Na naše je vjenčanje došla pijana

Molim Vas, imate li deset kuna? – čuo sam ženski glas u neposrednoj blizini.

Nisam se obazirao na njega. Nisam ni pomislio da bi meni mogao biti upućen. Otvorio sam vrata automobila i aktovku odložio na stražnje sjedalo. U trenutku kada sam htio sjesti, osjetio sam nečiji dodir na svojoj nadlaktici. Zastao sam na pola pokreta, a zatim najprije pogledao u ruku koja je grčevito držala moju. Bila je to mala njegovana ženska ruka. Nokti, pomoću kojih se mnogo toga može doznati o osobi, bili su poludugi i namazani zagasito crvenim lakom. Podigao sam pogled prema licu i iznenađeno zastao. Susreo sam se s najljepšim zelenim očima koje sam ikada vidio, ali očaj koji je zračio iz njih nije mogao ostati neprimijećen. Dugo sam ih gledao, kao da sam htio prodrijeti do dubine njezine duše, ali to je bilo nemoguće. Oči možda i jesu ogledalo duše, ali samo je Bog mogao doprijeti do svih njenih slojeva, jer ona će čovjeku biti vječna nepoznanica.

– Mogu li Vam pomoći? – upitao sam je, iako sam znao da je moje pitanje u tom trenutku zvučalo doista glupo.

Ni sam ne znam zašto sam ga postavio.

Dok sam govorio, detaljno sam proučio njezino lijepo lice. Definitivno nije bila prosjakinja. Bila je veoma mlada, mogla je imati najviše dvadeset godina. Njezine pravilne crte lica još uvijek nisu izgubile pečat nezrelosti i u luku te mlade žene, moglo se nazrijeti prerano odraslo dijete. Bio sam iznenađen plameno crvenom bojom njezine kose. Bijela, gotovo prozračna put i poneka pjegica na licu, koje ni u kom slučaju nisu kvarile taj prirodno lijep sklad, upućivali su na to da joj je boja kose prirodna.

– Možete ako mi posudite deset kuna za autobus. Vratit ću Vam – rekla je glasom punim očaja.

– Naravno da mogu – rekao sam smišljajući način kako da je što više zadržim uz sebe.

Ta je žena bila tako nesvakidašnja i u meni je probudila čudnu mješavinu osjećaja. Nisam ih mogao definirati, samo sam znao da je njezino ponašanje zagolicalo moju maštu. Nakon mojih riječi na licu joj se ukazao usiljen osmijeh, ali to je bio tako lijep osmijeh. Pogledala je u moju ruku koja je još uvijek stajala naslonjena na vratima automobila. Kao da se tek sada sjetila, naglo je povukla svoju. Znao sam da očekuje da ću odmah posegnuti za novčanikom ali meni to nije bila namjera. Želio sam joj pomoći, a ne dati joj deset kuna i više je nikada ne vidjeti. Nisam mogao, a da se ne upitam zašto je baš mene pitala novac? Osvrnuo sam se oko sebe. Ulica je bila puna prolaznika. Znao sam da ona prati svaki moj pokret. Bilo je vidljivo da joj je neugodno.

– Možemo li otići na kavu? – promuklo sam upitao.

Bila je zatečena. Nije očekivala ovakvo pitanje.

– Ja sam Kristijan. Odvjetnik sam i upravo sam izišao iz kancelarije – rukom sam pokazao na zgradu iz koje sam upravo izišao. Ne znam zašto sam joj rekao svoje zanimanje. To nikada nisam radio u situacijama u kojima nisam morao. Valjda sam s tim mislio postići da mi vjeruje.

– Veronika – tiho je prošaputala, a njezina se mala ruka izgubila u mojoj. Prsti su joj bili znojni.

– Ne morate ako ne želite. Samo sam vam predložio.

Rukom sam posegnuo za novčanikom. Nisam je želio ucjenjivati, ni prisiljavati na bilo što. Želio sam da ona sama odluči o tome. Dobro sam znao da se ucjenom nikada ne postiže ništa. Otvorio sam novčanik i odvojio novčanicu od sto kuna. Nakon što sam je uzeo, pružio sam joj je. Odmahivala je glavom, a lice joj je oblilo snažno rumenilo.

– Ne mogu to prihvatiti. Tako mi je neugodno. Hvala Vam. Vidim da ste mi voljni pomoći, ali… – slegnula je ramenima.

– Kristijan, zovi me Kristijan.

– Dobro, ali uz uvjet da i ti mene zoveš Veronika.

Klimnuo sam glavom. Osjetio sam kako napetost popušta u mom tijelu. Premostio sam prvu prepreku, a ostalo je ovisilo o njoj. Još uvijek sam novčanicu držao u ruci, a onda mi je ponovno sinula misao.

– Ako odemo na kavu, onda ću ti moći dati novac.

Prihvatila je. Zaključao sam automobil, a zatim smo krenuli prema obližnjoj terasi. Nisam mogao ne primijetiti Veronikino skladno tijelo. Nije bila visoka, čak je spadala u skupinu manjih žena koje su uvijek izgledale krhke kao porculanske lutke. Sjeli smo i naručili kavu. Dok smo čekali da nam je konobar donese, bojažljivo se osvrtala. Bila je napeta i nervozna. U tom sam je trenutku mogao usporediti s preplašenom srnom. Čim je konobar došao, platio sam kavu i pružio joj deset kuna. Gledala je u njih nekoliko trenutaka, a zatim ih bojažljivo uzela.

– Hvala ti – prošaputala je jedva čujno.

– Tako mi je neugodno. Upravo sam prekinula s momkom, a novac nisam ponijela sa sobom. Bila sam toliko bijesna da sam izjurila iz njegovog automobila ne razmišljajući. On me je uvijek odvodio kući, ali pošto se dogodilo to što je, morala sam se snaći na drugi način. Kuća mi je predaleko da bih išla bez autobusa – govorila je smatrajući da mi duguje objašnjenje.

– Ja ću te odvesti. To mi neće biti problem.

– Ne mogu to tražiti. Već si dovoljno učinio za mene.

Još smo neko vrijeme pričali, a zatim sam joj dao svoju posjetnicu. Nervozno ju je okretala u ruci.

– Ako ti ikada nešto zatreba, javi mi se.

Klimnula je glavom, a zatim se oprostila od mene.

Pretpostavljao sam da je nikada više neću vidjeti i zato sam se iznenadio kad ju je već idućeg dana moja sekretarica najavila. Odmah sam prekinuo s poslom.

– Otkud ti? – začuđeno sam upitao.

– Ja nisam nezahvalna. Došla sam ti vratiti deset kuna, a i pozvati te na kavu. Uvijek sam cijenila kad mi netko pomogne u nevolji, a ti si to učinio.

Osmijehnuo sam se da prikrijem zbunjenost. Morao sam priznati da sam bio iznenađen ili bolje rečeno – šokiran. Nije mi stalo do te smiješne svote novca, ali je taj njezin postupak govorio koliko je kao osoba poštena, a uz to mi je bilo drago što je ponovo vidim. Njezino je ponašanje dokazalo da još ima poštenih ljudi, ali sam ih ja u svojoj profesiji vrlo rijetko susretao.

Bila je zraka svjetlosti koja je obasjala moje već odavno izgubljeno povjerenje u ljude.

– Idemo li na kavu? – upitala je uz razoružavajući osmijeh i tako je počelo naše prijateljstvo koje se nakon nekoliko mjeseci razvilo u ljubav. To nije bila slijepa strast, to je bila ljubav koja je nastala iz povjerenja, a takva ljubav uvijek odolijeva svim životnim zamkama. Uživao sam u svakom trenutku provedenim s njom. Ona je bila pravo osvježenje u mom životu i kad sam shvatio da uz nju želim provesti ostatak života, odlučio sam je zaprositi. Vjerovao sam da me voli i nisam bio spreman na dugotrajnu neugodnu šutnju koja je nastala nakon mog pitanja.

– Veronika, ti znaš da te volim – rekao sam samo da prikrijem nervozu.

– Znam, ali… – slegnula je ramenima – ja još uvijek nisam sigurna što osjećam prema tebi. Sa sigurnošću ti mogu reći da te volim, ali ne znam da li je to ono pravo. Ti jako dobro znaš da postoji mnogo vrsta ljubavi. Možemo voljeti na različite načine. Žao mi je. Želim biti potpuno iskrena prema tebi, ti si to zaslužio. Znam da bi mnoge bile sretne da su na mom mjestu i ja sam polaskana tvojom ponudom, ali uopće nisam razmišljala o braku – rekla je gledajući u pod.

– Volio bih da jesi. Mislio sam da je naša veza nešto posebno, nešto u što bi bilo vrijedno uložiti svoje živote. Očito sam se prevario. Ti još uvijek voliš Tomislava. Ja se ne mogu takmičiti sa tvojim srcem. Ti najbolje znaš kome ćeš ga pokloniti – rekao sam uvrijeđeno, a prstima sam čvrsto stiskao malu kutijicu za nakit koja se nalazila u mom džepu. Naglo sam je izvadio, a zatim joj je pružio. Iako je odmahivala glavom, ja sam i dalje bio uporan.

– Uzmi ga. Ovaj sam prsten namijenio tebi. On te na ništa ne obvezuje. Neka ti bude spomen na nešto što je moglo biti.

– Ti si zaslužio mnogo više od onog što ti ja mogu pružiti. Moje je srce još uvijek ranjeno. Potpuno sam se razočarala u ljubav. Ne znam mogu li voljeti onako kako želim? Kristijane, treba mi vremena. Ovo nemoj shvatiti kao odbijanje, jer moje riječi to nisu. Ja još uvijek moram raščistiti sama sa sobom. Potpuno sam zbunjena. Ako je itko zaslužio moju ljubav, onda si to ti – govorila je sporo i razgovijetno. Njezine su riječi probudile nadu u meni. Znači, ovo nije kraj, kako sam u početku pomislio. Ona još uvijek ne zna što osjeća prema meni, a to je mnogo bolje od odbijanja. Dala mi je još jednu šansu, a ako se potrudim, možda će se u dogledno vrijeme pristati udati za mene. Od nje nisam očekivao nemoguće. Znao sam biti strpljiv, jer se samo strpljivošću može postići ono što se želi. Ako me i ne voli onoliko koliko ja nju, to ne znači da me s vremenom neće zavoljeti.

Zanosio sam se s onim što nikada možda neće biti, ali ja sam bio poput ostalih ljudi. Ponekad sam bježao od stvarnosti, iako sam znao da se od nje ne može pobjeći. Osjetio sam Veronikinu ruku na svom licu, a zatim je nježno spustila svoje usne na moje. Srce mi je ubrzano zakucalo. Osjećao sam da mi žilama teče prava vatra. Od straha da je ne bih izgubio, njen je dodir u meni izazvao pravu oluju s kojom nisam mogao vladati.

Idućih nekoliko dana, kao da je između nas vladala čudna zategnutost. Više nije bilo one spontanosti. Veronika je bila vidljivo ukočena. Ni ja se nisam mogao opustiti. U svakom sam njenom pokretu tražio odgovor na moje osjećaje, ali ona je bila hladnija nego inače. Pomislio sam da je gubim. Neosjetno se počela povlačiti u sebe i zato me je iznenadila kada mi je jednu večer rekla da će se udati za mene.

– Veronika! – naglo sam poskočio sa stolice.

– Udat ću se za tebe. U proteklih nekoliko dana samo sam o tome razmišljala.

Bio sam sretan što je pristala, ali se u njenim očima ponovo pojavio očaj, kao i onog dana kada sam je upoznao. Nisam je mogao razumjeti. Izgledala je kao da ju je netko natjerao da se uda za mene. Zastao sam na trenutak i nervozno otresao pepeo s cigarete.

– To je sve što ti mogu obećati, još jednom te molim, daj mi vremena. Ni sama ne znam što se sa mnom zbiva. Misli su mi u potpunom kaosu. Imam osjećaj kao da ovo nije moj život, kao da sam ja samo promatrač. Pomozi mi, Kristijane – rekla je bolnim glasom.

Nisam znao kakva joj je pomoć potrebna.

Što želi od mene? Pristala se udati za mene, ali to je bilo daleko od onog što ona želi. Zašto? Sebi sam neprestano postavljao to pitanje. Znam da se ponašam sebično, ali zar svaka ljubav nije takva? Želio sam je samo za sebe, iako sam znao da je to posesivno.

– Kakvu pomoć želiš? – napokon sam je upitao.

– Ne znam.

– Ne moraš se udati za mene ako me ne voliš – rekao sam velikodušno, ali teška srca.

– Ja to želim. Volim te, ali me nešto ovdje razdire – rukom je pokazala prema svojim grudima.

Nisam znao što da joj kažem. Svaka mi se riječ činila neumjesnom u ovom trenutku. Ona je bila razapeta između samo njoj znanih osjećaja, a ja sam samo nemoćno gledao u nju. Bila je tako lijepa, gotovo nestvarna. Činilo mi se kao da sanjam. Ako se strpim još samo malo, ona će zauvijek biti samo moja, sebično sam pomislio.

– Hoćeš li mi ispuniti jednu molbu?

– Naravno, sve što želiš – jednim sam pokretom ugasio cigaretu i pogledao u njezine prekrasne oči.

– Ne želim da svadba bude velika.

Iako nisam razumio taj njen zahtjev, pristao sam bez riječi. Znao sam da ću razočarati svoju obitelj, ali mi to u ovom trenutku nije bilo važno. Njihov će se san o velikoj svadbi raspršiti.

Ubrzo smo odredili datum vjenčanja i moji su se snovi počeli ostvarivati. Ona je bila jedina žena koji sam volio i nakon nje nikada ne bih mogao pogledati u drugu. Ali, što je ona osjećala? To nikako nisam mogao saznati. Napokon je osvanuo i taj dan. Sunce je stidljivo izvirilo između oblaka. Pogledao sam u njega i nasmiješio se. Sigurnim sam korakom krenuo prema oltaru. S nestrpljenjem sam očekivao da crkvom odjekne zvuk svadbene melodije. Iako je vrijeme bilo prohladno, znojio sam se od nervoze. Nisam sebi htio priznati, ali sam se bojao, pogotovo kada sam vidio da se nešto događa pred crkvom. S nerazumijevanjem sam prelazio po licima svoje najbliže obitelji. Odvraćali su pogled od mene. Potiho došaptavanje i nemir među uzvanicima naprosto me paralizirao. Napokon su odjeknuli zvuci melodije prekidajući moje misli. Okrenuo sam se prema izlazu i čim sam vidio da Veronika uz pratnju oca ulazi u crkvu, više mi ništa nije bilo važno. Osjećao sam se kao da mi je ogroman teret pao sa srca. Nisam sebi htio priznati, ali sam se u podsvijesti bojao da ona neće doći. Imao sam opravdanog razloga da strahujem. Osmijeh mi je naglo splasnuo. Veronika je teturala. Da se nije pridržavala za oca, sigurno bi pala. Pokušavala je izgledati dostojanstveno, ali to su bili samo jadni pokušaji. Lice mi se zajapurilo od poniženja. Još se nikada nisam ovako jadno osjećao. Sažaljivi pogledi koji su mi bili upućeni, pekli su me poput žeravice. Dan koji mi je trebao biti najsretniji, pretvorio se u pravu blamažu. Ovo se samo meni može dogoditi, pomislio sam u svojoj ljutnji. Zašto? Zašto baš danas? Trebao sam je s ponosom predstaviti svima, a ona se potrudila da to učini sama, ali na šokantan način. Zašto se željela pokazati onakvom osobom kakva nije bila? Utisak kakav ostavi danas, pratit će je cijeli život. Oči prisutnih bile su poput mikroskopa. Oni su u stanju i od najmanje sitnice napraviti senzaciju, a Veronikino će pijanstvo mjesecima biti glavna tema razgovora. Snažno sam stisnuo prste u šaku i ugrizao se za usnu. U tom sam trenutku pomislio da odustanem, ali nisam imao hrabrosti za to, previše sam je volio da bih to učinio.

Činilo mi se da je njezin put od ulaznih vrata do oltara trajao cijelu vječnost. Kad je napokon došla do mene, uzeo sam je za ruku i pogledao u zamagljene oči. Ponosno sam se uspravio. Želio sam sačuvati svoje dostojanstvo, a to mi je bilo tako teško. Morao sam uložiti silan napor, iako je sve to bilo besmisleno. Okrenuli smo se prema svećeniku. Njeno je štucanje neugodno odjekivalo. Želio sam propasti u zemlju. Ne znam kako sam izdržao do samog kraja. Neprestano sam pogledavao prema Veroniki. Da nije bila pijana, bila bi najljepša mlada. Ali život ne bi bio život kada se ne bi potrudio da nam upropasti ono što nikako ne bi smio. Čim je sam čin vjenčanja bio gotov, krenuli smo prema restoranu. Cijela je večera bila pravi fijasko. Veronika nije prestajala piti, a ja nisam želio zabranama praviti scene. Bilo mi ih je dovoljno za cijeli život, moja se žena potrudila za to. Ovo je bilo tako neuobičajeno za nju.

U posljednje je vrijeme neprestano bila pod pritiskom, a vulkan koji je bio u njoj, morao je proraditi, ali je to učinio na najgori mogući način.

Otišli smo prije nego što je proslava bila gotova. Skoro sam je odnio do automobila. Nitko se nije čudio takvom mom postupku, jer su svi vidjeli što se događa. Jedino dobro u svemu je bilo to što nije bilo mnogo uzvanika.

Kad smo došli u stan, skinuo sam je i odnio pod tuš. Pijano mi se cerekala. Jedva sam odolijevao iskušenju da je išamaram, pa da na taj način barem donekle dođe k sebi. Okupao sam je i obrisao. Nije se protivila. Bilo joj je sasvim svejedno što radim s njom. U mojim je mkama bila kao lutka, potpuno nesposobna da učini barem jedan pokret bez moje pomoći. Bijes i sažaljenje vodili su bespoštednu bitku u meni. Je li moguće da sam se toliko prevario u njoj? Zar je sve do sada skrivala pravu istinu od mene kao zmija noge? Što alkohol predstavlja u njenom životu? Toliko se pitanja rojilo u mojoj glavi, a odgovor se ni na jedno nije nazirao. Odnio sam je do sobe i polegao na krevet. Mrmljala je nešto nerazgovijetno i smijala se sama sebi. Okrenuo sam se i otišao u kuhinju. Nisam je mogao gledati u takvom stanju. Ova me situacija potpuno iscrpila. Bio sam prenapet. Ulio sam u čašu malo konjaka i sjeo. Poluzatvorenih očiju promatrao sam zlatnožutu tekućinu. Okretao sam čašu u ruci i nikako se nisam mogao odlučiti da otpijem jedan gutljaj. Veronikino me ponašanje odvraćalo od toga. Zapalio sam cigaretu i otpuhnuo dim. Njegovo me lelujanje podsjetilo na moju budućnost koja mi se učinila tako ništavnom.

Imao sam dobre temelje za nastavak života, a sada nisam bio siguran ni u što. Imao sam sve, a nisam imao ništa. Što se tiče materijalne situacije, moja je obitelj oduvijek bila dobrostojeća, a potomci su samo nagomilavali to bogatstvo. Da li se Veronika udala za mene zbog novca? Sumnjao sam u to. Dobro sam znao da je sav novac na ovome svijetu ne bi natjerao da učini ono što ne želi. Preispitivao sam svoju vezu s Veronikom. Ona se mogla nazvati uspješnom. Nikada se nismo porječkali, iako smo oboje bili temperamentni. Ništa nije upućivalo na to da ona pije, a možda je ovo danas bio neki trenutak slabosti, pitao sam se. Možda je prekasno uvidjela da je pogriješila, pa je na taj način skupljala snagu da svoju grešku i dovrši.

Kad sam idućeg dana ustao, podne je odavno prošlo. Veronika je sjedila u kuhinji i pila kavu. Po načinu na koji je bila naslonjena, shvatio sam da ima nesnosnu glavobolju. Na trenutak sam zastao, a onda sam je pozdravio. Čim me je vidjela, spustila je pogled. Lice joj se zajapurilo od srama i nelagode.

– Znam da mi nikada nećeš oprostiti – rekla je tiho.

– Ne razumijem te. Zašto, Veronika? Ako me ne voliš, nisi se trebala udati za mene. Lakše bih prihvatio odbijanje, nego ovo. U potpunosti te razumijem. Čak sam pomišljao odustati od vjenčanja ali me samo ljubav koju sam osjećao prema tebi spriječila u tome – iako nisam htio, glas mi je bio ogorčen.

– Dobro da to nisi napravio – tiho je rekla – ne bih to mogla podnijeti – prinijela je šalicu usnama, ali su joj se ruke toliko tresle da se jedan dio tekućine prolio po stolu.

– Znam. Dugujem ti objašnjenje. To je najmanje što ti mogu pružiti nakon onog što sam ti priredila. Tako me sram. Oprosti mi – suze su joj nijemo tekle niz blijedo lice.

– Jučer, kad sam otišla u grad kod frizera, srela sam Tomislava. Molio me da mu se vratim, obećavao sve što se obećati moglo i malo je nedostajalo da odem s njim – govorila je zatvorenih očiju.

– Zašto nisi? – jedva sam izustio.

– I ja sam sebi bezbroj puta postavila to pitanje, a što je još najgore, nisam znala odgovor na njega. Umjesto da se počnem spremati, ja sam se zatvorila u sobu i uz pomoć viskija željela donijeti odluku. Borila sam se sama sa sobom, borila sam se između dvije ljubavi koje su obilježile moju mladost. Na jednoj je strani bio Tomislav, a na drugoj ti. Voljela sam Tomislava a volim i tebe. Onog dana kad sam prekinula s njim, mislila sam da ću umrijeti.

U sjećanje sam prizivala sve one lijepe trenutke provedene s njim, a moram ti priznati da ih je bilo mnogo. S njim sam hodala dvije godine i on je bio moja prva ljubav. Na trenutak sam htjela sve poslati do vraga i zovnuti ga na telefon, a već bih idućeg trenutka promijenila mišljenje. Dogovorila sam se s njim u vrijeme kada je bilo zakazano vjenčanje. Sve sam više pila, a da toga i nisam bila svjesna. Morala sam se odlučiti, a to je bilo tako teško. Neprestano sam se pitala zašto sam ga morala sresti? Mislila sam da sam ga preboljela, ali nisam. On je ponovo otvorio rane na mom srcu, ali i probudio ljubav koju sam uporno pokušavala pokopati u sebi – govorila je ne mijenjajući glas.

Sve je više stiskala moju ruku, a bio sam posve siguran da ona toga nije ni bila svjesna. Pokušao sam zamisliti sve ono što je proživljavala ali nisam uspijevao u tome. S nestrpljenjem sam se promeškoljio. Toliko sam želio čuti nastavak priče, no ona je kao u inat uporno šutjela. Gledala je negdje kroz mene, kao da nisam postojao.

– U trenutku kada bih donijela odluku, sjetila bih se tebe. Nisam se mogla odlučiti. U meni je ljubav ustala protiv ljubavi i što god odabrala, osjećala sam da bih mogla pogriješiti.

– Što je bilo odlučujuće?

– Vjeruj mi, još uvijek ne znam. Jedino čega sam bila svjesna je to da je tvoj lik bivao sve jasniji, a od Tomislava se gubio kao u magli. Reci mi, kako je to moguće? U istom sam trenutku voljela dva muškarca. To su bile dvije različite ljubavi, ali… – nije dovršila rečenicu i snažni jecaji potresli su njezino krhko tijelo. Zaprepašteno sam buljio u nju. Tek mi sada ništa nije bilo jasno. Ako nas još uvijek voli obojicu, što radi ovdje?

– Odlučila sam se za tebe ili bolje rečeno, ti si zauzeo veći dio moga srca. Kada sam donijela tu odluku, već sam bila pijana. Iako nisam mnogo popila, organizam mi nije navikao na piće i to je bilo dovoljno da svi primijete. Oprosti mi. Volim te, Kristijane. Ma kako ti to čudno zvučalo, to je istina. Shvatila sam da sam prema Tomislavu osjećala samo strast. Bila sam opčinjena njime, ali to je prošlost. Onog trenutka kada sam se odlučila za tebe, ljubav koju sam osjećala prema njemu, umrla je. Ne moraš mi vjerovati, ali to je istina. Nisam mogla zamisliti da bih uz Tomislava provela ostatak života. On je tako čudna osoba. U njega nikada ne bih mogla imati povjerenja. Uvijek mi je bio nevjeran, ali ja sam u ime ljubavi prelazila preko svega. Za razliku od njega, uz tebe sam jasno mogla predočiti život koji me čeka. Ti si tako divan čovjek. Nakon onog sinoć, ako me još uvijek hoćeš, bila bih sretna da mi pružiš još jednu šansu. Nećeš se pokajati. Obećajem ti to. Možeš li mi oprostiti? – pogledala me je uplakanim očima.

A ako da ti vjerujem? Otkud mogu biti siguran da me već sutra nećeš napustiti? Tomislav će vječno stajati između nas. Kako da živim u takvom braku? -upitao sam oprezno.

Stavio sam njezinu ljubav na kušnju. Ja sam joj oprostio, ali ona to nije trebala znati. Želio sam biti siguran u njenu ljubav.

– Moraš mi vjerovati. Volim te i uvijek ću voljeti samo tebe- rekla je sigurnim glasom. Tomislav neće stajati između nas. On je prošlost, a tamo će i ostati. Nisam se opila zbog tebe, ni zbog toga što mi je teško pao ovaj brak. Da mogu, vratila bih vrijeme, ali kajanje uvijek dođe prekasno. S tobom želim provesti ostatak života.

Pogledala me s nadom. Ništa nisam rekao, samo sam raširio ruke. Ustala je i poletjela mi u zagrljaj. Nije mogla vidjeti sretan osmjeh na mom licu i sreću u mom srcu.

Moje je vjenčanje bio loš početak dobrog braka. Još i danas, deset godina nakon toga dana, Veroniku volim kao nijednu ženu. Ona je tako dobra supruga i majka i nikada nisam požalio što sam baš s njom uplovio u bračnu luku. Kada bih se još jednom rodio, ponovo bih je odabrao, a zar veći dokaz moje ljubavi može postojati?