Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

Zaustavila sam biološki sat

Prebacila sam nogu preko noge, gledajući u oči svoju prijateljicu Dariju. Njen pogled je bio zabrinut, a lice joj je bilo poput maske.

– Znaš, Tina, doista sam zabrinuta – i njen glas se slagao sa zabrinutim licem. – Prešle smo tridesetu, a nijedna od nas ne vidi sebe sretno udanu. Godine prolaze, a biološki sat neumoljivo otkucava naše posljednje godine plodnosti…

– Vremena su se promijenila – pokušala sam je uvjeriti u ono čega je i ona sama bila svjesna, ali se ponašala kao da se probudila iz nekog prošlog stoljeća.

– Danas žene žele svoje mjesto pod suncem, žele karijeru, žele nešto osigurati, a majčinstvo samim time pada u neki drugi ili treći plan – objašnjavala sam joj.

– Ali, žene su ipak samo žene – tužno je rekla. – Prirodno je da žele obitelj, djecu… – činilo mi se da je na rubu plača. – I ja ih želim – dodala je pokislo.

Nisam znala što bih rekla. Ona je bila u nekoj čudnoj vrsti raspoloženja, a ja nikako nisam mogla na to utjecati. Imala je trideset i pet godina, bila je uspješna poduzetnica, bila je uspješna u svemu, osim kada je njen osobni život bio u pitanju. Imala je nekoliko veza ali nijedna nije opstala, niti je ‘jedna bila obećavajuća. Ona je sve zanemarivala zbog posla, a kada je u tom istom poslu dosegla sam vrhunac, nikoga nije bilo na vidiku.

– Nije ti pedeset godina – rekla sam da je utješim.

– A nije ni dvadeset. Moram poći. Imam sastanak. Uostalom, nisam ja jedina koja bi se trebala zabrinuti – kao da mi je tim riječima htjela dati do znanja da bih se i ja trebala ponašati kao ona, iako sam bila samo malo mlađa od nje.

Darija je ustala. Njeno graciozno tijelo polagano se udaljavalo od stola za kojim smo sjedile. Primijetila sam da se nekoliko muškaraca okrenulo za njom. Ona je doista bila prelijepa. Ali, muškarci kao da su se bojali žena poput nje, kao i žena poput mene. Obje smo bile uspješne, obje smo bile materijalno osigurane i to smo postigle samo svojim radom. Sam Bog mi je bio svjedok koliko sam sebe uložila da bih u životu uspjela.

ZA SREĆU JE POTREBNA OBITELJ

Kao što je poznato ženama je mnogo teže nego muškarcima, pogotovo lijepim ženama. Svi vide ono što je u njihovom vidokrugu, a sve se njihove procjene svode samo na taj prvi dojam. Meni se nije nikamo žurilo. Ja sam lagano ispijala svoju kavu, analizirajuću svaku riječ koju je Darija izgovorila. Možda je na neki način i bila u pravu, ali ja nisam bila poput nje. Mene nije hvatala panika, niti kriza koja je svojstvena tim godinama. I ja sam željela obitelj, željela sam djecu, ali mi se nikamo nije žurilo. Vjerovala sam da se ništa ne događa mimo sudbine pa sam joj se jednostavno prepustila.

Ustala sam nakon nekog vremena i krenula prema svojem stanu koji se nalazio u samom centru Splita. Kad sam došla u njega, otvorila sam prozor i izišla na balkon. Blaga klima bila je ono što sam obožavala u ovom podneblju, doista sam je obožavala. Ovdje zima skoro nikada nije pokazivala svoje bijele zube, a ja sam se zime oduvijek grozila. Skuhala sam sebi čaj i sjela na klupu. Prepustila sam se laganom milovanju proljetnog sunca. Misli su mi lutati daleko u prošlost, u vrijeme mojeg najranijeg djetinjstva.

Rođena sam u malenom selu Dalmatinske Zagore, a u Split sam došla da bih se školovala. Moji su bili siromašni, što skoro da i nisam osjećala sve dok nisam došla u grad. Tek sam onda postala svjesna razlike koja nas je dijelila, razlike koja je bila tako očita. Dok sam ja jedva spajala kraj s krajem, moje su školske kolegice bile opsjednute izgledom, modom, odjećom i izlascima. Od njih sam se izdvajala na način koji je bio jako očit. Iako sam bila omiljena i bila dio njihova društva, nikada se nisam osjećala kao pripadnica klase koja je bila viša od moje. Žudjela sam biti poput njih. Bila je to moja tiha patnja, pa sam nerijetko maštala o onome što su imali. Mada nikada nisu pokazivali da primjećuju moju iznošenu odjeću, ja sam i te kako bila svjesna da nije sve onako kako su mi željeli prikazati.

Dok su se oni zabavljali, ja sam marljivo učila. Znala sam da je to jedini način da se izdvojim od svoje sredine, jedini način da uspijem, a uspjeh sam željela iznad svega. Nakon uspješnog školovanja počela sam raditi nekoliko poslova. Svaku kunu koju sam mogla odvajala sam sa strane, sve do trenutka kada sam uspjela pokrenuti vlastiti posao. Bila su to teška vremena. U početku sam radila obje smjene, a zatim uzela jednog radnika, pa drugog, i posao je počeo cvjetati. Gotovo da se nisam ni okrenula, a već sam bila uspješna. Nisam se stigla ni snaći. Bila sam previše umorna za to. Godine iscrpljujućeg rada ostavile su traga na meni, i ja sam prvi put uzela nešto nalik na godišnji odmor koji sam provela odmarajući se. U to vrijeme sam upoznala Dariju, a s vremenom se naše prijateljstvo vrlo lijepo razvijalo.

Ona je bila posebna osoba, jedina kojoj sam mogla vjerovati bez rezerve. Obje smo bile poduzetnice, sa intimnim životom kojeg gotovo da nije ni bilo. U početku to nismo ni primjećivale, ali se s vremenom sve počelo mijenjati, a najviše ona. Kako su godine prolazile uviđala je da joj novac ne može zamijeniti obitelj, i to je ispoljavala svaki put na drugačiji način. Gotovo da mi ju je bilo žao. Ona je to mnogo teže podnosila od mene, kao da se nije željela pomiriti s činjenicom da skoro neće imati obitelj. Imala je sve, a sada je željela i to da bi bila potpuno sretna.

KAKO ODGODITI NEIZBJEŽNO?

Kad sam malo bolje razmislila, zapravo je Darija imala pravo. Bile smo žene i ni po čemu se nismo razlikovale od ostalih. I mi smo imale svoje snove, imale smo iste želje kao i ostale, ali smo te želje stavile u drugi plan, samo zbog uspjeha kojeg smo željele od malena. I što sada, upitala sam samu sebe. Njeno čudno raspoloženje i njezine želje utjecale su na kraju i na mene. Htjela ja to priznati sebi ili ne, ipak sam dijelila dio njenih želja, iako to sebi nisam bila u stanju priznati iskreno kako sam možda trebala. Cijelo vrijeme bodrila sam samu sebe, uvjeravajući se da imam sve ono što sam željela.

Doista sam se uspješno zavaravala. Kad sam malo bolje razmislila, i ja sam se željela buditi u nečijem zagrljaju, ali muškarci kao da su zazirali od mene, što mi je bilo jako čudno. Bila sam lijepa, njegovana, sa izvanrednim tijelom, uspješna, ali sam momke nalazila tako teško da sam se doista trebala zabrinuti. Sve veze koje sam imala bile su kratke. U trenutku kada bih se ponadala da bi se to moglo razviti u nešto više, muškarci bi dali ‘petama vjetra’, a ja bih ostajala zapanjena i potpuno zbunjena. Posljednju vezu imala sam prije dvije godine, ako sam i tu mogla nazvati vezom.

Bilo je to druženje koje je trajalo jedva nekoliko tjedana ali sam se mjesecima oporavljala od njega. Što to sa mnom nije bilo u redu? Poznavala sam mnogo djevojaka koje su mijenjale muškarce kao čarape, a nisu izgledale ni približno lijepo kao ja, niti su imale karijeru. Jesu li svi muškarci bili slijepi, ili je problem bio u meni, što je bio logičniji zaključak od prvog.

Zbog čega su muškarci zazirali od mene? Zbog čega? Da sam znala odgovor na to pitanje, znala bih i odagnati problem, ali sam se ja u tom području samo vrtjela u krug. Koliko sam bila uspješna u poslu, toliko nisam bila kada su muškarci bili u pitanju. Gdje sam pogriješila? I to ne samo ja, već i Darija. Ni ona nije imala sreće, ili su se stvari jednostavno posložile na način koji nama nije odgovarao. Bile smo nestrpljive, samo zato što su godine prolazile, no takve nismo bile u poslu, barem kada sam ja bila u pitanju. Nestrpljivost nikada nije bila dobar saveznik, pogotovo u situacijama koje su iziskivale strpljenje. Trebala sam dobro sagledati situaciju. Da, prešla sam tridesetu, ali je morao postojati način na koji bi se priroda mogla nadmudriti. Ako sam bila u stanju sve postići, mogla sam i to. Vrijeme mi je izmicalo iz ruku ali sam ja vjerovala da to neće vječno trajati.

Glava me je počela boljeti od tih misli. Trebala sam se malo rasteretiti, a teretana je bila idealna da se izbaci višak negativne energije koje sam bila puna. Ustala sam i obukla trenirku. U glavi mi je vladao pravi kaos. Razmišljala sam o svojoj obitelji, o majci koja je samo rađala djecu, i koja je sve svoje želje podredila nama i svojem mužu.

Moja je obitelj bila prilično brojna. Izniknuli smo iz krša, ali smo se zato znali izboriti za svoje mjesto pod suncem. Znali smo se zadovoljiti s malim, tu smo vrlinu sačuvali.

Iako sam mogla živjeti luksuzno, ja sam ipak pazila na novac. Znala sam da on znači mnogo, ali i malo. Sjećanje na siromaštvo oduvijek me je proganjalo i ja sam se panično bojala da opet ne postanem siromašna. Nisam bila škrta, ali se nisam ni razbacivala. Umjesto da idem na večere, ja sam ih kuhala. Kupovala sam odjeću na rasprodajama, ali sam uvijek bila lijepo i ukusno obučena. Samo sam se snalazila, jer nisam željela trošiti bogatstvo na odjeću koja je ionako bila precijenjena u svakom pogledu. Moje se bogatstvo gomilalo, ali mi je osobni život bio siromašan kao i ja u djetinjstvu. Kako prevariti prirodu? To me je pitanje neprestano proganjalo. Bila sam zaokupljena poslom, tako da o znanosti nisam znala previše, ali sam ipak znala dovoljno – zapamtila sam kako postoji mogućnost da se jajašce zamrzne, iako se to većinom primjenjivalo na osobama koje su bile bolesne. To sam jednom davno pročitala, ali mi je samo to ostalo u sjećanju. No, bilo je to dovoljno da mi se upali lampica. Znala da će mi moj prijatelj koji je radio u bolnici sve pobliže objasniti…

Doista sam spadala u skupinu onih žena kojima majčinstvo nije bilo prioritet, ali ga se nisam željela ni odreći. Sav moj trud bio bi besmislen kad svoje bogatstvo ne bih mogla s nekime podijeliti. Nakon teretane, pošla sam spavati. Do duboko u noć sam razmišljala o riječima koje je izgovorila Darija. Ona je imala pravo. Kao što sam se željela osigurati za starost, trebala sam se osigurati i za majčinstvo. Čim žena prijeđe četrdesetu, šanse da zatrudni su minimalne, manje su od pet posto, što je postotak koji je skoro potpuno zanemariv.

MUŠKARCI SE BOJE JAKIH ŽENA

Idućeg dana sam nazvala Robaerta, svojeg prijatelja iz djetinjstva. Dogovorila sam se s njim da se nađemo na kavi. Nalazili smo se povremeno, tako da ga moj poziv nije nimalo začudio. Kad je došao na dogovoreno mjesto, osmijeh koji mi je uputio bio je pun topline i iskrenosti. Pokušala sam mu uzvratiti istim mjerom, ali sam sumnjala da sam uspjela u tome. Predobro me je poznavao kako ne bi primijetio da sa mnom nešto nije u redu. Prije nego sam progovorila, progutala sam knedlu koja mi je zapela u grlu.

– Nešto te muči? – rekao je umjesto pozdrava.

Slegnula sam ramenima i duboko uzdahnula. Jednostavno nisam znala kako da započnem s onim što me je mučilo. Na koji god da sam način pokušavala razmišljati, činilo mi se da idem krivim smjerom.

– Mnogo toga – rekla sam neodređeno.

– A najviše te muči…? – upitao je dok je sjedao.

– Majčinstvo – rekla sam bez okolišanja.

– Majčinstvo? – s nerazumijevanjem je odmahnuo glavom. – To je najljepša vijest koju si mi mogla reći. Mislio sam da nikada to neću čuti iz tvojih usta – široko se nasmiješio.

Zapanjeno sam gledala u njega. On me doista nije razumio. Mislio je da sam trudna, a to zaista nisam mogla biti spavajući sama samcata u svom velikom krevetu.

– Nisam trudna – rekla sam skoro ljutito. – Samo se želim informirati o mogućnosti zamrzavanja jajašca da odgodim majčinstvo, za svaki slučaj – pravdala sam se, iako nisam imala razloga za to.

– Zašto ne bi poradila na tome? – čudio se.

– Zašto? – pogledala sam ga u čudu. – Kao muškarac, reci mi iskreno, što meni nedostaje? Muškarca nigdje na vidiku! Imam osjećaj kao da oko sebe širim negativnu energiju ili nešto što ne mogu objasniti, ali muškarci to osjećaju – napokon sam mu rekla što me tišti..

– Što ti nedostaje? – s nevjericom je upitao.

– Ti si jednostavno savršena u svakom pogledu. A muškarci?

Pa… – nekoliko je trenutaka razmišljao o riječima koje će izgovoriti. – Oni se jednostavno boje žena koje su uspješne, koje su karijeristice. Oni se pored žene kao što si ti i ne mogu osjećati u superiornom položaju, što djeluje na njihov ego, mada to nijedan neće priznati. Nitko ne voli živjeti u ženinoj sjeni, to je ono što ih odbija od tebe. Presavršena si u svakom pogledu, pa pored tebe izgledaju beznačajno.

Bila sam začuđena njegovim razmišljanjem. Nikada mi ne bi ni palo na um da razmišljam na taj način. Znala sam da je iskren i da mi nikada ne bi rekao nešto samo da bi me zadovoljio.

– Imam osjećaj kao da sam kužna, a ne savršena – s tugom sam rekla.

– I zato pribjegavaš krajnjoj mogućnosti. Pa, znam ponešto o tome.

Objašnjavao mi je da zaleđivanje jajašaca nije ni jednostavan, ali ni jeftin postupak, no da je to najbolja investicija kod žene koja je prešla tridesetu. Za svaki slušaj, objašnjavao mi je. Dalje mi je govorio kako je to način da se zaustavi vrijeme i da se osigura zdrav potomak. U detalje mi je objašnjavao cijeli postupak, od zaleđivanja jajeta i posebnom postupku kada se jajašce dehidrira prije zaleđivanja, do ponovnog postupka rehidracije… Dalje mi je govorio o postotcima koliko jajnih stanica preživi sve to, a zatim o njihovom roku trajanja u zaleđenom stanju.

– Banka jajnih stanica nije stara onoliko koliko je banka sperme, ali napredujemo i na tom području. Veoma domišljato – ohrabrivao me prijatelj. – To učini za svaku sigurnost, ali bih ti ipak savjetovao da ne gubiš vrijeme – pogledao me je onim svojim vragolastim pogledom.

– Ako mogu roditi dijete, ne mogu ga sama napraviti – rekla sam glumeći ljutnju.

– Kao prijatelj, mogu ti pomoći – velikodušno se ponudio.

Pogledala sam ga u čudu. Nikada o njemu nisam razmišljala na takav način.

– Šalim se – pokušao je popraviti svoje riječi. – Zapravo, dijelom se šalim – ispravio se.

– Razmotrit ću to – i ja sam mu se pokušala našaliti.

– Možda i nije problem u muškarcima, možda si ti previše izbirljiva? – napomenuo mi je da postoji i ta mogućnost.

– Izbirljiva? – u čudu sam ga pogledala. – Ne mogu uzeti prvog koji mi se ponudi – rekla sam mu uz osmijeh.

NAPRAVILE SMO NEŠTO VELIKO

Kad smo se razišli, doista sam imala materijala za razmišljanje. Nakon što sam o svemu razmislila, nazvala sam Dariju i sve joj objasnila. Jednom riječju, bila je oduševljena onim što joj se nudilo. To kao da je napravilo preokret u njenom životu. Opet je bila ona vrckava Darija koja me je i privukla svojim entuzijazmom, kao da se unaprijed radovala što će zaustaviti vrijeme na taj način, i neka nova nada kao da je pokucala na vrata njenog života.

– Mislila sam da je majčinstvo jednostavno, ali ispada da nije – rekla mi je kada me je vidjela.

– Ništa nije jednostavno, a ono što je najjednostavnije ponekad bude i najkompliciranije – rekla sam uz osmijeh koji je bio iskren.

Malo bolje smo se informirale o tome i bila sam doista zatečena koliko je sve to komplicirano. No, jedina prednost je bila ta što smo obje imale isti cilj, pa smo bodrile jedna drugu.

Počele su hormonalne pripreme koje su trajale skoro tri mjeseca. No, bile smo strpljive, disciplinirane zbog cilja kojeg smo imale. Kada je sve to bilo iza nas, laknulo mi je. Osjećala sam se kao da sam napravila nešto veliko. To i jest bio velik događaj. Na taj način sam zaustavila vrijeme, nadmudrila sam prirodu i produžila svoju plodnost uz vrlo malo rizika. Grč koji je Dariju držao, popustio je, a time je i njeno ponašanje bilo mnogo drugačije.

Nakon svega što smo zajedno prošle, kao da smo postale još bliskije. Dijelile smo tajnu za koju smo samo mi znale. To će zauvijek ostati naša tajna, obećale smo da će tako biti. Život se nastavljao ali je bio mnogo veseliji no što je bio samo prije nekoliko mjeseci. Nije bilo onog vremenskog ograničenja, niti smo u glavi osjećale posljednje otkucaje biološkog sata. On se gubio. Nismo bile granični slučajevi, niti nam je bilo toliko hitno, ali ja sam uvijek razmišljala na duže staze, uostalom kao i Darija. Godina brzo prohuja, a nižući se jedna na drugu, desetljeće bi moglo skoro neprimjetno proći i tada bi za nas bilo previše kasno, što je bio luksuz kojeg sebi nismo mogle dozvoliti. Pa ipak, muškarca nismo trebale tražiti odmah, niti nam se žurilo, a to je unijelo neku novu vedrinu u cijeli naš život.

Mogle smo sve prepustiti sudbini, ali smo ipak živjele s mišlju da smo je nadmudrile, za što nam je pomogla medicina koja je uznapredovala toliko da nam je olakšala život. Majčinstvo smo mogle odgoditi bez ikakvog straha, što nam se još prije samo nekoliko mjeseci činilo nezamislivim.

Prepustile smo se životu, rijeci koja nas je vodila svojim ustaljenim tokom. Povremeno bih se sjetila Robertovih riječi, ali bi ih nastojala što prije odagnati od sebe. Nikada o njemu nisam razmišljala na način koji je on napomenuo. To mi se činilo nekako neumjesnim, s obzirom na naše prijateljstvo koje je trajalo od djetinjstva. On mi je bio poput brata, a razbiti tu iluziju kao da mi je bio neoprostiv grijeh.

No, kad god bih pomislila na njega, osmijeh bi mi se ukazao na licu. Kad sam malo bolje razmislila, on je bio prelijep muškarac, visok, vitak, njegovan, nadasve inteligentan i dobar. On se sigurno nije nalazio u situaciji u kojoj sam se ja nalazila. Mogao je imati djevojku koju bi poželio i sigurno se nikada nije osjećao jadno kao što sam se ja osjećala dok sam ležala sama u krevetu, bez nade i bez ikakvih naznaka da bi se nešto moglo promijeniti…

Taj vikend sam otišla u posjet svojim roditeljima. Bilo je to olakšanje kojeg sam mjesecima priželjkivala, a vjerujem isto tako i moja obitelj koja je svaki trenutak provodila uz mene. Primjećivala sam kako mi je majka ostarjela, a neke nove bore se nastanile na njenom licu. Kad je uzela moju ruku u svoju, gotovo da sam osjetila grižnju savjest gledajući njenu naboranu i žuljevitu kožu spram moje bijele i njegovane ruke. Dobro sam znala koliko su njene ruke pridonijele našem odgoju; da nije bilo njih, sumnjam da bismo se ovako uspješno probijali kroz život. Ona je u nas usadila one tradicionalne vrijednosti koje smo nosili u sebi i koje su nam bile vodilje cijelo vrijeme našeg životnog puta. Znala sam da će me pitati isto pitanje koje mi je godinama postavljala, no bila sam ga ovaj put spremna saslušati s osmijehom.

– Znam što ćeš me pitati – rekla sam uz osmijeh.

Njeno naborano lice odisalo je toplinom, a oči joj sjajile sjajem koji je bio tako karakterističan za nju.

ZAR MI JE SUĐENI STALNO PRED OČIMA?

I ja znam odgovor na moje pitanje – ipak je u tim riječima bio tračak nade kojeg sam trebala ubiti već idućeg trenutka, iako sam znala da će mi to biti teško.

– U pravu si – odmahnula sam glavom, stiskajući blago njenu ruku.

– Ali, život nam često pripremi iznenađenje kada se najmanje nadamo – ulijevala sam nadu koju je ona toliko silno željela.

– Ja se svaki put nadam, ali… – oči su joj se napunile suzama.

– Neke se stvari dogode kasnije. Ne trebaš se zabrinjavati, niti dizati valove u mom životu. Ja sam samo imala drugačije prioritete.

– Ah, dijete, znam. Vremena se mijenjaju – imala sam osjećaj kao da tješi samu sebe.

Gledala sam u njene oči, u lice na koje je pala sjena tuge, ali joj ništa nisam mogla obećati što bi tu istu tugu moglo i odagnati. Nije o meni ovisilo što će se dogoditi. I ja sam osjećala dio njenog očaja, i ja sam željela biti majka, no to nije ovisilo samo o meni. Neke su se životne situacije trebale posložiti u moju korist, na to sam čekala već godinama, no nisam to primjećivala onoliko koliko je ona. Mama je počela rađati prije dvadesete, a ja sam taj prag prošla odavno, što je njoj bilo dovoljno strašno. Imala sam dovoljno novca, ali ona taj novac nije mogla zagrliti, nije mogla poljubiti, niti je taj novac mogla držati za ruku. Samo joj je to nedostajalo da bude potpuno sretna.

Kad sam se vratila u stan, imala sam osjećaj da mi nikada nije djelovao hladnije, niti sam se ja osjećala osamljenije. Cijeli protekli period ostavio je traga na meni, mada sam se snažno borila protiv toga. Mrzila sam osjećaj nemoći, što sam doista rijetko osjećala u životu. Bila sam žena ali kao da se nisam pokazala na tom području. Imala sam ljepotu, imala sam novac i imala sam posao, no nisam imala dijete, a jedino mi je ono nedostajalo da moja sreća bude potpuna, kao i sreća mojih roditelja. Ne znam zašto, ali imala sam osjećaj kao da sam ih razočarala, a cijeli život sam se trudila da se to ne dogodi.

Idući dan me je Robert nazvao. Baš sam se radovala tom njegovom pozivu, možda više nego ikada. Čim je ušao, imala sam osjećaj da je on drugačiji, ili sam to samo umislila, što me ne bi ni začudilo nakon svega i nakon one njegove ponude koja mi je još uvijek odzvanjala u podsvijesti.

– Iznenadio me tvoj poziv – iskreno sam rekla, ali mu nisam priznala da je on bio kao melem na ranu koja je krvarila.

– Ti si jedina koja može uspješno odagnati samoću koju osjećam u posljednje vrijeme, Tina – rekao je sjedajući na trosjed, dok mu osmijeh nije silazio s usana. Njegove riječi su me natjerale da ne izgovorim rečenicu koju sam namjeravala. Osjetila sam zbunjenost. Nekoliko sam trenutaka neodlučno stajala na istom mjestu, a onda sam se okrenula prema njemu, pokušavajući se osmjehnuti.

– Idem skuhati kavu – rekla sam samo da dobijem na vremenu i da se bar malo priberem.

Nesigurnim korakom sam se uputila prema kuhinji. U glavi mi je vladao pravi kaos. Nisam mu znala razlog, ali sam znala da se sve to počelo događati onog trenutka kada je on izgovorio one riječi koje su mi se duboko urezale u sjećanje. Samo me je zbunjivao način na koji je to rekao. Je li on želio biti samo otac mojeg djeteta ili je mislio nešto sasvim drugo?

Kad sam se vratila, Robi je udobno sjedio, prateći svaki moj korak.

– Kad sam ti rekao onu ponudu, mislio sam ozbiljno. Možda nisi primijetila, ali ja već godinama prema tebi gajim osjećaje koje sam tajio od tebe. Bojao sam se da bi oni mogli uništiti naše prijateljstvo, no sada sam spreman riskirati.

– Ako misliš da želim dijete pod svaku cijenu…

– To nema nikakve veze s osjećajima. Ako te se muškarci boje, ja te se ne bojim. Ja te poznajem bolje od ikoga i znam kako razmišljaš. Ti si jedina žena kojoj se divim i prema kojoj osjećam poštovanje, uz sve one osjećaje koje već godinama gajim – napomenuo je posebno svoje zadnje riječi. – Možda ni sam nisam bio svjestan kada se sve to počelo mijenjati, Tina, ali kad se promijenilo jednostavno ti nisam mogao priznati.

Gledala sam u njega. Tek sam u tom trenutku bila potpuno zbunjena. U proteklih nekoliko mjeseci sam shvatila da nisam ravnodušna prema njemu, ali sam ipak bila zatečena razvojem događaja. Očito sam ja bila osoba koja nije primjećivala što se oko mene događalo pa je trebalo riječima potpaliti maleni fitilj da bi se u meni dogodila eksplozija koja je mogla sve promijeniti.

– Ja… I kod mene su se promijenili osjećaji ali jednostavno nisam sigurna da zbog njih trebamo riskirati prijateljstvo.

– Možemo pokušati, a ako ne uspijemo, uvijek nam ostaje ono što smo imali – bio je to čudan način nagovaranja, pa ipak mi se izuzetno svidio. Osjećala sam se poput šiparice. Nisam znala što bih rekla, ni kamo bih pogledala. Bila sam zatečena, što mi se vrlo rijetko događalo u životu. Nalazila sam se na prekretnici: nudilo mi se sve što sam željela, ali nisam bila sigurna da bih to trebala prihvatiti. Bojala sam se, a da ni sama točno nisam znala čega. Bolju osobu od Roberta nisam mogla izabrati, a ipak sam bila u velikoj nedoumici.

– Da pokušamo? – upitno sam ga pogledala.

– Ima bezbroj razloga kojima bih mogao potkrijepiti te svoje riječi i kojima bih te mogao zaista uvjeriti, ali odluku prepuštam tebi.

– Treba mi vremena – rekla sam prvo što mi je palo na um.

– Imaš sve vrijeme ovoga svijeta. Meni je dovoljno samo to što želiš i razmisliti o tome – nasmiješio se.

Ostao je do kasno u noć. Pričali smo o svemu, a kad je otišao, ostavio je prazninu koju ničim nisam mogla popuniti. Razmišljala sam o njegovu prijedlogu. Sve više sam uviđala koliko ima smisla.

Od te večeri smo se počeli viđati gotovo svakodnevno. Opustila sam se i prepustila osjećajima koje sam tek otkrila, baš kao i Robert. Shvatila sam da je to prvi put da sam zapravo i istinski zaljubljena. A cijelo vrijeme mi je bio tu, ravno ispred nosa!

A moja zamrznuta jajašca? Pa, možda ih na kraju neću morati ni iskoristiti. Ipak, neka su tu, zlu ne trebalo, jer na njih uvijek mogu računati ako ne ispadne na kraju sve onako kako mislim da će ispasti između Roberta i mene.