I bogati plaču, zar ne?

Opet će kiša. Mrzim kišu. Valjda zato što budi u meni neka tužna sjećanja. Sjećanja na dane kada smo mi, starija djeca iz sela obuvali tko zna čije iznošene čizme na male, bose i prozeble noge. Kada se naša nepopločena uličica pretvarala u blatna jezera i gdje bi možda uživali samo pajceki.

– Što ću danas raditi? – svakog jutra, posljednjih nekoliko mjeseci, postavljam sebi to pitanje. A onda obilazim sve sobe u kući. Sve su uređene, tople i nigdje ne prokišnjava. Na sve strane stilski namještaj. Rekao mi je Darko koji je to stil, da se ne osramotim pred gostima. Ne, nisam glupa, pametna sam, samo što nemam puno škole.

Za život više ne moram zarađivati jer imam i više nego što mi treba. Damir mi je ostavio sve… i uzeo sve. Ali sve te skupe stvari, baš kao i novac, nemaju dušu. Sve sam ja to platila dajući svoju ljubav, mladost i dušu. Nekada sam bila siromašna i voljena. Sada sam bogata i sama.

Imala sam teško djetinjstvo

Šećem po kući odjevena u svileni ogrtač ispod koga je tijelo boginje, a ispod baršunaste kože uzavrela mediteranska krv. Koliko je vode bilo potrebno da ispere sve Damirove poljupce, toliko je i suza proliveno. U svakoj suzi po jedan vapaj, krik, onakav isti kao kada sam u našoj trošnoj kućici zatekla Damira, moju prvu i jedinu ljubav, kako visi s omčom oko vrata.

Nedostaju mi Damirovi poljupci, strasni i nježni dodiri. Bar da sam blizu, da krišom spustim buket cvijeća na njegov vječni dom, da se isplačem. Ali nisam. Daleko sam stotine i stotine kilometara.

Prisjećam se nekih detalja iz svog djetinjstva. Pred očima mi lebdi lik žene duge crne kose, moje majke. Živjela sam samo s njom u jednoj maloj trošnoj kućici na kraju sela. Više sam bila gladna nego sita, uvijek u poderanoj odjeći, bosa i musava. Majka je radila sve i svašta kako ne bismo umrle od gladi. Negdje u mojoj sedmoj godini ona je umrla i ja sam ostala sama.

– Ode nam Jagoda na onaj svijet – govorili su naši susjedi, a ja sam se pitala na koji to svijet misle.

Čuvali su me svi iz sela. Noć bi me zatekla u tuđim kućama, isto tako oronulim i trošnim kao što je bila naša. Ni dan danas ne znam tko mi je omogućio ono osnovno obrazovanje. S osam godina krenula sam u prvi razred, ali osnovnu školu nisam završila do kraja. Kad sam završila četvrti, rekli su mi:

– Znaš čitati, pisati i računati, za nas seljake je i to puno.

Bila sam sretna što su mi i toliko pružili.

Pravu istinu o svojim roditeljima saznala sam od jedne starice. Pričala mi je kako je moja majka bila najljepša djevojka u selu, dobra i vrijedna. Čistila je po kućama da zaradi koji dinar. A onda je jedan momak iz gazdinske kuće totalno poludio za njom. Toliko mu je pomutila pamet, bio je spreman svega se odreći i oženiti je. Međutim, njegova majka je učinila sve da stane na put njihovoj ljubavi.

Ni činjenica da ona nosi dijete njenog sina nije mogla omekšati njeno kameno srce. I nikada, ali baš nikada nije htjela priznati da sam ja njena unuka.

Zar ta priprosta seljanka može biti njena unuka? Ne, preko toga nije mogla prijeći. Vremenom, izrasla sam u pravu ljepoticu. Plijenila sam poglede muškaraca. Nisam sličila na majku, valjda na oca, izgledom sam podsjećala na neku Španjolku ili preplanulu djevojku egzotične ljepote. Kosa duga, gusta, crna, padala je preko ramena i bujnih, jedrih grudi. Krupne crne oči kao u srne, usne rumene, poželjne.

Zahvaljujući ljepoti, u sedamnaestoj sam dobila posao u jednoj gostionici. Vlasnik je, ruku na srce, bio pošten čovjek. Nije bilo “slučajnog” pipkanja u prolazu, bezobraznih pogleda, zadnjih namjera. Čuvao me je kao cvijet, kao nešto vrijedno, kao dragulj. I ne bila dragulj kada se restoran svake večeri pretvarao u pravi rudnik zlata i donosio veliku zaradu. Moja kratka cvjetna haljinica je lepršala otkrivajući duge, vitke noge dok sam prolazila između stolova. Znala sam da je većina gostiju, uglavnom muškaraca, dolazila zbog mene. Znala sam i da su se neki od njih propili žudeći za mojom netaknutom božanskom ljepotom. Vlasnik i njegova supruga su znali koliko sam dragocjena, pa su me valjda zato smjestili u svoju malu dvorišnu kuću. Bojali su se da bi neki pripit gost nasrnuo na mene dok se u kasne noćne sate vraćam u svoje selo, a oni me nisu željeli izgubiti ni po koju cijenu.

Gostionica “Pod lipom” postala je nadaleko poznata po brzoj usluzi i tamnoputoj konobarici Ivanki. Dolazili su mnogi, nudili svakojake usluge, ostavljali pozamašne napojnice, ali ja sam se samo ljubazno smiješila i ništa više. Krv u meni je vrila, godine i mladost su tražili svoje, a ja sam čekala da naiđe onaj pravi, onaj koji će me iskreno zavoljeti kao i ja njega.

Moja prva ljubav

I naišao je. Sjećam se da je mjesecima dolazio u restoran, uvijek sjedio sam i neprestano gledao u mene. Odmah je privukao moju pažnju, da li zbog toplih plavih očiju ili nježnih crta lica, više ne znam ni sama. Za razliku od ostalih gostiju, on je uvijek bio lijepo i ukusno obučen i ja sam odmah shvatila da nije siromašan kao ja.

Noći sam provodila maštajući o njemu i pitajući se da li bi me tako gledao i da je znao da sam seljanka. Jednog jutra vlasnik je pokucao na moja vrata.

– Ivanka, ovaj mladić želi razgovarati s tobom.

Stajala sam na pragu dvorišne kućice, raspuštene kose, sanjivih očiju, još uvijek bunovna.

– Izvoli, uđi – rekla sam.

– Ivanka, želio sam se upoznati s tobom. Zovem se Damir – predstavio se.

Spustila sam se na trošni naslonjač, nemajući ni snage ni želje da ga ponudim makar kavom. Nisam mu željela ulijevati nikakvu nadu, da sklapam prijateljstva i veze prije nego što kažem istinu o sebi. Koliko god je ta istina za mene bila bolna, morala sam je prevaliti preko usana po cijenu da me te oči više nikada ne pogledaju. Bojala sam se da ne doživim sudbinu moje jadne majke.

– Damire! – konačno sam progovorila. – Znam da mjesecima dolaziš samo zbog mene i da ti se sviđam. Sviđaš se i ti meni i baš zato želim biti iskrena. Ja sam seljanka, u stvari majka mi je bila seljanka, otac nije, ali ga nikada nisam upoznala. Ako ti to smeta, reci odmah.

Nikada do tada nisam vidjela toliko topline u nečijim očima. Nikada me nitko nije gledao na taj način. Njegov pogled nije bio pohotan kao kod ostalih pijanih gostiju zakrvavljenih očiju.

– Pa što onda? – reče. – Svi smo mi samo ljudi, bez obzira na vjeru, boju kože i porijeklo i svi smo mi od krvi i mesa. Ivanka, ja te volim i ne zanima me tko si i čija si.

Izabrao je mene

I tako je Damir svakog dana navraćao do mene, pričao mi o ljubavi i sreći, mrsio moju kosu i milovao moje lice. Svojim snažnim, mišićavim rukama nježno me je privijao na svoje grudi, pružajući mi ljubav koju nikada prije toga nisam osjetila.

Njegovi roditelji su bili izvan sebe kad su čuli da se njihov sin viđa s konobaricom pa još neobrazovanom seljankom. Rekli su mu da bira, ili oni ili ja. Izabrao je mene. Te noći sam mu postala žena, pripala sam mu dušom i tijelom.

Prolazili su dani, tjedni, vrele noći ispunjene strašću i ljubavlju. Činilo mi se da smo sami na cijelom svetu, da nitko više ne postoji. Međutim, nismo dugo uživali. Jedne noći je netko kamenom razbio prozor našeg malog utočišta. Odmah sam shvatila da se povijest ponavlja, da jedna konzervativna sredina nije mogla prihvatiti vezu jednog bogatog mladića i najobičnije konobarice. Zato smo odlučili i preselili se u trošnu kućicu u kojoj sam živjela s majkom do njezine smrti.

Iako je bio obrazovan, Damir nigdje nije mogao naći posao. Njegov otac, utjecajan i moćan čovjek, našao je načina da mu stane na put. Činilo mi se da su se svi urotili protiv nas. Svi osim vlasnika gostionice u kojoj sam i dalje radila. Od moje zarade zamijenili smo krov i zakrpali, sada već ogromne, pukotine na zidovima kroz koje je fijukao vjetar, kupili jedan krevet, četiri pristojna tanjura i uselili se u kućicu u kojoj sam odrasla.

Siromašni, ali beskrajno zaljubljeni i sretni, mislili smo da nas tu nitko neće naći. Pronašla nas je njegova majka. Kako, ne znam. Vjerojatno me je pratila dok sam se umorna vraćala s posla. Vikala je da sam gadura, drolja, proklinjala dan kada sam se rodila. Susjedi su prvo bili zgranuti ponašanjem dame koja je, zaboravivši na lijepo ponašanje na koje je bila tako ponosna, psovala kao kočijaš, a onda su je otjerali. Damir je usprkos njenim prijetnjama koje je izrekla ostao tu kraj mene.

Njegova ljubav je bila jača od svega. I ja sam bila sretna pored njega jer sam imala čovjeka koji bi život dao za mene. Jedino za čim sam žalila bila je pristojna, uredna i topla kuća u kojoj bismo podizali djecu. Možda ćemo je i imati kad se Damir zaposli, nadala sam se.

Sudbonosni poziv

Kako nismo imali od čega živjeti, ja sam i dalje radila u gostionici u koji je sve češće dolazio Darko, uglađen i fin gospodin koji je po godinama mogao biti moj otac. Jedne noći, dok sam išla kući, zaustavio je svoj automobil pored mene i ljubazno rekao:

– Uđi, Ivanka, odbacit ću te do kuće.

– Neka, hvala, mogu i sama – rekla sam iako sam bila umorna i iako sam se bojala noćnih pijanaca i manijaka i izgladnjelih pasa. Jednostavno, nisam željela da vidi gdje i kako živim jer sam se stidjela svog siromaštva.

– Ne stidi se, Ivanka – rekao je Darko – nemaš čega. I ja sam nekada bio siromašan. To nije grijeh, to je sudbina. Hajde, uđi slobodno, sigurno si jako umorna.

Prihvatila sam i ne sluteći da sam tog trenutka na neki način zapečatila svoju sudbinu. Darko je pričao o svom siromašnom djetinjstvu, o meni dobro poznatom osjećaju manje vrijednosti, o svom odlasku u Austriju gdje je počeo kao najobičniji radnik, a završio kao bogat čovjek. Iako nikada nisam drugima pričala o svom životu, osjetila sam potrebu da otvorim dušu.

“On je prošao kroz to. Razumjet će”, mislila sam. I tako sam mu ispričala o svom djetinjstvu, odbačenosti, teškom radu u gostionici i ne primijetivši da smo stigli do moje kuće.

– Pomoći ću ti, Ivanka. Ako hoćeš, i ti možeš imati svoj topli dom – rekao je dok sam izlazila iz automobila. Pomoć o kojoj je pričao nije bila ništa drugo do “usluga za uslugu”. I on je bio jedan od onih koji su čeznuli za mojim tijelom, ali je za razliku od ostalih propalica koji su dolazili u gostionicu, imao toliko novca da nije znao što će s njim. I tako je sve počelo. On me je bogato nagrađivao za užitke koje sam mu pružala. Ne, nije me ni na što prisiljavao, sama sam odlučila tako.

Mislila sam: “Neka, izdržat ću i to. Nitko neće saznati. Obradovat ću svog Damira koji se zbog mene odrekao svojih roditelja i bogatstva u kojem je mogao uživati”. Da sam znala da će dići ruku na sebe, ubila bih se istog trenutka.

Moja tajna je otkrivena

Jednog jutra, još uvijek umorna od noćnog rada i “dopunskog posla”, zatekla sam Damira kako sjedi na krevetu i drži se za glavu. Nijemo je zurio u hrpu stranih novčanica razbacanih po stoliću.

– Odakle ti ovo, Ivanka? – upita tiho ne pogledavši me.

Šutjela sam pognute glave ni sama ne znajući što da mu kažem. Suze su se kotrljale, velike, krupne, kvaseći moju staru, poderanu spavaćicu.

– Htjela sam samo da nam bude bolje. Da se ne stidimo ove naše sirotinje… Da možemo kupiti kuću i živjeti kao ljudi, da imamo kadu, hladnjak, televizor. Samo sam to htjela, Damire. Zbog tebe, zbog nas, zbog naše ljubavi. –

Ustala sam sva uplakana, pokupila novac i tiho rekla. – Sve će biti u redu, Damire. Imat ćemo sve što imaju i ostali ljudi. Samo pet minuta kasnije, kad sam se vratila u sobu, moj prodorni krik proparao je tišinu maglovitog jutra. Stajala sam na pragu nepomična, vrišteći i dozivajući pomoć.

Moj Damir se objesio

Ubilo ga je saznanje da se njegova voljena žena prodala radi boljeg života. Ljudi su pohrlili ka našoj kući, žene rukama prekrivale djeci oči da ne gledaju taj stravičan prizor. Stariji muškarci su me vukli odvraćajući me od pokušaja da ga skinem s omče, govoreći mi da ga ne smijem dirati dok ne stigne policija. Iako sam silno željela podići mu spomenik kakav zaslužuje, njegovi mi nisu dali. I ne samo to. Nisu mi dali ni prići njegovom grobu da zapalim svijeću. Optuživali su me da sam ga ja ubila jer je on navodno htio vratiti se svojima.

Inspektor je saslušao moju priču sve vrijeme me gledajući pogledom koji kao da je govorio: “Znam ja vas seljake, na sve ste spremni”. Da nije bilo mog gazde i Darka, vjerojatno bi me optužili da sam ga poticala na samoubojstvo. Darko mi je pomogao. Neprestano je bio uz mene, tješio me i govorio kako nisam kriva za Damirovu nesretnu smrt.

Ubrzo poslije toga, otkrila sam da sam trudna. Mislila sam da je baš dobro što mi je ostalo nešto od Damira, što ću imati nekoga tu pored sebe i što više nikada neću biti sama. Međutim, onako iscrpljena i skrhana, u trećem mjesecu trudnoće, izgubila sam bebu. Jedva sam izvukla živu glavu, a o psihičkom stanju da i ne govorim…

Darko je i tada bio pored mene. Vidjevši da nemam ni snage ni volje da nastavim život u mjestu u kojem sam bila obilježena odmalena, predložio mi je da odem s njim. Nisam pitala ni kuda idemo, ni kakvu ulogu igram u njegovom životu. Ništa. A što bi drugo? Samo da nisam sama.

Novi život

Ljubavi nije bilo, niti se nazirala. Možda sam ga i mrzila na trenutke, ali ipak… On je samo predložio, ja sam ta koja je pristala. Ja sam za sve kriva. Otišla sam s njim tješeći se da bar njemu nitko neće prigovarati vezu sa seoskom djevojkom. I tako sam otišla s njim u Sloveniju. Bože, kako je tamo sve bilo drugačije. Često sam se pitala da li tu uopće ima sirotinje? Ima sigurno. Svuda je ima. Samo ona uvijek bježi negdje, što dalje od pogleda drugih. Kao što je moje selo bilo usamljeno, daleko od grada. Mnogi ne shvaćaju da je to jedan drugi život, jedan svijet za sebe.

Darkova kuća je bila u predgrađu u otmjenom i elitnom dijelu grada. Imala je krov koji podsjeća na dvorce iz moje mašte. U dnevnom boravku veliki zidani kamin. Sve prostorije prekrivene prelijepim tepisima, za koje sam naučila da su perzijski, namještaj čudnog oblika, takozvani stilski, mnoštvo ukrasa i figura od nekog ražinog drveta i slonovače. Čini mi se da sam u toj kuci mogla prepoznati samo glavu jelena sa ogromnim rogovima, Darkov trofej iz lova. Sve ostalo mi je bilo nepoznato, čudno, prvi put viđeno. Lijepo, jako lijepo, samo što ja nisam čeznula za takvim domom. Ali… sada sam tu. Mnogo je Darkovih prijatelja prošlo kroz kuću, zadivljeno pogledavajući njegovu mladu i lijepu nevjenčanu suprugu. Polako sam se utapala u to okruženje, poprimala njihove navike, izigravala ljubaznu domaćicu, ali nijednog trena ne zaboravljajući tko sam i odakle potječem.

Noći su bile najgori otrov za moje srce. Moje mlado, uzavrelo tijelo i nepunih trideset tražilo je srodnu dušu. Ljubio me je čovjek od pedeset i pet, dokazujući svoju muškost koja je lagano nestajala. Sama sebi sam sličila na gumenu lutku koju može okretati po svojoj želji. Gumenu lutku, koja je bila potpuno prazna: bez osjećanja, bez strasti, samo s velikom prazninom u duši i ogromnom ranom na srcu. Satima bih ostajala u kupaonici. Ne zato što sam nekada maštala da ću u svojoj kući imati prostoriju u kojoj ću se moći okupati satima, već sam imala potrebu oprati sa svog tijela Darkov znoj i vlažne poljupce. Ali dušu – nju nikada nisam uspjela oprati.

Ponekad sam znala biti samokritična i prekoravati sebe što nisam u potpunosti zadovoljna. Znala sam sama sebi reći – Imaš Ivanka, krov nad glavom, nove haljine, hrane u izobilju… A i Darko nije loš čovjek, lijepo se ponaša prema tebi. Što bi više? – A onda bih zajecala. Sjetila bih se Damirove ljubavi, vječitog osmijeha na svom licu, pjesme i plesa. Sada sam bila samo još jedan Darkov trofej.

Nakon tri godine zajedničkog života, jednog kasnog popodneva, pronašla sam Darka u njegovom omiljenom naslonjaču. Otvorena knjiga skliznula je iz njegovih ruku i zaustavila se negdje na njegovim papučama.

Podigla sam knjigu, pogledala Darka i rekla – Zbogom Darko, i neka ti je laka zemlja. –

Iako ga nikada nisam voljela, bilo mi je jako žao što ga više nema. Kada sam dobila poziv za otvaranje oporuke, očekivala sam da će se odnekud pojaviti mnogobrojna rodbina, bračna ili izvanbračna djeca koju mi je možda prešutio i tko zna tko sve još, samo da se dograbi njegovog bogatstva.

Potajno sam gajila nadu da će meni pripasti bar jedan mali, majušni dio, tek da ne lutam sama, da se ne moram vraćati svom blatnjavom sokaku i trošnoj kući koja bi budila samo sjećanje na strah i bol.

Ali… nije se pojavio nitko. Samo odvjetnik. I nisam imala s kim dijeliti ostavštinu. Ostavio je kuću u kojoj smo živjeli, stan u Beču, vikendicu, auto, sav novac, sve, bukvalno sve, svojoj nevjenčanoj ženi Ivanki. Tupo sam gledala u neku sliku na zidu, a riječi kao da nisu ni dopirale do mene. Samo sam se pitala da li me je zaista toliko volio i da li sam zaslužila sve to.

Sada šećem po kući sama, tiho, nečujno, kao sjenka. Dodirujem stvari neprocjenjive vrijednosti, ali one ne dodiruju mene. Hladne su i mrtve, nemaju dušu. Ni telefon ne zvoni, niti itko kuca na vrata.

Razmišljam da prodam sve i odem nekuda daleko. Negdje u toplije krajeve, da se utopim u masu, zaboravim prošlost i započnem novi život. Možda jednog dana kada rane zacijele. Sada ipak, još nisam spremna. Iako znam da će ožiljak zauvijek ostati. Njega ne mogu ukloniti ni gomile novca, ni najbolji plastični kirurg, jer duša se ne može korigirati….

Moja misija

Kiša lije već dva sata. Slijevaju se kapljice niz prozorska okna, kao suze niz moje obraze. Uzimam veliku kartonsku kutiju i počinjem pakirati: slatkiše, igračke, rukavice i bezbroj malih čarapica i čizmica. Sada je moja ulica sigurno prepuna blata. Obuća će trebati nekoj djeci, kao što je nekada meni trebala. Samo ja znam kako je nositi poderane čizme po kiši i hladnoći. Nije mi važno da li će djeca znati tko ih šalje, jer to su neka nova djeca koja se sigurno i ne sjećaju Ivanke.

Znam samo da će veselo trčati ugledavši poštara koji rijetko svraća u sokak, a znam i da će biti sretni. Da bar druge usrećim kada nisam znala sebe.

Facebook komentari