Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Samu sebe sam uvjerila da umirem

Svalila sam na sebe strašnu krivnju i – premda to nisam učinila namjerno – sigurna sam da će me savjest optuživati do smrti.

Svojeg supruga Marka upoznala sam kao dvadesetogodišnja zagrebačka studentica, a dvije godine poslije postala sam njegova žena. On je moja prva i jedina ljubav. Marko je završio studij elektrotehnike, a nekoliko mjeseci kasnije i ja sam diplomirala njemački jezik. Vjenčali smo se i otišli u Graz. Markov je otac, naime, Austrijanac, a majka Hrvatica. No ubrzo nakon njegovog rođenja roditelji su se sporazumno rastali, a on je djetinjstvo i mladost proveo u Zagrebu, uz majku. Očevi posjeti nisu izostajali, pa je uvijek bio blizak s oba roditelja.

Nakon završenog studija oboje nismo mogli dobiti posao, te smo se, na poziv njegovog oca Franza, preselili u Austriju. Stanovali smo u velikoj dvokatnici koju je okruživao prekrasan vrt. Franzova druga supruga Linda bila je također Austrijanka. Djece nisu imali, pa je Marko Franzovo jedino dijete.

Od prvog dana braka moj život bio je prekrasan san. Marko se zaposlio u očevoj tvrtki za proizvodnju elektroničkih uređaja “Yeti”, jednoj od najuspješnijih u Štajerskoj, a ja sam ubrzo dobila posao prevoditeljice u jednom vanjskotrgovačkom poduzeću. S Franzom i Lindom oboje smo se izvanredno slagali, a Marko me je naprosto obožavao.

Sitne svađe ponekad bi prouzročila jedino njegova ljubomora, premda za nju nikada nije imao razloga. Često smo posjećivali mnogobrojne prijatelje i njegove poslovne partnere, pa me ponekad gotovo zabavljalo kad bih ugledala njegov ljutit pogled čim bih i najmanju pozornost posvetila kojem drugom muškarcu. Takve prepirke brzo bi bile izglađene, a on se tada uvijek ispričavao zbog svoje posesivnosti. Ipak nije zaboravljao napomenuti:

– Irena, sve bih ti oprostio, osim da me napustiš radi drugog.

Nakon šest godina braka iza sebe smo imali brojne lijepe trenutke, prekrasna zajednička putovanja i tek pokoju veću svađu. Oboje smo dobro zarađivali i novaca nam nikada nije nedostajalo. Kako nismo bili rasipni, priličnu svotu smo imali i na banci. Ali najveća sreća i radost bilo nam je naše troje djece: petnaestogodišnja Ivana, dvanaestogodišnji Thomas i četverogodišnja Barbara. Franzova žena Linda postala je moja dobra prijateljica i puno mi je pomagala u brizi oko djece, kao da su njezina krv.

IZRASLINA SE MORA UKLONITI

S radošću sam dočekivala svaki novi dan i bila svjesna svoje sreće. Imala sam dobrog muža koji me je obasipao ljubavlju i nježnošću, divnu djecu i topli dom, no prekrasan san jednog se proljetnog jutra počeo pretvarati u noćnu moru i pakao. Toga jutra, obrezujući ruže u vrtu, prvi put osjetila sam strašnu bol u trbuhu. Mišići su se zategli, a nešto u meni kao da je kuhalo i gorjelo. Tiho sam stenjala dok bol polako nije popustila. Kada se Marko vratio s posla, o tome mu nisam ništa rekla. Ni toga dana, ali ni svih idućih, kada se bol ponovno javila. To je bila moja prva kobna pogreška. Trudila sam se da nitko ne primijeti moju patnju, a ponekad mi je to uspijevalo samo uz veliki napor. Nisam htjela da se Marko i djeca brinu, jer sam vjerovala da je bolove izazvala nekakva upala koja će s vremenom proći. Markov posao je od njega zahtijevao mnogo truda, pa ga nisam htjela bez razloga još više opterećivati. Stalno sam odgađala odlazak liječniku, a bolove ublažavala jakim tabletama. Ali s vremenom napadi su bivali sve češći, a razmak među njima sve kraći. Odlučila sam se konačno na odlazak ginekologu. Nakon pregleda suočila sam se s njegovim ozbiljnim licem.

– Trebali ste doći prije – rekao je prebacujući mi.

Sitne kapi znoja orosile su mi se na čelo.

– Znam, ali bojala sam se nalaza – jedva sam uspjela izustiti.

– Mnoge žene čine istu pogrešku i tako propuštaju dragocjeno vrijeme.

Govorio je još neko vrijeme dok sam se ja jedva držala na nogama. Na odlasku mi je stisnuo ruku čvršće nego uobičajeno. Činilo mi se da me želi ohrabriti za sve ono što je preda mnom. Sve do kuće bez prestanka su mi odzvanjale njegove riječi:

– Nužna je operacija, jer ako je posrijedi izraslina, ona se mora ukloniti. Tada ćemo tek znati o čemu je riječ.

Od tada sve poslove i razgovore vodila sam posve mehanički. I dalje sam se svestrano trudila da nitko, a osobito moja obitelj, ništa ne posumnja.

Panično sam se bojala da će se otkriti kako sa mnom nešto nije u redu i da će me tada svi početi smatrati bolesnom. Strah se uvukao u sve moje misli i činilo mi se da će tek onda kada izgovorim tu strašnu riječ, sve prerasti u užasnu stvarnost. Kada ljudi čuju riječ “rak”, problijede i razgovor zamre.

Smrt se sve više uvlačila u moje biće i gotovo me paralizirala. Na trenutke mi se činilo da sam netko drugi, da u mome tijelu živi meni nepoznata osoba. Bila sam sve uvjerenija da me smrt sustiže i da joj ne mogu umaknuti.

O Bože – mislila sam noćima zureći u strop dok je moj Marko mirno spavao pored mene – što će biti s mojim mužem i djecom? Potrebna sam im, a uskoro će ostati zauvijek sami. Bili smo sretni, naš je život bio lijep i skladan. Moram li to sve uništiti? Nisam im mogla reći istinu i zato sam šutjela.

Isplanirala sam put u München, gdje sam se, na jednoj privatnoj klinici, odlučila podvrgnuti operaciji. Marku sam objasnila da je riječ o važnom poslovnom putu na kojem ću ostati dva tjedna. Ništa ne posumnjavši, otpratio me je na aerodrom. Poljubili smo se, a ja sam obećala da ću se javljati svaki dan. Obećala sam da ću mu i prvom prilikom dati broj telefona u hotelu gdje sam odsjela. No znala sam da to neću moći učiniti. Čekali smo zajedno posljednji poziv na ulazak u avion. Gledala sam netremice u njega i trudila se da upijem svaku crtu njegovog lica. Pozdravili smo se još jednom i ja sam otišla.

U tih deset dana, koliko sam bila zadržana u bolnici, Marku sam se javila samo tri puta, i to kratko, ponavljajući stalno kako moram požuriti jer imam jako malo vremena. Bila sam sigurna kako osjeća da lažem ali nisam marila, jer to se sada već uklapalo u sudbonosni plan koji sam skovala jedne noći, kada je operacija već bila iza mene. Nakon operacije zatražila sam otvoreni i iskreni razgovor s liječnikom. Izraslina je bila otklonjena, ali ni nakon svih mojih navaljivanja nisam uspjela dobiti odgovor o prirodi te izrasline koji bi me posve uvjerio u istinitost.

– Je li bio zloćudan? – teškom mukom prevalila sam preko usana.

– Zaboga, o čemu vi razmišljate? Potpuno bezazlen! – uzviknuo je liječnik nekako brzo i utješnim tonom, tako da mu nisam povjerovala ni riječi.

A kada je dodao da je ipak potrebno podvrgavanje zračenju da bi se otklonila svaka sumnja u mogućnost zloćudnog tumora, znala sam dovoljno. Barem sam mislila da znam. Zračenje se preporučuje samo kada postoji valjani razlog, jer su preopasna da bi ih se preporučalo u bezazlenim slučajevima.

ZNALA SAM DA ĆU UMRIJETI

Okrenula sam glavu i više nisam pitala. Mislim da sam se tog trenutka posve suočila s činjenicom da ću umrijeti. Zračenje sam shvatila kao zadnji čin tragedije. Nakon toga slijedi samo smrt. Ubrzo će Marko i djeca ostati sami. Više neće biti žene koja će ga dočekivati s osmijehom kada s posla dođe ljut ili umoran, žene koja će ga grliti i tješiti, savjetovati i podupirati u svakoj situaciji. Moja dječica ostat će bez majke i uzalud će je zvati. Nitko im neće pomagati u rješavanju domaće zadaće, isprati ranu na koljenu kad padnu s bicikla ili savjetovati kada se prvi put zaljube.

To se ne smije dogoditi, pomislila sam u i u trenu odlučila: moram pronaći ženu svojem suprugu i majku svojoj djeci.To mora biti žena koja će me dostojno zamijeniti kad odem, koja će Marka voljeti onako kao ga ja volim i koja će mu pružiti sve ono što sam mu ja pružala. Toj ženi djeca moraju vjerovati kao meni, ja moram biti sigurna da će im ona biti prava majka. Moram pronaći svoju nasljednicu, vrijeme koje mi je preostalo posvetiti ću samo tome. Tako sam tih proljetnih dana u münchenskoj klinici donijela odluku zbog koje ću jednog dana i te kako zažaliti.

Kada sam se nakon operacije ponovno našla pred svojim kućnim pragom, u mojoj je duši bilo sve mrtvo i nijemo. Bila sam posve preobražena. suočena sa svojim skorim nestankom s ovoga svijeta. Kad me je Marko zagrlio i ukorio što sam se iz Münchena tako rijetko javljala, stajala sam ukočeno, a moje oči bezizražajno su gledale lice voljenog čovjeka. Poljubio me, ali beživotne usne nisu mu uzvratile poljubac. U njegovim očima pročitala sam nerazumijevanje i čuđenje zbog mog ponašanja, a na licu mi se ogledalo bezgranično razočaranje. Šutjeli smo nekoliko trenutaka, a onda je on rekao:

– Trebam telefonirati. Molim te, ispričaj me.

Gotovo nečujno izašao je iz sobe i zatvorio vrata. Pokrila sam lice rukama i tiho zaplakala. Od tog trenutka počela je moja velika igra. Marka sam izbjegavala sve više, a iz kuće sam često odlazila stalno pronalazeći nove izgovore. Na poslu sam se ponekad zadržavala i do kasno u noć. Konačno je došao dan kada me je Marko upitao:

– Što je s tobom, Irena? Gotovo te više ne prepoznajem. Ponašaš se prema meni kao prema strancu. Mislio sam da si opterećena s poslom, ali sad se već pitam postoji li netko tko je postao važniji od mene i djece.

Takva ideja učinila mi se spasonosnom. Ako bude mislio da sam se zaljubila u drugog, i on će se udaljiti od mene i lakše zavoljeti drugu. Dobro je što već sumnja, mislila sam bolno se radujući. Nisam gledala u njega dok sam govorila:

– Ne budi smiješan! Zaokupljena sam poslom, a osim toga nisam više u godinama da oblijećem oko tebe kao da smo se jučer vjenčali – bila sam drska.

Ni tada ga nisam pogledala, ali bih se zaklela da mu je lice izražavalo zaprepaštenje. Kad je opet progovorio, glas mu je podrhtavao od srdžbe:

– Tvoje je ponašanje posljednjih tjedana nesnosno. Zar misliš da sam budala? Izbivaš iz kuće cijele dane. Dom i obitelj ti više ništa ne znače. Jesi li tamo u Njemačkoj nekoga srela?

Voljela sam ga i boljele su me njegove riječi. Ali s nekim mazohističkim zadovoljstvom zaključila sam da se sve odvija onako kako sam željela. Samo sam slegnula ramenima i ravnodušno promrmljala: – Misli što hoćeš, ne osjećam se krivom.

Izišao je, a vrata za njim zatvorila su se s treskom.

Već tada odlučila sam da moja nasljednica mora biti Markova tajnica Hilda Achen. Hilda je tek nešto više od godinu dana bila Markova tajnica. Poznavala sam je površno, ali Marko ju je uvijek jako hvalio. Bila je vrijedna, skromna i jednostavna djevojka, gotovo deset godina mlađa od mene i, što je najvažnije, neudana. Nije bila ljepotica, ali imala je simpatično lice, šarmantan osmijeh i prekrasne oči. Vješto sam saznala da nema momka i tako se Hilda još idealnije uklopila u moj plan. Ako je možda i bila potajno zaljubljena u svog šefa, on je zasigurno nije gledao drugačije nego kao vrijednu suradnicu. Znači, trebalo ih je zbližiti i privatno.

Dobra prilika ukazala mi se kada je naša mala Barbara slavila peti rođendan. Odlučili smo organizirati veliko slavlje i pozvati što više djece. Podrazumijevalo se da će cijela organizacija biti moj posao, kao što je bilo i u svim prijašnjim sličnim situacijama. No ja sam to unaprijed odbila objašnjavajući Marku da se u posljednje vrijeme ne osjećam najbolje, da imam glavobolje, a sve to radi preopterećenosti poslom. U prvi mah bio je iznenađen i razočaran, ali kako su naši odnosi bivali sve hladniji, nije pokazivao spremnost za svađu. Kao da mu je bilo svejedno što sam odbila biti domaćica na rođendanskoj proslavi naše kćerke. Samo je rekao: .

– Zamolit ćemo Lindu da organizira proslavu.

– Linda će biti zaposlena u kuhinji. Potreban je netko tko će biti stalno s djecom i igrati se s njima. Kome bi to od naših znanaca bilo zadovoljstvo? – zamislila sam se kao da od njega očekujem odgovor. Ali on nije bio spreman ha to pitanje, pa sam nastavila:

– Kako bi bilo da pozovemo tvoju tajnicu? Sigurna sam da bi Hilda bila izvanredna domaćica.

– Da, istina je. Pitat ću je i vjerujem da će pristati – obećao je bez veće rasprave, zadovoljan što je rješenje brzo pronađeno. Tako sam postigla da Hilda dođe u naš dom i upozna djecu.

Rođendanska zabava bila je više nego uspješna, djeca su bila presretna, a Hilda se pokazala odličnom domaćicom. Djeci se odmah svidjela, a posebno Barbari, koju je naučila ispuhivati šarene balončiće od sapunice. Saznala sam da Hilda svira glasovir, pa sam je nagovorila da djeci odsvira i otpjeva nekoliko pjesama. Tako je i Marko mogao otkriti da njegova tajnica posjeduje mnoge vrline.

Od te večeri s Hildom sam se doista zbližila. Često je boravila u našoj kući, igrala se s Barbarom, a ja sam je, kad god bi se za to ukazala prilika, ostavljala samu s Markom. Bila sam uvjerena da je ona prava i jedina osoba koja bi me mogla zamijeniti kada odem. U međuvremenu sam odlučila napustiti obitelj, prije nego me smrt na to prisilila. Odlazila sam potajno na zračenja, bila sam iscrpljena, ali bolove još nisam osjećala. No bila sam uvjerena da je pitanje dana kada ću opet osjetiti jaku bol, a onda će se sve odvijati filmskom brzinom.

Morala sam preduhitriti smrt, otići prije svog kraja. To vrijeme približavalo se svakom svađom između Marka i mene. Atmosfera u našem domu bila je, zahvaljujući meni, nesnošljiva, pa se Marko sve više zadržavao u tvrtci. Sve se to savršeno uklapalo u moj plan, ali srce mi je bilo skamenjeno od boli. Čak sam se iz spavaće preselila u dnevu na kauč, grubo objašnjavajući mužu da mi smetaju njegovi kasni dolasci s posla.

Kad je stigla jesen, povukla sam posljednji potez. Spakirala sam najpotrebnije stvari, podigla s banke polovicu naše ušteđevine i napisala Marku pismo. Ukratko sam mu objasnila da ga napuštam i da odlazim s drugim čovjekom, kojeg sam upoznala dok sam boravila u Münchenu i s kojim sam se cijelo vrijeme potajno sastajala. Na kraju sam ga zamolila da se za rastavu obrati mome odvjetniku.

S djecom se nisam željela oprostiti, jer sam se bojala da to neću moći podnijeti. Otputovala sam u dubokim uvjerenjima da sam učinila ono pravo. Bila sam sigurna da je Hilda već pomalo zauzimala moje mjesto i da će Marko u njoj pronaći utjehu.

Otputovala sam u Njemačku i u jednom planinskom vikend naselju unajmila mali apartman.

Prvih tjedana živjela sam povučeno, navikavajući se na samoću i novi život, a onda sam upoznala svog prvog susjeda, šezdesetogodišnjeg udovca Klausa Eckera, rodom iz Bavarske. Brzo smo postali dobri prijatelji, iako sam ja bila prilično zatvorena i o svojoj situaciji nisam govorila. Klaus je bio jako osamljen, imao je samo jednu kćer, ali je ona živjela negdje u Kanadi. Šetali smo satima i razgovarali o svemu, osim o mome životu. Najčešće smo pričali o slikarstvu, koje smo oboje voljeli i poznavali. Tako su prolazili dani, a onda i mjeseci. Ponovno je došlo proljeće. Ništa se nije promijenilo i za mene život kao da je stao. Već dugo nisam odlazila na zračenje, a zdravstveno sam se osjećala bolje nego kada sam napuštala svoj dom. Slabost i umor više nisam osjećala, nikakvih bolova nije bilo, pa sam odlučila otići na pregled.

Nakon pregleda liječnik je mirnim glasom rekao da sam zdrava i da je sa mnom sve u redu. Zaprepašteno sam gledala u njega odmahujući glavom:

– Ali to je nemoguće! Odstranjen mi je zloćudni tumor, bila sam na zračenju, već je bilo kasno da…

– Draga gospođo, uzorak tkiva koji sam uzeo dat ću na ispitivanje, ali siguran sam već sada da možete biti posve mirni. Sve je u najboljem redu. Tumor zasigurno nije bio zloćudan. Tko vam je to rekao?

Šutjela sam i gledala ga širom otvorenih očiju. U glavi mi je bio košmar. Istina, nitko mi nije otvoreno rekao da imam rak i da ću umrijeti, ali zar nije sve na to upozoravalo?

BACILA SAM MU SE U NARUČJE

Ubrzo sam se našla na ulici. Ne sjećam se više kako sam došla u svoj apartman. Glavu sam zarila u šake drhteći cijelim tijelom. Kroz glavu mi je prolazila samo jedna misao: zdrava sam i cijelo vrijeme sam u zabludi! Mislila sam da ću umrijeti, a sada sam živa i posve izliječena. Tako sam se panično bojala smrti da sam sebe uvjerila kako mi nema spasa. Suze su mi tekle niz lice, a pred očima, prvi put nakon dugo vremena, pojavio mi se lik najdražeg čovjeka. Do tada sam izbjegavala misliti na Marka, razmišljala sam samo o djeci. Pomislila sam na Hildu i na svoj suludi plan. Zaboga, što sam to učinila?

Kad je Klaus predvečer pokucao na moja vrata, još sam glasno jecala. Sve sam mu ispričala. Suze na mojem licu polako su se sušile. Sljedećih nekoliko dana nismo govorili o tome, a onda sam smogla snage i nazvala svojeg odvjetnika. Saznala sam da mu se Marko nije obratio, iako sam ga napustila i stavila do znanja da je riječ o drugom čovjeku, on nije zatražio rastavu. Klaus je inzistirao da mu se što prije javim i prekinem tu strašnu situaciju. Ali stalno sam to odgađala, svjesna kako je moje ponašanje kukavičko.

A tada se sve odigralo kao u kakvom snu. Poručivši kako me previše voli i cijeni da bi i dalje mogao gledati moju patnju i samouništenje, Klaus je otišao, iako to u pismu nije napisao, znala sam da je otišao Marku. Tri dana kasnije javio mi se na telefon. Od svega što mi je govorio sjećam se samo njegovih riječi koje su prekinule moju patnju i označile kraj lude igre:

– Irena, on te još uvijek voli i želi da se što prije vratiš kući.

Idućeg dana već sam bila u vlaku koji je vozio prema Grazu. U srcu su mi odzvanjala imena moje djece i supruga. Kada sam došla pred vrata svojeg doma, činilo mi se da se moj život nastavlja tamo gdje je stao onog užasnog proljetnog dana kada sam osjetila prvu bol. Gledala sam vrata za koja sam mislila da su mi zauvijek zatvorena. Tražila sam u torbici ključ, a onda su se vrata otvorila. Marko je stajao na pragu.

– Ostao sam danas kod kuće, čekao sam te – prošaputao je bez daha.

Bacila sam mu se u naručje. Htjela sam nešto reći, ali grlo mi se steglo i samo sam zajecala. Tek poslije saznala sam ono na što sam sa strahom mislila cijelo vrijeme otkada sam saznala da sam zdrava. Marko se s Hildom zaista zbližio kao što sam isplanirala. Često su bili zajedno i čak s djecom odlazili na izlete. Hilda ga je voljela i vjerovala da će se rastati i preboljeti ženu koju je ljubio, a koja ga je napustila i toliko povrijedila. Nikada nije saznala za moj plan, u kojem je ona bila žrtva. Ubrzo nakon toga iz Graza smo preselili u Zagreb, gdje živimo i danas.

Opet sam sretna. Ponekad mi se čini da je sve to bio samo najteži, najduži i najgori san koji sam sanjala. Ali kada god se sjetim Hilde, koju sam tako surovo uvukla u svoju igru, savjest me zapeče, a duša zaboli. Poigrala sam se ljudskim srcima, pomicala ih kao šahovske figure i zbog toga moja sreća nikada više neće biti potpuna i čista kao prije.


Ukoliko smatrate da mojasudbina.net ima zanimljiv sadržaj, podržite nas:

Hvala.

Vaši komentari