Oženio me iz osvete

Suznim očima sam promatrala hrpu kofera. Knedla mi je zapela u grlu. Bilo mi je tako teško, a nitko me nije mogao razumjeti. Samo sam ja znala koliko je velik pakao kroz koji sam prolazila. Taj je trenutak trebao biti prekretnica u mom životu, a umjesto odlučnosti koju sam osjećala sve do tada, u meni je bio prisutan strah od budućnosti, života… Najmanje što sam željela bilo je odustati sada kada sam bila samo korak od cilja. Pogledala sam u kofere. U njima je bilo spakirano petnaest godina braka, cijela prošlost i neopisivo mnogo patnje. Više ništa nisam mogla učiniti za svoj brak. Odluka da napustim muža nije donijeta naprečac, ona je bila plod višegodišnje patnje, jedino svjetlo nade u mom mračnom životu. Uz njega dalje nisam mogla. Ovim sam potezom spašavala sebe, ili bolje rečeno, ono što je od mene ostalo. Tužno sam uzdahnula i odmahnula glavom. “Ovo moram napraviti” – promrmljala sam sebi u bradu, hrabreći se. Ako ne želim otići na psihijatriju ili izvršiti samoubojstvo, ovo je bio jedini način da to izbjegnem. Sama pomisao na jadnike koje sam posjetila na odjelu psihijatrije na koji me prijateljica odvela, jer je tu radila, tjerala me je naprijed. Zahvalno sam se osmjehnula.

ŽENE SU SPREMNE TRPJETI SVAŠTA

Katarina je doista našla pravi način da me spasi. Odlučno sam zakoračila i svaku ruku uzela po jedan kofer. Još sam bila dovoljno mlada da počnem iz početka, ali i dovoljno zrela da ne ponovim grešku iz rane mladosti. Uredno sam posložila kofere u prtljažnik vozila i posljednji put se okrenula prije ulaska u automobil. Izvana je kućica djelovala tako ljupko, ali nitko nije znao da se iza te ljupke fasade krije pakao, možda čak i gore od njega. Nije mi trebalo biti teško napustiti tu kućicu jer me za nju nije vezivalo ništa lijepog, a ipak sam osjećala neku tugu. Zapravo, ne znam kako bih te osjećaje mogla opisati. Možda sam osjećala žaljenje za izgubljenim godinama, za uludo potrošenim trudom i promašenim životom. Uzdahnula sam i sjela za volan. Jedino olakšanje bilo je što je Stjepan bio na poslu, pa sam bila pošteđena neprijatnih scena. To mi je najmanje trebalo. Dugo sam se vozila po gradu bez cilja. Bilo mi je samo važno da što kasnije dođem u maleni stančić kojeg sam naslijedila od svoje majke. Samoća nije bila nimalo ugodno društvo, a ja sam je se jako plašila. Kad sam se zaustavila pred zgradom, noć je već počela padati. Iznijela sam samo jedan kofer u kojem su bile neophodne sitnice, a zatim sam iz torbice izvadila svežanj ključeva. Ruka mi je zadrhtala. Samu sam sebe uvjeravala da moram ući, da je vrijeme da okrenem leđa dosadašnjem životu. Mada mi samoća nije bila strana, ovaj put je pritiskala poput nevidljivog tereta. Znala sam da Stjepan neće doći za mnom. Previše je bio ponosan i zaljubljen u sebe da bi se spustio tako nisko. Zar sam trebala žaliti za njim? Zar će mi nedostajati njegovi udarci i poniženja? Razum mi je govorio jedno, a srce nešto sasvim drugo, lako sam ga još uvijek voljela, nisam imala razloga za to. Bio je moja propast, a ja ga nikako nisam mogla izbaciti iz srca.

Ušla sam u hladan stan i odložila kofer. Izgubljeno sam se okretala oko sebe. Zubi su mi cvokotali od zime, neishranjenosti, fizičke i psihičke iscrpljenosti. Upalila sam pećicu, te sjela na dvosjed. Umotala sam se u toplu deku, zatvorivši oči. Pokušavala sam se oduprijeti sjećanjima, ali uzalud. Prošlost me je salijetala, a mozak je slagao u jednu cjelinu sve ono što se dogodilo u posljednjih šesnaest godina. Još uvijek nisam bila u mogućnosti da realno sagledam sve. Prema Stjepanu sam osjećala neku vrstu ovisnosti. On je za mene bio poput droge, no možda su i drugi faktori utjecali na moju popustljivost. Razloge takvom ponašanju potražila sam u djetinjstvu, i po svemu sudeći, tražila sam ih na pravom mjestu…

Rođena sam prije trideset i četiri godine, u braku koji je bio bogat jedino svađama. Ne mogu reći da se moji roditelji nisu voljeli, ali tu je bilo previše toga neoprostivog.

Otac je nekoliko puta napuštao majku, ali se i vraćao. Kada bi probuđena strast splasnula, sjetio bi se da i mi postojimo. Bio je nemiran duh. Cijeli život je lutao, no sebe nije pronašao. Ponekad sam ga mrzila, ali bi i zamjerala majci kada bi mu rekla da ga ne želi pored sebe. Vrlo brzo bih zaboravljala nepravdu koju bi nam nanio, i ne shvaćajući, bila sam moćno oružje u njegovim rukama. Mnogo toga tada nisam shvaćala. Bila sam nepravedan majčin sudac, i tek sada mi je bilo jasno u kolikoj mjeri, činilo mi se da se njena sudbina ponavlja, ali u još gorem obliku. Mnogo puta sam razmišljala o tome i dolazila do zaključka da smo mi žene tako krhka bića, bez svoje osobnosti, a često i bez sredstava, pa se vrlo lako vežemo za nekoga tko nas uništava. Spremne smo trpjeti svašta u ime takozvane ljubavi, ali ta ljubav nema isto značenje kod muškaraca i žena.

Kada sam upoznala Stjepana, bilo mi je sedamnaest godina. Već pri prvom susretu osjećala sam da je on nešto posebno, da će on obilježiti moj život. O, kako sam samo bila u pravu! On je doista obilježio moj život, ali ne na način na koji sam očekivala. Tada sam bila premlada. Nisam shvaćala što je život, ni njegovo pravo značenje. Mislila sam da je dovoljno biti zaljubljen, pa da sve bude kako treba. Ja jesam bila zaljubljena, ali još ni danas ne znam što je Stjepan osjećao prema meni. Možda me je i volio na neki svoj čudan i sebičan način, ali prije svega mislim da sam mu bila izazov. Moja mladost i naivnost bili su dobar materijal kojeg je mogao oblikovati prema svojim standardima. Barem je tako on mislio. Od mene je bio stariji petnaest godina, bio je čovjek bogat iskustvom i mnogi su nas smatrali idealnim parom.

UDAT ĆU SE ZA STJEPANA I TOČKA!

Prvi mjeseci veze bili su pravi raj za mene. Nježan, pažljiv, pun razumijevanja za sve, lagano me navodio da postanem njegova marioneta. Sve je bilo savršeno dok ga nisam upoznala s roditeljima. Nije se svidio mojoj majci, a ocu još i manje. Otvoreno je pokazivao netrpeljivost prema njemu. Nije mi bilo jasno njihovo ponašanje. Mislila sam da će biti oduševljeni ništa manje od mene. Prvi susret bio je pravi fijasko, čim sam ga ispratila, okrenula sam se prema ocu. Ljutnja je isijavala iz mene.

– Što nije u redu? Kako si mogao?

– A što? – naivno je upitao uz jedva primjetan osmijeh.

– Bio si drzak prema Stjepanu. Zašto?

– Ne sviđa mi se. Dobro poznajem vrstu ljudi poput njega. Pazi što radiš! On nije za tebe – savjetovao me otac.

– O, a tko mi to govori? Svetac koji je bio pravo oličenje zemaljske dobrote. Kome ti možeš suditi? Zar si zaboravio što je upravljalo tvojim životom? Požuda! Ako sam nekad i imala pokoju riječ obrane, sada je više nemam. Odrasla sam i mnoge stvari shvaćam. To što si ti radio, to… – riječi su mi zapinjale u grlu. Oči su mi se napunile suzama. Bolio me očev postupak mnogo više nego što sam samoj sebi htjela i priznati. Zar je on mislio da nitko nije dovoljno dobar za mene? Samo da mi je bilo znati na koji je on to način razmišljao. što mu se nije svidjelo na Stjepanu?

– Zar misliš da je on bolji od mene? Zaljubljena si, pa ne vidiš ono što je tako očito. Ne moraš se udati za prvog muškarca koji te zaprosi -prokomentirao je.

– Ako budem imalo na tebe, on će biti samo jedan od mnogih – otrovno sam rekla i sijevnula očima.

– Previše si mlada za bračne okove. Brak nije raj. Zar ne bi mogla pričekati još nekoliko godina? Nikada nije kasno da se upropastiš. Ne poklanjaj najbolje godine nekome tko to ne zaslužuje – pametovao je i dalje moj otac.

– Da pričekam nekoliko godina? Ti nisi pri sebi! Mi se volimo…

– Što je ljubav? – prekinuo me.

– To bi mi ti trebao reći. Zar svih ovih godina nisi uspio definirati taj osjećaj? Trebao bi biti ekspert u tome.

– Nije vrijeme za taj zajedljiv ton, ni za predbacivanja. Moji postupci su moja prošlost i sada nije o njima riječ. U pitanju je tvoja sudbina, a ne moja.

– Otkad se ti toliko brineš za mene? Nekad si nas tako olako ostavljao, a sada mi želiš glumiti oca kakav nikada nisi bio. Udat ću se za Stjepana! Ništa me ne može spriječiti u tom naumu. On nije kao ti. Ako budem morala birati između tebe i njega, znaš koga ću izabrati.

Njega, oče! On- mi je sve, ali sumnjam da ti to razumiješ – riječi sam popratila žestokim gestikuliranjem ruku.

OČEVA STALNA UPOZORENJA

– Ne laži sebe! Tvoj brak ne bi imao nikakve šanse za uspjeh. Uskoro ćeš se vratiti nama, sama i slomljena srca.

– Loš si prorok – rekla sam uz glasan osmijeh.

– Volio bih da se varam, ali sumnjam u to.

– Je li? Znam da će me majka primiti. Navikla je na to od tebe, ali budi siguran da se tebi nikada neću vratiti. To nećeš doživjeti – samouvjereno sam rekla.

– Tako si naivna. Nisi nimalo na mene -rekao je sa žaljenjem.

– Sigurno sam na majku, ali ne u svemu. Ja svom mužu nikada ne bih dozvolila ono što je ona tebi.

– Životom ne diktiraju uvjerenja već trenutci. Zar misliš da će tebi samo cvasti ruže? Ne budi glupa. Nitko od nas ne zna što i koliko može trpjeti. Ti si žena, i brak ćeš sačuvati samo ako budeš slijepa, nijema, gluha i velikodušna. Ako se udaš za pogrešnu osobu, uništit ćeš se, a Stjepan je upravo takva osoba.

– Da, sigurno bih trebala naći nekog poput tebe.

– Vidjet ćeš da sam u pravu! Hana, ne nagli. On se ni ne ponaša kao zaljubljen čovjek. Možda te i voli onoliko koliko on to može, ali to nije dovoljno, vjeruj mi. Ja vidim i ono što ti za sada još ne vidiš – hladno je rekao.

– Dosta mi je tvojih savjeta – ljutito sam rekla i izišla.

Očeve su mi riječi bile smiješne, čvrsto sam odlučila da će moj brak opstati i da ću dokazati ocu kako nije bio u pravu. Stjepan nije bio onakav kakvog mi je otac želio predstaviti što je on to vidio u njemu? Suparnika, ili se možda ne može pomiriti s činjenicom da mu je kći već odrasla?

Do samog vjenčanja otac me pokušavao odgovoriti, ali bezuspješno, što je on bio uporniji, moja je odluka bila čvršća. I da nisam voljela Stjepana onoliko koliko jesam, čini mi se da bih bila u stanju udati se samo da njemu ne napakostim. Znala sam da moj budući ima svojih mana, ali tko je bio bez njih? Bio je tako dobar, nježan, pažljiv, mada se nismo viđali onoliko koliko sam ja željela. Radio je, ali je imao i društvenih obaveza. Dosta je vremena provodio sa svojim društvom, a ja sam ga u potpunosti razumjela. To što neprestano nisam bila s njim, nadoknadit ću kada se udam. Bila sam sigurna da će se onda sve promijeniti.

Kad smo se vjenčali, nitko nije bio sretniji od mene. S ponosom sam gledala u njega, u njegove prekrasne plave oči. Doista je bio poseban, jedan od najljepših muškaraca koje sam vidjela. Bila sam sigurna da ništa ne može poremetiti našu sreću. Osjećala sam se kao da imam krila. Stjepan je popio poveću količinu alkohola i sve češće je razgovarao s mojim ocem. Ničeg čudnog nisam vidjela u tome. Dok sam plesala, otac me uhvatio za ruku. Lice mu je bilo blijedo, orošeno znojem. Stisak je bio toliko čvrst, da je malo nedostajalo da vrisnem od boli.

– Ne možeš otići sa Stjepanom. Vodim te kući- rekao mi je kada smo se malo izdvojili od ljudi. Na trenutak sam ga gledala s nevjericom, a onda sam prasnula u smijeh.
– Nije li malo prekasno za to? – u čudu sam upitala.

– Nije, Hana! Nije! Ti i ne slutiš zašto se on oženio s tobom. Ne voli on tebe, samo je željan osvete. Od samog početka sam znao da nešto s njim nije u redu. Ne idi s njim!

– Bulazniš! Kakve je on to osvete željan?

– Nekad davno, njegova mi je majka bila ljubavnica.

– I? – jedva sam izustila i to jedno slovo.

– Dok je nisam osvojio, obećavao sam joj sve, a kada mi se podala, nakon nekog vremena sam izgubio zanimanje za nju. Vjerovala mi je i odmah je od muža zatražila razvod. Kada sam to čuo, pobjegao sam, ne mogavši se načuditi njenoj naivnosti. Žena mora znati koliko malo vrijede obećanja oženjenog čovjeka, što sam joj mogao pružiti osim užitka? Ja sam imao obitelj, ali moja obitelj nije imala mene, isto kao ni ona. Ja sam samo tražio provod, a to što je ona pogrešno shvatila, nisam joj bio kriv. Samo nekoliko dana nakon što sam je ostavio, čuo sam da se ubila.

– Molim? – oči su mi se raširile od straha.

– Da. Bila je kukavica. Priznala je mužu nevjeru i izgubila je sve: i mene i obitelj, a to nije mogla podnijeti.

– I što sada? – bojažljivo sam upitala. – Što hoćeš od mene?

– Ne idi s njim, molim te – očajno je zavapio.

U KREVETU ME MUŽ KAŽNJAVAO

Odmahnula sam glavom kao da ga prvi put vidim. Zar je ovaj čovjek preda mnom bio moj otac? Željela sam vjerovati u suprotno, ali… Oči su mi se napunile suzama. Nisam znala što bih rekla, ni kako bih se ponašala. Na vlastitom vjenčanju saznajem da moj brak nema budućnosti, a sve to zbog mog oca. Njegova je bolesna požuda uništila ne samo život Stjepanove majke, već i moj, njegov, moje majke… I dalje nisam mogla vjerovati.

– On je moj muž – rekla sam nakon poduže stanke.

– Ne. On je tvoja propast.

– Ti si moja propast, a ne on! Ako je istina to što mi govoriš, onda si ti jedini krivac. Ne vjerujem ti. Oče, on mene voli. To što se dogodilo između tebe i njegove majke, nema nikakve veze s nama. On se nema razloga osvećivati meni, već tebi. Stjepan je razuman. Shvatit će da sam i ja bila žrtva, isto koliko i on.

– Naivna si, uostalom kao i sve žene. A što misliš koji je najbolji način da mi se osveti? Ti, Hana!

– Ne budi lud. Kao da je tebi stalo do mene? Toliko si puta dokazao da ti ne značim ništa.

– Varaš se. Možda brak i nije bio za mene, ali tebe sam uvijek volio – šapnuo mi je blizu uha.

– Dokazao si to! Pusti me – otrgnula sam se.

– Ne idi s njime – zavapio je.

– Bolje mi je život s njim, nego s tobom. Ma koliko god okrutan bio, tebe ne može dostići. On je moj muž. S njim ću biti i ostati. U dobru i u zlu – ponovila sam riječi koje sam izgovorila s toliko nade prije samo nekoliko sati. Sumnjala sam da otac shvaća pravo značenje tih riječi, ali sam ih zato ja shvaćala.

– Ne očekuj ništa od braka. Brak nije ono o čemu si maštala. Bojim se da će te on uništiti.

– A jesi li strahovao dok si sam uništavao? – zajedljivo sam upitala. Napustila sam ga bez riječi.

Taman oblik tuge nadvio se nad moju sreću. Jedva sam čekala priliku da s mužem ostanem nasamo, činilo mi se kao da se sve ovo događa nekom drugome, a ne meni. Pokušala sam odbaciti tužne misli i opustiti se, ali bezuspješno. Poput eha, očeve su riječi odzvanjale u mojim ušima. Nisam mu htjela vjerovati, a ipak sam krajičkom svog srca znala da mi govori istinu. Nisam znala kako da se ponašam. Trebam li zaboraviti ovaj razgovor ili otvoreno popričati s mužem? Muž! ta mi je riječ tako čudno zvučala. Odgajana sam da budem sve ono što moj otac nije, ali su me očito dostigli njegovi grijesi koje ću morati okajati, ni kriva ni dužna. Kad sam napokon ostala sa Stjepanom nasamo, on je odmah krenuo prema krevetu.

– Dođi – pijano je rekao.

Bez riječi sam mu prišla. Kako opisati ono što je uslijedilo? To nije bilo vođenje ljubavi već kažnjavanje. Uzimao je, a ništa nije pružao. Uopće ga nije bilo briga kako se ja osjećam, a osjećala sam se jadno, poniženo i osamljeno. U ustima mi je bio okus gorčine. Kad je napokon sve bilo gotovo, odahnula sam.

Stjepan se okrenuo i zaspao kao klada, a ja sam suzama zalijevala krhotine svoje prve bračne noći. Iako je bilo ljeto, tresla sam se od hladnoće, ili užasa, to nisam znala. Svojim je postupkom dokazao istinitost očevih riječi. Bože! Tako mi je teško bilo povjerovati u sve to. Još uvijek je u meni postojao tračak nade, tračak kojeg sam se grčevito držala.

Satima sam se prevrtala po krevetu. San mi nikako nije dolazio na oči, a toliko sam željela barem na taj način pobjeći od stvarnosti. Kako je samo sreća prevrtljiva…

JE LI ISTINA ONO ŠTO JE OTAC REKAO?

Ustala sam i skuhala kavu. Ulila sam je u šalicu, tupo se zagledavši u stol. Satima sam tako stajala. Potpuno sam izgubila pojam o vremenu. Kada sam čula da Stjepan ustaje, srce mi je poskočilo u grudima. Tog sam muškarca voljela neopisivo mnogo, toliko da sam bila spremna na sve samo da se moj brak održi i da ocu dokažem kako se prevario u njemu.

– Dobro jutro, ljubavi – veselo sam ga pozdravila. Ustala sam i prišla mu da ga zagrlim.

– Pusti me! – ljutito me je odgurnuo. -Ne trebaju mi nikakve nježnosti, već jaka kava.

Bez riječi sam skuhala kavu, a onda sam ga upitala za ono što mi je moj otac prethodne večeri rekao.

– O čemu ti govoriš? – činilo mi se da je iskreno iznenađen.

– Od prvog trenutka znam da me tvoj otac ne voli, ali ovo… Mogao bih ga ubiti! Lažov! On zbilja zna pronaći mjesto i vrijeme za svoje bolesne naume – siktao je bijesno.

– Samo me zanima je li istina ono što mi je on rekao?

– Istina? Ne budi luda. Volim te, to je jedini razlog zbog kojeg si mi žena. Zar ne postoji bezbroj načina za osvetu? Ženidbom bih se osvetio samo sebi. Moja si žena, Hana, a tako se i ponašaj. Nisam čovjek bez mana, ali se nadam da ćeš ih znati tolerirati. Samo sam čovjek, i ništa više. Mislim da sam ti s time sve rekao -bio je doista uvjerljiv.

Sumnjičavo sam ga odmjerila. Pokušavala sam staviti na vagu njegove i očeve riječi, i činilo mi se da je Stjepan u prednosti. Nisam imala razloga sumnjati u njegove riječi, a ako me je lagao, onda je to učinio zbilja profesionalno. Razgovor sam usmjerila u sasvim drugom pravcu. Stjepanovi su odgovori bili kratki i šturi. Po njegovom se ponašanju dalo naslutiti da je uvrijeđen mojom sumnjičavošću. Bilo je sasvim logično da stanem na muževu stranu, iako je on bio samo stranac za mene, uostalom kao i moj otac, bio je osoba s kojom ću provesti ostatak života. Što god da se dogodilo, neću dopustiti da se moj brak raspadne. Dokazat ću ocu da je pogriješio. Mada prvi dah braka nije počeo odveć bajno, to ništa nije značilo. Bila sam rastrgana između dva muškarca koja su me voljela, ali različitom ljubavlju. Tu nije smjelo biti nikakvog suparništva, a ipak gaje bilo.

Zašto? Tko mi glumi? Stjepan ili otac? Vrijeme će pokazati što je posrijedi. Poznajući očev način života, bilo je sasvim moguće da se dogodilo ono što mi je rekao, ili je on možda pokušao iskoristiti posljednju šansu da me odvoji od njega? Ne. U svemu tome nije bilo nikakve logike. Zar bi izabrao dan vjenčanja za takvo što? Nisam znala što da mislim. Za mene je brak bio do smrti, ali se nikada nisam bavila mišlju kolika je žrtva potrebna da bi se on održao? Koliko je bilo čudno očevo ponašanje, toliko je bilo i Stjepanovo.

POSTALA SAM ZAROBLJENICA KUĆE

U idućih sam nekoliko dana doživjela svoja prva razočarenja. Stjepan se potpuno promijenio. Bio je hladan, dalek, vječito nezadovoljan. Svaki moj pokušaj da mu se približim, rezultirao je neuspjehom. Grozničavo sam tražila pogrešku u sebi. Mučile su me razne dvojbe i pitanja na koje nisam znala odgovore. Start nam je bio pogrešan, to je očito, ali kako pronaći način da se nešto promijeni? Iskustvo je najbolji učitelj, a ja ga nisam imala. Isto tako nisam znala kome da se obratim za savjet. Pred svojima sam glumila sreću, mada mi je srce venulo. Stjepan je sve češće izbivao iz kuće. Počela sam sumnjati da me vara.

Odjednom je bio nezadovoljan mojim licem, mojim tijelom… Pronalazio mi je tisuće mana, lagano i taktički ubijajući moje samopouzdanje. Ali to nije bilo sve. Obožavao me ponižavati. Kako je vrijeme prolazilo, sve sam više uviđala koliko je moj otac bio u pravu. Pokušavala sam pričati s njim, ali me je on bezočno lagao. Danas bi mi rekao jednu, sutra drugu, a preksutra treću verziju. Gledao bi me u oči i lagao. Nikako to nisam mogla shvatiti. Pokušavala sam graditi brak na nikakvim temeljima, sama noseći najveći teret, ali to nije moglo dugo potrajati. Njegove su zabrane postale sve rigoroznije, gotovo da i nisam mogla disati bez njegovog dopuštenja. Bila sam zarobljenica kuće, a to sam sve teže podnosila. Upadala sam u sve čudniju vrstu raspoloženja, postajala sam apatična i ništa me nije moglo trgnuti. Znala sam provesti cijelo jutro buljeći u jednu točku, a da nisam ni bila svjesna koliko je sati. Jedinu utjehu sam pronašla u hrani. Kilogrami su se gomilali, a da ja to nisam ni primjećivala, nije me uopće bilo briga. Stjepan me počeo izvoditi kod svojih prijatelja. Trebalo mi je vremena dok sam shvatila da to radi samo kako bi me ponižavao.

– Moja vitka ženica – tako me je zvao, što bi izazvalo buru smijeha.

Uživao je. Pored mene, njegova je ljepota dolazila do punog izražaja, i toga je bio svjestan. Previsoko mišljenje koje je imao o sebi, raslo je iz dana u dan. Propadala bih u zemlju od nelagode. Njegove su me riječi trgnule.

Tu sam se večer skinula i pogledala u ogledalo. S nevjericom sam promatrala svoj odraz. Nije bilo ni čudo što se Stjepan izrugivao sa mnom. Suze nemoći i bijesa potekle su mi niz lice. U meni se počeo buditi prkos. S čežnjom sam se sjećala tijela kojeg sam nekad imala. A ovo? što je ovo bilo? Bezlična masa mesa. Nije ni čudo što moj muž gotovo nikad nije ni bio u kući. A tko me može ovakvu poželjeti? Svoj sam život potpuno promijenila. S jedne dijete prelazila sam na drugu, uzimajući sve manje hrane. Nekako sam se izborila da položim vozački uz majčinu pomoć, i nakon toliko godina, osjetila sam barem tračak slobode.

MOŽEŠ NAS GLEDATI, NE SMETAŠ

Kad sam jednog jutra došla kući iz grada, čula sam nekakav smijeh. U prvi trenutak mi se učinilo da je to samo plod moje mašte, ali se smijeh ponovio. Gonjena nekim lošim predosjećajem, krenula sam prema našoj sobi. Naglo sam otvorila vrata i šokirano zastala. Ono što sam vidjela bilo je poput noćne more.

Hladan znoj izbio mi je po tijelu. Duboko sam uzdahnula i zatvorila oči u nadi da će ono što sam vidjela nestati. Nastao je muk. Ponovo sam otvorila oči i pogled mi je ostao prikovan uz krevet. Dva gola tijela stajala su isprepletena. Potražila sam Stjepanov pogled. Gledao me je ravno u oči i smiješio se.

– Pridruži nam se – podrugljivo je rekao. Ili nam napravi uslugu i nestani da dovršimo ovo što smo počeli. Možeš i gledati, nama neće smetati – njegov sotonski osmijeh odjeknuo je prostorijom.

Nekako sam uspjela pokrenuti odrvenjele noge. Poput robota, krenula sam prema kupatilu. Bila mi je muka. Jedva sam uspjela doći do njega, činilo mi se da sam satima povraćala. Nisam smogla hrabrosti da iziđem. Sjedila sam na kadi sve dok nisam čula da su izišli. Misli su mi bile zbrkane. Neprestano mi je pred očima lebdjela slika njihovih nagih tijela. U meni kao da je nešto umrlo. Srce mi se cijepalo na komadiće. Pretpostavljala sam da me vara, ali ovo? Ovo čak ni monstrum ne bi napravio. Jasno mi je stavljao do znanja da za mene u njegovom životu nema mjesta. Njegovi su postupci odavno bili dovoljno rječiti, ali ja to nisam mogla, ili bolje rečeno nisam željela shvatiti. Brak je za mene bio sve ono što nije za njega. Nije me cijenio ni poštovao kao ženu, nije pokazivao ljubav ni u kom pogledu, a ja sam s vremenom saznavala i opraštala sve više i više. Zašto je moja ljubav bila toliko slijepa? Ovisila sam o njemu u svakom pogledu, iako mi je zdrav razum nalagao drugačije. A što je bilo najčudnije od svega, i dalje sam ga voljela i nadala se da će se promijeniti, neprestano mu dajući nove šanse koje je on i te kako znao iskoristiti. Kao ženi mi nije prišao već tko zna koliko vremena. Toliko su mi nedostajali njegovi dodiri, ali još uvijek sam imala toliko ponosa da ga ne molim za njih, iako sam toliko puta dolazila u iskušenje.

PA JA I ŽELIM DA SE RAZVEDEMO!

Ne znam kako sam provela to poslijepodne. Pakao je štura riječ kojom ne bih mogla opisati ono što sam osjećala. Utapala sam se u moru samosažaljenja, ali sam i kipjela od bijesa. Kad je tu večer Stjepan došao kući, krenula sam prema njemu i snažno ga ošamarila. Na trenutak je šokirano zastao, a onda me počeo udarati. Nisu me boljeli njegovi udarci koliko riječi koje je izgovarao:

– Luđakinjo, nakazo… Platit ćeš mi za ovo! – zaprijetio mi je tvrdim gasom. – Ovo što sam ti do sada radio, nije ništa u usporedbi s onim što te čeka. Uništavat ću te iz dana u dan i uživati u tome. Proklet ćeš dan kada si se rodila, ali ćeš me i dalje voljeti. Molit ćeš me da te udarim, jer ćeš samo na taj način moći osjetiti moj dodir. Tako si jadna, bezlična i ništavna. Jedino što ćeš od mene dobiti su poniženja njegov glas je bio prožet trijumfom.

– Barem toga nisam željna. Toga mi nikada nije nedostajalo. Već davno sam proklela dan kada sam se rodila, ali će doći i dan kada ćeš to isto učiniti i ti. Ja nisam vezana pupčanom vrpcom za tebe. Razvest ću se – govorila sam kroz jecaje.

Suze su mi mutile pogled, činilo mi se da bih ga u tom trenutku mogla ubiti mirne savjesti. Sve ove godine sam trpjela, nadala se da će sve biti u redu, a kako mi on vraća?

– Ha-ha-ha… – njegov je smijeh bio iskren. – Kako će to mene pogoditi? Možeš li zamisliti? Pa ja sve ovo i radim da se razvedeš, samo što si ti toliko glupa pa ne shvaćaš. Uostalom, meni ovako i odgovara. Kod kuće me čeka sve uredno, čisto i skuhano, a nikakve obaveze nemam prema tebi. Ne mogu reći da sam oženjen, jer se tako ne osjećam, a i ne ponašam. Živim svoj život, a tako će biti i ubuduće. Onaj papir što sam ga potpisao prilikom vjenčanja, na ništa me ne obavezuje. To je bio najbolji način da dobijem sluškinju i da se osvetim tvom ocu. Istina je da te mrzim, uvijek sam te mrzio. Ovo još nije ni djelić osvete koju ti pripremam. Otac ti je loše, umire u mukama, a ja ću ga već sutra posjetiti. Želim da ni u grobu nema mira, da umre znajući što sam ti napravio od života. Ni to mu nije dovoljna kazna. Ne znam kako sam te ikada mogao taknuti. Kad si u mojoj blizini, pucam od mržnje. Ja ću biti tvoja propast. Želim te natjera ti da se ubiješ, kao što je i moja majka učinila. Zato i nisam želio djecu s tobom. Ti si već napola mrtva samo što to još ne shvaćaš. Još malo i ubit ćeš se jer nećeš moći bez mene – uživio se u riječi koje je izgovarao.

SPAKIRALA SAM SE I NAPUSTILA GA

Užasnuto sam ga gledala. Svaka se njegova riječ zarivala u moje srce poput noža. Gledala sam u njega, ali ga nisam vidjela. Ako sam do sada bila razočarana, sada je to moje razočarenje kulminiralo. Zar je ovo čovjek s kojim sam provela tolike godine? Kako sam se ikada mogla nadati? Kako prije nisam vidjela ono što je tako očito? što da radim? Otac je bio bolestan, a ni majka nije bila zdrava. Ustala sam i krenula prema izlazu. Sjela sam ispred kuće i zapalila cigaretu.

Prošla je još jedna godina pakla, godina u kojoj su mi umrla oba roditelja. Stjepan je održao svoje obećanje. I sama sam vidjela da je vrlo blizu svog cilja. Toliko sam puta bila u iskušenju da izvršim samoubojstvo! Bilo je pravo čudo što sam još uvijek bila živa. Kad sam svojoj prijateljici Katarini ispričala istinu, šokirano je buljila u mene. S nevjericom je odmahivala glavom. U njenim sam očima vidjela pravu lavinu bijesa.

– Što radiš uz takvog čovjeka, Hana? Bježi od njega! Spašavaj se! Kako si mu to mogla dozvoliti? Ne razumijem te. Pa ti si još uvijek mlada, život je pred tobom. Pogledaj se, samo se pogledaj, i to ti može biti odličan povod da uradiš ono što si odavno trebala. Koliko imaš kilograma? Ne može se reći ni da si mršava, ti si zapravo pravi pravcati kostur. Posjeti me sutra na mom odjelu pa ćeš vidjeti kojim si putem krenula.

I posjetila sam je idućeg dana. Bila sam na psihijatriji, na odjelu od kojeg sam oduvijek zazirala. Kad sam vidjela sve te mlade žene, u meni se nešto prelomilo.

– On nije čovjek zbog kojeg bi se trebala uništavati, što ti je pružio? Ništa. Takvi su dovoljni sami sebi, a ono što je tvoj otac napravio, jadan je izgovor da prikrije svoje pravo lice. Ti ništa nisi kriva. Trgni se već jednom – bila je ustrajna.

I napravila sam ono za što sam mislila da nikada neću. Spakirala sam se i napustila ga. Znala sam da mi neće biti nimalo lako, ali kažu vrijeme liječi sve.

Trebalo mi je nekoliko mjeseci da doista počnem živjeti. Pronašla sam zaposlenje i počela se družiti sa svojim prijateljima. Moje je lice sve češće obasjavao osmijeh, a i nekoliko dobivenih kilograma vratilo mi je samopouzdanje.

Obnovila sam garderobu, počela se šminkati i uživala u tim malim zadovoljstvima. Ponekad je tako malo dovoljno za sreću, a nakon onoga što sam proživjela, znala sam cijeniti svaki njen trenutak. O Stjepanu mjesecima ništa nisam čula i zato sam, kad sam ga jednu večer vidjela pred vratima, bila istinski šokirana. Dolazila sam u iskušenje da zalupim vratima, ali ne znam zašto to nisam učinila.

– Hana, kako si? – nesigurno je upitao. Osmjehnula sam se i zatim neodređeno zamahnula glavom. Osjećala sam njegov pogled na sebi, ali sam bila začuđujuće ravnodušna. Uvijek sam se bojala ponovnog susreta s njime, a sada sam vidjela da je moj strah bio bezrazložan.

– Ne mogu vjerovati da si to ti! Tako si drugačija. Prelijepa si – govorio je gotovo šapatom.

– Uđi – rekla sam uz zadovoljan osmijeh. – Zašto si došao? – upitala sam ga sjedajući nasuprot njega.

– Pa… Ti si moja žena – nesigurno je rekao.

– Molim? – bila sam šokirana. – Je li? Žena sam ti sada? – prasnula sam u smijeh.

– A što sam bila svih proteklih godina?

– Volio sam te, ali me mržnja zaslijepila.

– Kakvo opravdanje? Jadno, Stjepane! Zar si došao po sluškinju?

– Kako to možeš reći?

– Vrlo lako. To je činjenica. Isto tako si dobro primijetio ono što i ostali primjećuju: žena sam, ali ne tvoja. Onda kada sam to željela biti, nisi mi dozvoljavao. U jednome si bio u pravu, uz tebe nisam živjela, ali ću sada nadoknaditi sve ono što sam propustila. Lijepo mi je. Imam svoj mir, svoj život i nitko me ne uništava. Ne trebaš mi ti – podrugljivo sam rekla. Još uvijek je bio fascinantno lijep ali mi ta ljepota sada ništa nije značila. Svu ljubav koju sam gajila prema njemu, on je ubio. – Još mi nije jasno: što hoćeš od mene?

– Da mi se vratiš – otežući je rekao.

RASTAVA JE BOLJA OD TRULOG BRAKA

Ni u ludilu. Kada bih trebala birati između smrti i života s tobom, izabrala bih smrt. Nakon svega, kako imaš hrabrosti doći s takvim prijedlogom? čini mi se da si doista uvjeren da sam glupa. Molim te, odlazi. Javit će ti se moj odvjetnik – ustala sam i otvorila vrata. – Zašto si takva? Pa, rekao sam da mi je stalo do tebe. – Dokazao si to. Dovoljno sam se uvjeravala. Zbogom – tvrdo sam rekla, i sama se diveći svojoj hrabrosti. – Tu svoju otrovnu ljubav pokloni nekoj drugoj, meni ne treba rekla sam uz sažaljiv osmijeh. – Vratit ću se – obećao je na izlasku.

– Zbogom – ponovila sam i zalupila vratima.

Naslonila sam se na njih. Srce mi je uzbuđeno lupalo. Zadovoljno sam se osmjehnula. Ovo je bila moja prva mala pobjeda. Malena, ali sam se sama izborila za nju. Moje je samopouzdanje naraslo. Nikada nisam ni pomislila da bi on mogao uraditi ovo što je uradio. Shvatila sam da je od samog početka greška bila u meni. Trebala sam odmah reagirati na njegovo ponašanje, a ja sam uradila najgore što sam mogla, prepustila sam se, mireći se sa svime što mi je radio. Kako sam bila glupa? Skupo sam platila svoju naivnost, doista preskupo.

Ali, život ide dalje. Napokon sam shvatila da Stjepan nije os oko koje se vrti cijeli moj svijet, i da je rastava bolja od nikakvog braka. Spašavala sam sebe, a čini mi se da sam to učinila u posljednjem trenutku. Bila sam na rubu provalije, ali nisam upala u nju. Nakon Kalvarije kroz koju sam prošla, ipak se nadam da me negdje ček sreća, jer i ja imam pravo na nju, i da moji snovi o velikoj obitelji neće ostati samo snovi. Nadam se da ću voljeti i biti voljena, i da će mi život nadoknaditi barem djelić onoga za što sam bila uskraćena svih ovih godina.