Zauvijek smo obilježeni kao djeca ubojice

Koliko djetinjstvo može biti idilično, ja to najbolje znam. Možda nismo svjesni koliko je lijepo dok te miluje sreća, dok tu sreću ne izgubimo. Ustala sam i prišla prozoru. Već godinama ja gotovo da i ne znam kako ta sreća izgleda. Prizivala sam je u sjećanjima, ali ona je blijedila, nestajala, i kao da je tjerala inat sa mnom.

– Lidija – čula sam glas svoje majke. – Kada si se vratila? – osjetila sam da je u mojoj blizini. Okrenula sam se prema njoj. Nasmiješila sam se.

– Prije nekoliko minuta – rekla sam mirno. Nisam željela da ona dokuči što se sa mnom zbiva. Moj pakao joj nije trebao, jer joj je i njen bio prevelik. Mnogo toga ona nije znala, ali je slutila. Trudila sam se da je poštedim svega što je bilo moguće, a da je to jako malo, i te kako sam znala.

– Ručak je na stolu – rekla je blago.

– Nisam gladna – odgovorila sam.

– Samo sam umorna – zijevnula sam.

– Idi se odmoriti – savjetovala mi je.

– Hoću – obećala sam joj. Bila sam ljutita na sudbinu dok sam je promatrala. Jedva da je imala pedeset godina, a izgledala je kao da ih je dvadeset više na njenim leđima. Briga na našem licu ostavi trag, a kada joj se pridruži i tuga, onda one urežu brazde na licu. A njeno je i te kako bilo naborano. Mnoge neprospavane noći bile su iza nje, tisuće njih. Preda mnom je stajala starica, čak bih se usudila reći da i moja baka izgleda bolje od nje.

– Idem – dok sam prolazila pored nje, pomilovala sam je po ruci. – Samo sat vremena – obećala sam joj.

– Odmori se kako treba – njen glas odisao je ljubavlju kakvog može pokazati samo biće koje nas je donijelo na svijet. Razumjela sam njenu zabrinutost. Ja sam bila jedina koja je ostala uz nju, a moja dva brata odselila su se u Zagreb. Nisam ih krivila zbog toga. Nitko to nije mogao. Bježali su od pogleda koji su im upućivali mještani, od krivice koja nije bila njihova, ali i od izoliranosti koja nas je okružila. A sve se promijenilo prije deset godina, kada je moj otac u naletu bijesa ubio susjeda. Sve je iznenadilo ono što se dogodilo. U to vrijeme mislili smo da ne može biti gore, ali smo se prevarili.

Naježila sam se od sjećanja na te dane. Da, to je bio pakao kojeg sam željela zaboraviti kako ja, tako i moja obitelj, ali nam mještani to nisu, niti će ikada dozvoliti. Jedino što znam jest da je ubojstvu prethodila svađa, i u trenutku naleta bijesa, moj otac je posegnuo za onim za čim nije smio. Zašto je to učinio? Kako je moguće da se miran čovjek može preobraziti u ubojicu u samo jednom trenutku? Istina je bila da je susjed bio sklon piću i da nas je godinama maltretirao, a sve je to zaboravljeno kada je on ubijen. Ne, nisam tražila nikakvo opravdanje za svojeg oca. Što se mene ticalo, možda bi bolje bilo da je podigao ruku na sebe, a ne na nekog drugog, kakva god da je ta osoba bila. Prolazili smo pakao koji se nikada neće završiti. Svaki nivo tog pakla pratio nas je iz dana u dan.

IZ KUĆE NISAM IZLAZILA

U ono vrijeme ja gotovo da nisam shvatila težinu onog što je učinjeno. Sjećam se da sam došla iz škole samo sat vremena kasnije. Kad sam vidjela policiju, sledila sam se, ali sam mislila da je u pitanju još jedna od bezbroj svađa.

Tek kada sam ušla u kuću, zavladao je muk.

– Što se dogodilo? – upitala sam uplakanu majku.

– Lidija – majka me je zagrlila. Nije mogla prozboriti niti jedne riječi koja bi se smatrala suvislom. Jecaji su potresali njeno krhko tijelo. Ledena ruka straha obuhvatila mi je srce. Zagrlila sam majku, želeći joj dati potporu, iako još uvijek nisam znala o čemu se radi.

– Što se dogodilo? – upitala sam je.

– Tvoj otac… Ubio je Ranka – rekla je kroz jecaje.

Znam samo da su mi ruke skliznule niz njeno tijelo. Još uvijek nisam shvaćala težinu izgovorenih riječi.

– Što se dogodilo? – upitala sam je, gotovo nesvjesna da izgovaram to pitanje.

– Očito je nešto krenulo po zlu – majka se trudila da bude jaka, ali nije bila. Preda mnom je stajala slomljena žena, tjelesno i duševno. Od vesele žene koja je prštala humorom, ostala je samo otužna ljuštura.

– Njihove svađe su uobičajene. Kako je mogao? – zavapila je. – Trebao je misliti na nas, na djecu, na sebe – grcala je u očaju.

Odmahnula sam glavom. Ne, nisam se čak ni mogla sjetiti pojedinosti nakon toga. Znala sam samo daje moj otac učinio nešto strašnu, a svu okrutnost tog čina ispaštali smo i mi. Tek je vrijeme pokazalo koliko.

Sjetila sam se dana koji su uslijedili. Iz kuće nismo izlazili, jer nam majka to nije dozvoljavala, lako smo se tome protivili, nije nam preostalo ništa drugo nego da slušamo ono što nam ona kaže. Sve što nam je ostalo od obitelji, bilo je slomljeno. Naš duh je bio uništen, spoznaja da smo djeca ubojice još kao da nije dopirala do naše svijesti.

– Ali mama… – pokušala sam se oduprijeti. – Mi ni za što nismo krivi – rekla sam tiho.

– Niste, ali to ljude ne zanima. Kriv je vaš otac, a vi ste njegova djeca. Samim time ste obilježeni – trudila se da nam objasni ono što mi u to vrijeme nismo shvaćali, ali joj nije polazilo za rukom.

– On će odgovarati za ono što je učinio – rekla sam prkosno. Ja ništa nisam učinila i nisam trebala biti zatvorena. Svatko neka se suoči sa svojim grijesima, a ja nisam imala niti jedan, osim ako ne računam da sam kći čovjeka koji je oduzeo nečiji život.

– Odgovarat će i nevini – majka je razumjela život i sve ono što je dolazilo sa tim životom, a mi ćemo to tek naučiti.

– Zašto mi? – upitala sam je.

– Da, to je pitanje koje sam i ja samoj sebi bezbroj puta postavila. Zašto mi? Zašto se dogodilo Ono što jest? Jedan život je nestao, a mnogi su upropašteni. To je ono od čega ne možemo pobjeći. Istina je da će tvoj otac odgovarati pred pravdom, da će odraditi dug društvu, ali se oduzeti život ne može vratiti.

ŽIVOT JE IŠAO DALJE

– Majko – prišla sam joj. – Što time želiš reći? – nije mi bilo jasno.

– Bojim se budućnosti – ta hrabra žena potonula je u strahu.

– Što sada? Kako dalje? – upitala me je, kao da sam ja znala odgovor na ta pitanja.

– Moram u školu. Izostajem već nekoliko dana – pokušala sam joj objasniti.

– U redu – pristala je. A što je drugo i mogla? Kakav god život bio, on je išao dalje.

Tek kada sam idućeg dana došla u školu, shvatila sam kako se sve promijenilo. Kuda sam ja prolazila, učenici su se izmicali. U ruci sam stiskala knjige koje sam izvadila. Okretala sam se oko sebe. Ništa mi nije bilo jasno. Promatrala sam svoju najbolju prijateljicu Ružu, ali je ona okrenula glavu kada je uhvatila moj pogled. Jače sam stiskala knjige. Nisam znala kuda da pogledam. Kud god bi se moj pogled usmjerio, nailazila sam na mržnju, odbijanje, bijes ili tko zna što. Zašto? Ti učenici su do jučer sa mnom sve dijelili. Bila sam uvijek omiljena u društvu, a sada se sve promijenilo. Nitko ništa nije rekao. U razredu je vladao toliki muk da se moglo čuti i zujanje najmanje mušice. Pognula sam glavu. Oči su mi se napunile suzama. Trudila sam se sakriti ih, ali znam da mi to nije pošlo za rukom. Samo sam se nadala daje sve ovo privremeno i da će oni shvatiti da ja ni za što nisam bila kriva.

Za vrijeme odmora sam prišla Ruži. Uhvatila sam trenutak kada je ostala sam, kad je vidjela da joj prilazim, napravila je gadljivu grimasu, lako me je to trebalo obeshrabriti, ipak sam nastavila put prema njoj.

– Ružo! – izgovorila sam njeno ime sa nadom.

– Lidija! – Ruža mi se obratila. -Kako se usuđuješ? – hrabro me je pogledala u oči.

– Što sam napravila? – upitala sam je djetinje naivno.

SVE NEGATIVNO JE IZA MENE

– Još se usuđuješ i pitati? – prostrijelila me je pogledom.

– Prijateljice smo – rekla sam drhtavim glasom.

– Molim!? – Ruža mi je prišla.

– Ja i ti smo nekada bile prijateljice, ali to više nismo. Tko bi želio biti s tobom? Ti si kći ubojice – rekla je okrutno.

– Ja ni za što nisam kriva – vidjela sam kamo nas naš razgovor vodi, ali je u tom trenutku teško bilo priznati svu okrutnost istine.

– Kako nisi? – Ruža je napravila grimasu. Promatrala me je kao da će tog trenutka izreći presudu na višegodišnju izolaciju, a ja sam znala i da hoće, samo me je zanimao način na koji će to učiniti.

– Možda bi najbolje bilo da se odselite. Kvarite ugled ovog gradića – podsjetila me je. – I da se nikada više nisi usudila približiti mi se – prošla je pored mene ni ne pogledavši me, što je na mene djelovalo kao pljuska.

Sjela sam. Tijelo mi je toliko drhtalo da sam mislila da ću se srušiti. Promatrala sam kako se učenici druže, kako se došaptavaju i gledaju prema meni. Pokušala sam progutati knedlu koja mi je zapela u grlu, ali mi to nije polazilo za rukom. Imala sam dojam da je ona sve veća, da me guši onoliko koliko i podozrivi pogledi mojih školskih kolega sa kojima sam do prije kratkog vremena sve dijelila.

Više nisam mogla izdržati. Uzela sam torbu i otrčala, ispraćena glasim smijehom. Na svojoj koži sam se uvjerila da djeca, ako tako mogu nazvati srednjoškolce, mogu biti okrutniji od odraslih, i to mnogo više. Nisam vidjela kuda hodam. Padala sam i ustajala, ali me osim duše ništa nije boljelo. Kuda da idem? Kući? Što da majci kažem? Nisam je željela još više rastužiti, pa sam skrenula u obližnji park. Sjela sam na klupu. Nisam prestajala plakati. U tim trenutcima mrzila sam oca. Željela sam ga se odreći, izbrisati sve ono što je on napravio, ali ništa od toga nije bilo moguće. Na klupi sam sjedila do mraka, a onda sam krenula kući. Obrisala sam suze, ali su moje oči bile natečene. Naravno, mojoj majci to nije promaknulo.

– Što se dogodilo? – upitala me je kada je vidjela kako izgledam. – Znam – zagrlila me je. – To i ne trebam pitati – prošaputala je. Jecaji su ponovno pretresli moje tijelo. – Kako da vas zaštitim? – pogledala me je u oči.

– Znala sam da će se ovo dogoditi. Što da radimo? Kako da ovo prevladamo? Treba nam snaga, a mi je nemamo. Odakle da je iscrpimo? Nije me puštala iz zagrljaja. Učinila je to tek kada su moja braća stigla. I oni su izgledali kao i ja.

– Večera će uskoro biti gotova -rekla je zabrinuto. Nitko joj ništa nije odgovorio. Naravno, svi smo se povukli u svoje sobe. Nikomu nije bilo do jela. Okrutnost vanjskog svijeta tek smo počeli upoznavati. Zašto mi? To sam se neprestano pitala. Jedan trenutak sve je promijenio.
Ne znam kako smo izdržali taj period. Ni kasnije nije bilo puno bolje, ali se nekako dalo izdržati. Kad sam krenula na fakultet upoznala sam Marinka i zaljubila se. Sanjala sam otvorenih očiju, maštala sam o ljubavnoj idili i, kako mi se činilo, osjećaji su bili obostrani. Kada me je pozvao vani, mojoj sreći nije bilo kraja. Tračak nade počeo se buditi u meni. Željela sam vjerovati da sam sve ono negativno ostavila u mjesto iz kojeg sam potjecala.

Dobila sam priliku za novi život i nisam je imala namjeru prokockati. Napokon sam počela živjeti san i nitko me nije izbjegavao. Šve je upućivalo na to da će se moj život normalizirati. Bila sam jedna od njih, barem je tako izgledalo. Trudila sam se da zadobijem njihovo povjerenje, da budem omiljena, uvijek nasmijana, jer nitko od njih nije znao što ja proživljavam, a nije ni trebao znati.

Tu sam se večer spremila s posebnom pažnjom. Srce mi je treperilo od uzbuđenja. Marinko je bio prvi dečko sa kojim sam izlazila. Ja nisam imala priliku da imam normalno djetinjstvo kao i većina djevojaka. Moje je naprasno prekinuto, a ja sam postala obilježena, isto kao i moja obitelj, iako su godine prolazile, ništa se bitnoga nije promijenilo. Nitko iz sela s nama nije razgovarao, nitko se nije želio družiti sa nama. Bili smo dio izdvojenog svijeta. Zato nisam krivila svoju braću kada su se odselila. Tražili su priliku koju nikada neće dobiti u gradu u kojem smo živjeli, bolje rečeno, u dijelu predgrađa.

Kad sam bila gotova sa spremanjem, pogledala sam se u ogledalo. Bila sam zadovoljna svojim odrazom.

– Lijepa si – rekla mi je kolegica koja je dijelila sobu sa mnom.

– Tebi i ne treba nikakva šminka – divila se mojem tenu, tamnoj kosi i očima boje ljubičice.

– Ipak… – pogledala sam je uz osmijeh. Bile su to prve lijepe riječi koje sam čula nakon dugog niza godina. – Žena dobije na samopouzdanju kada se našminka – podsjetila sam je.

– Istina – potvrdila je.

– Čudno mi je bilo da ne izlaziš – odmjerila je cijelu moju figuru.

– Pa, volim samoću – slagala sam. -Volim razmišljati u tišini – nastavila sam sa istim lažima.

TI SI JEDNA OD ONIH…

Kako sam joj mogla reći da nemam povjerenje u ljude? Družila sam se sa njima s dozom opreza. Ono što nije bilo nužno, ona nije trebala znati. Samo sam željela da me vole kao osobu, onakvu kakva ja doista jesam, a ne da mene procjenjuju kroz greške mojeg oca. Bojala sam se zbližiti sa nekim. Na taj način bih mogla biti ponovno povrijeđena, a iskreno sam samoj sebi morala priznati da mi je takvih rana i previše.

– Ti si jedna od onih… – cimerica je odmahnula rukom.

– Možda – neodređeno sam rekla, jer nisam znala na što misli.

Kad je Marinko došao po mene, bila sam spremna u potpunosti. Nisam mogla dozvoliti da me čeka. Kašnjenje sam smatrala nedopustivim i uvijek sam bila točna.

– Izgledaš… – nije dovršio rečenicu. Nije ni trebao. Njegov pogled sve je rekao. Usudila bih se reći da sam u njima vidjela ljubav. Koliko to čudno zvučalo, ja sam doista to i mislila. Ili sam možda samo silno željela da me netko voli, pa sam samu sebe zavaravala? Još uvijek nisam bila načisto sa svojim osjećajima. Znala sam da mi se Marinko sviđa, a hoće li se to pretvoriti u onakvu ljubav o kakvoj sam godinama maštala, uostalom kao i sve djevojke, možda čak i više, to nisam znala. Vrijeme će pokazati, a upravo sam se tog vremena bojala, uostalom, kao i istine koju ću mu jednom morati reći. Kada i kako da to učinim? Sama ta misao me je plašila i nije mi davala mira. Trebala sam nešto reći, ali nijedna riječ nije prelazila preko mojih usana.

-I ti – napokon sam se donekle pribrala. Bilo mi je drago što on u meni vidi ono što ja jesam, a možda je tome uzrok što nije znao istinu. A nju sam mu trebala reći mnogo prije nego što naša veza uzme maha ako do toga uopće dođe.

Nalazila sam se u sredini koja ništa nije znala o mojoj prošlosti, no da će i to jednom prestati, bila sam i te kako svjesna. Upravo zbog toga sam i uživala u svakom trenutku, iako je u meni postojao grč kojeg se nisam mogla osloboditi.

– Polaskan sam što si sa mnom – Marinko mi se nasmiješio.

Uzeo je moju ruku u svoju. On kao da je slutio da treba biti pažljiv. Ja nisam imala nikakvo iskustvo sa muškarcima. Na neki način sam se toga sramila, a s druge strane sam na tu svoju čistoću bila ponosna.

– Ne pretjeruj – osmijehnula sam mu se. Promatrala sam ga. Bio je doista lijep mladić, prepun razumijevanja, i doista sam se nadala da nisam pogriješila u svojoj procjeni. Ja nisam olako donosila sud o ljudima. Uvijek sam zazirala od brzopletog zaključka. Poučena iskustvom iz prošlosti, ni sa čim nisam žurila.

– Idemo – Marinko nije ispuštao moju ruku iz svoje. U tom trenutku sam se osjećala kao i sve djevojke na ovome svijetu. Nada je ispunila cijelo moje biće, srce mi je kucalo kao da će iskočiti iz grudi, a osmijeh mi nije silazio sa usana, iako sam u dubini svojeg bića osjećala i dozu straha.

– Kuda? – upitala sam ga.

– Zašto to pitaš? – Marinko je zastao da me pogleda. – Ne bi se trebala bojati – naglasio je svoju rečenicu. – Idemo na piće. To je sve što mogu priuštiti samom sebi, iako bih ja želio da mogu mnogo više.

MOJ OTAC… JE UBOJICA…

Bio je to početak jedne predivne veze. Osvojio je moje srce, a prije nego što osvoji i tijelo, odlučila sam mu reći istinu. Danima sam to namjeravala, ali nikako preko usana nisam mogla prevaliti riječi koje sam smatrala da moram i koje su sve mogle promijeniti. Strah je upravljao mnome. Bojala sam se da će otići iz mojeg života kada sazna tko mi je otac, i zbog tog straha sam neprestano sve odgađala. Kad sam shvatila da to više ne mogu činiti, pozvala sam ga kod sebe.

– Zar? – Marinko me je upitno pogledao.

– Moramo razgovarati – ozbiljno sam rekla.

– O čemu? – sumnjičavo me je odmjerio.

– O nama, o meni, ali i o mojoj prošlosti – trudila sam se da mu nekako ukažem da postoje prepreke koje trebamo prijeći, ali on je sve to slušao s osmijehom.

– Što je to toliko zagonetno u tvojoj prošlosti? – Marinko me je upitao dok smo ulazili.

– Mnogo toga – neodređeno sam rekla. Osjećala sam kako mi se dlanovi znoje. Nisam znala kamo da pogledam. Osjećala sam da mi ponestaje riječi, a bezbroj puta sam u mislila pokušavala razraditi ovaj razgovor. Da još uvijek nisam spremna, to sam shvatila, ali doista više nisam mogla odgađati ono što sam morala, ali i trebala priznati.

– Znaš – sjela sam nasuprot njega – postoji nešto što o meni ne znaš – spustila sam pogled.

– A to je? – osjetila sam i da je on napet.

– Moj otac… Dogodilo se nešto… – petljala sam. Nikako nisam uspijevala povezati jednu rečenicu.

– Što je s njim? – Marinko je nervozno lupkao prstima po stolu, što je dodatno unosilo još veći nemir u moje tijelo.

– On… Ubio je čovjeka – napokon sam rekla. Nisam se usuđivala pogledati ga u lice. Bojala sam se, premirala sam od straha. Marinko je bio jedini muškarac do kojeg mi je bilo stalo, no što ako me i on izda? Što onda? Znala sam da sam ispravno postupila. On je svakako trebao znati tko sam ja i kakva je moja prošlost.

– Kakve ti veze imaš s tim? – Marinkovo pitanje bilo je nešto najljepše što sam čula tijekom života.

NJEGOVA  MAJKA ME SASJEKLA

– Obilježena je cijela moja obitelj – priznala sam mu. Bila sam ohrabrena. On ničim nije pokazao da me osuđuje. To me je radovalo toliko da sam bila u stanju poletjeti od sreće.

– Grijeh koji nisi počinila, ne bi trebala ni ispaštati – po prvi put sam se složila sa nečijim mišljenjem. U tom trenutku sam ga voljela više od ičega na svijetu. Samo prava ljubav nije pristrana i nikada neće biti. Teško je bilo povjerovati da na ovom svijetu postoji netko poput njega. Marinko je ustao i zagrlio me je.

– Ti znaš da te volim – rekao je svečano. – U svojoj budućnosti želim vidjeti tebe. Tvoje priznanje ništa ne mijenja – rekao je svečano.

– Hvala ti – briznula sam u plač. Otvorila sam se prema njemu. Sve svoje strahove i tajne, sve sam podijelila sa njim. Osjećala sam da me razumije, i koliko god to čudno zvučalo, i ja sam znala da je on moja budućnost.

– Ovo je najljepši dan u mojem životu – priznala sam mu.

Nekoliko mjeseci kasnije me je odveo da upoznam njegovu obitelj. Lebdjela sam od sreće. To je moglo imati samo jedno značenje, njegova je ljubav bila jača od svega. No kad sam kročila u njegovu kuću, umjesto očekivane topline, dočekala me je hladnoća koja mi je sledila krv u žilama.

– Kako ste? – pokušala sam započeti razgovor sa njegovim roditeljima, ali su se oni ponašali kao da ih prisiljavam na nešto.

– Dobro – napokon mi je njegova majka uzvratila. – Onoliko koliko se može biti dobro – ispravila se. – Pokaži Marinku kako smo uredili stan za njega – okrenula se prema suprugu.

Nisam znala što da očekujem u tom trenutku. Vidjela sam po njihovom ponašanju da se ne raduju što sam stigla. Zašto? Na to pitanje je postojao samo jedan odgovor: oni su znali istinu, Marinko im je rekao, što sam mogla i očekivati. Kada je Marinkov otac izišao, njegova se majka okrenula prema meni.

– Trebaš znati da ja nemam ništa protiv tebe – kruto je rekla.

– Ja nisam došla do takvog zaključka – moj obrambeni mehanizam se probudio.

– Ovo nema veze s tobom – pokušala me je uvjeriti, ali joj ja nisam nimalo vjerovala. Jako dobro sam znala što će uslijediti. Naravno, ja nisam bila dovoljno dobra za njenog sina jedinca i tko zna što će mi još izgovoriti.

– Nego s kim? – upitala sam je otvoreno. Možda sam bila pomalo i gruba ali se drugačije u tom trenutku nisam mogla ponijeti.

– Znaš… – i njoj je očito bilo neugodno razgovarati sa mnom. – Ovo nije nimalo lako, ali ja prvenstveno trebam misliti na svojeg sina i na njegovu sreću. Tvoj otac je ubojica – zastala je kada je to izgovorila. -Naravno, ne smatram da si ti kriva zbog toga, ali ćeš vječno živjeti sa tom spoznajom, kako ti tako i tvoja djeca. Ako voliš Marinka, pusti ga -gotovo mi je naredila da to učinim. -Ja ne želim da se u moju unučad upire prstom. Marinko o tome sada ne razmišlja jer je zaljubljen, ali vi nemate budućnosti.

U REDU, PREKINUT ĆU S NJIM

Slušala sam je bez riječi. Na neki čudan način sam je i razumjela. Ono što je bio moj križ, trebao je moj i ostati. Snovi da ću ga sa nekim podijeliti, trebali su ostati samo snovi. A tako sam im bila blizu, pomislila sam. lako je moje srce plakalo, nisam dozvolila da ta žena vidi suze u mojim očima.

– Ono što si ti proživjela, ne prenosi na svoju djecu. Možda bi najbolje bilo da ih ni nemaš – okrutno je rekla.

– Marinko… – pokušala sam nešto reći, ali me je ona zaustavila.

– Pusti ga na miru – naredila mi je. – On nije za tebe. Pronađi nekog kriminalca koji će ti odgovarati. Ja želim nevjestu kojom ću se ponositi, a ne onu koje ću se sramiti.

Klimnula sam glavom. Znala sam da ono što je lijepo, ne može potrajati, barem ne kada je moj život u pitanju. Sve što je ta žena mislila, sve je i rekla, bez imalo ustručavanja. Zašto? Zbog čega? Hoće li se ikada zaboraviti ono što se dogodilo? Da su ljudi svuda isti, shvatila sam u tom trenutku. Nikoga nije bilo briga za druge. Svi su mislili samo na sebe i na svoju obitelj. A što je sa mojom? Onaj koji je trebao misliti na nju, pogriješio je. Zašto ja ispaštam zbog toga?

– Ne morate me vrijeđati – ustala sam.

– To mi nije bila namjera – Marinkova majka je rekla. – Samo sam otvoreno rekla istinu. Tebe nikada nećemo prihvatiti kao dio obitelji. Čak ako te Marinko i oženi, a ja ću učiniti sve da se to ne dogodi, vašem će braku brzo doći kraj. Kad nestane ove ljubavne opijenosti, jedino što ćeš od njega dobiti je mržnja. Ja dovoljno poznajem svojeg sina i znam da će se to dogoditi.

– Hvala vam na upozorenju – jedva sam uspjela izustiti. – Volim Marinka. No prekinut ću s njim – obećala sam joj.

Naravno, vidjela sam likovanje u njenim očima. Kad sam malo bolje razmislila, ona je imala pravo. Voljela sam Marinka i upravo zbog te ljubavi sam ga trebala pustiti da bude sretan, jer sa mnom to nikada neće biti. Teško mi je bilo u tom trenutku trezveno razmišljati, ali sam morala, jednostavno sam bila prisiljena na to.

– Znam da hoćeš – Marinkova majka je pokazala toliko dozu hladnoće da sam se stresla. – Ali pazi… – nagnula se prema meni. – Nemoj da on bilo što posumnja. Ja sam mu majka i treba povjerovati da je to tvoja odluka, što uostalom i jest – rekla je kruto. Klimnula sam glavom. Kad je Marinko došao, rekla sam mu da me boli glava. Po mojem izgledu mogao je reći da me boli sve, a ne samo ona. Boljela me je duša, srce mi se cijepalo, a pomisao da ću ga morati ostaviti uništavala me je.

– Da ti skuham čaj? – upitao me je kada smo došli do mojeg podstanarskog stančića.

– Ne – pokušala sam mu se nasmiješiti. – Trebam samo mir. Oprosti – poljubila sam ga i otišla.

Jedva sam čekala da ostanem sama. Napokon! – pomislila sam kada sam zatvorila vrata svojeg stana. Odmah sam briznula u plač. Suze su obilježile cijelu moju mladost, ali će i ostatak života. Znala sam da je to istina i da od nje ne mogu pobjeći. Razmišljala sam o načinu na koji ću prekinuti. Što da mu kažem? Znao je da ga volim i naslutit će istinu. Osjećala sam toliku bol kao da mi je srce iščupano iz grudi, a na neki način to je i bila istina.

Osjetila sam nemir kad sam se sjetila na koji način sam prekinula. Nisam se željela prisjećati tog vremena, ali sam morala. Odrekla sam se čovjeka kojeg sam voljela, onog koji je trebao biti moja budućnost, ali nije bio. Još uvijek sam osjećala gorčinu, ali i bijes kada sam se sjetila prekida. Pozvala sam Marinka na razgovor. Kad je došao, rekla sam mu da prekidam.

– Zašto? – nije mu bilo jasno.

– Pa… – ni sama nisam znala kakav uvjerljiv razlog da smislim.

– Shvatila sam da te ne volim – izrekla sam najveću glupost koju sam mogla izreći, ali i najveću laž u svojem životu.

– Zar jesi? – upitao me je podrugljivo. – Možda je tome pridonijela moja majka? – odmah je naslutio istinu.

– Nije – pokušala sam ga uvjeriti.

– Ponašaš se kao da te ja ne poznajem – prišao mi je bliže.

– Ne mogu srcu reći da te voli -moj jadan pokušaj naišao je na podsmijeh kod njega. – Ti si mi bio slamka nade. Jedini si koji me je prihvatio onako kako sam željela, a to me je zavaralo.

– Poznajem te – Marinko mi je prišao.

IZMUČENA SJEĆANJIMA

– Pogledaj me u oči i reci da me ne voliš – pokušavao je iz mene izvući iskrenost, a ja mu je nisam smjela dati.

– Ne volim te – pogledala sam ga i izgovorila ono za što ću se cijeli život kajati.

– Ne vjerujem – rekao je ljutito.

– Ništa ja tebi ne vjerujem. Imali smo planove. Pred nama je budućnost, a ti sve odbacuješ. Zbog koga? Zbog grijeha tvojeg oca? Što ti imaš s tim? Što ja imam s tim? Zašto i ja moram ispaštati zbog toga? Ne poznajem ga, ali… Ne bi li ljudi trebali razmisliti prije nego što upropaste tuđe živote, a u ovom slučaju mislim i na tebe. Volim te, i to nitko i ništa ne može promijeniti. Uvijek ću te voljeti. To nikada nemoj zaboraviti. Razmisli o svemu, pa mi se javi -povrijeđeno je izišao.

Naravno da nisam imala o čemu razmišljati, osim o svojem kukavičluku. Nisam ga nazvala, niti sam odgovarala na njegove pozive. Kad bi se sreli, izbjegavala sam svaki razgovor s njim, iako sam mu ono što sam jednom rekla morala ponoviti još nekoliko puta. Ipak je na kraju odustao od mene, iako je tvrdio da nikada neće.

Da nikomu nije stalo do mene, uvjerila sam se tijekom života. Ponovno ranjena, pokušala sam nastaviti sa životom. Nakon fakulteta sam se zaposlila i vratila majci. Živjele smo životom koji ni na što nije sličio, ali smo barem imale jedna drugu. Barem me ona nikada neće iznevjeriti. To je bila jedina svjetla točka u mojem životu.

Pošla sam u krevet. Doista sam bila umorna, izmučena sjećanjima, ali i stvarnošću. Kad sam ustala, iznenadila sam se čuvši da moja majka razgovara sa nekim. Ušla sam u dnevnu sobu i zastala kao skamenjena.

– Marinko! – osjetila sam kako me hvata panika. Imala sam osjećaj kao da sam ga svojim mislima dozvala. Što je on radio u mojoj kući? Zar nije znao da ta kuća nosi prokletstvo, isto kao i ja sama?

– Otkud ti? – upitala sam ga. Nisam se mogla pomaknuti sa mjesta na kojem sam stajala. Noge su mi bile teške kao da su od olova. Promijenio se. Nisam ga vidjela gotovo tri godine, a to je bila cijela vječnost.

– Pa… – Marinko je ustao i prišao mi. – Obećao sam ti da neću odustati od tebe – podsjetio me je. Pažljivo me je promatrao. Gotovo sam se posramila svojeg snenog izgleda, lica na kojem nije bilo ni traga šminke. A tako sam poželjela da izgledam potpuno drugačije.

– Kako si me pronašao? – upitala sam ga.

– Slijedio sam srce – prošaputao je.

– Idem donijeti drva za upaliti peć- majka se iskrala. Znala sam da je to učinila samo da bi nas ostavila same.

– Majka mi je rekla istinu – nastavio me je promatrati. – Znao sam da je ona kriva i iz nje sam izvukao priznanje. Od nje sam očekivao ono što je učinila, ali ne i od tebe – u njegovom glasu nije bilo ljutnje, ali ni prijekora. – Ti si moja budućnost – nastavio je sa zanosom kojeg je imao samo u posebnim trenutcima. – Ne zanima me prošlost, ne zanima me ništa drugo osim tebe.

– Zbog toga si i šutio posljednjih nekoliko godina? – upitala sam ga. – Što ako ja ne želim biti s tobom?

– Koga lažeš? – upitao me je. – Ja ću pronaći način da probudim tu tvoju želju – pokušao mi se nasmiješiti.

– Ali… – zamuckivala sam. – Korak po korak. To je jedini način da uspijemo – izrekao je čarobnu rečenicu. Da, bojim se i pomisliti da će sve biti onako kako sam sanjala, ali nada se budila, bujala je u meni, isto kao i vjera u drugačiji život, onakav kakvog sam zaslužila.
Znala sam da sam obilježena kao dijete ubojice i da se to nikada neće promijeniti, ali bih se svakako s tim lakše nosila ako bih imala s kim podijeliti taj teret, a po svemu sudeći, uskoro bih mogla i imati. Osmjehnula sam se Marinku. Bio je to osmijeh koji je sve promijenio, pomislila sam dok sam uživala u njegovom zagrljaju.