, GDJE JE NOVAC?

Zašutjela je, a ja sam se zahvalio i gotovo izjurio iz njihovog stana. Trčao sam sve do kuće. Bježao sam, ni sam ne znajući od čega. Tek kad sam se našao pred barakom u kojoj sam živio, stao sam. Hladnoća je postajala sve nesnošljivija ali se nisam usuđivao ući unutra. Činilo mi se da je bolje biti vani na hladnoći, nego još jednom iskusiti tvrdoću očevih šaka.

A nisu samo šake bile u pitanju. Nakon batina slijedilo bi višesatno prigovaranje, a onda bi alkoholna kriza sve. više hvatala maha i ja sam uvijek bio taj na kojem su iskaljivali svoj bijes.

– Vjekoslave! – čuo sam majčino dozivanje.

Znala je da se skrivam. Još više sam se skupio, ne bi li se na taj način barem malo ugrijao. A i bojao sam se noći. Nekakva je ptica prodorno kriknula. Prepao sam se. Ustao sam i potrčao prema kući koliko su me noge nosile. Ipak je strah od onog nepoznatog bio jači od batina koje sume očekivale.

– Gdje si do sada? – upitao je otac. To nije bio zabrinut ton za moje dobro, već pustinjska žeđ za alkoholom.

– Ja… – počeo sam plakati. Posegnuo sam rukom u prednji džep iznošenih hlača, vadeći onih nekoliko novčića. Sa strahom sam gledao u svoju ruku, ne usuđujući se pogledati u oca.

Drhtao sam. U tom sam trenutku požalio što nisam imao više hrabrosti i ostao vani.

Ti trenuci iščekivanja bili su duži od vječnosti. Dok je jedna ruka bila ispružena s novčićima, drugom sam se pripremao na obranu, štiteći glavu. Znao sam da neće biti zadovoljan.

Ni kada sam donosio najviše, nikada nisam vidio osmijeh na njegovom licu. On se i nije znao smijati. Njegovo šturo srce bilo je tvrđe od kamena.

Udarac koji je uslijedio i nije bio bolan onoliko koliko sam očekivao. Novčići su se razletjeli po prostoriji. Sa žaljenjem sam gledao kako nastaju s mojeg vidokruga. U tom sam im trenutku zavidio. Mogli su se skriti, a ja nisam. Bio sam izložen očevom bijesu, a taj će bijes iskaliti još nekoliko puta u toku večeri.

– Propalico – derao se na mene iz sve snage – što si radio cijelo poslijepodne? – u glasu mu se mogla nazrijeti mržnja prema meni.

BOJAO SAM SE ZLATKA

Udarci nisu prestajali. Nije čekao da mu odgovorim, sigurno odgovor nije ni očekivao. Sve sam se više skupljao ali se ni na koji način nisam mogao zaštititi.

– Nitko mi ništa nije htio dati – napokon sam se odvažio i odgovorio mu.

– Dali bi ti da si pitao. Gdje si bio? – prozreo me je.

– U Krančevićevoj ulici – rekao sam mu istinu.

– A zašto si išao tamo? Ondje nikada ništa ne dobiješ. Prokleta škola. Da nije nje… – napokon se okrenuo od mene.

Sada je svoj bijes iskaljivao gunđanjem na školu. Odahnuo sam. Ipak nešto dobro. Obrisao sam suze, zatomljujući jecaje. Znao sam da ne smijem biti previše glasan, jer ću na taj način opet zaokupiti njegovu pažnju. Sada mu je škola bila kriva. Daje mogao, uopće me ne bi ni slao u nju, ali se nije usuđivao, lako ga nije bilo briga za mene, bojao se kao sam vrag da im me ne oduzmu, i tek onda bi bili nigdje. Oboje su bili previše lijeni da bi bilo što radili, a i tko bi alkoholičare primio na posao.

Onih nekoliko zaposlenja što je imao, izgubio bi već nakon nekoliko dana. Iako sam bio dijete, razmišljao sam kao odrastao.

Život nekoga natjera da prerano odraste, a odgovornost je bila najbolje učiteljica.

– Nisam napisao zadaću – sa strahom sam promrmljao.

Nije me čuo. Iskoristio sam njegovu nepažnju i otišao u sobu, kako smo mi zvali prostoriju u kojoj su se nalazili bijedni kreveti i još mnogo čega što uopće tu nije ni pripadalo. Posramljeno sam promatrao oko sebe. Ako mi je ova prostorija nekada na nešto i sličila, nakon što sam vidio Zlatkov stan, činilo mi se kao da se nalazim na odlagalištu smeća. Uzeo sam zadaću i napisao je u nekoliko trenutaka.

Bio sam umoran, a i strah je iz mene iscrpio i posljednji atom snage. Na svu sreću da sam jeo kod Zlatka, jer da nije tako, do dugo u noć ne bih mogao zaspati od gladi.

Ne znam kada sam usnuo. Ono malo sna nije bilo dovoljno da se odmorim.

Digao sam se potpuno iscrpljen, što od batina, a što od prethodnih napornih dana. Čim sam stavio torbu na rame, razmišljao sam što da radim. Bojao sam se Zlatka i onog što je on znao. Ako se pročuje da prosja-čim, boravak u školi bi mi mogao biti mnogo veći pakao od dosadašnjeg. A ako ne odem u školu, učiteljica će pozvati roditelje, a to je bilo mnogo veće zlo od prvog. Ipak ću se jednom morati suočiti sa Zlatkom. lako nerado, otišao sam u školu. Mrzio sam je sve više i sa svakim korakom kojim sam joj se bližio, mržnja je u meni rasla. To je trebala biti ustanova u kojoj se uči, u kojoj su svi jednaki, a da nije tako ja sam to znao bolje od ikoga.

Kad sam stigao, otvorio sam vrata učionice, ne gledajući u nikoga. Sjeo sam u klupu i izvadio knjige. Za divno čudo, Zlatko se još nije javio sa svojim otrovnim komentarom. Tek na velikom odmoru mi je prišao.

– Ja nikome neću reći što ti radiš, a ti nemoj nikomu da me je mama pljusnula.

Klimnuo sam glavom. Bio sam tako sretan u tom trenutku. Ipak, on i nije bio toliko loš. Samo je želio biti malo u središtu pažnje, a njegova visina i snaga su mu bili glavni aduti.

– Neću nikome reći – obećao sam.

SVE SE POČELO MIJENJATI

Promatrao me je nekoliko trenutaka. Vidio sam nešto nalik na sažaljenje u njegovim očima. Spustio sam pogled. To me je boljelo više od očevih udaraca. Mrzio sam kad me je netko žalio. Ja sam se sa životnim nedaćama borio na svoj način, onako kako sam najbolje umio. Često sam bio izvrgnut ruglu, ali su mi se rugali samo oni koji su imali sve u životu.

– Ja ću te štititi od svih učenika koji ti se budu na bilo koji način rugali ili te gurkali s namjerom da se zabave na tvoj račun- svečanim je glasom izrekao rečenicu za koju je doista trebalo imati hrabrosti. Očito je bio ponosan na sebe. Činio je dobro djelo, a to mu je sigurno bilo jedno od rijetkih.

– Hvala – jedva sam promucao.

Ali ta rečenica nije mogla pokazati koliko sam mu doista bio zahvalan. Po prvi put u životu netko je stao na moju stranu, netko me je branio i netko je bio dobar prema meni. Oči su mi se napunile suzama. Do jučer najomraženiji učenik postao mi je najdraži. Nikada ne bih očekivao ovo od njega, ali se ljudi četo puta prevare ondje gdje su uvjereni da nikada neće.

– Ja ću biti tvoj zaštitnik. Oprosti što sam bio zao prema tebi.

Još uvijek nisam mogao vjerovati.

– Rekla ti je moja majka da navratiš do nas idućih dana – kao uzgred je rekao.

– Ja.. Ne bih smio… – mucao sam ne snalazeći se.

– Dođi. A ako ne dođeš, neće mi vjerovati da sam te zamolio za oprost. Ona je jako dobra.

Nekoliko sam se trenutaka nećkao, a onda je radoznalost ipak pobijedila. Pomisao na još jedan onakav obrok bila je dovoljna da pristanem na sve. Obećao sam da ću doći.

Od tog se dana sve počelo mijenjati. Zlatko je bio doista moj zaštitnik i nitko nije doznao što nas to povezuje. Na njihovo čuđenje, on je samo odmahivao rukom. Postao je moja sjena. Kod njegove sam majke otišao odmah nakon nekoliko dana. Nahranila me je, dala mi nešto novca da izbjegnem batine, i odjeću koja je nekad bila Zlatkova. lako sam naviknut da primam nezasluženo, tog dana doista nisam mogao iskoristiti njenu dobrotu. Svim sam se silama trudio da ne uzmem ono što mi je ona dala, ali uzalud. Nije odustajala.

Razumjela me je više od rođene majke. Gotovo cijelo poslijepodne smo proveli u pričanju. Pokušala me je savjetovati, ali mi je isto tako dala do znanja da ni ona neće sjediti skrštenih ruku.

– Već prvom prilikom treba poduzeti nešto. Ne možeš ti biti onaj koji ćeš hraniti njihova lijena tijela. Umjesto da se brinu o tebi, vi ste zamijenili uloge.

Dijete si i imaš svoja prava koja su ti okrutno oteli. Bože, kako ljudi mogu biti toliko zli prema svojem djetetu? -glas joj je postajao sve tiši i tiši. Mnogo toga nisam razumio ali mi i nije bilo važno. Bio sam sit, a pošto sam zaostajao s gradivom u školi, ona i Zlatko su me podučavali. Nisam imao nikakvo predznanje i to je moglo biti jako nezgodno za mene. S vremenom se njihova strpljivost isplatila.

Postao sam jedan od najboljih učenika, ali ne zaslugom svoje, već Zlatkove obitelji. U školi je bilo sve u redu, ali ne i kod kuće. Tamo je stanje postajalo sve gore i gore. Iz dana u dan njihova je okrutnost rasla. Nevjerojatno kako je život uspio spojiti tih dvoje ljudi. Lonac i poklopac, reklo bi se u narodu. Bili su potpuno isti.

Da ih je jedna majka rodila, ne bi mogli toliko nalikovati jedno na drugo, ne u fizičkom smislu, već po postupcima.

ISPITIVALI SU ME O RODITELJIMA

Prošlo je prvo polugodište, a nitko od mojih uopće nije ni pristupio u školu. Bilo mi je drago da je tako. Bojao sam se da ne dođu. A onda, na početku drugog polugodišta, otac me je toliko isprebijao da se učiteljica prepala kad me je vidjela. Odmah je alarmirana cijela škola, socijalna ustanova i policija.

Napokon je izišlo na vidjelo sve ono što sam radio pod prijetnjom batina. Moje prosjačenje izazvalo je zgražanje svih koji su znali za to. Roditelji su privedeni u postaju na ispitivanje, a ja sam privremeno bio smješten u dom.

Mada neki zaziru od njega, on je za mene bio poput raja na zemlji. Za razliku od mog dosadašnjeg života, o meni su se brinuli. Nije više bilo prosjačenja, a obroci su bili redoviti i raznovrsni.

Često puta su me zvali i ispitivali o roditeljima. Sve sam im rekao. Na svako pitanje sam odgovorio onako kako sam najbolje znao. Smatrao sam da im dugujem istinu, mada tada nisam znao da će moje riječi biti te koje će me zauvijek odvojiti od roditelja.

Mjeseci su prolazili, a ja sam se gotovo uljuljao u osjećaj sigurnosti. Potpuno sam se promijenio. Čak ni samom sebi nisam bio prepoznatljiv. Uživao sam u svemu onome što mi je nedostajalo kod kuće i znao sam cijeniti svaku sitnicu koja mi je bila pružena.

Roditelje nisam nikako vidio. Nijednom me nisu došli posjetiti. Ne mogu reći da su mi silno nedostajali, ali sam se na neki način naviknuo na njih i bili su dio mojeg života. Nisam ih mogao tako lako zaboraviti.

Iako su bili okrutni prema meni, ipak su oni bili ti koju su mi dali život.

U kontaktu sam ostao sa Zlatkovom majkom i sa njim. S mojim premještajem u dom, promijenio sam i školu. Više se nisam bojao. Nije bilo batina i pijanih roditelja. Moje je samopouzdanje raslo iz dana u dan, a s prošlošću me je vezivalo jedino sjećanje i rane koje su još uvijek krvarile na svaku pomisao na nepravdu koja mi je nanesena.

Možda sam zato nedostatak obitelji, ljubavi i svega onog što mi dom nije mogao pružiti, nadoknađivao učenjem.

Moje je tijelo bilo zadovoljno, ali nije i duša. Ona je postajala sve siromašnija, sve žednije obične ljudske ljubavi.

Ali život ne bi bio život kad se ne bi potrudio da me ponovno iznenadi. Nije mi ni padalo na um da bih mogao otići iz doma. Pomisao na udomitelje za kojima je većina žudjela, bila mi je potpuno strana. Smatrao sam kako sigurno nisam jedan od odabranih i dugo sam vremena imao pravo.

Nisam želio biti nezahvalan i buniti se protiv onog što mi je pruženo. Naučio sam da se čovjek, uostalom kao i prosjak, mora zadovoljiti s malim. Lako se je naviknuti na dobro. Apetiti stalno rastu i na kraju nas ništa više ne može zadovoljiti.

Sa Zlatkovom majkom sam razgovarao o udomljenju. Na njeno čuđenje, nisam bio previše oduševljen.

– Imam prijatelje koji bi bili jako sretni kada bi te mogli primiti u svoj dom – pokušala mi je što jednostavnije objasniti svoje želje. Odmahnuo sam glavom.

– Ne bi li ih trebao najprije upoznati pa onda odlučiti? Ima vremena. I da pristaneš, to bi se moglo razvući i na nekoliko mjeseci. Ovo ti ima mnogo dobrih strana. Oni nemaju djecu, a cijeli ih život žele. Otkad su čuli tvoju životnu priču, strašno te žele upoznati. Pokušaj, Vjeko – njena mi je upornost ponekad znala biti naporna.

NE ŽELIM IĆI U DOM

Nisam bio zreo za donošenje bilo kakvih odluka. Bojao sam se svega što je novo, ali nisam toliko ni vjerovao da bi mi moglo biti bolje. Toliko puta sam vidio kako se djeca od udomitelja vraćaju razočarani. Smatrao sam da bi najbolje bilo da sebe poštedim još jednog razočarenja. Ljudi znaju biti jako okrutni. Nekima ta ista djeca samo služe kao radna snaga. Uzimaju, a ne pružaju im ništa.

– Ne želim ići iz doma – pokušao sam je razuvjeriti.

– Dom nije rješenje. On ti ne može pružiti ono što ti treba. Smatraj ga samo kao privremeno sklonište, jer on ništa drugo i nije. Znam što si sve prošao, ali tamo nećeš dobiti ljubavi koliko ti treba. Tko ti je može pružiti? Nakon dugo nagovaranja, pristao sam se upoznati s njima. Nije to bila samostalna odluka. Oni su bili u domu i sve je bilo dogovoreno. Dok sam ih čekao, osjećao sam se kao izgubljeno janje koje traži svoje stado, a nigdje ga ne može pronaći. Sve bih dao da sam u tom trenutku mogao pobjeći. Moje iskustvo o obiteljskoj zajednici nije bilo nimalo lijepo.

Kad sam ugledao ljude koji su me htjeli udomiti, kao da nisam mogao vjerovati. Potpuno drugačije sam ih zamišljao. U mojim maštanjima oni su bili stari, nagriženi zubom vremena, a par koji je stajao ispred mene bio je u kasnim tridesetima. Nisam skidao pogled s njih. Kad su nam prišli, bili su sasvim ležerni i jednostavni. Osmijeh im nije silazio s usana. Sebi nisam htio priznati, ali je bila istina da su mi se svidjeli na prvi pogled. Nešto iz njih kao da je isijavalo.

– Ti si Vjeko? – skratila je moje ime, što mi je u tom trenutku zvučalo jako simpatično.

Klimnuo sam glavom. Jedva primjetan osmijeh loše je skrio napetost koja je obilovala u meni.

– Ja sam Tina, a ovo je moj muž Ivan. Sjela je do mene, neprestano me promatrajući. Odmjeravala je svaku pojedinost na meni. Sa stidljivošću se pomiješala i malena nelagoda koja je ubrzo nestala kao rukom odnesena. To poslijepodne je bilo najljepše u mojem životu. Nikada se nisam toliko smijao. Neproživljeno djetinjstvo pokucalo je na vrata mog života. Dijete u meni bilo je razdragano i nestašno poput leptirića. Vrlo lako sam mogao zamisliti život s njima. Taj sam dan imao oca i majku, prijatelje i sve ono što je jednom djetetu bilo potrebno. Neprestano sam bio uz Tinu i Ivana. Povezanost i bliskost koju sam osjetio prema njima i meni samom je bila čudna.

Kad je pala noć, odveli su me u dom. Sa žaljenjem sam gledao u 71-nine oči. Nisam se usuđivao izreći svoju želju na glas. Bilo me je strah da se nadam. Sve je ovo bilo toliko lijepo da mi se činilo kao da je san, i da ću se svakog trenutka probuditi. Zašto mi oni nisu bili roditelji, nisam mogao a da se ne upitam. Želio sam tako malo, ono što je za većinu djece normalno, a sve do sada to nisam imao.

Možda se sve promijeni…

– Doći ću sutra opet – šapnula mi je u uho.

Oči su mi se raširile od iznenađenja. Oprostio sam se od njih. Kad sam legao, događaji od tog dana redali su se pred mojim očima poput nekog filma. Uštipnuo sam se da provjerim da ne sanjam. Bio sam budan, i po prvi put od rođenja, zaspao sam mirnim snom s osmijehom na usnama. Tina je održala obećanje. Već idućeg dana došla je po mene. Šetali smo po gradu i bili u kupovini. Ja sam birao odjeću njoj, a ona meni. Imati nešto novog na sebi za mene je bio sasvim nepoznat osjećaj. Nastavila je dolaziti. Više sam bio kod njih, nego u domu. Kad mi je napokon rekla da se mogu preseliti, zavrištao sam od radosti i nevjerice. Toplina, dom i ljubav koji su me okruživali, postali su moja svakodnevnica. Svaki dan sam zahvaljivao Bogu na njima. Oni su bili dar, najljepši kojeg sam ikada dobio. Život me je zakinuo na samom početku ali mi je nadoknadio sve što mi je rođenjem oteo.

NAJLJEPŠI TRENUCI U ŽIVOTU

Moje se školovanje nastavilo. Bio sam uvijek najbolji đak u razredu. Više nije bilo poruge kod djece. Napokon sam postao dio njih, jer se ni po čemu nisam izdvajao. A najljepši trenuci su mi bili kada bi Tina došla na sastanak. Bio sam tako ponosan na nju.

Bila je prekrasna kao žena, ali i kao majka. Podučavala me o svemu, stvarajući od mene kvalitetnu osobu koja ljude ne treba vrednovati po mjerilima koji su bili tako uobičajeni u ovom stvarnom svijetu.

Rastao sam uz nju i izrastao u mladića. Na njen nagovor sam upisao ono što sam najviše želio, studij medicine. Znao sam da će im to biti opterećenje za budžet, ali su me oni skoro natjerali.

Preselio sam se u Split i počeo živjeti u iznajmljenom stanu. U početku mi je bilo tako neobično biti sam i zato sam koristio svaki slobodan dan da odem kući. Studij je napredovao i sada sam pri samom kraju. U tom sam pozivu pronašao životni smisao.

Želja da pomažem drugima u meni plamti velikim žarom. Znam kako je to plemenito i kako se lijepo osjeća onaj kome se pomaže.

Napokon mi je život dobio na punini. Za ovo što sam postao, a to je samo jedan maleni korak mojih planova, ne mogu zahvaliti svojim roditeljima, već sasvim stranim ljudima koji su svojom plemenitošću i dobrotom napravili dobro djelo koje je sjajnije i vrednije od bilo kojeg dijamanta. A malo je takvih ljudi, i zato moja ljubav prema Tini i Ivanu svakim danom raste sve više i više