ŽIVOT NA VISOKOJ NOZI: Što je htjela – to je dobila

– Daj to meni. Sjedni i pripremi se za šok!

Zbunjeno sam gledala muža koji mi je već na vratima uzeo vrećice sa namirnicama i ugurao me u dnevnu sobu. Smjestio me je u fotelju zagonetno se smješkajući. Zatim je uzeo neki časopis i počeo me rashlađivati imitirajući ventilator!

– Gorane! – pobjesnila sam i zgrabila novine. – Kakav šok? Što se događa?

– Pogodi tko se udaje?

– Tko? Reci, nemoj me zezati -skočila sam na noge.

Ponovno se smijao. – Tvoja sestra se napokon udaje. Zaručila se.

– Jelena? Nevjerojatno. Sigurno je našla nekog slobodnog milijunaša, Billa Gatesa?

– Skoro. Udaje se za Petra, onog Amera. Vjenčanje je za nekoliko tjedana.

Sjela sam u fotelju potpuno zbunjena.

– Gorane, jesi li ozbiljan? Kako ga je uopće upoznala?

– Otkud znam, nekako je uspjela. Tvoja mama je zvala prije nekoliko minuta. Potpuno je izvan sebe od sreće.

– Mogu misliti- rekla sam.

Otišla sam u kuhinju raspakirati stvari iz dućana.

***

Petar… Vratio se u Hrvatsku prije nekoliko godina. Njegov djed je bio jedan od naših najbogatijih ljudi u bivšoj državi. Otac mu je otišao u Ameriku i uvećao obiteljsko bogatstvo. Imali su razgranati biznis po cijelom svetu.

– Ne možeš reći da Jelena ne drži riječ. Uvijek je govorila da ne želi upropastiti svoj život kao ti – muž me podbadao.

– Gorane, da Jelena ima bar dva grama mozga, našla bi muža poput tebe – rekla sam.

Odgovorio je tako što mi je prišao i dugo me ljubio. Za večerom sam razmišljala o Jeleni i njenom budućem mužu. Uopće nisam bila iznenađena. Napravila je ono što je planirala cijelog života. Nekad sam joj zavidjela. Činilo mi se kako ona ima sve, i ljepotu i pamet. Bila je najbolja učenica u srednjoj školi. Već tada se razlikovala od ostalih. Više je voljela sjediti ispred ogledala i sređivati se do perfekcije nego zezati se s društvom.

– Otići ću iz ove bijede -govorila bi mi vrlo odlučno dok smo šetale po našem kvartu.

– Govoriš kao da živimo na selu! – odgovarala sam bijesno.

– Nije ovo mnogo bolje. Nemaš ti pojma kako neki ljudi žive.

– I ja volim udoban život, ali nemam sef umjesto srca kao ti.

Ona je oduvijek i u svemu znala šta hoće. Bila je i odlična studentica. Ja sam se odmah poslije srednje škole zaljubila u Gorana i odlučila ne studirati.

– Možeš ti mnogo bolje. Zašto sebi upropaštavaš život? – govorila je tada. A ja mislim da nisam mogla izabrati boljeg muškarca. Bili smo u braku četiri godine i ludo smo se voljeli. Imali smo povremeno probleme sa novcem ali tko ih danas nema? Goran je imao dobar posao u ujakovoj firmi koja se bavila prodajom računala. Kupili smo prošle godine stan uz pomoć njegovog ujaka i u dvadeset trećoj godini imala sam više nego što sam očekivala.

Jelena je uspješno diplomirala i zaposlila se u jednoj stranoj firmi. Uvijek je bila obučena po posljednjoj modi. Nitko ne bi rekao da smo nas dvije sestre.
Sljedećeg jutra došla je kod mene. Ako ovako izgleda sretna mlada, pomislila sam kad sam je vidjela, oprat ću svo ovo rublje na ruke.

– Čestitam draga – rekla sam grleći je. – Zvala sam te sinoć, ali nitko se nije javljao.

– Petar i ja smo bili na nekom prijemu – odgovorila je mrzovoljno.

– Pričaj mi sve. Kakvo će biti vjenčanje?

– O tome sam htjela popričati s tobom. Možda mi možeš pomoći. Vidiš, Petar se već dva puta ženio i ne želi da radimo ništa pompozno. I meni bi to bila samo gnjavaža.

– U čemu je onda problem?

– Znaš da mama i tata očekuju klasičnu svadbu u crkvi s glupim običajima i kompletnom rodbinom. Mi planiramo otići na Havaje i tamo vjenčati. Bez mnogo buke i ceremonije.

***

Znala sam kako Jelena ne želi običnu svadbu, ali iznenadilo me da ne želi svadbu uopće. Onda sam shvatila razlog.

– Sramiš li se svoje obitelji? -upitala sam je mimo. – Nitko ne kaže da morate ići u crkvu, ali znaš kako će se mama osjećati ako ne vidi tvoju udaju. Sigurno ne želiš da tvoji novi prijatelji iz visokog društva vide naše siromašne rođake.

Pocrvenjela je i pobješnjela.

– Nije to – odgovorila je grubo. – Radi se o tome da mi vjenčanje smatramo našom privatnom stvari i tako ćemo ga i organizirati – odrezala je.

Ovaj odgovor me više učinio tužnom nego bijesnom. Rekla sam kako je razumijem i smirile smo se. Ali definitivno nije izgledala kao netko tko je zaljubljen. Možda je voljela njegov novac i društveni položaj, ali njega sigurno nije. Dok je odlazila u novom sportskom automobilu, zaključila sam kako se nikada ne bih mijenjala s njom i kako bih radije živjela s Goranom, makar i u šatoru.

Idućeg tjedna otišli su na Havaje. Ubrzo su nam poslali fotografije s vjenčanja. Petar je bio zgodan muškarac i mnogo mlađi nego što sam očekivala. Nazvala me je poslije desetak dana.

– Ovdje je fenomenalno -rekla je gotovo pjevušeći. – Odlučili smo ostati duže. Stvarno je super. I ti i Goran biste trebali doći ovamo.

– Dobila si mnogo poklona -rekla sam. – Nalaze se kod roditelja.

– Znam, čula sam se jučer s njima- Mogu li te zamoliti da ih preneseš u našu kuću? Tamo će te sačekati Petrova nećakinja. Pokloni su sigurno užasni.

– Ne – odgovorila sam mimo. – Neki su vrlo lijepi. Uzet ću ih ja ako ti nećeš.

– Ma možeš ih uzeti sve ako hoćeš. Nama svakako neće trebati pošto sve već imamo.

***

Spustila sam slušalicu bijesna što toliko podcjenjuje poklone ljudi koji su potrošili svoj teško zarađeni novac kako bije usrećili. I još mi kaže da bismo Goran i ja trebali doći na Havaje?! Protekle dvije godine nismo bili ni na moru.

– Gorane, hoćemo li ove godine ići negdje na more? – upitala sam poslije večere.

– Razmišljao sam o tome – rekao je smiješeći se. – Mislim da je najbolje da odemo u Crikvenicu s Markom i Slavicom. Oni su povoljno našli malu vikendicu i kad podijelimo na dva dijela, uopće neće biti skupo. Imat ćemo i čamac.

– Molim? – viknula sam bijesno. – Pa da tjedan dana slušamo cmizdrenje djece i Slavičino kukanje? Zar ne možemo naći nešto bolje?

Pogledao me je iznenađeno. – Ali draga, imat ćemo čamac. Možemo biti potpuno sami. I uvijek si govorila da je Slavica interesantna na neki način. Što ti je odjednom?

– Ma ništa – skupila sam čaše i tanjure i otišla u kuhinju. Deset dana sa Slavicom i Markom. Užas! Potreban mi je pravi odmor na nekom lijepom mjestu. Na mjestu kao što su Havaji. Ali to je bilo nemoguće. Nismo imali dovoljno ni za avionske karte. Kad bi nam samo Goranov ujak mogao pomoći… Odlučila sam mu to spomenuti prvom pogodnom prilikom.

Sljedećeg dana sam s prijateljicom nosila poklone u Jeleninu novu kuću. – Ovo vrijedi vidjeti – rekla sam joj. – Sigurno izgleda kao dvorac.

Kuća je bila mnogo manja nego što sam očekivala, ali zaista prelijepa. Otvorila nam je Petrova rođakinja. Bila je ljubazna. Ponudila nas je sokom i pomogla da unesemo poklone.

– Hoćete li da vam pokažem kuću? – upitala je kad smo završile. Jelena je rekla da niste ranije bile ovdje.

– Može – odgovorile smo prijateljica i ja istovremeno. U dnevnoj sobi se nalazio kamin. Zidovi su bili ukrašeni lijepim slikama a pravo je zadovoljstvo bilo gaziti po debelom, kvalitetnom tepihu. Trpezarija je bila ukrašena cvijećem i više je sličila botaničkom vrtu. Svuda se nalazio stilski namještaj i modemi aparati.

***

Pala sam u depresiju. Svakako sam morala vidjeti kuću prije ili kasnije jer će mi sestra tu živjeti, ali odjednom mi je naš stan djelovao kao rupetina. Kad je Goran stigao kući, raširila sam razne kataloge po podu dnevne sobe.

– Što se događa? – upitao me s osmijehom na licu.

– Razmišljam kako da malo osvježim stan.

– Osvježiš? Zar si zaboravila kako smo prošlog ljeta dva tjedna “osvježavali” stan i potrošili gomilu novca? Što si sada smislila? – nije mu bilo jasno.

– Za početak moramo promijeniti tapete.

– Tapete? Ove su stare samo godinu dana i bile su vrlo skupe.

– Ne sviđa mi se boja. Djeluje nekako depresivno. Ova kuća može biti mnogo ljepša uz malo truda.

– Znam što te muči – rekao je ozbiljno. – Danas si bila u Jeleninoj kući.

Osjetila sam nespokojstvo i postiđenost. Nisam htjela da Goran pomisli kako želim nešto samo zato što to ima moja sestra.

– Jesam. Ali to nema veze s tim.

– Ima veze. Jelena se udala za bogatog čovjeka, a mi nikada nećemo imati toliko novca. To moraš shvatiti.

– Znam da nemamo toliko novca! – viknula sam bijesno. – Ali to ne znači da treba živjeti kao u svinjcu. Možemo posuditi novac i makar malo srediti stan.

– Posuditi? Nema šanse. Posudio bih novac jedino ako baš nemam drugog izbora. Ali da posuđujem novce kako bih mijenjao tapete stare godinu dana, to je ludost!

Odgovorila sam mu istom mjerom i prije nego što smo bili i svjesni, žestoko smo se svađali. Na sreću, ubrzo smo prestali i otišli zagrljeni u krevet, ali dugo sam te noći ostala budna. Uvijek sam bila zadovoljna svojim životom. No sad kada Jelena živi kao kraljica, neće mi biti lako ostati ravnodušna.

***

Kada su se vratili s medenog mjeseca, pozvali su nas na večeru. Mama i tata su bili prethodnu večer i mama se oduševila Petrom. Gledala sam Gorana kako doručkuje i pitala sam se što mama sada misli o mom mužu.

Pretpostavljala sa kako mi se Petar neće svidjeti, ali pogriješila sam. Bio je spontan i prirodan i nimalo nije sličio na bogatog snoba. Jelena je bila nervozna iako je to pokušavala sakriti. Smijala se na silu i odahnula kad smo krenuli kući.

– Petar je vrlo ljubazan čovjek – rekao je Goran kad smo izašli. – No Jelena se nekako čudno ponaša. Što joj je?

– Ne znam – odgovorila sam. Još sam razmišljala o večeri serviranoj u najljepšim tanjurima koje sam ikada vidjela i bijelome svilenom stolnjaku.

Sljedećeg dana pripremila sam nam za ručak morske plodove i upalila svijeće.

– Što slavimo? – upitao je Goran smijući se s vrata.

– Ne slavimo ništa! Ali ne moramo uvijek jesti isto.

– A tako – odmah je promijenio raspoloženje. – Kao večera kod Jelene i Petra? Slušaj draga, nemoj me pogrešno razumjeti ali trebaju nam nove gume za automobil i ne možemo sebi priuštiti tako skupu hranu!

Završilo je tako što smo ručali odvojeno. Kasnije smo se pomirili, ali seks nam je te večeri bio očajan.
Sljedećeg jutra Jelena me pozvala da idem s njom u šoping. Obišle smo nekoliko najskupljih dućana. Dok su joj zamotavali dvije lijepe stolne lampe, ja nisam mogla odvojiti pogled od brončane figure djevojčice koja nosi cvijeće.

– Sviđa ti se? – upitala me.

– Prelijepa je. Blago onome tko može ovo kupiti.

– Kupit ću je ja i poklonit ću je tebi.

Nije se obazirala na moje protivljenje i odmah je pozvala prodavača. Sat vremena kasnije stavljala sam statuu u dnevnu sobu. Zaista je prelijepa. Sjedila sam na fotelji i divila joj se. Koštala je skoro kao cijela Goranova mjesečna plaća. Mislila sam kako će i on biti sretan što smo dobili tako lijepu stvar na poklon.

– Što je ovo? – viknuo je čim je ušao. – Jesam li ti rekao da se ne glupiraš?

Bio je ljutit, čak i kad sam mu nekako uspjela objasniti da se radi o poklonu.

– To je preskupo. Kaži Jeleni da nam ne treba njena milostinja.

– Nije to milostinja. Htjela nam je pokloniti nešto lijepo, a može sebi to priuštiti. Ja je nisam ništa tražila.

– Nisi li? – pitao je pomalo ironično.

– Zar stvarno misliš da jesam?

– Pa s obzirom na to da želiš naš stan pretvoriti u palaču, ne bi me ni to čudilo!

Te noći smo prvi put spavali odvojeno. Bila sam bijesna ali i uplašena. Do sada smo imali savršen brak. Što se odjednom dešavalo?

Jelena me poslije nekoliko dana pozvala na kavu u hotel “Sheraton”. Bojala sam se da nemam odgovarajuću garderobu za tako otmjeno okruženje. Kad sam došla tamo i vidjela njenu haljinu koja je koštala čitavo bogatstvo i dijamantnu ogrlicu, znala sam kako sam u pravu. Sjedila sam sva očajna dok je ona čavrljala s ljudima koji su prolazili. Bila sam sigurna kako su svi primijetili koliko odudaram i od nje i od tog mjesta. Na putu kući čvrsto sam odlučila da moram nešto poduzeti. Ako Jelena može izgledati tako dobro, sigurno i ja mogu popraviti svoj izgled. No to je samo stvorilo nove nevolje s Goranom.

***

Spremila sam jednog dana njegovu omiljenu večeru i odlučila ne spominjati renoviranje stana, Jelenu i Petra, ili bilo šta drugo što bi ga moglo iznervirati. Isplanirala sam ugodnu večer nakon dugo vremena. Nisam očekivala da će me napasti zbog nove frizure.

– Dobra večer, mišice! – rekao je čim je primijetio. – To je, znači, posljednja moda?

Nisam se više imala snage svađati. Otišla sam u kuhinju i zaplakala. On je obukao radni kombinezon i otišao popravljati nešto oko auta. Došao je tek kad sam ga pozvala na večeru, ali jeli smo u potpunoj tišini. Kasnije je svatko čitao svoje novine. Tišinu je prekinulo zvono na vratima.

***

– Petre! Hajde, uđi – začuo se Goranov glas. – Što ćeš popiti? Imamo samo pivo, ali sići ću dolje do dućana.

– Odgovara mi pivo, nemoj izlaziti. Imate lijep stan – rekao je kao da to zaista i misli.

– U usporedbi s vašom kućom… – započela sam.

– Sve su dobre u usporedbi s mojom – rekao je tužnim glasom. – Izvana je lijepa, ali iznutra je hladna kao led.

– Jelena… – rekla sam mehanički.

– Ona je dobra djevojka – rekao je. – Vjerojatno nije pametno što sam došao kod ženine rodbine koju jedva poznajem kako bih pričao o našim problemima, ali možda mi možete pomoći. Mislim, pomoći nama, budući da smo loše počeli.

Izgledao je postiđeno. Vjerojatno je takvom čovjeku koji ima milijune i kontrolira mnogo toga bilo vrlo teško priznati kako ima probleme.

– Ispričajte mi nešto o Jeleni.

Pričala sam mu o njenom djetinjstvu, o ambicijama i snovima. Nisam mu rekla da se oduvijek željela udati za bogataša, ali mislim kako je to i sam shvatio.

– Jelena se uopće ne ponaša prirodno – rekao je kasnije. – Vidjeli ste kad ste bili kod nas na večeri. Bojala se kako ćete reći nešto što mi se neće svidjeti. Stalno je takva. Umislila je da stalno mora igrati ulogu savršene žene. Ženio sam se tri puta i mislim da nikada nisam bio istinski voljen. Voljele su moj novac, a ne mene. Nadam se kako ste vas dvoje svjesni koliko ste sretni.

Osjetila sam kako crvenim, a Goran je gledao u pod. Petar je ispio pivo i krenuo kući.

– Pokušat ću iskoristiti sve što ste mi rekli. Nadam se da će se Jelena promijeniti i da će više biti žena, a manje manekenka i glumica. Ako se to dogodi, možda imamo šanse – rekao je na kraju.

Kada je izašao ponovno smo sjedili u tišini.

– Gorane – progovorila sam prva. – Žao mi je… Zbog mnogo stvari. Željela sam ljepši namještaj i veći stan i zavidjela sam Jeleni. Zavidim joj cijeli život i vjerojatno će i ubuduće biti tako. Ali shvatila sam kako mi imamo nešto što je vrijednije od novca. Imamo naš brak i uzajamnu ljubav.

– Ja sam kriv koliko i ti. Osjetio sam se inferiorno u odnosu Petra. Uplašio sam se da ćeš me ostaviti zato što nisam uspješan kao on.

Nasmijali smo se i otišli u sobu. To je bilo prije šest mjeseci. Za to vrijeme brak nam se potpuno vratio u normalu. Uspjeli smo u onome u čemu Petar i Jelena još nisu. Jelena ga ne može prihvatiti kao običnu osobu, kao čovjeka koji se ne razlikuje mnogo od nas ostalih iako ima više novca. Zato njihov brak i dalje stagnira. Ponekad se pitam može li ona ikoga istinski voljeti.

Mi smo u međuvremenu postali dobri s Petrom i često se posjećujemo. I dalje postoje stvari na kojima zavidim svojoj sestri, ali sve ih je manje. Imam nešto što ona možda nikada neće imati. Sretan, stabilan brak i muža kojeg volim svim srcem.

Facebook komentari