Muž me je odbacio kao istrošenu krpu

– Ivka, razmisli još jednom dobro prije nego bude prekasno. Bojim se da se ne uvališ u nevolje. O Ivanu svašta priča, čak i da petlja s udatim ženama. Sačekaj još malo. Ne moraš se udati za prvog koji te zaprosio – preklinjala me moja mama Ankica.

lako mi je bilo važno mišljenje mojih roditelja i njihova podrška, u ovom slučaju nije mi bilo ni na kraj pameti da ih poslušam. Moja je mama, kao i sve druge žene, bila opterećena seoskim pričama i prilikama. Nije shvaćala da su se vremena promijenila. Ivan i ja ćemo živjeti u Njemačkoj, daleko od Zeline i njenih priča. Imat ćemo svoj život, onakav kakvim ga sami sebi uredimo, maštala sam.

Ivan je uistinu bio pomalo svojeglav. Nikada nije mario za ustaljena pravila ponašanja, radio je samo ono što je on htio. Nikada nije mario za to što će drugi reći ili misliti. Žene je upravo to i najviše privlačilo na njemu. Već pet godina je živio u Njemačkoj i u tri zadnje godine, koliko smo hodali, nismo se prečesto viđali: za Božić i preko ljeta, na godišnjem, ali nisam se previše brinula zbog toga. Ta znali smo ga još od malih nogu. Istina, i do mene su dopirale priče o tome kako se udvara drugim curama, da je s nekima viđen i u Zagrebu. Tješila sam se kako je ipak bolje da se sada provede i živi, nego da kasnije pravi probleme u braku. Imat ćemo oboje dovoljno vremena za ozbiljnost kad dođu djeca i problemi.

Tako sam – ne obazirući se na majčina upozorenja kako je moj Ivan nepopravljivi ženskar – odbrojavala dane do Božića i našeg vjenčanja. Kada sam početkom siječnja stigla u Ulm s Ivanom kao gospođa Režek, moja sreća bila je potpuna. Nisam dala da me uplaši veliki grad, ni strani svijet, ni nepoznati jezik. Sad kad je Ivan bio sa mnom i zauvijek moj, ni jedan problem više nije nerješiv, ni jedna prepreka nepremostiva.

Počela sam brzo raditi. Ivan mi je našao posao u restoranu u kojem su svi, od vlasnika i posluge do gostiju, bili naši. Bilo je to poznato okupljalište naših ljudi i tu su se novosti iz domovine znale prije nego u Zelini. Da se nisu služila njemačka pića i naplaćivalo u eurima, mislila bih da sam doma. Ja sam pomagala u kuhinji, na crno, jer još nisam imala nikakve papire. Kad sam godinu dane poslije prešla u tvornicu elektronske opreme, nije se puno promijenilo. Jedino što se više nisam morala bojati kontrola, bila sam zaposlena i imala zdravstveno osiguranje. Sve ostalo je bilo još gore. Cijeli dan sam stajala za linijom i pakirala robu u kutije. Nisam mogla niti na zahod otići kad sam htjela jer se linija zaustavljala samo za vrijeme pauze. Kući sam dolazila mrtva umorna. Tada sam trčala nešto skuhati i pospremiti da sve bude gotovo kad Ivan stigne. Ponekad sam ga molila da mi pomogne.

TRUDNOĆU SAM TEŠKO PODNOSILA

– Da se meni dalo kuhati i spremati, nikada se ne bih oženio. Što ti misliš, da sam te ovamo doveo iz Zeline da bih te dvorio? Zna se što je ženin posao u kući i nemoj me više gnjaviti s tim – grubo bi mi odgovorio.

Da nije bilo one prekrasne nježnosti kojom me obasipao u krevetu, još bih pomislila da me oženio samo da bih mu prala i kuhala. Njegova reakcija me jako povrijedila. Nisam tražila da me dvori, ali ja sam kao i on radila cijeli dan, i meni je trebalo malo odmora. Naravno, navečer sam bila toliko umorna da sam samo čekala da odem u krevet. On je često navečer izlazio. U početku je zvao i mene, ali prestao je kad je vidio da nisam u stanju držati oči otvorene. Tako je odlazio sam i vraćao se kada je htio.

Ostala sam trudna, pa sam se prestala brinuti o izlascima. Trudnoću sam jako teško podnosila, pa sam bila najsretnija kad bi me svi ostavili na miru. Ivan je bio potpuno ravnodušan prema djetetu koje sam nosila. Nije bilo oduševljenja kojeg sam očekivala, ni sanjarenja, ni planova za budućnost. Za njega je to bilo nešto oko čega se ne treba praviti puno vike. Kad su ljudi u braku, normalno je da imaju i djecu, i tu je za njega bio kraj priče. Često sam se pitala želi li on uopće to dijete, kakav će biti otac? Tješila sam se mišlju da će se sve to vjerojatno promijeniti kad rodim. Kad on prvi put primi svoje dijete u ruke.

No Ivan je sve manje vremena provodio doma. Bivše kolegice iz restorana pričale su mi da je skoro svaki dan tamo. Navodno se druži s nekom mladom kuharicom. Raspitivala sam se ima li tu što konkretno, no ni jedna se nije usudila reći nešto što je vidjela svojim očima. Upitala sam Ivana otvoreno što to radi.

– Ista si kao one babe u selu koje se bave samo tračevima. Pa nisam valjda lud da petljam baš u tom restoranu kad znam da ti svaki dan dobivaš izvještaj. Oni bi bili najsretniji kad bi imali nešto pravo da ti jave. Pa što i ako nekoj konobarici dobacim. One i jesu tamo zbog toga. Nećeš mi valjda zabraniti da im kažem “dobar dan”.

Njegovo me objašnjenje nije nimalo umirilo, ali što sam mogla. Zabraniti mu i narediti ionako nisam mogla nikada, a imala sam dovoljno muke sama sa sobom. Trudnoća me je sve više mučila. Zadnjih dana jedva sam izdržala na poslu. Nisam mogla stajati, patila sam od vrtoglavice. Liječnički pregled je samo potvrdio moje strahove. Ako sam htjela sačuvati trudnoću, morala sam mirovati. Nikakav napor nije dolazio u obzir. Morala sam odmah prestati raditi, ni doma se nisam smjela naprezati. Kupovinu i nošenje torbi iz dućana morala sam prepustiti mužu. Kad sam mu to ispričala, Ivan je poludio od bijesa.

– Sve si to izmislila da bi me privezala uz svoju suknju. Nećeš od mene napraviti papuču. Ja da idem u kupovinu i kuham? Izbij si te ideje iz glave. Nisam ja Nijemac pa da mi žena naređuje – urlao je.

Slušala sam ga ne vjerujući svojim ušima. Pa što je to s njim? Ako mu već nije važno što će biti sa mnom, trebao bi se brinuti za svoje dijete. I njemu je trebalo biti važno da njegovo dijete dođe živo i zdravo na svijet.

Ivanu uistinu nije padalo na pamet da mi pomogne. Ponekada sam čak imala osjećaj kako se trudi da mi štoviše oteža situaciju. Namjerno bi rasipao mrvice po podu ili dovodio doma društvo koje sam morala cijelu noć služiti. I onda mi je ponudio da ostatak trudnoće provedem u Hrvatskoj.

– Meni je već dosadilo gledati te kako se mučiš. Mogla bi ovih par mjeseci provesti kod mojih. Moja mama ionako ne može dočekati da dobije unuka. A i nešto sam mislio, bolje da se dijete rodi kod kuće.

Ne bi se morala mučiti ovdje s koje kakvim njemačkim dokumentima i mama bi te pazila kad rodiš. I sama znaš da ja nisam od nikakve pomoći kad su takve stvari u pitanju. Tu su i tvoji, pa ti ništa ne bi falilo. Ja ću dolaziti svaki vikend kad budem mogao – rekao je.

IDEMO PRVO K TVOJIMA

Pristala sam bez razmišljanja. I sama sam se bojala vremena nakon poroda. Već sam pomišljala da ga zamolim da dovedemo njegovu mamu da mi pomogne, no možda je ovako ipak bolje. On je predložio da sve odmah sredimo, pa da idem što prije. Trebat će nam svaki euro, rekao je, pa je najbolje da ga ovlastim da može dizati i moj novac iz banke. Ono što sam primala za bolovanje i nije bilo ništa, ali uvijek dobro dođe. Uz objašnjenje da mora mnogo toga obaviti, Ivan je sve svoje slobodno vrijeme provodio vani. Nisam znala što se može obaviti u jedanaest sati navečer, ali nisam prigovarala. Iz dana u dan bio je sve nervozniji i razdražljiviji, pa je i meni odgovaralo to što je malo bio doma, ali u isto vrijeme bilo mi je žao što ne provodi više vremena sa mnom. Pred nama su bili mjeseci razdvojenosti i željela sam iskoristiti svaku minutu sad kad smo sami.

Dan kada smo krenuli njegova je nervoza doživjela kulminaciju. Činilo se da će eksplodirati svaki čas. Samo mi je rekao da je već javio svojima da dolazimo. Pokušala sam ga smiriti misleći da je takav jer se uskoro razdvajamo.

– Ivane, nemoj se previše brinuti. Vrijeme će brzo proći, a uzet ćeš godišnji kada rodim.

– Daj šuti već jednom! – vrisnuo je na mene.

Tako je veći dio puta prošao u mojoj uvrijeđenosti i njegovoj ljutnji. Samo da stignemo što prije, mislila sam, već će se on smiriti. Kad smo prošli zadnju granicu i kada sam uzela naše putovnice s namjerom da ih spremim u torbu, na sigurno, istrgnuo mi ih je iz ruku uz objašnjenje da su sigurnije kod njega.

– Ti si toliko uzbuđena i spetljana, da ćeš ih na kraju izgubiti.

Bilo mi je dosta prepirke pa sam ga pustila da radi što hoće.

Nešto prije nego što smo stigli do Zeline, Ivan je progovorio sasvim drugim tonom. Nigdje ni traga onoj nervozi i ljutnji.

– Zašto ne bismo prvo svratili tvojim roditeljima? Ionako nam je usput. Sigurno će se obradovati. Popijemo na brzinu kavu kod njih i idemo dalje. Vidjet ćeš kako će im biti drago.

NEŠTO TU MENI JAKO SMRDI …

Prije nego sam uspjela odgovoriti. Ivan je već skrenuo na cestu što je vodila k mojima. Bila sam u čudu. Svaki put kada smo dolazili, molila sam ga da svratimo, ali on nije htio čuti za to. Prvo njegovi, pa onda moji, iako su nam oni uistinu bili uz put.

Kad smo stigli, rekao mi je da se odmah odem javiti svojima. Prije no što sam pozvonila, moja je mama istrčala ispred kuće, stala me grliti i ljubiti od sreće. Došao je tata, braća, sestre. Svi su govorili u isti glas i grlili me, zagledani u trbuščić.

– Gdje ti je Ivan, da i njega pozdravimo – javio se tata.

Okrenula sam se prema ulici da pokažem na njega i stala kao ukopana. Od Ivana ni traga. Ni od njega, ni od auta. Samo na travi pobacane moje stvari. Izvadio je iz auta sve što smo imali, jedino nije bilo njegove torbe. Nisam mogla doći sebi od šoka. Što je sada to trebalo značiti? Da se opet naljutio, pa otišao k svojima sam? Nemoguće! On je htio pod svaku cijenu da dođemo k mojima. I tako je još bio raspoložen i veselio se susretu s njima. Mama me zabrinuto pitala da mu ipak nisam što ružno rekla, uvrijedila ga.

– To je on tebe tako ostavio. Isprašio te – dobacio je moj mali brat. Svi su odmah skočili na njega, neka šuti jer ga nitko nije ništa pitao. Uzela sam malog u obranu i sama se pitajući je li rekao istinu. Tata se prvi pribrao i tražio da ne pravimo preveliku buku ni oko čega. Možda mu je nešto došlo, pa je otišao u birtiju na piće ili k svojima. Sačekat ćemo, još će se on pojaviti.

Nisam se tek tako mogla smiriti. Čudilo me zašto je Ivan ostavio sve moje stvari na ulici. Nije to bez nekog velikog vraga. Kad se nakon tri sata nije pojavio, uputila sam se s ocem k njegovima. Ivanova mama nije bila nimalo iznenađena što me vidi samu. Službeno me upitala što želim. Pitala sam je za Ivana.

– O čemu ti pričaš? Pa on je u Njemačkoj. Ti bi trebala znati što je s njim. Javio nam je što je bilo s vama i to je vaš problem.

Izgledalo je kao da razgovaraju slijep i gluh. Svatko je pričao svoju priču. Nisu mi vjerovali da me Ivan dovezao. Na kraju je moj svekar Nikola izvukao brzojav što ga je Ivan poslao i dao mi da se sama uvjerim.

“Ja sam upoznao drugu ženu pa smo se Ivka i ja odlučili razvesti. Ona će ovih dana doći k svojima, no vi se oko toga ne brinite. Ja sam s njom sve riješio. Javljam vam samo da znate o čemu se radi, jer će ona vjerojatno pričati nešto drugo.”

Uzela sam oca za ruku i povela ga kući. S Ivanovim roditeljima uistinu nisam imala više što raspravljati. Da moja mama nije slučajno vidjela Ivana pred kućom, vjerojatno mi nitko i ne bi povjerovao da me je on dovezao. Ionako nitko nije vjerovao da ja nemam pojma ni o čemu. Kakav razvod, kakva druga žena?! Barem on nikada nije imao obzira prema meni, pa me čudilo što mi ništa nije sam rekao. Zašto me uopće dovozio kući? Zar nije bilo jednostavnije reći mi o čemu se radi i strpati me na prvi vlak? Poznajući njega, znam da bi on to bio u stanju napraviti, ne trepnuvši okom.

– Nešto tu meni jako smrdi. Ne sliči mi to na Ivana da ti napravi uslugu i ovdje te dovozi. Pa još tajno. Sada se smiri i polako nam ispričaj što je bilo zadnjih dana. O čemu ste pričali na putu? Je li bilo što čudno? Nešto što bi odalo njegove namjere.

Pričali smo polako o tome kako smo odlučili da ja dođem u Hrvatsku. O porodu. Sve je bilo potpuno u redu. U stvari on je bio kao i uvijek ljutit i nervozan, ali ništa se nije dogodilo. Na putu je samo poludio kad sam uzela putovnice… Pa to je to! Još jednom sam prekopala sve stvari. Sve je izbacio iz auta što je meni pripadalo, osim putovnice. Zato me vozio doma. Riješio se mene i sada ja više ne mogu u Njemačku. Možda će nekoga odvesti nazad na moje ime. U putovnici sam imala dozvolu boravka koja je vrijedila još tri godine.

OBOJE SU ODMAH PRITVORENI

Moji su mi napokon povjerovali. Otac nije htio čekati jutro, već smo trebali odmah na policiju. Ako se požurimo, tvrdio je, možda ga još uvijek uhvate na granici. Unatoč onom što nam je Ivan priredio zadnjih sati, nisam ga mogla tek tako prijaviti policiji. On je još uvijek bio moj muž, otac mojeg djeteta i trebali smo to sami riješiti.

– Ivka, ne pravi sad ti još probleme. Ivan je nešto gadno skuhao i najbolje je da ga uhvatimo dok još možemo. Ako pređe granicu, nikada mu nećeš ući u trag. A ako je čist i mi smo se prevarili, nitko ne mora ni znati da smo bili na policiji.

Već iduće jutro pokazalo se da je otac imao više pravo nego što se je očekivalo. Policija je u toku noći uhvatila Ivana na granici u Jesenicama sa ženom koja je imala istu frizuru kao i ja na slici. Ivan ju je pokušao prošvercati na moje dokumente. Oboje su odmah uhapšeni i pritvoreni.

Nisam htjela vjerovati da je to istina, da se to meni događa. Još prije dva dana sve je bilo u redu. I onda se u sekundi sve sruši. Tko je ta žena? Otkad se znaju, koliko to traje? Je li Ivan to cijelo vrijeme planirao? Što je s našim životom, brakom, je li sve bilo laž? Što će biti s djetetom?

Nisam mogla pogledati roditelje u oči od stida. Oni su me toliko upozoravali, odgovarali i na kraju se dogodilo tako da gore ne može biti. Naravno, odmah je cijela Zelina sve saznala. Znalo se i da sam ga prijavila na policiji. Njegovi su roditelji to protumačili na svoj način. Njihov sin nije bio kriv, već je mojom zaslugom završio u zatvoru. Poručili su mi da im se mičem s puta jer se svašta može dogoditi.

Suđenje Ivanu razjasnilo je mnoge stvari. Koliko sam čula, on je policiji priznao više nego što je bilo potrebno. Vlatku, ženu s kojom je pokušao prijeći granicu, poznavao je godinama. Među njima je to trajalo navodno dosta dugo. Ona je isto bila u braku, pa je to bio razlog zašto je ovako bježala. Nije mogla dobiti putovnicu, a da joj muž to ne sazna. Ivan je s njom održavao vezu preko njezine sestre, koja je radila kao konobarica u Ulmu. Bila je to ona djevojka na koju sam ja sumnjala. Zato nije bilo ništa među njima. Ona je bila samo paravan. Da je njihov plan uspio, ona bi s mojim dokumentima živjela idućih godina bez problema. Ivan je sve lijepo isplanirao. Kako da Vlatka pobjegne od muža, kako da se mene riješi… Jedino što nije računao s time da ću ga prijaviti na policiji. Ili nije računao da ću to napraviti dovoljno brzo da ga uhvate na vrijeme.

On je osuđen na godinu dana zatvora, pa još dvije godine uvjetno, oduzeta mu je putovnica i sve ono što ide s tim slučajem. Mene je sve to toliko pogodilo da nisam stigla razmišljati ni o sebi ni o porodu. Bila sam već u devetom mjesecu pa sam zamolila majku da mi pomogne. Njen odgovor me pogodio više od svega s Ivanom.

– Bojim se da ćeš me opet krivo shvatiti, ali otac i ja želimo ti sve najbolje. Ti nemaš budućnost s tim djetetom. Tek ti je 21 godina i moraš misliti na sebe. Ti se trebaš jednog dana ponovno udati, pronaći pravog muža, a tko će te uzeti s djetetom? Zato je najbolje da dijete daš Ivanovim roditeljima. I to čim ga rodiš. Ako budeš samo malo čekala, nikada ga nećeš moći dati od sebe. Ivan mu je otac, pa neka se on i brine o njemu.

Trudovi su počeli desetak dana prije, pa nisam ni stigla razmišljati što ću napraviti. S jedne strane, majka je imala pravo, s druge se ipak radilo o mojem djetetu. O mojoj krvi. lako nisam više htjela čuti za Ivana, ipak sam zamolila majku da mu javi da je dobio sina. Njegova čestitka stigla je na dan kad sam trebala izaći iz bolnice.

“Da se više nisi usudila obratiti mi se i slati kojekakve poruke. Ne želim više čuti ni za tebe, ni tvoje kopile. Ja ću jednog dana izaći, a onda ćeš dobiti što si zaslužila.”

PONOVNO SAM SE UDALA I RODILA

Ne znam ni sama što sam očekivala, ali tako nešto sigurno nisam. On je mene prevario, slagao, pokrao, napravio dijete, i onda mi još prijetio. Bila je to kap koja je prevagnula u meni. Dosta sam trpjela njegova iživljavanja. On je moj život već dovoljno bio uništio. Zašto me je ženio kad je imao ljubavnicu? Da mu perem i kuham? Za dijete ne želi čuti! Gadno se prevario ako je mislio da se tek tako može igrati s tuđim životom. Još će on i te kako čuti za mene!

Kad je otac došao u bolnicu po mene i malog Luku, rekla sam mu nek nas vozi k Ivanovima. Njegove sam zatekla pri ručku. Samo su u čudu zurili u mene. Spustila sam dijete pred njih na stol i uzela deku u koju je bio umotan.

– Dijete je vaše, a deka moja – rekla sam i izašla.

Kažu da je čovjek tvrđi od kamena. I istina je. Kad sam taj dan preživjela, sve ostalo će proći lako. Nema riječi kojima bi se opisala ona bol što razara mozak, trga utrobu. Tužne oči mojeg Luke pratile su me danima, njegov plač budio noćima. Koliko sam samo puta krenula da ga uzmem nazad k sebi i opet stala. Doma su me svi ostavili na miru. Hodali su na prstima i govorili šapatom kao da je netko umro. I umrlo je moje srce, moja duša, sve ono što te čini čovjekom. Ostalo je samo tijelo, kao neka prazna bezvrijedna ljuska. Napokon mi se mama obratila:

– Bilo bi dobro da se vratiš za Njemačku. Nećeš imati mira dok si tu. Odi i počni živjeti život ispočetka. Neka te brat Tomica otprati i pomogne dok ponovno ne staneš na noge.

Pristala sam kao da se radi o nekom drugome. Meni je ionako bilo svejedno gdje se nalazim i što radim. I da odem na Mjesec, od onog tužnog pogleda svojeg sina ne mogu pobjeći, znala sam.

U Zelinu sam se tek vratila za treći rođendan mojega Luke. Ivanovi su me bez riječi pustili da ga vidim. Kad me sin upitao “Teta, tko si ti?” mislila sam, srce će mi puknuti. Tada mi se teže bilo odvojiti od njega nego prvi put. Još kad me upitao “Mama, zašto ne ostaneš sa mnom?”

Od tada je prošlo sedam godina. Moj Luka je izrastao u pravog dečka. Ja sam upoznala muškarca koji zaslužuje svu moju ljubav, udala se i rodila mu dvije prekrasne curice. Moj muž Petar najbolji je otac na svijetu i uvijek žali što nemamo barem troje djece. Sam je predložio da uzmemo Luku k sebi i da ga zove “naš sin”.

Ivan se nakon izlaska iz zatvora oženio s Vlatkom, pa nakon godinu dana razveo. Još uvijek je u potrazi za ženom svog života. Kad sam ga upitala da mi dozvoli da uzmem Luku k sebi, samo je rekao: – Kako hoćeš. On je oduvijek bio tvoje dijete. Ja ga nikada nisam ni želio.

Nadam se da ću se dopasti Luki kao prava mama, da će u nama pronaći obitelj koju nije imao. Znam da je za mnoge stvari kasno, ali pokušat ću mu dati sve ono što sam propustila ovih godina. On se već sad raduje sestrama i životu u Njemačkoj. Ali, sam Bog zna je li baš tako moralo biti.

Facebook komentari