Riješila sam se posesivne prijateljice

Kad se rodimo, nalik smo čistom listu papira. Od prvog dana našeg postojanja počinju u nas zapisivati naši roditelji, bake i djedovi, tete iz vrtića, susjedi i prijatelji. Svaki taj zapis ostavlja trag i čini podlogu za naše kasnije reakcije u složenijim situacijama tijekom života. Tu su već postavljeni temelji na kojima gradimo samopouzdanje i vjeru u sebe. Na taj način stvaramo i o sebi sliku koliko vrijedimo. Postavljamo vlastite granice pomoću kojih određujemo koliko možemo pružiti, a koliko ljubavi zaslužujemo primiti.

Ovo je priča o mojem šarenom listu papira koji sam kreirala zajedno sa svojom prijateljicom koju sam poznavala od najranijeg djetinjstva. Na žalost, ili na sreću, naši su se putovi razišli.

Odrastale smo kao i većina zagrebačkih vršnjaka u dvorištu velike stambene zgrade. Vesna je bila tri godine starija i uvijek zaštitnički nastrojena spram mene.

ŽELJELA SAM DA ME VOLE

Ponekad sam se osjećala kao da imam dvije majke, što smo i same mnogo puta konstatirale kasnije u životu. Kao i većina djece u to vrijeme, i naše je djetinjstvo bilo ispunjeno i zabavom i svađama. Voljele smo se i ljutile, no ta ljutnja je brzo prolazila jer djeca se ne mogu dugo ljutiti. Kao dijete bila sam prilično bojažljiva, za razliku od Vesne. Moja plahost je za djecu malo jačeg samopouzdanja predstavljala pravi izazov. Zbog toga su me često zadirkivali i izvodili nepodopštine u kojima bih ja izvukla deblji kraj.

Vesna je tu uvijek preuzimala ulogu pravednika i uskakala kako bi me zaštitila. Isprva mi se to sviđalo jer sam se osjećala sigurnijom. Tada mi je to izgledalo kao da mi čini veliku uslugu, no suprotno tome ona je u meni podržavala još veću plačljivicu. Istovremeno nisam shvaćala koliku cijenu plaćam za njezine “usluge”. Nitko mi se nije usudio reći a kamoli učiniti nešto loše, svi su znali da je Vesna tu negdje u blizini. Onako krupna činila se ozbiljnom prijetnjom!

– Jednostavno ne podnosim kad se netko iskaljuje na slabijima od sebe. Neka se obrate meni – busala se već kao desetogodišnjakinja u svoja punašna prsa, a ja sam je gledala kao svog idola. Činilo se kao da se ničega ne boji, a meni je već tada bilo dosta mojih strahova.

– Debela Vesna, čarapa ti tijesna, a cipela uska, ti si Vesna guska! – dovikivali su dječaci, a ja sam postiđeno spuštala glavu. Nisam je imala snage obraniti kao što je ona to nebrojeno puta učinila za mene. Stoga sam nerijetko posezala za slatkišima kao sredstvom za kupovanje prijateljstva i to samo onda kada Vesna nije bila u mojoj blizini. Željela sam da me i druga djeca vole, a ne da vrijeme provodim samo s Vesnom, iako sam znala da je pogrešan način potkupljivanje, bar u takvom trenutku nisam bila obilježena kao Vesnina prijateljica koju su svu izbjegavali. Htjela sam biti prihvaćena.

– Opet si se igrala s drugim curama – govorila je Vesna kada bi saznala da sam tražila drugo društvo u njezinu odsustvu.

– Ovaj… Nisam – lagala sam preplašena.

– Znam da jesi, lažljivice! Ne smiješ se igrati ni s kim drugim osim sa mnom! Vidiš koliko nas zadirkuju, osim toga, obećala si da ćemo zauvijek biti prijateljice – mrko me gledala unoseći svoje krupno lice u moje.

Ugađala sam joj jer sam se i sama pomalo bojala njezine pojave. Kad bolje promislim, naše zajedničke trenutke iz djetinjstva mogla bih izdvojiti u tabelu pod nazivom zlostavljanje, a onda opet, postoji li netko tko nikada ni koji način nije bio izložen nekom stupnju zlostavljanja u djetinjstvu!? Tu naravno ne mislim na fizičko nasilje, nego na onu drugu vrstu zlostavljanja koja je još bolnija i teže zacjeljuje, a to je psihičko nasilje. Takva je na žalost bila i naša priča.

Nije bilo lako biti njezina prijateljica, bila je posesivna i teška osoba. Najžalosnije od svega jest to što je to potrajalo dugo. Trpjela sam njezino ponižavanje i maltretiranje godinama. Naravno da iza njezine teške naravi stoji teška obiteljska podloga, no svi imamo izbor kakvi ćemo postati kad odrastemo.

PETROVIĆKA IMA LOVE

Vesnin otac je bio alkoholičar od kada je znala za sebe. Kod kuće je bilo fizičkog nasilja i nije joj bilo lako. Bila je to Vesnina tajna za koju sam jedino ja znala. Pokazivanje boli za nju je bila slabost, a slaba nije nikako htjela biti!

– Plakanje je za mamine maze! Ja nisam nikakva mamina maza – govorila je kroz stisnute zube potiskujući plač.

– A čija je maza onda tvoja mama, ona stalno plače? – pitala sam naivno.

– Ti ništa ne razumiješ! Drugo je kad plaču odrasli, djeci ne može biti teško jer ona ništa ne razumiju, odraslima je teško! Djeca ti plaču samo kad su razmažena – uvjeravala me, a ja sam joj povjerovala da sam i ja jako razmažena.

– Što ti je to na licu? -pitala sam je primjećujući ogromnu masnicu na njezinom obrazu.

– Ne diraj me! – odbrusila je i gurnula mi ruku kad sam joj pokušala dotaknuti obraz.

– Što je rekla tvoja majka na to? – pitala sam tjeskobno.

– A što bi rekla? Njezina je masnica još veća! Ja sam je pokušala braniti pa sam ovako prošla – stisnula je usne u tanku crtu.

– Isuse, Vesna, pa on će vas pobiti jednog dana – melodramatično sam rekla.

– Daj ne pretjeruj, dok je trijezan, on je dobar čovjek! – blago me lupila po ramenu i stala se cerekati na silu.

– Znam, ali…

– Daj prekini više o tom, sve je u redu, svi smo živi!- naglo je ustala i pozvala me da je pratim. Odjednom je oprezno promotrila ima li koga oko nas i povukla dim cigarete.

– Otkada ti pušiš? – pitala sam zabezeknuto.

-Joj daj, što buljiš tako u mene, odavno! – odbrusila je.

– Odakle ti novac za cigarete? – pitala sam sva u čudu.

– To je bar lako – nasmiješila se samozadovoljno.

– Da!? Odakle ti? – bila sam uporna u svom nastojanju da saznam odakle joj novac.

– Žicala sam Petrovićku – pljunula je na pod i povukla dim.

– Marija ti je dala novac? – nisam se mogla prestati čuditi.

– Nije ga dragovoljno dala – pogledala me svojim oholim pogledom od čega sam zadrhtala.

– Što si joj učinila? – pitala sam uplašeno.

– Još ništa, samo sam joj dobro zaprijetila. Nije je dugo trebalo nagovarati -nasmijala se ironično. – Ona je kukavica!

– To nije u redu Vesna, zašto to činiš? – pitala sam.

– Gledaj ti svoja posla, a ako te netko gnjavi, samo se obrati meni – izgledala je poput kakvog fakina koji se hvali svojom snagom.

– Ali što ako njezini roditelji saznaju da si joj uzela novac? – pitala sam.

– Petrovićka ima love na bacanje – slegnula je ramenima. – Osim toga, nisam joj uzela puno, samo za cigarete – malo sam odahnula jer sam u glavi imala sliku kako joj je uzela više novca.

KAKO SE MAKNUTI?

– Ali sam se i osigurala unaprijed, rekla sam joj da hoću svaki drugi dan imati kutiju cigareta ili… – zastala je i pogledala me samouvjereno.

– Ili što? – pitala sam.

– Ili će imati ružniju masnicu na licu od mene!

– Vesna, ja te više ne prepoznajem! – uzviknula sam s panikom.

– Ma daj, ne brini, neću joj ništa. Tako se je prepala da ne sumnjam da će se pobrinuti za cigarete – zagrlila me zaštitnički, a ja sam se udaljila dajući joj do znanja da ne odobravam njezino ponašanje. Kroz samo nekoliko dana završila je na razgovoru kod ravnateljice. Kako sam i pomislila, djevojka je sve ispričala roditeljima a oni su se požalili ravnateljici. I opet je Vesnina majka došla u školu izmišljajući opravdanje za loše ponašanje svoje kćeri. Nije htjela priznati da imaju previše problema u kući koji utječu na Vesnu. Kao i većina žena u to vrijeme, zbog teške financijske situacije nije se htjela razvesti od svog muža ovisnika. Bilo je samo pitanje vremena kada će se opet problemi odraziti i na Vesnine ocjene. Nije željela učiti i postale su loše. Na koncu osmog razreda imala je nekoliko jedinica, te je jedva uspjela završiti osnovnu školu.

Vrlo brzo je pokupila reputaciju problematičnog djeteta. Ulaskom u pubertet postala je osornija i rijetki su s njom uspijevali pronaći zajednički jezik. Smatrala je da njezinom još opakijem izgledu doprinose cigarete koje je i dalje kupovala od užicanog novca. Često su potajice u naselju govorili ružne stvari o njoj zbog čega mi je bilo žao. Kada bi slučajno nešto loše o sebi načula, Vesnina reakcija bila je potpuno neprimjerena. Otvoreno je napadala djecu i prijetila im da će ih razbiti. Nekoliko puta prijetili su joj i izbacivanjem iz osnovne škole, što se na sreću nikada nije dogodilo. Premda sam znala da ona nije dobra osoba, nisam se mogla udaljiti od nje. Znala sam da me treba i da sam jedina svijetla točka u njezinom životu. Bojala sam se da će potpuno zastraniti ako joj okrenem leđa. Trebale su mi godine da shvatim kako sam ja postala njezino utočište i daje oko mene i sebe sagradila zid. Nikome nije dozvoljavala da se probije do mene, voljela je što smo nas dvije uvijek same. Njezine ucijene smatrala sam gotovo normalnom pojavom sve dok nismo krenule u srednju školu. Obje smo se našle u novom okruženju gdje sam se ja ipak bolje snašla od nje. Pronašla sam nove prijatelje i napokon odahnula jer mi ona više nije bila za petama. Shvatila sam da mi je bolje kad ne provodim toliko vremena s njom. Osjetila sam olakšanje jer me više nisu toliko pritiskali njezini problemi i bila sam sretna što ne idemo u istu srednju školu. Budući sam imala bolje ocjene od nje, uspjela sam upisati i bolju školu. No njezina posesivnost tek tada je dosegla vrhunac.

– Zašto ne bi išle u istu školu!? – čudila se dok smo još birale škole za upis. – Što fali drvotehničkoj?

– Zato što me ne zanima smjer bačvarstva – odbrusila sam pomalo posprdno i ljutito.

– Je l’ ti to mene vrijeđaš? – pitala je prijeteći, a ja sam se odmah povukla.

– Ne, naravno, samo kažem da imam dobre ocjene, a i moji roditelji mi to ne bi dozvolili.

– Ali onda te nikada neću viđati – zavapila je.

– Pretjeruješ, viđat ćeš me rjeđe, ali bitno je da ćemo se viđati – rekla sam podsmješljivo, začuđena njezinom patetičnošću.

– Obećaj mi da ćeš me svaki dan zvati – primila me za ruku.

– Obećavam – odgovorila sam zbunjeno, osjećajući se stjeranom u kut.

– Imat ćemo svaki petak, zar ne? – pitala je s nadom u glasu.

– Ne znam mogu li ti obećati da ću baš svaki petak prespavati kod tebe. Sad ću imati puno više za učiti – pokušala sam joj objasniti.

– Ne možeš mi oduzeti naš petak. Znaš da moj tata uvijek odlazi petkom u mesnicu – bijesno je povikala.

– Mesnicu? – začudila sam se.

– No dobro, u birtiju, on kaže u mesnicu – nacerila se.

– Hoćeš reći da cijele noći ostaje tamo? – čudila sam se.

– Da, cijelu noć, a mama i tako radi noćnu, tako da ćemo biti same, samo ti i ja – pogledala me posesivno.

– Dobro, što si naporna, imat ćemo taj petak -uzdahnula sam misleći kako će s vremenom napokon olabaviti oko tog petka, no grdno sam se prevarila.

U PETAK SI KOD MENE!

Nekoliko mjeseci od početka školske godine dogovorile smo se na Cvjetnom trgu kako bi išle skupa kući. Sjećam se tog dana jer sam tada napokon shvatila da više ne mogu trpjeti njezino pritiskanje i inzistiranje na svakodnevnom druženju. Vozeći se u tramvaju odjednom sam osjetila mučninu jer sam se sjetila da se opet približava petak i da će me ponovno napadati da moram prespavati kod nje. Baš kao da je pročitala moje misli, uslijedilo je pitanje, zapravo više zapovijed.

– U petak dolaziš kod mene prespavati – rekla je kao da se to razumije samo po sebi.

– Ne mogu – odgovorila sam iznervirano već naslutivši kako će taj razgovor dalje teći.

– Ako ne dođeš, reći ću Robiju da si poljubila Tea – nacerila se zlobno, ucjenjujući me dečkom s kojim sam tada bila u vezi.

– Ne bi bila toliko okrutna – odbrusila sam joj.

– Nemoj me izazivati! – zadovoljno je prokomentirala. – Ionako se sviđaš Teu, on to ni ne skriva. A i cijelo naselje zna da ste se one noći na tulumu poljubili!

– Molim te, želim to zaboraviti jer mi je stalo do Robija! Pogriješila sam – rekla sam molećivo je gledajući.

– Onda ćeš se potruditi i doći kod mene na spavanje.

– Ali Robi želi da se vidimo sutradan, znaš da će otputovati i nećemo se dugo vidjeti – pokušala sam je smekšati.

– Ne zanima me – bila je neumoljiva i okrutna kao i uvijek.

– Ali ja ne želim prespavati kod tebe, ne moram baš svaki dan i petak provesti s tobom! – pobunila sam se.

– Ti znaš da je petak jedini dan kad možeš prespavati kod mene. Spavat ćemo do dvanaest, a onda se ti možeš dogovoriti s Robijem u tri popodne – planirala je.

– Hej, stani, neću se naći s Robijem kad tebi to odgovara, nego kad meni odgovara – pokušala sam joj proturječiti.

– Onda ću nazvati Robija i reći mu za Tea! – nije odustajala.

– Ti mene ucjenjuješ! – optužila sam je.

– Kako hoćeš – pogledala je svoje dugačke njegovane nokte ofarbane u crnu boju.

– Ponekad te stvarno mrzim! – procijedila sam i popustila joj, svjesna da je odnijela još jednu pobjedu. Kad se radilo o njoj, bila sam tako slaba, nisam joj se mogla oduprijeti premda mi je činila zlo. Ako je i ne bih poslušala, onda bi mi predbacivala koliko je toga učinila za mene i tvrdila da nikada neću imati prijateljicu poput nje. Iz nekog sam joj ludog razloga vjerovala i dalje trpjela njezine ljubomorne ispade. Robi, moj tadašnji dečko, kao i većina mojih prijatelja također nije podnosio Vesnu. Već tada mi je pokušavao objasniti što mi ona čini, no njegovo zapažanje kao da nije bilo dovoljno oštroumno. Bila sam se spremna odreći i njega, samo da bih ugodila Vesni. Na koncu je ona i bila odgovorna za raspad naše jednogodišnje veze.

– Više vremena provodiš sa svojom debelom prijateljicom nego sa mnom – govorio bi mi.

– Hej, ne zovi je debela! – odbrusila sam mu.

– Ok, onda previše popunjena, je l’ to dovoljno blago!? – ironizirao je.

– Upozorila sam te da ne govoriš o njoj na takav način, a ti to uporno činiš!

– Znaš što, vas dvije zaslužujete jedna drugu! Idete mi obje na živce! – rekao je i shvatila sam se je razgovor zapodjenuo na taj način jer je htio prekinuti vezu. Očito mu je dojadilo Vesnino konstantno uplitanje. Nije se više želio nadmetati s njom, što sam tek kasnije shvatila. Vesnino lice se razvuklo u osmijeh kad je čula da više nismo zajedno. Nije nimalo skrivala sreću jer me sada napokon imala samo za sebe.

NISAM TI JA SESTRA!

– Nadam se da nećeš odmah potrčati Teu! – zadirkivala me.

– Ne zanima me Teo, rekla sam ti!

– A petak? – pitala je s nadom.

– Ovoga puta me nemaš s čime ucijeniti, ne dolazim ovog petka – odbrusila sam joj iznervirano. Osjećala sam se kao da mi se okreće utroba od tjeskobe, morala sam se pod hitno udaljiti od nje. Ne znam zašto nisam slušala vlastite emocije koje su mi se javljale kao upozorenje da napokon prekinem naše prijateljstvo. Već slijedećeg petka poslušno sam došla na naše uobičajeno druženje. Gledale smo TV program do kasnih sati, a zatim zaspale.

– Ti si moja sestra koju nikada nisam imala – rekla je ujutro kad sam otvorila oči. Učinilo mi se da me je promatrala dok sam spavala.

– Nisam ti ja nikakva sestra, ja imam svoju sestru i brata! – rekla sam i pokrila se jastukom po glavi kako bi se sakrila pred njezinim pogledom.

– O, ja mislim da ipak jesmo sestre – bila je uporna, a ja sam odšutjela.

– Što misliš da se zaposlimo kad dođu ljetni praznici? – Odjednom je pitala. Maknula sam jastuk i pogledala je iznenađeno.

– Susjeda iz zgrade radi u toplani pa mi je rekla da ljeti uvijek traže dvije čistačice za pogone – predložila je.

– To i nije tako loša ideja – morala sam priznati.

– Zamisli, mogle bismo skupa na more, samo ti i ja! – oduševljeno je uzviknula, a ja sam osjetila onaj dobro znani grč u želucu kojeg sam nanovo ignorirala. Umjesto toga nasmiješila sam se u znak odobrenja. Kako je i rekla, do ljeta nam je Vesna sredila posao. Upravo smo završile treći razred srednje škole.

BILA JE BEZOBRAZNA

Posao je bio prilično naporan i pomalo ponižavajući jer smo radile okružene brojnim muškarcima koji su vječito komentirali kako radimo i ponekad se koristili prostačkim rječnikom. Vesna se i ovog puta zauzimala za mene preuzimajući ulogu mog zaštitnika, a ponekad i glasnogovornika. Kako je vrijeme odmicalo to me sve više nerviralo. Također i njezino nepristojno ponašanje u društvu starijih gospođa koje su tamo također radile. Zadirkivala ih je i otvoreno vrijeđala. Jednom prilikom dok smo uživale svoj tridesetominutni odmor izvrijeđala je stariju ženu zaposlenu tamo. Gospođa je bila gotovo pred mirovinom, ali Vesna za to nije marila. Nije imala poštovanja za starije od sebe.
– Vi ste, gospođo Barica, poput božice – nacerila joj se u lice, na što ju je ova iznenađeno pogledala.

– Kakve božice? – začudila se prosijeda žena.

– Božice jutarnjeg rumenila, uvijek ste rumeni u licu. Samo me zanima je l’ to vaše crvenilo prirodno ili si popijete nešto za bolju cirkulaciju? – prasnula je glasno u smijeh, a ja sam od nelagode sakrila pogled piljeći u pod. Kriomice sam je trknula u nogu da zašuti.
– Što je l? I moj otac je svako jutro rumen, zato je pitam. Čak mu je i nos crven, baš kao gospođi Barici! – slegnula je ramenima ne trudeći se da se stiša. Njezinoj zajedljivost čini se nije bilo kraja. To su bili trenuci u kojima sam se stidjela što me naziva svojom prijateljicom. Jadna se Barica još više zacrvenila od nelagode, ali je prešutjela Vesninu uvredu. Idućih nas je dana izbjegavala u širokom luku. Sva sreća pa je nedostajalo još samo nekoliko dana do isteka našeg zaposlenja.

Radile smo svega mjesec dana, no zaradile smo dovoljno da možemo otputovati na more. Pomno smo planirale svoj odlazak i što se dan putovanja više približavao to sam nervoznija postajala. Kako sam joj mogla reći da ne želim ići samo s njom na ljetovanje!? Srećom, imala sam nešto stariju sestričnu Marinu koja se oduševila idejom da pođe s nama. Moji me roditelji ionako ne bi pristali pustiti da netko stariji nije išao s nama. Otputovali smo u Selce s namjerom da tamo kampiramo. Sve je teklo prema planu i napokon smo se mogle dobro zabaviti. No tih tjedan dana trajalo je cijelu vječnost jer umjesto zabave smo uglavnom rješavali Vesnine ljubomorne ispade. Jedne večeri nakon takve svađe Vesna se namjerno izgubila. Marina i ja samo izludjele od brige dok smo je pokušavale pronaći. Znala sam da je to učinila samo da privuče pažnju, ali ipak mi nije bilo svejedno.

Sjedile smo budne do jutra smišljajući gdje bi je još mogle tražiti. Vesna se pojavila negdje oko podneva, nasmijana kao da se ništa nije dogodilo, lako je bio šesti dan našeg boravka u Selcu, ja sam svoj odmor odlučila skratiti. Spakirala sam stvari, a Marina je slijedila moj primjer. Bile smo odlučne u namjeri da se vratimo u Zagreb.

– U čemu je problem, cure? – pitala je Vesna nonšalantno.

– Vraćamo se kući, a ti kako hoćeš – odbrusila sam ljutito.

– Ali zašto, baš nam je dobro? – glumatala je.

– Ovo je najgore ljetovanje na kojem sam ikada bila – nisam se snubila reći istinu.

– Ok, onda se i ja vraćam – slegnula je ramenima i pogledala zbunjenu Marinu.

TI NEMAŠ NIKOGA!

Učinile smo kako smo i rekle i vratile se još istog dana. Bio je to vrhunac naših svađa i mojih upornih pokušaja da spasim naše prijateljstvo nauštrb sebe. Više nisam imala snage, odlučila sam reći Vesni da je ne želim više viđati. Sjećam se da sam drhtala dok sam smišljala kako ću joj reći da više ne želim biti njezina prijateljica. Nikako nisam shvaćala odakle mi toliko strahopoštovanje prema njoj i zašto je imala toliku snagu nada mnom.

– Vesna, ovo više nema smisla… – rekla sam prije nego što smo se rastale.

– Što? – pogledala me u čudu.

– Naše prijateljstvo, ne želim te viša viđati, nalaziti se s tobom – pokušala sam biti obazriva, a Vesna je izbuljila svoje oči, prijeteći me gledajući.

– Ti nemaš nikoga, vratit ćeš se puzeći, ali onda više ne računaj na mene – dreknula je ljutito.

– Mi nismo u vezi, nisam ti ljubavnica ili tako nešto! Ne mogu više trpjeti tvoju posesivnost – pokušala sam ostati pribrana, no glas mi je ipak drhtao.

– Nitko ne ostavlja Vesnu, jasno!? – unijela mi se u lice.

– Ja te ostavljam – napokon se probudio prkos u meni, a Marina je stajala postrance ne znajući što bi učinila ili rekla. Okrenula sam se ne želeći dati priliku Vesni da mi više išta kaže. Sjećam se da sam bila jako uznemirena i uplašena. Premda sam učinila ono što sam dugo priželjkivala, osjećala sam se jadno. Znala sam da sam je povrijedila, ali isto tako sam znala da nema drugog načina da to riješimo jer se ona nikada neće promijeniti. Previše je boli i tuge nakupljala godinama i jednostavno nije znala drugačije. Kroz nekoliko tjedana ona je i dalje uporno nazivala, ali ja sam ostajala dosljedna samoj sebi i nisam popuštala. Jednog nedjeljnog jutra zazvonio je telefon. Bila je to Vesnina mama. Plakala je, tako da u prvi tren nisam uspjela shvatiti o čemu govori.

– Vesna… Bolnica… – govorila je kroz suze nepovezano. Doslovno sam otrčala do njihovog stana i tamo napokon saznala da se Vesna pokušala ubiti. Ne moram govoriti koliko grozno sam se osjećala. Za sve sam ja bila kriva, a ona me opet praktički ucijenila i držala u šaci! Istovremeno sam bila ljuta na nju. Naravno da sam je otišla posjetiti i kad sam je vidjela onako nemoćnu, rasplakala sam se.

– Zašto si popila tablete? – pitala sam je plačnim glasom. Okrenula je glavu u stranu i nije me htjela gledati.

– Želiš da se osjećam krivom? U redu, kriva sam. Je l’ to u redu? – pitala sam tjerajući je da me pogleda u oči.

– Zašto si došla? – pitala je promuklim glasom.

– Žao mi je, Vesna, zato sam došla.

– Ne treba mi tvoje sažaljenje – tu joj se glas slomio i prvi put sam je kao odraslu vidjela da plače. Srce mi se stisnulo od suosjećanja. Pogladila sam je po ruci.

– Bit ćeš ti dobro, sve će biti u redu – rekla sam joj. Ubrzo je došla sestra i upozorila me da moram otići. Bila sam shrvana osjećajem krivnje te sam morala neko vrijeme sjesti kako bi došla k sebi. Tada sam ugledala njezinu majku kako mi prilazi. Sjela je do mene i neko vrijeme šutjela.

– Što se dogodilo između vas dvije? – pitala je.

– Ne znam, jednostavno više nisam mogla… – stala sam jer su me ponovno svladali osjećaji.

– Nije lako s Vesnom, znam ja to. Narav joj je kao očeva – sakrila je lice među ruke i ubrzo sam mogla primijetiti kako jecaji potresaju njezino tijelo.

– Ja… Žao mi je – prošaputala sam.

– Molim te, budi uz nju dok se ne oporavi. Poslat će je na liječenje – pročistila je promukao glas.

KONAČNO BEZ VESNE

– U redu – složila sam se. Učinila sam i to. Posjetila sam Vesnu nekoliko puta u psihijatrijskoj bolnici. Kako je Vesna inače bila vedrog duha ubrzo su je pustili kući. Činilo se da vrlo brzo opravila od depresivne epizode. Ponovno sam počela ispunjavati njezine prohtjeve, a stari i loši osjećaji su se vratili. Ponovno sam bila ucijenjena i nisam vidjela izlaz iz toga začaranog kruga. Smiješno je kako se nekoliko takvih godina i gomila snažnih emocija čine kratke i nevažne u samo dvije rečenice!

Prošlo je dosta vremena od tog dana kad je Vesna pokušala popiti tablete. Već sam upisala fakultet i ozbiljno se zaljubila. Ponovno sam prolazila agoniju zbog straha za svoju vezu jer Vesna niti ovog puta nije bila blagonaklona prema mojem izabraniku. Srećom, Igor me dovoljno volio da shvati kako treba s Vesnom, no ipak je želio da se udaljimo od nje. Nagovarao me da pokušam ponovno s njom razgovarati i objasniti joj da je vrijeme da nam se putovi raziđu, te da smo odrasle i razumne osobe. Sve bi to bi bilo lako da je Vesna bila razumna osoba, ali nije. Kako se Igor sve više upetljavao u naš odnos tako je postajao nezadovoljniji. Znam da me iskreno volio i da nema stvari koju za mene ne bi učinio. Bila sam rastrgana između njega i Vesne, točnije straha koji je posijala u meni onog dana kad se pokušala ubiti.

U nekoliko godina veze s Igorom bila sam sve sigurnija da je on osoba s kojom želim provesti ostatak života. To sam mu i otvoreno priznala nekoliko puta.

– Bojim se da ćeš morati izabrati: ili Vesna ili ja – rekao mi je jednom prilikom i pri tom je bio smrtno ozbiljan.

– Ne budi smiješan, znaš da ne mogu izabrati – usprotivila sam se.

– Onda mi, na žalost, ne preostaje ništa drugo nego da te napustim – pogledao me u oči, a meni se srce slamalo od pomisli da bi me mogao napustiti. Doslovno me natjerao da se nakon toliko godina ponovno usprotivim Vesni i njezinoj torturi. Pozvala sam je drugi dan da prošećemo parkom. Činilo se kao da je slutila što ću joj reći.

– Da pogodim, dragi te nagovorio da me se riješiš – rekla je hladno.

– Vesna, nije tako, Igor i ja se planiramo vjenčati, ja ne mogu više provoditi s tobom onoliko vremena koliko sam provodila… – oklijevala sam.

– Ti želiš da ponovim epizodu od prije nekoliko godina? – pitala je zlobno.

– Vesna, ne možeš me vječno ucjenjivati svojim samoubojstvom. Nisam ja jedini razlog zbog kojeg živiš – rekla sam iznervirano jer me opet stjerala u kut.

– Dobro onda, kad je sretni dan? – ironično je pitala. – Ili nisam pozvana?

– Naravno da si pozvana, ali stvari će se promijeniti, nadam se da shvaćaš!

– Shvaćam ja dobro što mi želiš reći – pronicljivo me pogledala.

– Ne gledaj me tako, molim te – prošaputala sam očajno.

– Idem, žuri mi se – rekla je i otišla kao gromom opaljena.

– Hoćeš li biti dobro? – povikala sam za njom.

– To ćeš tek vidjeti! – odgovorila je i više se nije okrenula.

Ostala sam gledati za njom i strahovati što će učiniti. Igor mi je u tim trenucima bio velika podrška, nije mi dozvolio da je zovem i raspitujem se kako je. Valjda su prošli dani dok napokon nisam čula da je dobro. Srela sam njezinu majku i ona mi je saopćila da je Vesna potištena i da ne izlazi iz sobe. Ispričala sam joj cijelu priču i rekla joj neka obrati pažnju.

– Zar je baš moraš udaljiti iz svog života? – pitala me.

– Vi znate da to pokušavam već godinama i da me ona svojim prijetnjama drži uz sebe. Ne mogu više tako živjeti, želim graditi vlastiti život. Ne mogu provoditi baš svaki petak kod nje i biti joj na raspolaganju svakog trena samo zato da si ona ne bi učinila nešto nažao. Žao mi je, ali ja nisam odgovorna za nju – rekla sam gotovo u jednom dahu.

– Znam ja moju Vesnu najbolje – zamišljeno me pogledala.

– Onda me valjda i razumijete – odgovorila sam.

– Nikada ti neću oprostiti, okrenula si leđa mojoj kćeri sada kad te treba najviše – optužila me, na što sam se ironično nasmijala.

– Onda je ipak ne znate onako dobro kako bi majka trebala poznavati svoje dijete. Znate, ja imam pravo na svoj život, a ne cijelo vrijeme ugađati vašoj kćeri – zaključila sam.

– Balavice neodgojena, ma što ti uopće znaš o nama!? – odbrusila mi je i otišla.

Ostala sam osupnuta njezinom reakcijom, ali je nisam pokušala zaustaviti niti joj proturječiti. Ionako sam se osjećala dovoljno loše. Kako se bližio dan našeg vjenčanja dvoumila sam se da li trebam pozvati Vesnu ili ne. Igor je smatrao da to nije dobra ideja, a i meni se činilo tako jer sam napokon bila slobodna od njezinih okova. Bojala sam se da to ne protumači kao znak pomirenja, nisam imala snage ponovno ispunjavati njezine prohtjeve stoga je ipak nisam pozvala. Godinama nakon toga nisam čula ništa o njoj.

Jednog sam dana čitajući novine slučajno ugledala njezinu sliku na stranicama crne kronike. Pisalo je da je pronevjerila veću količinu novca. S novinske stranice su me gledale oči moje bivše prijateljice. Bio je to isti onaj opaki i opasni pogled od kojeg sam zazirala još dok smo bile djeca, lako je oduvijek bila problematična, gajila sam nadu da će učiniti dobro za sebe i napraviti nešto od svog života. Premda mi ju je bilo žao, istovremeno sam osjetila veliko olakšanje što više ne moram biti dio njezinog života i živjeti njezine probleme. Sada je svaka od nas vodila život na način na koji ga je i iskreirala.