Poziv iz groba

Večernji suton pored Drave uvijek mi je bio poseban doživljaj, ali ni on me u tome trenutku nije mogao oraspoložiti. Boje neba, sunce u zalasku i rijeka koja mirno protječe više me nisu u stanju zaokupiti svojom ljepotom. Kad jednom osjetiš bol koja ti ispunjava grudi sve gubi smisao, sve gubi onu nekadašnju draž. Dok sam s Martom, polako s noge na nogu, hodao šetalištem, činilo mi se kao da je ovo mjesto najljepše na svijetu. Danas shvaćam kako nije bila stvar u mjestu, nego u društvu, u Marti. Ona je bila ta koja mi je uljepšavala sva mjesta kojima smo prolazili, koja je moje oblačne dane pretvarala u vedre, koja mi je suze pretakala u osmijeh. Ona je bila moj smisao postojanja, moja nada, moj ostvareni san, moje sve na svijetu.

– Tomislave, jesi li to ti? Čekaj me, stvarno bih želio razgovarati s tobom. Tomislave, nemoj mi pobjeći -čujem kako me doziva netko kome ne prepoznajem glas, kome se čak ni okrenuti ne želim. Nije mi do razgovora, nije mi do susreta, zapravo mi nije do ničega. Bol se pretvorila u neopisivu patnju i uistinu više nisam svjestan koliko dugo ću još tako moći izdržati, jer se moja patnja sve više počela očitovati i na vlastitom fizičkom zdravlju. Liježem i budim se s glavoboljom, nemam teka, a ako i nešto pojedem želudac me učestalo muči, ruke su mi počele drhtati, gubim koncentraciju i naprosto osjećam koliko mi je organizam iscrpljen, oslabljen. Bila bi dovoljna tek neznatna prehlada da me obori s nogu, sruši u krevet.

– Čovječe, stvarno si se zamislio! Prava je sreća što sam slučajno naletio na tebe. Prošlih dana sam razmišljao o tebi. Imam neke stvari za prevođenje. Mogu li to donijeti u tvoj ured? Znaš i sam da je danas za sve potreban ovlašteni prevoditelj. Onda, mogu li to donijeti k tebi, kada i koliko dugo ću morati čekati? – pita me Mario s kojim sam davnih dana, dok sam živio kod roditelja, bio susjed i dobar prijatelj.

– Mario, na bolovanju sam. U uredu rade izvrsne prevoditeljice, slobodno idi k njima i reci da sam te poslao. Znaš gdje se nalazi ured. Pozovi se na mene i reci neka ti posao obave čim prije – odvratio sam.

– Stari, što je s tobom? Jesi li bolestan? – gleda me u oči očito zaprepašten mojim fizičkim izgledom.

– Imam nekih manjih problema, sve će uskoro biti riješeno. Imam obveza, moram ići – namjerno lažem.

MOJE USNE NA NJENIMA

– Nadam se da nije ništa ozbiljno. Neka ti uskoro bude bolje! Hvala ti, stari moj, još danas ću sve odnijeti u tvoj ured. Baš mi je drago da sam te sreo. Čuvaj se i pazi, vidiš kakva su vremena, stalno na nas nešto vreba – govorio mi Mario, a potom ugledao još nekoga, koga očito poznaje te stao i njega dovikivati kao što je mene prije nekoliko trenutaka. Zahvalan sam neznancu što je naišao i skinuo mi Maria s vrata.

Jedne večeri stigao sam doma kasnije nego inače. Marta je ležala na trosjedu u dnevnom boravku. Mislio sam, zadrijemala je, stoga sam sve obavljao na prstima kako je ne bih probudio. Svako malo bacio bih pogled prema svojoj usnuloj ljepotici. Nismo bili u braku, ali smo četiri godine živjeli zajedno. Bila je toliko lijepa, zanimljiva, draga, volio sam je svim srcem. Upoznali smo se na vjenčanju zajedničkih prijatelja i od te večeri postali gotovo nerazdvojni. Samo mjesec dana kasnije zamolio sam je neka se doseli k meni. Najprije se tom prijedlogu glasno smijala, ali je sve češće znala kod mene prespavati i tako se uskoro i potpuno preselila. Tek kad sam počeo živjeti s njom shvatio sam koliko je lijep život, koliko su prekrasne razne pojedinosti na koje nikada ranije nisam ni obraćao pozornost. Ona je bila ta koja mi je ukazivala na ljepotu jutra, na sjaj dana, na magiju noći. Uz nju kao da sam se tek rodio, tek progledao kako izgleda svijet i sve u njemu. Marta mi je ljubavlju ispunila srce, dušu, cijeli moj život i svaki korak.

Kad je prošlo više od dva sata, a da se Marta nije ni pomaknula nego je stalno bila u istom položaju, to mi se učinilo čudnim. Mislio sam, sva će se ukočiti na tome neudobnom trosjedu, prišao joj, poljubio je, želio probuditi. Moje usne dotaknute su njezine ledene. Stresao sam se od hladnoće, rukom joj pomilovao čelo. I ono je bilo hladno. Pokušao sam je probuditi, dozivao je, uzalud. Marta više nije disala, nije bila živa. Sav izvan sebe jedva sam pronašao telefon i pozvao hitnu pomoć. Nisu mogli ništa učiniti za nju. Plakao sam, urlao od tuge i bola, optuživao samoga sebe što sam bio toliko blesav da joj odmah nisam prišao čim sam stigao kući. Bio sam uvjeren kako sam joj mogao pomoći samo da sam ranije shvatio što se događa, iako je mrtvozornik rekao suprotno. Sve i da sam odmah reagirao kada sam stigao kući, bilo bi uzalud.

BILA JE MRTVA VEĆ 8 SATI

Marta je već tada bila mrtva više od osam sati. Očito se loše osjećala, legla i više se nikada nije probudila. Rezultat obdukcije rekao je: izdalo ju je srce. Nisam mogao vjerovati. Imala je svega trideset i pet godina, bila je mlada, zdrava i nikada se i ni na što nije tužila, od kada smo bili zajedno nikada i ni od čega nije bolovala.

Odrasla je u domu za nezbrinutu djecu, nije imala rodbine za koju sam ja znao, te sam se ja pobrinuo za sve što je bilo potrebno oko pokopa. Umjesto da sam planirao ženidbu, bavio sam se sahranom. Na sahrani je bilo malo ljudi, ali to me nije smetalo. Želio sam da se i oni čim prije raziđu kako bih sam mogao ostati ispred groba i još jednom se zauvijek oprostiti od jedine žene koju sam istinski volio.

Još sam neko vrijeme besciljno hodao, izgubljen u mislima. Prošlo je tjedan dana od kada sam sahranio Martu, ali nikako mi nije bilo lakše, upravo suprotno. Svaki dan bio mi je sve gori, sve nepodnošljiviji bez nje, bez njezinog glasa, osmijeha, bez ta predivna dva oka. Rana me sve snažnije i jače pekla, prijetila da će se postati sve veća i veća dok sam u njoj naprosto ne nestanem. Ponukan mišlju kako bih, nastavim li šetati, mogao još nekoga susresti, odlučio sam se vratiti kući.

Kad sam stigao u stan, na telefonskoj sekretarici zamijetio sam svjetlo koje je treperilo kao znak da sam primio novu poruku. Nisam imao volje odmah je poslušati. Skuhao sam čaj, izvalio se u naslonjač, dohvatio daljinski i zagledao se u televizijski ekran. Emisija koja se prikazivala nije me zanimala, ali nisam prebacio, ionako mi je bilo svejedno što je na programu. Isprazno sam gledao u televizijski aparat, baš kao i pored njega. Kad sam ispio i zadnji gutljaj čaja, odložio sam šalicu u perilicu posuđa, a potom pritisnu dugme kako bih preslušao poruku.

– Tomislave, stvarno mi je žao što sam otišla bez pozdrava. Znam, pogrešno sam postupila, ali sve ću ti objasniti čim se vratim. Dolazim natrag za dva dana. Puno, puno te volim i ostavljam ti najveći poljubac. Nedostaješ mi do neba i natrag, još i više – jasno sam s telefonske sekretarice čuo glas voljene žene.

Srce mi je za trenutak zatreperilo. Nije bilo nimalo sumnje, bio je to Martin glas. Pogledao sam kad je poruka primljena. Bilo je to za vrijeme dok sam šetao pored Drave. Bio sam izvan sebe, premotao poruku, ponovno je poslušao i opet ponovno. Ni sam ne znam koliko sam puta ponovio postupak premotavanja i ponovnog slušanja. Na kraju sam zaključio da sam potpuno skrenuo pameću, očiju punih suza bacio sam se na trosjed na kojem sam prije tjedan dana našao mrtvo tijelo voljene žene. Kratko sam ležao i nastojao umiriti samoga sebe kako je ta poruka plod moje mašte, pustih želja. Nisam dugo mogao mirovati, ponovno sam preslušao poruku i ponovno ponovio postupak tko zna koliko puta. Nikako nisam mogao shvatiti što mi se događa. Bilo je više nego jasno da mi Marta iz groba nije mogla ostaviti poruku na telefonskoj sekretarici, baš kao što je bilo jasno da se odatle ne može vratiti ni za dva dana, ali niti ikada više. Nisam znao što bih, stoga sam pozvonio kod stare susjede na vrata. Dočekala me s osmijehom na licu i pozvala unutra na kavu.

– Susjeda, trebam vašu pomoć. Znam da će vam se usluga koju ću vas zamoliti činiti besmislenom, ali uistinu mi je od silne važnosti da mi pomognete. Imate li trenutak slobodnog vremena? – pitao sam je, a kada je dala potvrdan odgovor, poveo sam je u svoj stan i zamolio je neka mi ponovi što je čula s telefonske sekretarice. Ponovila je upravo od riječi do riječi sve onako kao što sam i sam čuo. Gledao sam je.

IPAK JE TO NJEZIN GLAS I PORUKA

– Susjed, zašto me tako gledate? Je li vam se nešto dogodilo? Ništa mi nije jasno – rekla je moja susjeda.

– Ovo je bio Martin glas – tiho sam prošaputao, gledao staru gospođu i njezine oči koje se pune suzama.

– Martin? Kažete, Martin glas? Susjed, trebali biste otići nekamo malo prošetati, smiriti se. Nemojte samo sjediti unutra. Treba vam svježeg zraka, ali i susret s prijateljima kako biste zaboravili na tugu koja vas je tako iznenada pogodila. Što možemo, ne izabiremo ni rođenje, ni trenutak smrti. Smrt je naprosto sastavni dio svakog života. Za vaše dobro, idite van, malo među ljude, pomoći će vam – savjetovala je.

– Susjeda, ne shvaćate. Ovu je poruku Marta ostavila upravo danas dok sam šetao pored Drave. Kad sam se vratio, pronašao sam je na sekretarici. Ona je ostavljena danas, nije to stara poruka iz prošlosti.

– Danas? Što to govorite? Sigurno ste se zabunili. Kako je mrtva Marta mogla danas ostaviti poruku? Nije valjda telefonirala iz groba? Susjed, to je nemoguće, naprosto nemoguće – rekla je, ali i ona se uznemirila. Kako bih je uvjerio da ne izmišljam, pokazao sam joj datum i vrijeme kada je poruka primljena.

– Gospode Bože! Kako je to moguće? Susjed, vjerujete li u zagrobni život? – zanimalo ju je. Neko smo vrijeme šutke gledali jedno u drugo. Pitala je može li sjesti u naslonjač, odveo sam je do njega i sam sjeo pored nje. Zatražila je čašu hladne vode te sam nam oboma natočio mineralnu. Pijuckali smo i gledali se.

– Susjeda, odgojen sam kao katolik. Roditelji su me kao malenog slali u crkvu. Ondje sam naučio da postoji život nakon života – tiho sam počeo objašnjavati kakav je moj stav po pitanju zagrobnog života.

– Tomislave, nisam vas to pitala. Zanima me, vjerujete li da je moguće da se netko vrati ili javi iz mrtvih?

– Religije propovijedaju svoje, ali nisam siguran u što osobno vjerujem kada je u pitanju smrt. Sada ste i sami poslušali poruku na sekretarici, vidjeli kada je ostavljena. Ne znam ni sam što bih mislio.

– Ne vjerujete valjda da je stvarno telefonirala s drugog svijeta? – gledala me ispitivačkim pogledom.

– Naravno, ne vjerujem, a ipak je to njezin glas i poruka koja je danas primljena. Ne znam što bih vjerovao. Susjeda, što vi mislite o svemu ovome? – iskreno me je zanimalo mišljenje stare susjede.

TRAŽIO SAM IZLIST BROJEVA

– Šokirana sam. Šezdeset i devet mi je godina, ali s nečim ovakvim nisam se susrela tijekom svog života. Jedini logični zaključak kojeg mogu donijeti je taj da se netko nemilo našalio s vama. Drugo rješenje ne postoji.

– Susjeda, ali to je njezin glas, sasvim sam siguran u to.To nije glas sličan Martinom, to je njezin glas.

– Bolje od mene znate da je u današnje vrijeme lako moguće montirati što god čovjek poželi. Ovo je sigurno neka montaža nekoga tko vas očito ne voli i ne cijene previše. Ovo ne može biti ništa drugo nego nečija odurna, prljava igra. Nitko normalan ne bi se šalio na ovakav podao način. Kome ste se zamjerili?

– Susjeda, sudski sam tumač. Nisam nikakav veliki poduzetnik. Ne igram nikakve zakulisne igrice. Ne mogu ni zamisliti kome sam se mogao zamjeriti da mi vraća na ovakav strašan način – rekao sam.

– Idite u poštu, tražite neka vam iščitaju brojeve s kojih ste primali pozive – dala je mudri prijedlog.

Osmjehnuo sam se. Meni to nije ni sinulo. Stariji su ljudi stvarno mudri. Poljubio sam je u oba obraza.

– Susjeda, divna ste žena, znao sam da mogu računati na vas. Idem odmah u poštu preklinjati ih neka mi to učine. Biste li bili toliko dobri da ostanete kod mene dok se ne vratim, u slučaju da se Marta opet javi?

– Nema problema, idem samo zaključati stan i uzeti svoj mobitel – rekla je susjeda, otišla i vratila se.

Zahvalio sam joj i kao bez glave povezao prema pošti.Tu su tek nastali problemi kao da sam tražio da mi poklone milijun eura. Milijun objašnjenja, milijun pitanja i na kraju kako ću dobiti iščitane brojeve s idućim računom. Nisam mogao vjerovati, znao sam da im to nije ni najmanji problem, samo svi su davali neke smiješne izgovore. Nažalost, nisam osobno poznavao nikoga tko bi mi mogao pomoći da ondje saznam s kojeg je broja nazvan moj kućni broj. Neobavljenog posla, tužan sam se vratio kući. Susjeda je sjedila, pratila neku sapunicu na televiziji. Bilo joj je žao što sam se vratio neobavljena posla, ali ni ona mi nije mogla pomoći. Još smo neko vrijeme razgovarali i složili se kako je najbolje da čekam dan kada je Marta rekla da će se vratiti. Ni susjeda ni ja nismo vidjeli nijedno drugo moguće rješenje. Kad sam ostao sam ponovno sam nastavio slušati tu jednu te istu poruku i izluđivao samoga sebe.

Prisjetio sam se sprovoda… Kad su svi otišli, jecao sam iz sveg glasa kao maleno dijete. Ostao sam pored groba u koji su položili lijes sve dok nije pala mrkla noć. Izgubljen i slomljen pješice sam se vratio kući tako da sam idući dan morao ići po automobil koji je ostao parkiran ispred groblja. Ništa mi više nije bilo važno. Cijeli moj stan i dalje je odisao Martinim mirisom, njezinim stvarima koje su bile posvuda. Kamo god bih pogledao, činilo mi se kao da iz svakog kuta vidim njezine oči, čujem njezin smijeh, njezina šaputanja. Prijatelji su me zvali, govorili da se moram trgnuti i da će vrijeme sve zaliječiti, ali sve je bilo još toliko svježe, a i nikada nisam vjerovao kako vrijeme istinski liječi rane. Roditelji su željeli biti uz mene, ali bilo mi je najlakše kada bih se zatvorio sam u stanu, gledao njezine fotografije s kojih mi se sretna smješkala, videa koja smo zajedno snimali i tako zauvijek bilježili naše divne trenutke. U tjedan dana koliko je prošlo od njezine sahrane smršavio sam jedanaest kilograma, a tamna kosa iznenada se dobrano prošarala sjedinama. Pokušao sam ići u ured i zaokupiti se poslom, ali nisam mogao ni raditi. Misli su mi stalno bježale k Marti i danima koje smo provodili, trenucima koje ću sasvim sigurno čuvati kao najsvetije uspomene. Rekao sam kolegicama na poslu neka preuzmu sve obveza, a ja ću se vratiti natrag čim to budem u stanju.

Stvarno sam presretan što sam uposlio divne djelatnice koje imaju puno razumijevanja za sve što mi se dogodilo, te su bez problema preuzele obveze na sebe, a ja sam što se posla tiče mogao biti spokojan. Kako su dani prolazili tako sam se sve više gubio. Nisam znao koje je doba, koji je dan, sve je odjednom postalo tek ravni put na kojem nema skretanja, nema nikakvih primamljivih krivina. Nakon sedam dana odlučio sam se prošetati mjestom kojim smo toliko voljeli koračati, kojim smo se smijali, gdje smo uživali. I, dok sam se onako neraspoložen vraćao kući stvarno nisam mogao slutiti što me tamo čeka.

Idućeg jutra čim je svanulo susjeda mi je pozvonila na vrata. Kako sam bio budan do tko zna kada, probudilo me zvono. Žurno sam poskočio iz kreveta i otvorio joj odjeven samo u donji dio pidžame.

– Dobro jutro, susjed, smjesta se odjenite, nemam namjeru gledati vašu golotinju – osmjehnula se i ušla k meni u stan bez da sam i pozvao. Zatvorio sam vrata za njom, pošao u spavaću sobu, a ona u kuhinju. Dok sam se odjenuo i umio, iz kuhinje se već osjetio miris kuhane kave. Bio sam joj zahvalan na tome postupku.

NEKA TVOJE MISLI VODI LJUBAV

– Znam, iznenadila sam vas ovako rano, ali morala sam s vama podijeliti neka svoja razmišljanja vezana uz Martu. Pitanje će se činiti možda pomalo neumjesnim, ali ako bolje razmislite, vidjet ćete da je sasvim logično. Susjed, jeste li vi sasvim sigurni da ste u grob sahranili Martu? – pitala je bez ustezanja.

Pogledao sam je kao da je pala s drugog planeta i ona je odmah ispravno shvatila taj moj pogled.

– Valjda znam kako je izgledala žena koju sam volio više od samoga sebe – bubnuo sam otresito, srknuo gutljaj vrele kave, koja mi je više nego godila. I susjeda je otpila nekoliko gutljaja, promatrala me.

– Nikada ne bih ni pomislila da ne znate kako je Marta izgledala, ali često stvari nisu onakve kakvima se čine. Jeste li ikada gledali kako se razvijaju događaji u serijama i filmovima? Ni život nije ništa drugo doli skupina kadrova na nekom nevidljivom nam filmu. Možda žena koju ste polegli u grob nije vaša Marta.

– Nitko ne bi bio sretniji od mene kada bi vaše riječi bile istina, no ako u lijesu nije bila Marta, kako sam ja onda u toj ženi vidio Martu? I službeno sam je proglasio mrtvom. Ako to nije bila Marta, koga sam onda sahranio? Tko je znao da Marta živi u mome stanu? Tko joj je toliko nalikovao da sam ih i ja zamijenio? -razmišljao sam na sav glas. Susjeda je samo slijegala ramenima, ponovno i ponovno srkala kavicu.

– Susjed, nemam odgovore na vaša pitanja, ali sigurna sam da će se za dva dana situacija potpuno razriješiti i da će misterij biti otkriven. Uostalom, tko zna, možda se Marta ponovno javi putem telefona.

Upravo u tome trenutku, kad je ona to rekla, oglasio se telefon. Pogledali smo se, a ja sam poskočio sa stolca i žurno dohvatio slušalicu. Javio sam se, a s druge strane linije je prilično šumjelo tako da ništa nisam čuo. Nekoliko puta sam pitao tko je i čekao odgovor, ali u liniji je samo nešto neobično šumjelo, pucketalo. Na kraju sam prekinuo vezu prepun nade da će se poziv ponoviti, čekao i strpljivo čekao.

– Nije lako dobiti vezu iz groba – odjednom je susjeda prasnula u smijeh. I ja sam se nasmijao.

– Imate pravo, sasvim sigurno nije lako uspostaviti vezu. Susjeda, dobro da nitko ne čuje ovo o čemu nas dvoje razgovaramo, inače bi nas oboje zatvorili u ludnicu. Bože, nikada nisam mislio da mi se nešto ovako može dogoditi. Stvarno ne znam kakav bih zaključak donio, u što sam vjerovao i čemu se nadao -priznao sam.

-Tomislave, neka tvoje misli i nade vodi ljubav. Ona je svemoguća, a Bog čini ono što nitko drugi ne može. Ljubav nikada ne iznevjeri one koji se iskreno i iz dubine duše vole, a Bog nagradi one koji u njega vjeruju. Čuda se događaju dobrim ljudima, a ti jesi takav. Vjeruj da ćeš ponovno ugledati Martu.

– Susjeda, moje srce se nada, iako mi razum govori drugačije. Sve je ovo tako neobično – rekao sam.

– Idem sada, ali razmisli o svemu što sam ti rekla, možda ništa nije onako kao što si doživio.

Zahvalio sam joj na svemu što je činila za mene, ispratio je, a prije nego je ušla u svoj stan žurno sam joj prišao, čvrsto je zagrlio i poljubio u oba obraza. Osmjehnula se, rekla da sam pravi dječarac, a ja sam bio neopisivo sretan što za susjedu imam takvu divnu ženu s kojom sam mogao podijeli sve što mi se događa. O svemu nisam mogao razgovarati ni s vlastitim roditeljima, stoga sam više nego ikad postao svjestan koliko je važno biti dobar sa susjedima. S toplinom oko srca vratio sam se natrag u svoj stan. Znao sam, neće mi biti lako iščekivanje, ali stvarno mi ništa i to doslovno ništa drugo osim čekanja nije preostalo.

NJEZINO DIVNO LICE ISPRED MENE

Toga dana telefon je zvonio kao lud. Na svaki poziv skakao bih poput luđaka, a srce i uho očekivali su čuti glas voljene žene. Nije se ponovno javila, nije poslala nikakav znak da je živa. U jednom trenutku sinulo mi je kako bih trebao nazvati broj njezinog mobitela, te sam to i učinio. Zazvonio je telefon upravo meni ispred nosa. Marta s njega očito nije telefonirala jer je on bio u mome stanu. Nisam imao nikakvih drugih zamisli. Navečer me je ponovno posjetila susjeda kako bi se raspitala ima li novosti. Ponovno me ohrabrila, uvjeravala kako ne smijem gubiti nadu, ni vjeru da ću je opet vidjeti, uostalom idući dan je trebao biti taj kada bi se Marta trebala vratiti.

Pogled u zrcalo jasno mi je dao do znanja koliko loše izgledam. Okupao sam se, obrijao, večerao, a potom legao i zaspao, naravno i sanjao voljenu ženu. Idućeg jutra rano sam se probudio, dotjerao, izvalio u naslonjač i čekao. Ni sam ne znam kako se to dogodilo, ali ponovno sam zaspao. Odjednom sam osjetio kako mi lice prekrivaju nježni poljupci. Miris slatkastog Chanela br. 5 ispunio mi je nozdrve. Više od ičega na svijetu želio sam otvoriti oči ali sam se uplašio kako bi sve mogao biti tek san, stoga sam žmirio ne želeći da se san ikada prekine. Blagim dodirom ruke prešla mi je preko lica, potom me ponovno nježno ljubila. Kako li sam samo uživao, bio sam na sedmom nebu.

– Tomislave, spavalico, budi se, zaspao si i nisi otišao u ured – jasno sam i razgovijetno čuo Martin glas.

Otvorio sam oči i ugledao njezino divno lice ispred svoga. Obuhvatio sam joj oba obraza rukama.

– To si ti! To si stvarno ti! Nema sumnje, to si ti, moja voljena. Živa si, Bogu hvala, živa si- govorio sam.

– Zašto ne bih bila živa? – osmjehnula se, a onda joj se iznenada promijenio izraz lica. Obuzeo me strah.

– Tomislave, kako to izgledaš? Posijedio si, omršavio. Što se događa? Jesi bolestan? – zanimalo ju je.

– Sada kad si ti ovdje sve će biti u redu. Jesi li to stvarno ti? Vratila si mi se iz groba? – bubnuo sam.

– Kakvog groba? O čemu govoriš? Što ti se to strašno dogodilo u desetak dana koliko me nije bilo?

– Marta, mislim da si ti ta koja je meni dužna objašnjenje. Prošao sam pravi pakao dok sam čekao da se vratiš iz groba. Nikada nisam bio pravi vjernik, ali od sada ću redoviti odlaziti u crkvu, redovito se moliti. Govori, kako je ondje? Što se točno događa kad čovjek umre? Postoji ii stvarno Božji sud i pravda?

– Tomislave, ili si pijan ili spreman za psihijatriju, stvarno ne razumijem ništa što govoriš. Umorna sam, želim se napokon malo odmoriti, a ti lupetaš takve nebuloze za koje nisam sigurna da ih i sam shvaćaš.

– Sahranio sam te, a ti si se vratila. Nije li to čudo? Vratila si se iz mrtvih, Bog je stvarno svemoćan.

– Sahranio me? Kako si me mogao sahraniti kad danima nisam ni bila kod kuće? Otputovala sam u Njemačku. Ima nešto što ne znaš o meni, netko o kome sam šutjela svih ovih godina. Sve se dogodilo iznenada. Onog dana kad sam otputovala, na ova vrata pozvonila je Mirta, moja sestra blizanka. Nju su kao malenu usvojili udomitelji. Od tada se nismo čule, ni vidjele, ni uspjele pronaći jedna drugu. Ona me je tog dana pronašla. Djevojčicu koja je također s nama živjela u domu, Anu, s kojom sam bila posebno dobra, Mirta je također uspjela pronaći. Obje su živjele u Njemačkoj, u istom mjestu i jednog dana slučajno se susrele u supermarketu. Ana joj je priznala da boluje od leukemije. Imala je težak život, izrazila želju da me vidi za života. Mirta me je zbog nje stala tražiti svim raspoloživim sredstvima i kad mi je sve rekla, odlučila sam odmah otputovati. Ana je bila ta, koja mi je u domu čuvala komadić kruha ako bih bila gladna, koja me branila od zločeste djece, koja se uvijek zauzimala za mene, posebno kad je Mirta usvojena.

STRAŠAN ŠOK ZA MARTU

Kad smo obje napustile dom, neko smo vrijeme još bile u kontaktu, a onda smo jedna drugoj izgubile trag. Čuvši da je teško bolesna, probudile su se stare emocije. Željela sam biti uz nju, pomoći joj kako god mogu. Žao mi je što sam otišla bez riječi, ali Mirta je ostala ovdje i ona ti je trebala sve objasniti. Uostalom, gdje je ona? Danima je zovem i ne javlja se. I tebe sam zvala tko zna koliko puta, ali samo neki dan si se javio. Što se događa s vama dvoma? Nisi se valjda spetljao s njom? Tomislave, nisi valjda?

Slušao sam je u nevjerici. Tko bi ikada mogao i zamisliti ovakav rasplet događaja!? Mislio sam da je Marta sama, da nema nikoga, a ona ima sestru i to blizanku. I, što je najgore, vidio sam je jedino mrtvu, sahranio je pod Martinim imenom. U glavi mi je brujalo, jer je sada sve to valjalo objasniti i Marti, reći joj da je osim drage prijateljice koju je toliko voljela još izgubila i sestru koja ju je tek pronašla. Zamolio sam je neka sjedne, a kad se udobno smjestila ispripovijedao sam joj sve od početka do kraja kako se dogodilo.

Bio je to strašan šok za Martu. Plakala je, očajavala, a ja sam je nastojao utješiti. Otišli smo zajedno do sobe u koju je ona smjestila Mirtu koja me treba sačekati i sve mi objasniti. Ondje se nalazio raspakiran kovčeg, a nekoliko Mirtinih odjevnih predmeta bilo je uredno posloženo u ormaru. Na samom dnu bila je i ženska torbica u kojoj su se nalazili Mirtinu dokumenti, isključeni mobitel. Taj kovčeg u svome jadu nisam ni zamijetio, baš kao ni stvari u ormaru, a sve i da jesam, ne bih ni reagirao. Marta je imala mnogo odjeće, cipela, brojnih ženskih drangulija i torbica, a ja nikada nisam običavao pregledati njezine stvari, niti zavirivati u torbice. Da sam to napravio, prištedio bih samome sebi mnogo patnje, ali i sve bi išlo drugačijim tijekom. Istog dana odveo sam Martu na sestrin grob, pripovijedao joj koliko sam plakao nad njime. Marta je tugovala, ali bila odlučna raščistiti stvari koje su se dogodile. Obzirom su Mirtini skrbnici bili mrtvi, a ona neudana i nije imala nikakve rodbine za koju je Marta znala, odlučila je da joj sestra ostane ukopana na mjestu gdje sam je i sahranio.

Idućih dana poduzeli smo sve korake kako bi se i službeno riješila zabuna i zbrka koju sam nehotice stvorio. Trajalo je i trajalo, a raznim zakonskim postupcima mogao sam se samo čuditi, ali ih svejedno ispoštovati. Kad je nakon dugo vremena sve službeno i završeno, odlučio sam napokon napraviti pomak u svome životu, lako je sve bila prava zabuna, ipak mi se u životu dogodilo veliko čudo i više nisam bio spreman gubiti niti jedan dan, nijedan trenutak. Napokon sam zaprosio Martu. Pristala je i tako smo napravili svadbu za nekolicinu članova moje obitelji i naših prijatelja. Kuma nam je bila moja draga susjeda koja se iskreno radovala našoj ljubavi.

– Kume, nisam li ti rekla da mnoge stvari nisu onakve kakvima se čine na prvi pogled? – pitala me kad smo u restoranu zajedno plesali na taktove stare pjesme koju je ona silno voljela slušati.

– Kumo draga, ne znam što bih bez tebe. Jesi, rekla si mi i imala si pravo. Čim dođem u mirovinu, počet ću pratiti televizijske sapunice i serije, a tko zna, možda jednog dana i sam napišem neki scenarij. Kako mi je krenulo u životu, tko zna što mi se još može dogoditi, pa će biti tema i događaja za opisivanje.

– Samo se ti brini o Marti i usreći je. Vidiš i sam, imala je težak život, stoga nemoj da ja moram dolaziti u intervenciju – rekla mi je s osmijehom na licu. Zagrlio sam tu dragu ženu, stvarno zlata vrijedi.

Žao mi je što je Marta izgubila sestru, ali mi je ipak draže da je ona izgubila sestru, nego da sam ja izgubio nju.

Facebook komentari