Život mi se osvetio za sve

Gledao sam u broj na ekranu mobitela. Bio mi je potpuno stran. Pretpostavljao sam da je netko pogriješio broj, ali sam ipak bio radoznao toliko da sam otvorio slušalicu.

– Halo – rekao sam pripremajući se već da kažem da je pogrešan broj.

– Isuse, Mario, ti si? Kako si? Znaš li uopće tko te zove? – veseo glas mi je zagolicao maštu. Upravo mi je mašta bila i jedini bijeg od stvarnosti, a često sam bježao od nje.

Čuo sam taj glas kao da dolazi iz daljine i zvučao mi je poznato, ali nisam znao kamo da ga smjestim. U mojem jednoličnom životu nije bilo mjesta za takve glasove. On kao da je dolazio iz prošlosti, bilo je sigurno da je tako. Osjetio sam kako mi srce uzbuđeno lupa. Misli su mi radile laserskom brzinom, ali bezuspješno.

– Moram priznati da nemam pojma – rekao sam nakon nekoliko trenutaka šutnje. Vidio sam da me moja žena gleda s čuđenjem, a i djeca su osjetila da se događa nešto neuobičajeno. Valjda je moj izraz lica bio toliko zbunjen da su svi došli do zaključka da je poziv od nekog posebnog značaja, ne za njih, već za mene.

Smijeh s druge strane slušalice bio je nešto nalik na zvončiće koji su budili uspomene. Da, taj mi je smijeh zazvučao poznato. Sjetio sam se, da, sjetio sam se, gotovo sam viknuo u slušalicu, ali sam umjesto toga izišao iz blagovaonice jer sam želio razgovarati na miru, a to pred njima nisam mogao.

– Anđela, ti si? – rekao sam tonom u kojem se nazirala pobjeda.

– Da. Pa, kako si? Nisam te vidjela već petnaest godina. Od svih ljudi koje sam poznavala iz tvojeg sela jedino si mi ti ostao u lijepom sjećanju u tolikoj mjeri da sam doista poželjela da te vidim – govorila je tako brzo da sam je jedva pratio.

Njene su mi riječi pomalo laskale, tim više što sam je se sjećao kao djevojčice koja je jednom davno bila toliko zaljubljena u mene da je to bila prava javna tajna.

– Mogli bismo otići na kavu? -opet je ona bila ta koja se bolje snalazila s riječima.

– Može – odmah sam pristao. – Ovih dana ću svakako do grada pa ću ti se javiti – rekao sam uz osmijeh.

Još smo izmijenili nekoliko rečenica koje nisu imale nikakvog značaja, a onda se veza prekinula. Odmaknuo sam mobitel od uha i gledao u njega. Jednostavno nisam mogao doći k sebi. Ovaj je poziv bio neočekivan u tolikoj mjeri da sam bio iznenađen. Posljednjih desetak godina sam živio životom koji mi je prije bio nezamisliv, ali sam znao da sve ima svoju cijenu, a ja sam svoju plaćao iz dana u dan, i to s kamatama. Bio sam tako nezadovoljan. Moja mi je koža postajala sve tjesnija. Lažno sam se tješio godinama, gušio u sebi zov života i avantura, a time sam ubijao i ono najljepše u sebi.

Samog sebe sam prisilio da uđem u kuću. Djeca su me odmah opkolila, i ja sam se zanio u igri s njima, ali ne u tolikoj mjeri da nisam mogao razmišljati. U meni je sve gorilo od sjećanja, od uspomena koje su navirale, ali im se nisam mogao prepustiti. Imao sam osjećaj kao da više nisam vladao svojim životom, što je na neki način bila i istina. Imao sam troje djece i oni su mi bili sve. Za njih sam se žrtvovao, a tako ću raditi i ubuduće, razmišljao sam. Osjećao sam se prevarenim od života. Živio sam život onakav kakvog nikada nisam mogao zamisliti.

Postao sam rob malene sredine, postao sam čovjek koji je samo ispunjavao obaveze, a da pri tom nije osjećao zadovoljstvo i sreću u srcu. Ono je bilo prazno.

Imao sam osjećaj kao da se istrošilo, kao da više nikada neće osjećati onaj zov kojeg je godinama slijedio.

Prestao sam razmišljati o nečemu što me je boljelo poput otvorene rane. Sudbina me je pljusnula po licu, a umjesto da joj se oduprem, ja sam joj okrenuo i drugu stranu. Predao sam se, što nikako nisam smio napraviti. Razočarenje se moralo manifestirati na nekakav način, a ja sam u posljednjih nekoliko godina znao zaviriti u dno čašice. Tražio sam izlaz ondje gdje ga nije bilo. Naravno, to je ostavilo traga na meni. Čim sam ostao sam, otišao sam u hodnik i pozornije se pogledao. Moj odraz nije bio nimalo sličan onom kakvog sam imao prije dvadesetak godina. Nekad sam bio momak koji je mogao imati djevojku koju bi poželio, a što sam sada bio? Nisam bio naročito visok, a dvadesetak kilograma viška kao da su mi tek u ovom trenutku zasmetali. Znao sam liječiti neku vrstu tuge u hrani, a valjda i s godinama čovjek prihvaća promjene. Bio sam kritičan prema sebi.

Cijelo poslijepodne sam nešto radio, ali ništa konkretno. Samo sam želio ne podsjećati se na prošlost, no ona kao da je u inat htjela izbiti na površinu. Kad sam legao u krevet, izgubio sam bitku. Sjećanja su navirala, a ja im se nisam znao ili možda uopće nisam ni želio oduprijeti.

Imao sam četrdeset i šest godina, ali mi se činilo da ih imam i mnogo više. Bio sam oženjen i imao sam troje djece koja su mi bila i jedina utjeha u tuzi. Lagano sam se vraćao u prošlost, u dane najranijeg djetinjstva kada sam rođen u malenom selu Dalmatinske zagore kao jedno od brojne djece. Djetinjstvo mi je bilo relativno sretno, a kako sam odrastao, shvaćao sam da imam jak adut na svojoj strani: ljepotu. Nisam bio naročito visok ali mi je zato lice nadoknađivalo tu manu. Djevojke su se naprosto lijepile za mene i mogao sam birati koju bih poželio. Bila su to vremena kojih se ponekad nisam ni želio sjećati, vremena koja su bila bogata avanturama. U prošlosti sam iza sebe ostavio mnoga slomljena ženska srca. I ja sam volio, ali krive osobe. Život mi se osvetio za sve djevojačke suze, osvetio mi se na najgori mogući način.

U najranijoj mladosti, u vrijeme kada sam imao nešto više od dvadeset godina, život mi se činio poput bajke. Živio sam ga iz dana u dan, ubirući plodove koji su bili slasni u tolikoj mjeri da su me usmjerili stazom koja mi se činila kao najjednostavnije rješenje. Imao sam veza koje su trajale godinama i vezica za jednu noć, a sve te djevojke su ostavile pečat svoje prisutnosti u meni.

SMRT DRAGOG BIĆA ME PROMIJENILA

Svaka je od njih je bila posebna na svoj način, svaka me je nečime privukla. Neosjetno, godine su prolazile, a ja se nisam mogao smiriti. Kako sam mijenjao žene, tako sam mijenjao i gradove u kojim sam se nalazio. Bio sam nestalna duša koja je vapila za uzbuđenjima i nikako se nisam mogao duže vrijeme zadržati na jednom mjestu. Nisam se ni okrenuo, a već sam prešao trideset i petu. Nekako je ta godina bila prekretnica u mojem životu. U to vrijeme se dogodila tragedija u mojoj obitelji.

Poginuo mi je brat i ja sam se vratio na selo da tješim roditelje. Pronašao sam novi posao u obližnjem gradu i putovao sam do njega. Smrt dragog bića potpuno me je promijenila. Više mi nije bilo ni do čega. Lagao bih sebe kada bih rekao da nisam želio uz sebe ženu koju ću voljeti i koja će me voljeti, ali od svih onih žena koje su poput vihora prohujale kroz moj život, ni jedna se nije zadržala uz mene. Neke mojom krivnjom, a neke i ne. Sve sam ih olako shvaćao, i kada sam se ja promijenio, kao da se svijet sastojao od samih muškaraca. Sve su bile ili zauzete ili sretno udane. Nisam ja toliko očajavao koliko su to činili moji roditelji. Željeli su unuka po svaku cijenu, željeli su nekoga tko će popuniti prazninu koja je ostala iza bratove smrti, a i željeli su nasljednika, nekoga komu će ostaviti sve ono što su posjedovali.

Oni su me upirali i ja sam bio potpuno nemoćan. Vrijeme je prolazilo, a ja sam i dalje bio sam. Nikomu to nije odgovaralo, a najmanje meni. Baš kada poželimo nekoga da zasnujemo obitelj, shvatimo da smo propustili sve prilike.

Oduvijek sam bio izbirljiv, ali su u to vrijeme moji kriteriji postajali sve niži. Prelazio sam čak i preko mana koje su mi se prije činile nepremostivima. Ni tada nisam imao sreće. Lutao sam sam u vrijeme kada to nisam želio. Sve mi je išlo naopako.

– Zašto odugovlačiš? – majka mi nije dala mira. – Poznaješ Maricu. Mislim da bi ti ona odgovarala mnogo više od bilo koje gradske djevojke koja se nikada ne bi mogla snaći u životu na selu. Godine prolaze, a tvoja izbirljivost samo negativno djeluje na sve nas, a pogotovo na tebe -njezin zabrinuti glas kao da je odudarao od izraza lica koji je na neki način bio sretan.

– Koja Marica? – s nerazumijevanjem sam je pogledao.

Ni jedna mi Marica nije padala na um, niti sam poznavao neku koja bi mogla stati uz mene kao moja supruga. Nije da sam o sebi imao prelijepo mišljenje, ali se nisam mogao ni oženiti tek tako. To je ipak za cijeli život, čak i ako ne naiđem na onu pravu.

Bolje je biti i sam nego s nekim tko ti ne odgovara. Znao sam da majka žudi da me vidi u bračnoj luci, a ni meni pomisao na to nije bila mrska, ali da mi ona nađe ženu? To mi je zvučalo suludo. Nisam bio retardiran, niti bih joj to dozvolio.

– Marica Ivanova – rekla je nakon poduže šutnje.

Zagrcnuo sam se u tom trenutku. Je li ona bila pri sebi? Marica? Nije mi bilo ni na kraj pameti da oženim čobanicu koja je bila skoro nepismena i koja je imala problema s komunikacijom. Bila je presramežljiva da bi normalno komunicirala. A i njeni su tu bili krivi. Još kao maleno dijete su je na neki način izopćili od ostale djece i žrtvovali je davši joj da bude pastirica.

– Jesi li ti pri sebi? – jasno sam joj pokazao svoje mišljenje.

– A što ti hoćeš? Vrijeme ti je da prestaneš sanjati. Koja bi ti školovana gradska djevojka došla živjeti ovamo? A i nisi nekakva prilika. Potpuno si nesređen. Ne znaš što želiš od života. Počeo si piti, i sve više mi se čini da u tome ponekad znaš prijeći svaku mjeru. Vrijeme kada su djevojke bile lude za tobom je prošlost. Ja mogu biti pristrana jer si moje dijete, ali nisam slijepa. Možeš biti sretan i ako te Marica bude željela. Bolju ženu od nje nećeš naći. Ona je poštena, vrijedna, pristojna, i vjeruj mi, bit će ti prava i pokorna žena – objašnjavala mi je ono što je i meni zapravo bilo promaknulo.

Gledao sam je kao tele u šarena vrata. Nisam je razumio. Ako ona misli da bih se ja trebao oženiti samo da bih bio oženjen, varala se. Odlučio sam joj to jasno reći, jer je bilo očito da je ona neke stvari htjela uzeti u svoje ruke, jer nije imala dovoljno povjerenja u mene, ili je mislila da sam slijep pored zdravih očiju.

– Možda ne znam što želim, ali znam što ne želim. Marica mi nikada neće postati ženom, ili i ti misliš proširiti svoje stočno blago, pa bi i tebi dobro došla pastirica – nisam mogao skriti ljutnju, a u posljednje vrijeme je bilo malo onih trenutaka koji su me mogli ispuniti srećom, jer mi se sve činilo pomalo besmisleno.

– Ne vrijeđaj jadnu djevojku. Ona je bolja od svih onih s kojima si ti bio – pravdala ju je kao da je njezina kći, ali je zapravo govorila i istinu.

MARICA JE ŠUTJELA I IMALA ZLATNE RUKE

Tjedni su prolazili. Majka je koristila svaku priliku da mi napomene za Maricu, ali meni nije bilo ni na kraj pameti da bilo što poduzmem po tom pitanju. S njenim sam ocem bio prijatelj, a učiniti sebe i nju nesretnima, nije mi bilo ni na kraj pameti. Kada sam idući put posjetio Ivana, pozornije sam promotrio Maricu. Ona nije bila ružna, dapače. Kada bi se malo dotjerala i kada bi bila otvorenija, mogla bi doista biti žena uz kakvu bih mogao provesti ostatak života, razmišljao sam.

Malo po malo i ja sam joj se ipak počeo približavati. Bila je sramežljiva pa je trebalo proći mnogo vremena dok sam joj se barem donekle uspio približiti. Njezino mi je ponašanje bilo izazov. Bila je posebna na neki svoj način, previše zatvorena i ponekad me je podsjećala na preplašenu srnu. I majka je primijetila da se sve češće nalazim u njenoj blizini, a sve je to krivo protumačila.

– Vidiš kako je ona dobra. Bolju ženu nećeš pronaći – opet mi je napomenula da je krajnje vrijeme da nekoga odvedem pred oltar.

– Ne ženi mi se – odvratio sam ljutito. – S njome sam proveo dovoljno vremena da bih shvatio kako ona nije za mene – odmahnuo sam rukom, vjerujući u ono što sam govorio.

Samo nekoliko dana poslije, majka se razboljela. Ja sam uzeo godišnji i s njom obilazio doktore, ali uzalud.

Po nalazima je sve bilo u redu, a ona je bila potpuno nemoćna. Cijeli posao oko stoke pao je na moja leđa. Ako nisam bio u polju, radio sam oko životinja. Tako je trajalo cijeli mjesec. Tek mi je u to vrijeme postalo jasno zašto moja majka želi da se oženim. Imanje je vapilo za ženskom rukom. Nekako bih i podnio rad u polju i oko stoke, ali kuhanje i pranje rublja me je dokrajčilo.

Majci nije bivalo bolje. Kad mi je bilo svega dosta, otišao sam kod Ivana i zatražio da mi dopusti da se oženim Maricom. Ivan je bio oduševljen ali i potišten na neki način. Slutio sam o čemu se radi. On će izgubiti nekoga tko mu je pomagao u poslu, a s druge strane, udat će kći.

Marica je odmah došla živjeti kod nas. Bez sumnje, imala je zlatne ruke i jezik koji nije radio punom parom. Bio je skoro paraliziran. Nije da sam bio lud od ljubavi za njome, ali mi je ipak bila nekako draga. U hladnim zimskim noćima pored mene će biti toplo žensko tijelo, a to mi je u ovom trenutku bilo dovoljno. Čim je ona došla u kuću, majka se čudesno oporavila. Shvatio sam da sam prevaren i između nas je izbila olujna svađa. Poput životinje, bio sam uhvaćen u klopku. Majka je ipak pronašla najbolji način da me privoli da se oženim. Sada više nisam mogao vratiti vrijeme unatrag, niti Maricu njenoj obitelji.

Idućeg mjeseca bilo je naše vjenčanje i ja sam se našao okovan bračnim okovima, koji su mi bili nekakva vrsta tamnice. S majkom više nisam imao onako prisan odnos. U inat njoj, s Maricom sam se preselio u grad. Nadao sam se da će se moja žena promijeniti, da će se naučiti ponašati i da neće izbjegavati društvo. Trebalo ju je uklopiti u novu sredinu i mislio sam da je ona ipak dovoljno mlada da se mogu nadati uspjehu. Po mojoj procjeni, bila je sirova smjesa koju sam samo trebao oblikovati po svojem ukusu. Prevario sam se, gorko sam se prevario. Čim smo se preselili u grad, na sebe sam preuzeo svu odgovornost. Ja sam bio taj koji je morao odlaziti i u najbanalniju kupovinu. Vodio sam financije, a ona nije bila sposobna niti da ode po kruh u obližnji dućan. Ako ga ja nisam kupio, nije ga ni bilo. Pokušavao sam razgovarati s njome, naučiti je nekim osnovnim stvarima, ali uzalud. Ona je slušala, klimala glavom, ali je i dalje ostajala zatvorena u četiri zida. Njeno me je ponašanje izluđivalo. Pokušao sam na sve moguće načine, no prije bih smotao hladno željezo nego njoj objasnio neke stvari.

Što se kuće tiče, nisam joj mogao prigovoriti. Sve je bilo uredno i čisto, no kad nam je na svijet došao naš prvi sin, ona je postala još zatvorenija. Proklinjao sam sudbinu, ali sam i dalje nastavio živjeti onako kako sam živio i do tada. Nakon sina dobili smo još jednog sina, pa kći, ali se još uvijek ništa nije promijenilo. Iako sam imao ženu, nisam imao dostojnog sugovornika. S njom nisam mogao pričati otvoreno, onako kako sam to oduvijek želio. Osjećao sam se uhvaćen u vlastitu klopku koja se sastojala od djece. Da nije bilo njih, brak bih u svakom slučaju prekinuo, ali mi je bilo žao njih.

Kad više nisam mogao izdržati, spakirao sam ih i odveo ih na selo. Tu joj je i bilo mjesto. Ona nije bila od onih žena koje bi s djetetom otišle u šetnju, koja bi otišla u šoping kao što bi to svaka vrlo rado učinila. Nisam s njome mogao otići ni na kavu. Samu sebe je osudila na zatvor, a ja sam godinama uzalud nastojao da je oslobodim.

SINE, IMAŠ DJECU. MISLI NA NJIH

Bile su to uludo utrošene godine, moje, ali i njene. Ništa nije naučila. Iako je živjela u gradu, u duši je i dalje bila čobanica, samo što ovdje nije imala za kim ići u pašu. Iako je bila mirna, ja sam se osjećao kao njezino govedo koje je radilo sve ono kako je ona željela.

Pomalo sam pucao po šavovima. Život mi se pretvorio u ono što sam najmanje želio. Oženio sam ženu koju nisam volio, imao sam djecu s njom i više nije bilo povratka. Sve sam češće razmišljao o razvodu. Činilo mi se da bi mi bilo bolje samom nego s njom. Kad je jednom izbila svađa između nas, rekao sam joj da se spakira. Počela je plakati. Odmah je moja majka skočila u njenu obranu.

– Urazumi se. Svaki brak ima kriza. Nijedan nije lijep onako kako se drugima čini. I sam znaš da ni meni nisu cvale ruže s tvojim ocem, ali smo još uvijek zajedno. Ponekad je potrebno napraviti ustupak ili prijeći preko nekih stvari zbog djece. Ona su ta koja održavaju brak – solila mi je pamet, ali je meni bilo dosta svega.

– Moj više ništa ne može održati! – vikao sam na mahove potpuno gubeći kontrolu nad sobom. – Dosta mi je svega! Za sva vremena! – rekao sam ono što sam doista osjećao.

Više nisam mogao zamisliti da ostanem u braku, a kamoli da ostarim uz nju. Ovo je bio kraj, iako ni jedna od njih dvije nisu mogle shvatiti da je tako.

– Sine, imaš djecu. Misli na njih. Dao si im život i moraš se brinuti za njih. Ljubav prođe. Svaki brak ima problema. Proći će i ovi. Promijenit će se Marica, samo joj treba još vremena – pravdala ju je iako je i sama znala da od njene promjene ništa neće biti.

Nije bilo smisla da se svađam. Izišao sam i zalupio vratima. Otišao sam u obližnju gostionicu i napio se do besvijesti. Kad sam se vratio kući, Marica je već spavala. Nisam imao srca da je istjeram. Tog sam trenutka odlučio da ću sebe žrtvovati zbog djece; to je bilo jedino što sam mogao. Marica nije bila od onih žena koje bi se uspjele snaći. Da se razvedeni od nje, što bi bilo s djecom? Čobanica bi mi odgojila male čobane. Nisam to smio dozvoliti. Kada su moja djeca bila u pitanju, na sve sam bio spreman.

POSTAO SI PRAVI SREDOVJEČNI ČOVJEK

Godine su se nizale.. Ja sam se pomirio sa svojom sudbinom. Pio sam i znao sam vrlo često pretjerati u tome. Svoje sam nezadovoljstvo ublaživao alkoholom i tada mi je bilo sasvim svejedno što će biti.

A danas? Danas mi je onaj poziv došao kao grom iz vedra neba. Prošlost je pokucala na vrata sadašnjosti i kao da je otvorila još jednu ranu koju sam ja uporno pokušao negirati. Što je Anđela htjela? Koliko sam o njoj znao, bila je udana i imala je djecu. Kako sada izgleda? Bit će da je bila punašna kao i sve žene koje prijeđu tridesetu, a i porodi su sigurno ostavili traga na njoj. Cijelu sam večer pokušavao zamisliti njezinu figuru, ali mi je to loše uspijevalo. Stalno mi je pred licem bila slika mršavice kakva je bila dok je bila djevojka, zapravo dijete. Jedva sam izdržao iduća dva dana. Čim sam otišao u grad, nazvao sam je i dogovorio se s njom na kavu. Morao sam pričekati da ona završi s poslom, a to mi i nije teško palo. Sjeo sam u kafić u kojem sam je trebao čekati, i naručio pivo. Sjeo sam za stol koji je imao dobar pogled na ulaz. Čekao sam, a nisam znao što ću dočekati. Kako se vrijeme bližilo, postajao sam sve nervozniji. Ovo mi je na neki način sličilo na čvenk, što bi svakom muškarcu podiglo adrenalin.

Kad sam je vidio, činilo mi se da je vrijeme stalo, barem kada je ona bila u pitanju. Figura joj je i dalje bila ista, i odmah sam je prepoznao.

– Bog – rekla je veselo i uljudno me upitala kako sam.

– Dobro – rekao sam uz osmijeh. – Bojao sam se da te neću prepoznati, ali si ostala ista – rekao sam iskreno.

– Ista? Ti nisi. Postao si pravi sredovječni čovjek – prasnula je u grohotan grleni smijeh. – Osim toga, ništa više nije isto, pa tako ni ja. Paučinu od bora oko mojih očiju ne mogu skinuti. Ja imam skoro trideset i osam godina. Posljednji put kada smo se vidjeli, oboje smo bili slobodni. A sada? Ja sam na putu da i to postanem, što je s tobom? – njen glas odisao je veselošću i nikako nisam mogao povezati te njene riječi s njezinim vedrim izgledom.

– Ne razumijem – kao da sam je želio potaknuti da mi malo jasnije kaže svoju situaciju.

Razvodim se. Krajnje je vrijeme. Ionako mi brak ne funkcionira godinama – ravnodušno je rekla kao da govori o popijenoj kavi, a ne o razorenom braku.

– A ja? – zastao sam jer nisam znao što da joj kažem.

– Znam da si oženjen i da imaš troje djece, ali me zanima jesi li sretan? – ona mi je na neki način olakšala svojim pitanjima, kao i činjenicama koje je znala o meni.

– Ne, nisam sretan – povjerio sam joj se.

– Zaista? – bila je iznenađena, ili se meni samo tako činilo.

– Što nije u redu s vama? – njezina mi je radoznalost i komunikativnost bila kao melem na ranu.

– Pa, oženio sam ženu koja… – nisam mogao pronaći prave riječi kojima bih je opisao.

– Što nije u redu s njome? – kad bih ja zastao, ona je odmah postavila pitanje.

– Oženio sam pravu čobanicu – rekao sam najjednostavnije što sam mogao.

– E, i? U čemu je problem? I ja sam bila čobanica. Odrasla sam na selu, završila školu, radim… Ni u čemu se ja ne razlikujem od ostalih žena ovdje – nije joj bilo jasno.

– Ti ne, ali ona da. Nije stvar u tome što je bila čobanica, već što… -opširno sam joj krenuo opisivati njezino ponašanje u gradu. Povjerio sam joj se. Bio sam krajnje iskren. Nisam vidio čuđenje u njenim očima. Čak mi se činilo da mi se vragolasto smije, kao da na neki svoj nestašan način uživa u mojoj sudbini.

– Znaš li ti da je ovo prvi puta kako ja i ti razgovaramo? Prije sam bila previše zaljubljena u tebe – opet joj je smijeh pratio riječi.

Prasnuo sam i ja u smijeh. Odvikao sam se iskrenosti i razgovori su mi silno nedostajali. Pričali smo skoro dva sata, a meni je to prošlo kao nekoliko minuta. Odvela me je na autobusnu stanicu, jer je moj automobil bio u kvaru. Rijetko sam bio u situaciji da me žena vozi, ali mi to kod nje nije nimalo smetalo. Bio sam skoro fasciniran promjenama kod nje. Bila je mlada i samouvjerena žena koja je znala što želi od života i koja će bez sumnje ostvariti svaki svoj cilj. Dogovorili smo se da ćemo se opet vidjeti, što je u meni probudilo nadu. Mašta mi se raspirila, a moj avanturistički duh kao da je dobio krila.

Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što sam je ponovno vidio. Kada je došla u kafić, prebacio sam ruku preko njenog ramena. Trgnula se i odmaknula moju ruku. Gledala me je pogledom u kojem se naziralo nerazumijevanje.

TI SI TAKO ODLUČIO. NITKO TE NIJE SILIO

Ja ti nisam dala povoda da se tako ponašaš? – pažljivo je pratila svaku promjenu na mojem licu, tražeći odgovor na njemu. – Jedno želim raščistiti. Istina je da se razvodim, istina je da sam prošla pakao u braku, ali isto tako je istina da ti nisam dala nikakvog povoda. Cijenim te kao čovjeka i samo zato sam ovdje. Ako si u bilo kojem trenutku i pomislio nešto drugačije, onda ću ustati i jednostavno otići. Ja imam svoj život, svoju slobodu, a tu ću slobodu i zadržati. Ne treba mi nitko. Uspjela sam kupiti stan. Na svom sam. Ne ovisim o nikomu i ne trebaju mi nikakvi problemi u životu – bila je s razlogom ljutita samo zbog pogrešno stavljene ruke koju sam istog trenutka povukao kao da sam uhvatio žeravicu.

– Ti imaš svoju ženu. Imaš djecu. Imaš brak s kojim nisi zadovoljan. To nije moj problem, već tvoj. Ako hoćeš da budemo prijatelji i da jednom ili dva puta godišnje popijemo kavu, u redu, ali ništa drugo nije moguće, niti bih ja to sebi dozvolila. Previše sebe cijenim da bih se spustila na tu razinu – izgovorila je u jednoj minuti više riječi nego moja žena u posljednjih nekoliko godina.

– Oprosti. Neće se ponoviti. Nisam mislio ništa lošega – pravdao sam se crveneći se kao bulka.

– Ne želim da dođe ni do kakve zabune. Volim jasno reći što možeš očekivati. Niti sam ja više djevojka, niti sam zaljubljena u tebe. A i da jesam, ti si oženjen – napomenula je.

– Rekao sam ti da sam nesretan u braku – nakon tih riječi otpio sam gutljaj piva.

– To je tvoj problem. Još nisam srela muškarca koji bi tvrdio suprotno. Ti si nesretan? A što je sa tvojom ženom? Je li ona sretna? – postavila mi je pitanje koje me je zateklo.

– Nemam pojma – odgovorio sam jedino što sam mogao.

– Naravno da nemaš pojma. Što je ona tebi? Čobanica koje se sramiš i zbog toga si se i preselio na selo. Ne želiš da ona razbije prelijepu sliku o tebi? Ma, daj. Jesi li je ikada upitao kako je njoj? Je li ona sretna? To ti nije ni palo na um. Važan si sam sebi, i to se nikada ni kod jednog muškarca neće promijeniti. Oženio si je, i ne može krivicu svaljivati na majku. To je bila tvoja odluka. Nitko te nije prisilio. Da je sve bilo u redu, onda nitko ne bi bio kriv, a ovako je lakše svaliti na drugoga. Žena ti je. S njom imaš djecu.

Jesi li joj ikada pomogao oprati suđe, pripremiti večeru, okupati djecu? – pogledala me je s nekim neodređenim pogledom u kojem se nazirala ljutnja.

Bio sam iznenađen njenim pitanjima i pogledom na moju situaciju. Bila je u pravu. Doista nisam imao pojma kako je Marici u braku. Ipak, ona je bila žensko i trebala se pomiriti sa situacijom.

– Nisam – priznao sam skrušeno.

– Naravno. Nije ona čobanica, već si ti čoban, seljačina u duši. Moli Boga da ti je ona žena, jer drugu ne bi mogao odvesti u onu pustinju u kojoj živiš. Znam te kakav si bio, znam kako ti je sada, a isto tako znam da mi nije ni na kraj pameti da imam nešto s tobom. Otiđi ženi. Poljubi je, obraduj je kiticom cvijeća. Pop-ričaj s njom. Žena ti je, za boga miloga! Zar misliš da ona ne osjeća što se događa s tobom? Ponašaj se prema njoj kao prema ženi. Brak je svetinja. Čuvaj ga, jer ja svojeg nisam mogla sačuvati. Bojim se da ja ne bih ni zbog kakve ljubavi mogla trpjeti tvoje pijanstvo, a ona trpi. Cijeni to – rekla je glasom koji me se doista dojmio.

Preskočili smo tu temu i poslije pričali o sasvim svakodnevnim stvarima. Kad sam pošao kući, imao sam o čemu razmišljati. Nadao sam se avanturi, a dobio sam niz besplatnih savjeta. Da mi je bilo tko rekao ovo što mi je Anđela rekla, našao bih se uvrijeđen, ali nisam mogao kada je ona bila u pitanju. Znao sam da nije izrečeno u lošoj namjeri i da me je samo željela potaknuti da svoj brak napravim onakvim kakav bi i trebao biti.

Obećao sam samom sebi da ću se potruditi. Marici ipak nije bilo lijepo sa mnom. Bio sam žrtva i nju sam učinio žrtvom. Doista ću se potruditi da to i ispravim. Ipak smo bili obitelj, a potrudit ću se da to i ostanemo, i da ispravim sve počinjene pogreške.