Postala sam majka sestrinoj kćeri

Sa crnog je granja, što se optužujući podizalo u sivo prosinačko nebo, kapala vlaga. – Gospode, primi dušu… – svećenik je završavao svoj nadgrobni govor…

Polako su spuštali tamni lijes u grobnu raku. Kraj groba smo stajali samo Branka, Nik i ja. Prijeko, na drugoj strani, gotovo već pred grobljem, stajao je osamljen čovjek u kišnom ogrtaču.

Pretpostavljala sam kako je to netko iz Odjela protiv droge, koji se nadao da će na red doći Vesnini prijatelji. No nije se vidio nitko iz njezinog starog društva.

Počela je rominjati kiša. Ispustila sam Aninu ruku i podigla ovratnik. Djevojčica je zurila gore u sive oblake, a zatim pogledala crne grude zemlje kraj svojih nogu. Pogled joj je odražavao sumnju.

– Je li teta Vesna sada zaista, gore u raju?

Spustila sam pogled na četverogodišnju curicu.

– Da, zlato, njezina je duša sada tamo gore. – Pomislila sam kako je dobro što Branka ne zna da ona, koja je sada našla svoje posljednje počivalište u mračnome vlažnom grobu, nije bila njezina teta nego majka.

Ponovno podigavši pogled, vidjela sam kako kraj osamljenog čovjeka u kišnom ogrtaču sada stoji još jedan. Kao da je nekako ostao bez daha. Na čelo su mu padali mokri pramenovi kose. Pogledao je Branku i mene kao da se ne usuđuje prići bliže. Učinio mi se poznatim. Gdje sam ga već vidjela? Dok je Branka spuštala stručak bijelih ruža na lijes kriomice sam ga bolje pogledala.

Roland! To je morao biti on. Ali kako je Vesnin bivši suprug doznao za njezinu smrt?

Tek što je pogreb završio, prišao je bliže i progovorio: – Vi ste Lujza, zar ne?

– Da – grubo sam odgovorila. Nisam htjela imati nikakva posla s tim čudovištem. Prije nego što sam se uspjela okrenuti, čvrsto me primio za ruku. – Moram … htio bih s vama razgovarati. – I dok je to govorio, zurio je kao hipnotiziran u Brankino lice.

– Nemam o čemu s vama razgovarati! – glas mi je zvučao hladno i odbojno, gotovo uvredljivo. Naglo sam se okrenula i povukla Branku za sobom.

Dok smo se vozile kući, spustila se magla i još je jače kišilo. Uključila sam radio kako bih istisnula iz glave uporno razmišljanje o Rolandu, o opasnosti koju je značio za mene i Branku. Možda je već nešto posumnjao? Ta, promatrao je Branku kao da je ugledao duha. Nikakvo čudo, Branka mu je bila slična kao jaje jajetu, a svaki bi test dokazao njegovo očinstvo. Jedini problem je bio u tome što ja nisam nikada spavala sa Rolandom.

Povratak sjećanja

Srce mi nije prestalo uzbuđeno kucati ni kada sam se s Brankom vratila u naš mali stan u potkrovlju.

U hodniku su stajala dva sestrina kovčega. Znala sam da je u njima samo odjeća i to je bilo sve što je Vesna ostavila za sobom. Posljednje je tri godine lutala unaokolo. Živjela je samo od tih kovčega i lepršala poput leptira od muškarca do muškarca. Živjela je sa svakim tko joj je mogao nabaviti drogu.

– Gladna sam – trgnula me Branka iz mojih misli.

Pogledala sam je i nasmiješila se. Branka je sve što imam. Obuzeta iznenadnim strahom, kleknula sam na sag i čvrsto je zagrlila. Nitko me neće odvojiti od nje. Nitko!

Dok sam na štednjaku grijala juhu od mrkve i miješala sir sa žutanjkom i šećerom za poslasticu, razmišljala sam o Rolandu i našem prvom susretu. Bio je vrlo otmjen, privlačne vanjštine i vrlo fino odgojen. Novaca je imao napretek.

Vesni je kada se udala za Rolanda bilo devetnaest godina. Njegov je otac bio poznati političar, a Roland ugledni odvjetnik. Vesna je bila lijepa poput slike i točno upola mlađa od njega. Tražila je kod njega toplinu i sigurnost, jer je bila poput ptića prerano oduzetog iz gnijezda. No Vesna je našla samo hladnoću. Društvene su norme i prisile zamjenjivale oslonac koji je željela imati u Rolandu. A njemu, finom gospodinu, bila je Vesna poput blistavog dragulja što ga je svuda unaokolo pokazivao. Ponašao se poput taštog pauna, obasipao je nakitom i skupom odjećom, ali ona nije bila sretna.

Sjećam se kada sam ju jedanput iznenada posjetila. Odjevena u otrcanu rokersku kožnu odjeću, govorila sam grubim uličnim jezikom. Gospode! Kako me Roland glupo promatrao kad me je upoznao! Ostao je jednostavno bez riječi, vidjevši kako njegova lijepa Vesna ima tako jadnu sestru! Tada me prilično brzo ispratio i na hodniku mi je još strpao u džep nekoliko tisuća kuna. Samo kako bih što prije nestala.

Vesna mi je pričala da joj je zabranio svaku daljnju vezu sa mnom.

– Netko zvoni! – i opet me Brankin glas trgnuo iz misli. Nisam očekivala ničiji posjet. I odmah se i opet pojavio u meni strah, Što ako je to Roland? I što će biti ako je sve doznao? Progutala sam slinu, i krenula prema kućnim vratima. Oklijevajući sam ih otvorila, ali pred vratima nije stajao Roland nego onaj tip iz policije.

– Oprostite što smetam – rekao je pokazavši policijsku iskaznicu ali morao bih vas još nešto pitati.

– Ta, već me ispitao vaš kolega – odgovorila sam ne zamolivši ga da uđe.

– Niste li se, možda, ipak sjetili imena prijatelja svoje sestre? Morali ste znati s kim se družila.

– Znala sam jedino da ima prijatelja. Ali nisam imala pojma kakvi su to ljudi bili. Zaista mi možete vjerovati – uzdahnula sam. – Inače bih pokušala spasiti svoju sestru.

– Kod ovisnice o heroinu to bi očito, bilo prilično neuspješno – rekao je tako poslovno da bih ga zbog toga bila najradije pljusnula.

Vesnin grob još nije ni zatrpan zemljom, a taj tip dolazi ovamo i baca se poput lešinara na njezinu prošlost!

– Je li vaša sestra ostavila za sobom nekakve dokumente, zapise ili nešto slično?

– Kod mene, svakako, nije. A sada me, ispričajte, molim vas. Upravo spremam svojoj kćeri nešto za jelo.

Zaključavši za njim vrata, odahnula sam. Vesna je postala ovisnicom o drogi a da ja o tomu nisam ništa znala. Još uvijek je vidim pred sobom kada je navrat nanos ostavila Rolanda i došla k meni. Odonda se promijenio naš život. Ja sam krenula pravim putom, a ona je dospjela na ulicu i napokon si je prevelikom dozom heroina oduzela život.

Moja lijepa sestra Vesna je mrtva, pomislih boreći se sa suzama.

Nakon što smo se Branka i ja najele, pokušavala sam se usredotočiti na svoj posao.

Zasluživala sam svoj novac kao vanjska suradnica izdavačkog poduzeća za koje sam crtežima opremala knjige za djecu. Prije sam uljem slikala divlje slike u kojima sam davala oduška svojim osjećajima, no nitko ih nije htio kupovati. Sada sam vodila sređen život i uspijevala sam prehranjivati Branku i sebe.

Snažno sam se borila za to dijete! A i za sebe. Branka je promijenila moj način života i ponašanja. Prije sam bila buntovnica puna ludih zamisli. Izbačena sam iz škole zato što sam oslikala zidove škole, a direktor nije imao ni pojma o umjetnosti. Tada sam prekinula i školovanje, a onda mi je umrla majka.

Ni Vesna ni ja nismo imale nikakve veze s našim ocem i zbog toga smo se same probijale kroz život. Vesna je barem, posjećivala trgovačku školu, ali ja sam se nakon majčine smrti samo povlačila unaokolo i živjela za svoju umjetničku slobodu. I tada je Vesna na ljetovanju, srela Rolanda i nestala iz mog života.

Sve dok se nakon sedam godina braka nije pojavila pred mojim vratima. Počela je mrziti Rolanda.

Roland pred mojim vratima

Mamice, i opet zvoni! – Branka stoji na vratima moje male radne sobe i sobe za dnevni boravak.

– Zar nećeš spavati poslije objeda, zlato? – zapitah je i podigoh u naručje.

– To moraju samo male bebe – odgovori ona a vani je opet odjeknulo zvonce. S djetetom u naručju, otvorila sam vrata. Ovaj put je to, zaista, Roland. I opet me obuzeo strah.

U ruci drži velikog plišanog medvjedića. Ovako, stojeći preda mnom, doima se nekako bespomoćno.

– Moj je let otkazan zbog magle – zbunjeno prozbori i pruži Branki medvjedića. – Evo, ovo sam donio tebi. Kako se zoveš?

– Branka – odgovori ona i posegne za medvjedićem.

– Tako je … slatka, vaša kći – zamuca inače vrlo govorljiv Roland.

– Da, zaista, jest. A sada, molim vas, posljednji put, gospodine Rolande, ostavite dijete i mene na miru! Ne želimo imati nikakva posla s vama!

– Molim vas! – Odjedanput je nestalo sve prijašnje samosvijesti ovoga tipa. – Molim vas, ta, Vesna je bila moja supruga. Nikada se nismo službeno rastali. Znam, nisam je smio pustiti da ode. Ali kako sam mogao slutiti … – glas mu je zadrhtao, njegove smeđe oči poprimiše vlažan sjaj.

Iako sam odlučila da ga neću podnositi, ipak sam, iznenada, osjetila sažaljenje prema njemu. – No dobro! Uđite! Ali nemam puno vremena, moram raditi.

U hodniku sam kretnjom ruke pokazala oba kovčega. – Ovo je sve što je ostalo od Vesne. Ako hoćete, možete si to uzeti. Na kraju, vi ste bili njezin suprug.

– Dobro se razumijete u pravne poslove – slabo se odsmijehnuo i oklijevajući uđe u malu sobu. Zastao je pred mojim pisaćim stolom. – Vi ste to naslikali?

Klimnula sam.

– Branka i ja moramo od nečega živjeti, nemamo poput tebe bogatoga taticu – dodah u mislima.

– Pa vi ste prava umjetnica – ustanovi on.

– Prije bih rekla umjetnica za preživljavanje – rekoh i ponudih mu da sjedne. – Kako ste, zapravo, saznali za Vesninu smrt?

– Kad sam se sinoć vratio s poslovnog puta, pred vratima me dočekala policija. Doznali su da je Vesna još uvijek … bila moja zakonita supruga.

Pogledao me je.

– Sve se dogodilo tako iznenada, znate. Nisam imao pojma. A potajno sam se nadao da će mi se Vesna, jednog dana ipak vratiti.

– Ona to nikada ne bi učinila – tiho zaustih. – Osjećala se poput ptice podrezanih krila u zlatnoj krletki. Vaša joj je vila bila poput zatvora. Htjela je biti slobodna. – na trenutak sam zašutjela. – No sada je, zaista, slobodna – dodah.

Promatrala sam Vesnina supruga i pomislila kako mora biti sretan što je Vesna nestala pod svojim djevojačkim prezimenom i tisak nije doznao za vezu s poznatim političarom.

Roland rukama podupre glavu. – Danas znam kako sam onda, jednostavno, previše zahtijevao od nje. Ugušio sam njezinu spontanost i uništio njezinu životnu radost. – podigao je glavu i pogledao me. – Znate, Vesna je počela previše piti, jer više nije mogla podnositi otmjeno društvo. – Previše etike, premalo života – govorila mi je. – A ja sam joj to zamjerao sve dok više nije mogla izdržati.

– Znam – tiho sam odgovorila. Branka, koja se neko vrijeme bavila medvjedićem, priđe Rolandu. Bože moj, pomislih, ista tamna kosa, iste smeđe oči.

Ovaj čovjek je moj smrtni neprijatelj, pomislila sam, zašto zapravo, razgovaram s njime?

– Idi sada u svoju sobu Branka i pospremi je – rekla sam malenoj samo kako bih je udaljila od njega.

– Oh, molim vas, ostavite je ovdje, tako je draga – on je privuče na svoja koljena. – Bi li željela sa svojom majkom i sa mnom otići na veliki hamburger sa sirom?

– Ali mi smo upravo jele – napomenula sam.

– No ja ću uskoro biti i opet jako gladna! – važno će Branka.

Nikada ne bih pomislila da će se otmjeni Roland udostojati jesti u jeftinoj restauraciji sa samoposlugom. I ovo je očito bilo prvi put. Borio se sa svojim hamburgerom iz kojega je na sve strane curio kečap i listovi salate.

– Ima okus poput poklopaca od ljepenke – nemilosrdno sam komentirala. – Ali djeca u tom uživaju.

– Možda tu ima nešto od čega se postaje ovisnikom – izgovori on i odmah zbunjeno zašuti.

Pogledali smo se iznad stola. I oboje smo znali da smo u ovome trenutku mislili na Vesnu.

Roland nas je dovezao kući i pred vratima se s nama oprostio. Pružio mi je ruku. – Ja sam vam šogor, Lujza, sestrin muž, iako me kao takva nikada niste prihvatili. Usprkos tomu, smijem li vam govoriti ti?

Izraz njegova lica bio je blag, u očima mu se mogla pročitati molba. Znala sam kako ga zapravo, moram mrziti.

Usprkos tomu, odgovorila sam. – Da, možeš, Rolande.

– Smijem li se ponekad javiti kako bih čuo kako ste ti i mala?

Klimnuh, a Branka poviče: – Možeš nas i opet uskoro posjetiti. Sat kasnije nazvao nas je s uzletišta kako bi nam zaželio laku noć.

Dala mi je Branku

Ležala sam u krevetu i nisam mogla zaspati. Uvijek sam nanovo pred sobom vidjela Vesnu kako je došla k meni. Lijepa, elegantna, žena kao s naslovne stranice modnog časopisa, iako smo nas dvije bile slične, a ja sam bila samo dvije godine starija od nje, nisam bila onakav blagi tip anđela poput nje. Bila sam malo čvršće građe i pet centimetara niža od nje.

Vesna je prvu noć provela kraj mene i ispričala mi pravi razlog svog odlaska od Rolanda.

– Dobit ću dijete, Lujza, a ne želim ga. Kad bi to Roland samo i slutio, nikada mi ne bi dao slobodu. Moram se što je najbrže moguće riješiti tog djeteta.

Bila sam užasnuta. Kad mi je bilo sedamnaest godina, ginekološke pretrage su pokazale da imam tumor na maternici i to zloćudan. Na vrijeme sam operirana. Nikada neću moći imati dijete, a moja sestra je željela izvršiti pobačaj!

– Ne smiješ to učiniti, Vesna! Misli samo kako će tvoje dijete živjeti i kad tebe više neće biti.

– Ali ono je i Rolandovo, to, nažalost, zaboravljaš. A to je i razlog zašto ga ne želim imati. Neću više baš ništa od njega, ni njegov novac ni nakit, neću njegove domjenke kod gradonačelnika ni njegove govore na proslavama u klubu za golf, a pogotovo ne njegovo dijete. Osim toga, to će, sigurno, biti djevojčica, a ne očekivani muški potomak.

– Zna li on, uopće, za tvoju trudnoću?

– Nema pojma. – Vesna se tiho nasmijala.

– I zamisli samo sablazan koju će izazvati napisi u tisku – Političareva snaha odlazi u inozemstvo pobaciti dijete!

– Namjeravaš u inozemstvo? – zabrinuto sam upitala.

– Jasno. Tamo se to može brzo obaviti i bez ikakvih opasnosti.

Oh, kako život može biti nepravedan! Kako bih rado bila na njezinu mjestu. U trenutku sam rekla – Rodi to dijete, Vesna, i daj ga meni!

Razrogačila je oči. – Tebi? Zar si poludjela? Još si, kao prvo premlada da bi dobila dopuštenje za usvajanje, a kao drugo, morala bi imati supruga draga moja. I kako othraniti dijete?

Hoće li iz bočice dobivati uljenu boju?

– Pusti neka to bude moja briga.

Znam da ću već nekako uspjeti. Svakako si u pravu što se tiče usvajanja djeteta. Ali ako pristaneš da dijete bude moje, neće li vlasti napraviti iznimku?

– Lako moguće. No ti zaboravljaš Rolanda. Pitat će ga kao oca i mog supruga, hoće li on dijete kad ga ja neću. I što misliš, tko će ga onda dobiti? – zašutjela je, a onda uzbuđeno dodala. – Osim toga, ne namjeravam si debelim trbuhom pokvariti svoj vitki stas.

Tada sam se rasplakala. – Ja ne mogu roditi. Nemoj Vesna razmišljati o trbuhu, molim te. Misli na dijete i mene. Jednim potezom bi usrećila dvoje ljudi.

– A Roland?

Razmišljala sam. – Nas smo dvije prilično slične. Kad budeš otišla na kliniku, uzet ćeš sobom moju osobnu iskaznicu.

– I misliš da će to uspjeti?

Sada kada je Vesna počela ozbiljno razmišljati o mome prijedlogu, silno sam se zagrijala. – Koga, zapravo, zanima jesi li ti Vesna ili Lujza B.? Najvažnije je da tako izgledaš. A kada se vratiš sa klinike i prijaviš dijete u matičnom uredu, i opet ćemo zamijeniti iskaznice. Ja ću dobiti dijete, a ti ćeš biti slobodna. Tada ćemo svi biti sretni. Učini to, Vesna, za mene – molila sam ju.

– Što ako se to sazna? Znaš li kako se kažnjava krivotvorenje dokumenata?

Zagrlila me je. – Zaista vjeruješ da će to uspjeti? – Ako se ne uplete Roland, sigurno! – oduševljeno sam odgovorila.

Vesna se priljubila uz mene. – Imat ćeš svoje dijete, Lujza. A što se tiče Rolanda, za njega ću jednostavno nestati. Imam dovoljno nakita, mogu ga prodati i preživjeti trudnoću bez Rolandove pomoći. A osim toga imam dovoljno prijatelja kod kojih se mogu skloniti.

Tako sam postala Brankinom majkom. Nitko mi je nije mogao oduzeti, sve dok testiranje gena ne bi dokazalo suprotno.

Roland kakvog nisam poznavala

Zaspala sam tek malo prije jutra razmišljajući o Rolandu.

Roland se tjedan dana kasnije iznenada pojavio na vratima. Došao je nenajavljen i otvorila sam mu vrata zbunjena u starim trapericama umrljanim bojom. U ruci je držao stručak raznobojnoga cvijeća.

– Ljetni stručak zimi – rekao je i ušao. – Vjerujem da nam je u životu potrebno i malo boje. – Tada je pogledao završenu i obojenu stranicu što je ležala na mome stolu. – Oh, vidim, pobrinula si se da ti život ne bude tako siv.

Nasmijala sam se, otišla u kuhinju i stavila cvijeće u vazu. Vrativši se, vidjela sam kako Roland promatra Brankine slike što su visjele na zidu.

– Ovo je Brankina galerija – objasnila sam.

– Lijepo, ali ne vjerujem da je naslijedila mnogo nadarenosti, zar ne?

– Ni ja nisam u njezinoj dobi bolje crtala – brzo sam rekla.

U istome je trenutku u sobu ušla Branka. – Bok! I opet si ovdje! – radosno ga je pozdravila kao staroga znanca.

– Kanio sam vas obje pitati biste li htjele sa mnom provesti vikend. Mogli bismo se skijati…

– A hoćeš li se sa mnom i sanjkati? – uzbuđeno je pitala Branka.

– Jasno, draga moja! Niz svaku padinu kamo budeš željela. – Od toga vikenda Roland nas je redovito posjećivao.

Nikada nije postavljao nikakva sumnjičava pitanja, tko je Brankin otac ili odakle potječe ta upadljiva sličnost s njim. Samo je jedanput držeći je u naručju stajao s njome pred zrcalom i govorio.

– Vidiš, imamo jednak nos, jednake oči i usta – i dodao – Mogao bih biti tvoj tatica, jako smo slični.

Branka je na to veselo, dječji odgovorila. – Ako se potrudiš možeš biti moj tata, ja nemam tatu.

Bila sam zadovoljna jer Roland nikada nije nagovijestio da nešto naslućuje. Dolazio bi, donosio vedro raspoloženje i opet odlazio. I uvijek je bio vrlo pažljiv prema nama.

Vesna je uvijek govorila kako je Roland vrlo inteligentan, ugledan – i ohol. Jasno, njegov je jezik bio malo ukočen, no što smo se dulje poznavali, postajao je sve opušteniji. Kad je došao na Brankin peti rođendan, sudjelovao je s djecom u veseloj proslavi. Prije nego što je otišao poljubio me je, a meni se njegov lagani poljubac svidio.

Vesna mije jednom napomenula kako se za Rolanda udala samo zbog njegove strastvenosti. To bih sada mogla samo potvrditi.

I ne zamjećujući, zaplela sam se u mrežu njegova šarma. I odjedanput nisam više osjećala baš nikakav strah. Osjećala sam i znala kako mi nikada neće oduzeti Branku iako sam već odavno bila uvjerena kako on barem naslućuje čija je kći Branka.

Zaprosio me

Usprkos raznim nedaćama i burnom životu nikada nisam bila dijete tuge, ni prestrogog morala. I tako sam se u proljeće upustila u vezu s Rolandom.

Prvi put u životu bila sam uistinu sretna. Imala sam odanog prijatelja koji se trudio oko mene, slatku kćerkicu i bila sam zdrava. Veću sreću gotovo i nisam mogla zamisliti.

No jednoga dana me Roland upitao bi li željela da živimo kao prava obitelj.

Pomislila sam na Vesnu i ozbiljno ga pogledala.

– Ne, Rolande, to nije dobra zamisao. Društvene obveze i kruta pravila ponašanja nisu odgovarale Vesni, a meni još manje. Možeš li, zamisliti kako se Branka kliže niz rukohvat stuba u tvojoj vili a ja iza nje? Tvoja domaćica bi poludila od takvog ponašanja, a tvoj bi otac prvi put u životu izgubio živce. Ne hvala!

– Reci mi, onda, ljubavi, gdje bi ti rado živjela? – nije odustajao.

– Ja? Eto, voljela bih živjeti u nekoj staroj kući na selu. S velikim vrtom prepunim čvornatih neobrezanih stabala, s jezerom i jatom pataka na njemu i s visokom ljuljačkom s koje bi Branka preko krošnji stabala mogla gledati u daleki svijet.

Poljubio me je. – Ti želiš, dakle, zdravi svijet za Branku. Potrudit ćemo se, onda, da ga nađemo…

Roland nije čovjek koji bi živio sa ženom u divljem braku. Znam da će me čim pronađe dom za nas, još jedanput pitati hoću li se udati za njega. Najkasnije tada, morat ću mu reći kako mu ne mogu darovati djecu, ali će zato imati svoju kćer Branku. On to zaslužuje.

Facebook komentari