Vidoviti RadomirSpajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.Pozivi iz Srbije: 🇷🇸 065 3651 913 ili 064 3161 083 Pozivi iz inostranstva: +381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život! |
Novac nam je otrovao brak
Bila sam nevjesta kao i sve druge: u bijeloj vjenčanoj haljini s velom i sa stručkom cvijeća. Bilo je to svečano vjenčanje uz zvuke orgulja i crkvenog zbora. Kristijanovi nećaci bacali su latice cvijeća po crvenom sagu koji je vodio do oltara. Dok smo Kristijan i ja stajali pred oltarom, razmišljala sam o tome kako bi Kristijan ovdje stajao s Danijelom da ga nije tako strašno razočarala. I možda smo nas dvoje ipak trebali pričekati s vjenčanjem kako bismo bili sigurni u svoje osjećaje.
Mi smo se, doduše, dugo poznavali i ja sam uvijek osjećala naklonost prema Kristijanu, premda su naši odnosi bili oduvijek samo prijateljski. Za mene je bio nedostižan i samo moj nedosanjani san. Na sve sam ga načine pokušala pridobiti, ali su moji napori ostali bez rezultata. On je bio zaljubljen u Danijelu. A onda, nekako iznenada, počele su kružiti glasine da Danijela ime ljubavnu vezu s upraviteljem svojega poduzeća, a potom i da je u drugom stanju. Izgleda da to nisu bile samo glasine, jer je Kristijan ostavio Danijelu i počeo tražiti moju blizinu. Bio je povrijeđen. Nisam ga znala utješiti, no mislila sam da će mu moja ljubav i pažnja pomoći da preboli razočaranje. Kako sam samo bila naivna sa svojih dvadeset godina! Kolike se samo pogreške potkradu u bezbrižnoj mladosti koje se kasnije više ne mogu ispraviti. Kristijan je bio drag, obziran, tolerantan i vrlo duhovit. Nije ga bilo teško voljeti. Nakon našeg vjenčanja više nije spominjao Danijelu, a ja sam bila sretna što konačno pripadamo jedno drugome. Kupili smo kućicu koju je Kristijan platio svojom ušteđevinom. Ubrzo sam uočila da je vrlo štedljiv, što sam smatrala vrlinom. Nikada nisam ni pomislila da će se ta vrlina pretvoriti u bolesnu škrtost i postati moja zla kob.
Budući da smo oboje dobro zarađivali, mogli smo s optimizmom gledati u budućnost. Kristijan me razmazio ljubavlju i nježnostima, a i ja sam bila nježna, podatna i romantična jer sam primijetila da mu se to sviđa. Vjerovala sam da me zbog toga još više voli. Zapravo sam bila samosvjesna, čak i tvrdoglava, ali njemu za ljubav nisam pokazivala svoj pravi karakter, podnosila sam tu žrtvu radi naše ljubavi.
Kristijan je želio da odmah imamo dijete.
Kako ćemo učvrstiti naš brak ako odmah budemo imali dijete? – pitala sam.
– Ti si bojažljivica, Andrea. Pa znamo da se volimo! Zar to nije dovoljno? A dijete bi bilo samo dokaz naše ljubavi.
– Željela bih još neko vrijeme raditi – govorila sam, a zapravo nisam željela zbog djeteta ostaviti posao i novčanu samostalnost te se pretvoriti u kućanicu.
– Čudim se tvojem razmišljanju Andrea. Inače nisi tako hladna! – optužio me.
Nasmijala sam se. Kristijan je bio nježan i strastven partner; bila sam sretna s njime i cijeli sam se dan veselila večerima koje smo zajedno provodili. On je smatrao kako zbog djeteta ne bih trebala napustiti posao i da nam oko djeteta može pomoći njegova sestra, koja je ionako bila kod kuće zbog svoje troje djece. Dijete je kruna svake ljubavi, govorio bi. Pa zašto i mi ne bismo imali bebu kad je Kristijan toliko želi? Ako će Kristijan biti sretan, sretna ću biti i ja, mislila sam. Kristijanova je sestra pristala da nam danju čuva dijete, tako da bih ja mogla nastaviti raditi.
Godinu dana nakon našeg vjenčanja rodila nam se dražesna djevojčica. Nazvali smo je Valentina.
– Zar nisi sretan, Kristijane?
– Naravno da jesam – odgovorio je, ali po njegovom licu vidjela sam da je razočaran.
– Želio si sina, zar ne?
Kimnuo je zbunjeno..
Njegova je bivša, Danijela rodila sina, nedavno sam bila čula od Kristijanove sestre, i odmah pomislila kako on još uvijek misli na nju i da je nije zaboravio. Zašto je ta žena ostala u našem gradu i bila uvijek prisutna, panično sam razmišljala.
Moramo biti sretni da je naša kćerkica zdrava. Ima toliko djece koja bolesna dolaze na svijet – pokušala sam ga utješiti. Kristijan me poljubio u obraz, rekao da govorim mudro kao Sokrat i da sam njegova pametna ženica. Nakon nekoliko dana moj se muž pomirio s rođenjem djevojčice. Bio je brižan tata, a u tome je možda i pretjerivao. Čim bi beba zaplakala, on bi otrčao do kolijevke da je umiri, premota ili nahrani, kolica je vozio ponosno, kao najsretniji otac na svijetu, a Valentina kao da je najljepše dijete koje postoji. I prema meni se Kristijan prvih tjedana pokazao u najboljem svjetlu. Pomagao je gdje god je mogao, tako da sam traumu koju donosi porođaj brzo prebrodila. Nisam imala hrabrosti pokvariti svojem suprugu užitak i reći mu da se ne treba toliko žrtvovati zbog mene i našeg djeteta.
– Ti voliš djecu, ali ne znaš s njima postupati – rekao je Kristijan sa smiješkom kad mi je uzeo naše dojenče iz ruku i sam ga okupao. Ja nisam imala hrabrosti uzeti to sitno stvorenje u ruke.
– Kod drugog bit ćeš već spretnija i iskusnija, Andrea – rekao je Kristijan i namignuo.
O blagi Bože, ne misli valjda ozbiljno, pomislila sam.
Imala sam sreću da je Kristijan bio tako susretljiv, a i njegova sestra Ivka te sam se uskoro mogla vratiti na posao. Ivka je imala djecu u dobi od šest, pet i četiri godine i bogato iskustvo. Kad je Valentina imala nekoliko mjeseci, bila je snažna beba, a ja spretnija pa više nije bilo nikakvih poteškoća. Od tada naše nam je dijete pružalo golemu radost.
Kada nam se rodila druga kći, Valentina je imala godinu dana. Dali smo joj ime Suzana.
– Dražesna je isto kao i Valentina- zaključio je Kristijan dok je bebu kritički promatrao.
Možda bi izjavu moga supruga netko shvatio kao iskrenu, ali ja sam vidjela njegovo razočarano lice i kiseli smiješak.
– Neke žene rađaju samo djevojčice, a druge sinove – dodao je kao u šali. Osjetila sam kao da mi je netko zabio nož u srce. On je, dakle, još uvijek mislio na Danijelu i njezinog sina! Zašto tada nisam smogla snage i rekla mu istinu?
Sve što je trebalo kupiti kupovali smo zajedno. Zašto mu jednostavno nisam rekla neka se nosi k Danijeli? Ali, bojeći se da ne izgubim voljenog čovjeka, samo sam rekla: – Nemoj biti razočaran, Kristijane. Zašto toliko želiš sina? Pa nama nije potreban nikakav nasljednik.
Opet me poljubio u obraz, kao i kod prvog djeteta, i opet smo završili razgovor. Barem je tako izgledalo.
Budući da smo imali dvoje djece, prestala sam raditi. Naravno, to je značilo i manje prihoda. Morali smo novac raspoređivati, što smo u početku radili zajedno. Njegovanje drugog djeteta proteklo je bez problema. Nisam se više pretjerano bojala i nisam se brinula bez razloga. Ali dvoje djece zahtijevalo je mnogo više vremena. Kristijanu i meni ostalo je malo vremena da budemo zajedno. Večeri nisu više pripadale samo nama. Doduše, beba je navečer spavala u svojoj kolijevci, ali je Valentina zato znala biti budna i do deset sati, kao da nam je htjela pokazati da osim bebe postoji i ona. Po cijeli dan imala sam pune ruke posla. A Kristijan se jednostavno povukao u sebe. Nakon večere zatvorio bi vrata dnevne sobe i gledao televiziju ili naprosto buljio preda se. O djeci se nije brinuo.
– Djeca pripadaju majci – tvrdio je – a ja sam jedini koji se brine o novčanoj situaciji.
Ponekad, kad bih bila sama kod kuće, dobivala sam napadaje plača, ali sam to skrivala. Osjeća li se Kristijan opterećen svojom obitelji, pitala sam se. S vremenom se počeo ponašati čudnije. Tko zarađuje, taj ima glavnu riječ, tako se počelo razmišljati u našoj obitelji.
Prigovarao je i bio nezadovoljan svime: mojim izgledom, djecom i načinom na koji sam vodila kućanstvo. Stalno mu je na licu bio zajedljiv izraz. U tome čovjeku uzalud sam tražila nešto od simpatičnog i šarmantnog Kristijana za kojega sam se udala. Kada je bio nezadovoljan i neraspoložen, sjedio bi i bez riječi buljio u prazno.
– Imaš li kakvih problema na poslu, Kristijane? – pitala sam ga ponekad.
– Glupost!
– Što se onda događa s tobom?
– Ništa – kratko bi odbrusio.
On zapravo i nije bio čovjek koji bi govorio o svojim osobnim problemima. Nakon nekog vremena, kao usput, rekao mi je da je Danijela dobila drugog sina.
– Čini se da si dobro obaviješten, a kakve to veze ima s nama? – odgovorila sam mu zajedljivo.
Opet se samo zagledao nekud u daljinu. Stisnula sam usne. U što se to pretvorio naš brak? Postalo mi je jasno koliko sam ovisna o Kristijanu. Dok je naš brak bio skladan, nije mi bilo važno što ne mogu raspolagati ni jednom kunom. Ali sada kad su kod nas svađe bile svakodnevna stvar, novčana me je ovisnost, silno opterećivala. Sve što je trebalo kupiti, kupovali smo zajedno. Dobivala sam bijedan džeparac, koji mi nije bio dostatan ni da odem frizeru. Čak nisam znala koliko moj muž zarađuje.
– S čežnjom mislim na vremena kada sam i ja svaki mjesec primala plaću – rekla sam jedne večeri.
Bio je to slabašan pokušaj da spasim svoju samostalnost. On je na to primijetio kako su ta vremena prošlost i da se on dovoljno žrtvuje da prehrani svoju, uskoro petero-članu, obitelj. Što će biti s trećim djetetom, pitala sam se, ako bude djevojčica. Valentinu i Suzanu kao da nije volio pa sam ih uvijek rano stavljala u krevet da ne smetaju Kristijanu. A što mu sve nije smetalo! Bio je ljubazan samo kada je želio voditi ljubav sa mnom. Dok je bio na poslu, djeca i ja bili smo opušteni i veseli, a čim bi se vratio kući zavladao bi strah i nelagoda, iako male, djevojčice su to osjećale.
– Tata je umoran – objašnjavale su same sebi neugodne situacije.
Ja im nisam ništa objašnjavala, a i kako sam mogla kada ni meni nije bilo jasno. Kupila sam knjigu o psihologiji braka i u njoj pokušala naći objašnjenja. Kristijan se posprdno smijao dok mi je davao novac za nju, ali ja sam željela, pokušati sve da vratim one sretne dane s početka našega braka.
– Bolesni se uvijek nadaju ozdravljenju – rekla sam mu.
Odlukom da sav novac drži kod sebe Kristijan me prisilio na potpunu ovisnost o njemu. Tako se dogodilo da nisam imala ni lipe kada je poštar zatražio sedam kuna i dvadeset lipa za poštarinu, za paket moje kume. Hrabrošću očajnika, upitala sam poštara može li mi promijeniti sto eura nadajući se da neće imati. Naravno, nasmijao se i rekao da nema, ali da mogu sutra platiti. Ispričala sam taj nesretni slučaj Kristijanu, a on je bez ijedne riječi izbrojio sedam kuna i dvadeset lipa!
Zatim se dogodio problem s kruhom. Bila je subota, a u kući nije bilo ni komadića kruha. I ni jedne lipe. Kristijan je nekamo otputovao. Nisam otišla u trgovinu gdje smo obično kupovali kruh, nego nekoliko ulica dalje. Stavila sam u košaricu dosta kruha i kad sam došla blagajne, pravila se da sam zaboravila novčanik.
– To se može svakome dogoditi -rekla je uljudno blagajnica i zapisala moje ime u bilježnicu. Je li vidjela na meni da sam bila blizu plača, pitala sam se na povratku kući. Bože, a kako me samo bilo sram kad me posjetila moja kuma i kad smo s njom otišle na kolače. Ona se u slastičari sjetila da je kod mene na stolu zaboravila novčanik. Ja sam ponijela svoju torbicu, ali u njoj sam imala samo tri i pol kune. Kuma me sumnjičavo pogledala.
– Zar Kristijan nije dobar prema tebi, Andrea? – pitala je sumnjičavo.
Ja sam zamuckivala da nikada ne nosim mnogo novca sa sobom, a ona je samo tresla glavom. Ona je poznavala život! Može zvučati nevjerojatno, ali ja sam rijetko kada viđala novac.
– Ništa ti ne manjka, imaš sve – tvrdio je Kristijan kada sam pokušala s njime o tome razgovarati.
I budući da san se bojala svađa i predbacivanja, nisam više nikada od njega tražila novac. Njegova je stalna uzrečica bila:
– Ova žena samo razbacuje moj teško zarađeni novac!
Ta mi je rečenica uvijek zvonila u ušima, bila mi je kao noćna mora. A onda je jedanput došao visok račun za struju. Naravno, ja sam bila kriva za jer nisam pazila. Srećom, brojilo je bilo pogrešno očitano. No Kristijan se nije ispričao zbog svojih optužbi; on se nikada nije ispričavao. Već sam ga se toliko bojala da mi je srce lupalo čim bih čula njegov ključ u bravi. A za vikende, kad je bio kod kuće, osjećala sam se kao da sam bolesna. U mojoj knjizi o psihologiji bilo je opisano mnogo ljudskih naravi, ali ni jedna nije odgovarala Kristijanu.
U to vrijeme, kada su naši obiteljski odnosi bili jako poremećeni, rodila se Julija, naša treća kćerkica. I ona je bila dražesno i zdravo dijete. Kristijan je u bolnicu došao natmurenim licem. Valentinu i Suzanu vodio je za ruku. Nije prozborio ni riječi. Sjeo je kraj kreveta kao žrtveno janje.
Uvijek si maštao o pravoj, velikoj obitelji Kristijane – rekla sam glasom u kojem se osjećalo da zatomljujem suze i nastavila:
– Zahvalna sam nebu na svojim trima kćerima.
On nije ništa odgovorio. Skupila sam hrabrost, jer sam znala da u bolnici neće prirediti scenu pa sam mu prigovorila da me prestane uspoređivati s Danijelom, a naše djevojčice s njezinim sinovima. On se prvo sabrao, a onda promrmljao da naša obitelj nema nikakve veze s Danijelom. Zatim je brzo otišao s Valentinom i Suzanom. Kod trećeg djeteta nisam dobila ni poljubac u obraz. Što mi je drugo preostalo nego se hrabro nositi s problemima sve dok djeca ne porastu toliko da se mogu vratiti poslu i opet steći samostalnost?
Počela sam prezirati Kristijana. U mojim očima postao je slabić, preslab da kaže sam sebi: zaboravit ću tu ženu jer me nije bila vrijedna, imam dobru ženu i krasnu obitelj. Bio je slabić i zbog toga što je bio opsjednut idejom da ga stalno zapostavljam. Smatrao se bijednikom, nesretnikom, žrtvom sudbine, razočaranim čovjekom. A ja sam se u svojoj ludoj ljubavi nadala da ću tom slabiću moći pomoći da prebrodi razočaranje. Koje naivnosti!
Moja kuma, poslije događaja u slastičarnici, znala mi je katkada u pismima poslati nešto novca. Samo za tebe, pisala je. No ja od toga nisam imala ništa jer sam novac trošila na kućanstvo. Imala sam problema i s odjećom. Kada mi je zatrebao novi kaput, jer je stari bio iznošen i otrcan toliko da me je bilo sram u njemu izaći na ulicu, Kristijan je posprdno rekao da mi je baš za Božić mislio pokloniti ništa manje nego krzneni kaput. I istog trenutka počeli smo se svađati. Djeca su se, kao i mnogo puta do tada, odšuljala u kuhinju.
U toj svađi, kao i uvijek, bila sam kriva za to što kiši, a ne sniježi, za to što Julija ima plavu kosu, a ne crnu, predbacivao mi je da su djeca loše odgojena jer sam nesposobna i neodgovorna. Shvatila sam da Kristijan tako iskaljuje svoje nezadovoljstvo, svoj neuspjeh. Jasno da čovjeka koji me ponižavao nisam više voljela. Već smo se osam godina mučili sa svađama i vrijeđali međusobno, a što je najgore, činili smo to i pred djecom.
– Zašto nas tata ne voli? – pitale bi Valentina i Suzana. Vrhunac naših svađa dogodio se Božić. Kako sam mu spomenula i kaput, rekao je:
– Dobro, kupit ćemo taj kaput. Odvezli smo se u grad.
– Imaš li novca? – upitao me Kristijan prije nego što smo ušli u trgovinu. Ukočila sam se. – Odakle mi novac?
– Bez novca ne trebamo ni ulaziti! – rekao je i otišao u susjedni dućan u kojem je prije nekoliko dana kupio odijelo i ostavio da mu načine neke preinake. Brzo ga je donio. Ja sam stajala nasred ceste i plakala tako glasno da su se prolaznici okretali.
Poslije toga događaja prvi sam put počela razmišljati o rastavi. Postajala sam duševna olupina, a Kristijan je bivao sve gori u svojem sadizmu. Ustanovila sam da njegov duh sve više propada zbog njegova pogrešnog pogleda na svijet.
Sljedećeg dana Kristijan je došao kući s dva paketa. Dva kaputa: jedan tirkizno plavi, boja za koju zna da je nikada nisam voljela, a drugi je bio crn. Uz to, oba su kaputa bila iz staretinarnice. Trebala sam izabrati. Poželjela sam ga pljusnuti, no umjesto toga sutradan sam otišla k odvjetniku. Potvrdio mi je ono što sam i sama znala.
– Iako vaš suprug sam zarađuje, vaš posao u obitelji vrijedi isto toliko – rekao je.
Dršćući od straha, rekla sam Kristijanu da sam bila kod odvjetnika i što mi je rekao. Sav siv u licu dao mi je novac za kućanstvo, ali i zahtijevao da vodim pravo kućno računovodstvo. A ako bi on kupovao za kućanstvo, morala sam mu vratiti novac.
Najgore je bilo to što sam se jedva znala služiti novcem. Predugo sam bila naučena na život Pepeljuge. Za Kristijana su me vezale još jedino naše tri kćeri.
Kad smo se jednom iz kupnje vratili kući, rekao je:
– Tebi je kod mene predobro. Ovaj mjesec dat ću ti tristo kuna manje za kućanstvo.
Sada mi je njegovo ponašanje konačno bilo jasno. Nije mi više trebala knjiga o psihologiji: taj je čovjek bio duševno bolestan. To više nije bio život.
Moja je kuma iznenada umrla. Mene je u oporuci proglasila jedinom nasljednicom svoje gotovine. Bog, dakle, nije dopustio da uvenem od Kristijanove, škrtosti! Obuzeo me osjećaj nove životne radosti. Mojom dušom zavladao je potpuni mir, bila sam spašena. Još jučer moje je lice bilo zgrčeno, usne stisnute kao kod starice. Sada je iz mojih očiju opet zračila sigurnost. Kako sam bila zahvalna Bogu i svojoj dragoj kumi.
– Valentina, Suzana, Julija, dođite! – povikala sam.
Neka mi moja dobra kuma oprosti na suzama radosnicama i što sam odmah pozvala svoje djevojčice na sok i kolače.
Bila sam zadovoljna sitnicama, ali sam si ponekad priuštila i štogod luksuzno. Tako sam osjetila da živim, da se nečemu mogu radovati. Kako sam se dugo odricala radosti i veselja!
Danas sam svjesna svojih pogrešaka. Od straha da ne izgubim voljenog čovjeka, pravila sam se sretnom i kada sam bila nesretna. Previše sam se prilagođavala Kristijanu, udovoljavala svakoj njegovoj želji, prihvaćala njegove zamisli kao da su bile moje. Poniženje, ljubaznost, to sam bila ja. A za naš odnos bila je toliko potrebna iskrenost i otvorenost. Nadala sam se da ću ljubavlju pomoći Kristijanu da zaboravi tu drugu ženu, da ću ga imati samo za sebe. To je bila zabluda i naš se odnos raspao. U svakom slučaju, nisam zavrijedila da Kristijan svoju agresiju, koju je izazvala druga žena, iskaljuje na meni, da mi nanosi bol. Hoće li se ikada promijeniti? Odlučila sam ga šokirati svojim nasljedstvom i održati mu pravu lekciju.
Otputovala sam za školske praznike s djecom, a da njemu i nisam ostavila nikakvu poruku. Htjela sam da ostane sam, da osjeti samoću, da dobro razmisli. Sada kada sam bila neovisna o Kristijanovoj milosti, željela sam mu pomoći da spasi našu obitelj. Željela sam opet imati muža, vratiti djeci oca. Kada sam nakon tri tjedna, nazvala kući, umjesto očekivanog bijesa; u njegovu glasu osjetila sam mješavinu radosti, nade, tjeskobe i kajanja. Preklinjao je da se vratimo.
Naravno, nije bilo sve tako jednostavno. Pristala sam pod uvjetom da zajedno krenemo psihologu. Otada je prošlo pet godina, Kristijan se puno promijenio, ali i ja. Srećom, u nama je ostalo još malo nekadašnje ljubavi, koja nam je pomogla da krenemo iz početka. Naučili smo razgovarati, poštovati jedno drugo i ne skrivati svoje osjećaje.