Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Trik jednog oca: Oporuka istine

Gledao sam u lice svog sina, a zatim sam prešao na kćerino. Nisu mogli skriti nelagodu, niti neku vrstu razočarenja i bijesa kojem sam vrlo dobro znao razlog.

– Zašto se razvodiš? – moja kći Renata je prva progovorila.

– Ljubav se istrošila i vašoj majci više ne mogu dati ono što joj treba – govorio sam glumeći tugu u glasu, mada sam samo ja znao da je to bila smicalica spremna za njih. Nisam se razvodio od svoje supruge Jasne, niti sam imao namjeru, ali smo se dogovorili da ljubav svoje djece stavim na kušnju prije nego što sastavim konačnu oporuku.

– Bolestan sam, teško bolestan. Iz dana u dan moj će život biti protkan samo bolom. Ali na svu sreću pa imam vas. Ja sam se cijeli život mučio za vaše dobro i očekujem da i vi meni pomognete u trenutku kada je meni pomoć potrebna – namjerno sam odugovlačio s riječima, jer sam želio popratiti izraz njihovog lica kada im saopćim da ću se uskoro preseliti kod jednog od njih.

Ono što sam vidio, nije mi se nimalo sviđalo. Moji su me roditelji učili da se od djece vrlo malo može očekivati, a još manje dobiti, ali sam ja sumnjao u njihove riječi. Nisam trebao, no sada kada sam osjetio to na svojoj koži, kao da mi je sve poprimilo drugačiji smisao. Dovoljan je bio samo jedan trenutak pa da prestanem živjeti u iluzijama kada su u pitanju bila moja djeca. Sve do sada nisam trebao ništa od njih, i oboje su bili ljubazni i puni ljubavi prema meni. Bogato sam im za to plaćao, ali je sada došlo vrijeme da njihovu ljubav stavim na kušnju, te da doista vidim koliko im je stalo do mene.

– Za početak bih mogao živjeti kod Renate – namjerno sam naglasio.

– Zašto baš kod mene? Bolje bi ti bilo kod Vedrana – ona se odmah pobunila, što me i nije iznenadilo s obzirom na to koliko je ona bila razmažena, ali i sebična.

REKAO SAM DA SAM MJESECIMA BOLESTAN

Jedan mjesec kod jednog, drugi mjesec kod drugog. Mijenjat ćete se – namjerno sam naglasio te riječi koje su za njih bile valjda nešto najgore što su čuli.

– Imaš dovoljno novca. Zašto ne odeš na neko putovanje, zašto ne platiš nekoga tko bi se brinuo o tebi? – Vedran mi je ponudio idealno rješenje, ali samo za njega.

– Čini mi se da ste prečuli kada sam vam rekao da sam bolestan. Moje tijelo ne bi izdržalo putovanje, ali mi se i ne plaća nekoga tko bi se brinuo o meni. Što će mi stranac pored moje djece? – naglašavao sam njihovu važnost u mojem životu, ali sam i te kako bio svjestan da bih doista bio jadan da ovisim o njihovoj milosti.

– Ostani ovdje. Posjećivat ćemo te svaki dan – Renata je bježala od odgovornosti na sve moguće načine i barem je u tome bila uspješna.

– Ne, ne mogu to. Moja bolest će za nekoliko mjeseci uznapredovati i onda bih potpuno mogao ovisiti o vama. Ni meni nije drago što je ovako ispalo, ali dok sam pridonosio i radio, valjao sam svima, no sve ima svoj vijek trajanja, pa tako i tijelo. Ono je na samom kraju. Mogu živjeti nekoliko mjeseci, ali i nekoliko godina – likovao sam u sebi dok sam gledao njihova lica.

Da, moje su se slutnje ostvarile, i to najcrnje slutnje. Imao sam dvoje djece, a nisam imao nikoga. Bila je to tužna istina ali nisam mogao pobjeći od nje.

– Bolestan sam već mjesecima – pokušao sam izazvati njihovo sažaljenje, ali ga nisam prepoznao na njihovim licima.

Bio sam na dijeti i izgubio sam desetak kilograma, a to mi je u ovom slučaju išlo u prilog. Na taj sam ih način doista mogao uvjeriti da sam bolestan, no istina je bila da se nikada bolje nisam osjećao. Imao sam šezdeset godina i činilo mi se da sam na vrhuncu snage. Cijeli život sam naporno radio, ali sam se i brinuo za svoje tijelo, njegovao sam ga i ono mi je uzvratilo na najbolji mogući način. Nedavno sam bio na sistematskom pregledu i nalazi su samo potvrdili da je moje zdravlje u najboljem redu. Bio sam sretan zbog toga, a ovo je bila i jedna od najvažnijih uloga koje ću odigrati u životu.

BIO SAM RAZOČARAN U LJUBAV SVOJE DJECE

-Trebam vašu pomoć – gledao sam u njihova lica koja su bila tužna kao da su mi došli na sprovod, a ne u posjetu. Ali, ono što su čuli, bilo je daleko gore od moje smrti:

– Spakirat ću se i za nekoliko dana ću se doseliti kod tebe – pogledao sam u Renatu. – Više ne podnosim samoću. Ja… – zastao sam kada sam joj vidio izraz lica.

U meni je proradio inat, bol, žal za svim onim što sam propustio zbog njih, ali mi je savjest bila potpuno mirna. Uložio sam mnogo u njih, a oni nisu bili spremni dati ni mrvicu onoga što su dobili. E, pa, još ćemo vidjeti tko će biti taj koji će na kraju požaliti!

– Umoran sam. U idućih ću se nekoliko dana spremiti i… – nisam dovršio rečenicu.

Namjerno sam to uradio. Težina tih riječi ostala je visjeti u zraku, a njihova skamenjena lica bila su svjedok drame koju su proživljavali. Uskoro sam ih ispratio, a kad sam se vratio, sjeo sam na terasu i ulio sebi konjak. Bio sam tužan, neizmjerno tužan. Ljubav koju sam osjećao prema svojoj djeci kao da je doživjela razočaranje koje je bilo mnogo veće nego što sam očekivao. Pošto sam se bližio šezdesetoj godini, bilo je vrijeme da sastavim oporuku. Nije mi bilo hitno da to uradim, ali sam ja želio podijeliti svoju imovinu po zaslugama. Ružičaste naočale davno sam skinuo s lica kada su oni bili u pitanju, a supruga Jasna me je i podržala u tome. Doista sam bio sretan što sam naišao na nju. Bili smo skoro deset godina u braku i ona je bila izuzetna žena. Nije se udala za mene zbog novca, već iz čiste ljubavi koju je osjećala prema meni.

Bila je inteligentna, svestrana i puna razumijevanja. Uz nju sam proživljavao drugu mladost, i ona me je naučila što znači živjeti, a ne život posvetiti djeci i poslu. Bio sam joj neizmjerno zahvalan zbog toga. S njom sam proveo najljepše godine, a vjerovao sam da je još mnogo toga ispred nas. Obožavao sam je. Iz godine u godinu je dokazivala da zavrjeđuje ljubav bez rezerve, i jednostavno sam se bojao da neću izdržati nekoliko mjeseci bez nje. Nedavno sam kupio stan u elitnom dijelu grada i stavio ga na njeno ime. Ako se slučajno meni nešto dogori, želio sam da i ona bude osigurana sve do svoje smrti. U meni je tinjao pritajeni bijes, nešto što nisam mogao kontrolirati. Osjećao sam se suvišnim, odbačenim na neki način. Jasna je imala pravo. Moja su djeca doista bila razmažena i imala su samo jednog Boga u svom životu, a to je bio novac. Nisam zaslužio ovo što mi se događalo, a vjerujem da to nije ni jedan roditelj. Oženio sam se vrlo mlad i bili smo siromašni kao crkveni miševi. Otišao sam raditi u Njemačku, a samo ja znam koliko sam patio što sam bio odvojen od svoje obitelji. Kad su djeca tek krenula u školu, moja je prva žena umrla.

ŠTO ĆE BITI KADA JEDNOG DANA UMREM?

U samo nekoliko mjeseci okrutna bolest ju je otela od nas. Nisam imao izbora. Vratio sam se ovamo i pokrenuo svoj privatni posao u građevinarstvu. To je bio pametan i isplativ potez. Iz ničega sam stvorio carstvo, moje se bogatstvo nagomilavalo, a pogotovo u posljednjih dvadesetak godina. Više ni sam nisam znao što sve posjedujem, a sve je to bio rezultat rada i sreće koja me pratila u poslovnom svijetu. Za djecu sam se brinuo onako kako sam umio.

Što se financijske strane tiče, ni u čemu nisu oskudijevali, a ja sam doista nastojao da što više vremena provedem uz njih. Ono što nisam mogao dati zbog stalnog odsustva, pokušavao sam nadoknaditi skupim poklonima i novcem. To je bila moja jedina i najveća greška. Nikada nisu osjetili što je oskudica, i čim su postali punoljetni, svatko od njih je dobio svoj stan i svoj bankovni račun. Živjeli su na takav način, bez rada i obaveza. Prije nekoliko godina sam zaposlio sina na vodeće mjesto, ali on kao da nije imao volje raditi. Izigravao je šefa i nimalo nije znao za potrebe radnika. Jednostavno nije mario. Njemu je bilo važno da je njemu dobro u životu, a sve ostalo je bilo nešto s čime se nije želio zamarati. Pokušao sam ga obučiti na sve moguće načine, ali nikada nije ispunio moja očekivanja. Mislio sam se odavno povući, ali nisam mogao. Učinio sam to prije samo nekoliko mjeseci, ali sam i dalje imao potpuni nadzor nad svime.

Kad sam se sjetio svojeg života, prošla me je jeza. Nisam se štedio ni u kojem pogledu. Unosio sam sebe u posao, a ono malo što bi mi preostalo od slobodnog vremena, provodio sam s djecom. Učio sam ih svim ljudskim vrijednostima, ali kao da ni jedna nije doprla do njihovog srca. Ne znam na koga su bili takvi. Gazili su sve ono što je meni bilo sveto, i umjesto da se izbore za svoje mjesto pod suncem, a imali su bezbroj mogućnosti, oni su i dalje živjeli poput parazita na moj račun. Što će biti kada ja jednog dana umrem?

Bezbroj puta sam o tome razgovarao s Jasnom i ona mi je ovo i predložila. Znao sam da ću naići na otpor, znao sam da ću biti razočaran, ali će oni biti ti koji će se na kraju razočarati ako ne ispune moja očekivanja.

NAUČI IH PAMETI I UKAŽI IM NA GREŠKE

Prije nekoliko dana smo razradili plan do u tančine. Jasna se odselila, a ja sam ostao sam kući. Pozvao sam ih i rekao im ovo što su upravo čuli. Ako ni jedno od njih ne ispuni moja očekivanja, a bio sam uvjeren da neće, skupo će platiti tu svoju pogrešku, mnogo skuplje nego što su se nadali.

Vidjet ćemo, nisam želio brzati sa zaključcima. U iduća dva dana sam spakirao svoje neophodne sitnice u dva kofera i čekao sam da me netko od njih nazove, ali oni kao da su u zemlju propali. Nitko se nije javljao. Nazvao sam Jasnu i otišao do stana. Kad sam je vidio, oči su mi se napunile suzama.

– Čini mi se da ovaj plan i nije idealan onoliko koliko sam to u samom početku mislio – na neki način sam pokušao sve zanemariti, ali mi ona jednostavno nije dala.

– Trebaju naučiti živjeti, biti odgovorni, a s obzirom koliko imaju godina, mislim da je sada krajnje vrijeme. Neka se i oni malo muče. Ja ne želim niti jedan novčić njihovog nasljedstva, ali ja vidim i ono pred čim si ti zatvarao oči svih proteklih godina. Nemoj da svoje teško stečeno bogatstvo oni raspu u vrlo kratko vrijeme. Nauči ih pameti i ukaži im na pogreške koje imaju. Ovo ti ne govorim da bih unijela razdor između vas, već želim da i oni napokon shvate što je život. Razumijem da su prerano ostali bez majke, razumijem da su se udaljili od tebe, ali ne mogu razumjeti da su se udaljili od sebe samih, od onih osnovnih ljudskih načela borbe za opstanak. Ako ne uspiješ u svom naumu, ipak imaju pravo na popravni – rekla je mirno, a njen me je ugodni glas smirivao kao i toliko puta do sada.

– I, da, zaboravila sam ti red da su me oboje zvali i pokušali su me nagovoriti da se pomirim s tobom. S obzirom koliko me nisu željeli prihvatiti, to su učinili iz samo jednog razloga. Žele odgovornost koja im se nameće prebaciti na mene, a to je tako jadno i djetinjasto. U početku sam im bila opasnost, a sada bih trebala izigravati dobru vilu i ugoditi im kao što si ti cijeli život radio. Ne znaju za naš dogovor, i bolje je tako. Žao mi je samo što ćeš ovo teško podnijeti, ali i tebi na neki način treba otvoriti oči – dok je govorila, gledala je u mene, u moje lice i svaki moj pokret.

Upijao sam njene riječi poput spužve. Nikada sebe nisam smatrao glupim, ali ona je na neki način bila razboritija i bolje je od mene znala predvidjeti stvari i njihov tijek.

Još uvijek sam je volio neizmjerno i nikada mi nije palo na um da pored nje i pogledam drugu ženu, mada su mi se nametale i mnogo mlađe, ali i ljepše. Ona je posjedovala ljepotu koja je dopirala iz njezine nutrine, posjedovala je manire jedne dame i slijepo me je voljela ljubavlju koja je rasla iz dana u dan. Kod nje sam proveo noć.

Cijelu sam je večer držao u zagrljaju, kao da sam na ovaj način pokušavao nadoknaditi cijelo ono vrijeme što ću biti bez nje. Ona će uvijek biti tu negdje, tako blizu, a tako daleko. Bez njene podrške ni u čemu ne bih uspio. Kad sam idućeg dana ustao, bilo mi je tako teško otići od nje. Svih proteklih godina ni jednog dana nisam bio daleko od nje, a sada ću morati biti neko vrijeme. Tražio sam smisao u besmislenosti ove odluke, a našao sam samo pustoš i razočarenje koje ovdje nije trebalo biti prisutno.

Idućeg sam se dana doselio kod Renate. Čim sam prešao prag, gotovo da sam požalio zbog svoje odluke. Osjećao sam da sam im teret, a to nikada nisam želio biti. Dao sam im sve što sam mogao, a što ću dobiti zauzvrat? Ovo kratko vrijeme će pokazati koliko je njima stalo do mene i koliko bih se u njih mogao pouzdati ako mi nešto zatreba od njih. Još uvijek sam se nadao, još uvijek sam uvjeravao sebe da je Jasna pogriješila, a ako je ona bila u pravu, to bi značilo da svoju djecu vrlo malo poznajem ili ih uopće ne poznajem. Koliko su oni bili na kušnji, bio sam i ja. Ovo je bio način da upoznam njihovu srž, da im se nametnem iako bez potrebe, ali s razlogom, i da zavirim u njihove duše koje mi se i nisu činile baš najblistavijima.

Prvih nekoliko dana Renata je bila ljubazna, ali pomalo živčana. Zanovijetao sam poput pravog starca i primjećivao sam da ona pomalo gubi živce. Bio sam siguran da broji dane kada će na njenog brata doći red, i na neki način sam je razumio. Kako je ovaj život čudan. Roditelji se žrtvuju za svoju djecu bez riječi, pokušavaju učiniti nemoguće da bi im pomogli, ali kada je situacija obrnuta, onda oni koji su trebali uzvratiti tu ljubav, oni zakažu i brigu o roditelju smatraju teretom. Na neki sam ih način razumio.

Bili su mladi, željeli su imati svoj život, svoj mir, i ja im se nikako nisam uklapao u planove.

VOLIO BIH DA JE NETKO POZNAT UZ MENE

Dok sam pozorno pratio njeno ponašanje, imao sam osjećaj da se približava trenutak kada će ona jednostavno eksplodirati. Ona nije navikla da ima neku veću odgovornost koja njoj ne bi išla u prilog, i zato je njeno ponašanje postajalo sve gore. Kap koja je prelila čašu je bio onaj dan kada sam je zamolio da me odveze kod doktora, iako sam znao da ima dogovoren sastanak s prijateljicama baš danas.

– Zašto ja? – nije se mogla načuditi mojem prijedlogu.

– A tko će? – upitao sam je iznenađeno, na što je ona samo ljutito počela gunđati.

– Pozvat ću ti taksi – rekla je kruto, nimalo se ne obazirući na moje želje i potrebe.

– Ja želim da si ti uz mene – rekao sam s očekivanjem, na što je ona samo odmahnula rukom, kao da uopće nije ona u pitanju, i kao da nema nikakvih osjećaja prema meni.

– Na neki način me je strah – kao da sam se još jednom želio opravdati ispred nje.

– Ne mogu – hladno je rekla.

– Ali kćeri, bojim se. Volio bih da je netko poznat uz mene, da mi bude podrška u trenutku ako nalazi budu još gori nego prošli put – petljao sam, ali uzalud.

Iako sam se protivio, pozvala je taksi i ja sam se uskoro nalazio u njemu. Odvezao sam se do Jasne, jer mi je samo ona mogla dati podršku i utješiti me u ovim trenucima kada je s mojih očiju spadala zavjesa iluzija kada su u pitanu bila moja djeca.

– Zar se nešto dogodilo? – ona je bila iznenađena mojim posjetom, jer sam došao nenajavljen, i činilo mi se po njenom pogledu da i ne izgledam baš lijepo.

Iscrpila su me ova samotna ostajanja kod kuće svoje kćeri u kojoj nimalo nisam bio poželjan. Osjećao sam se tako jadno, ponižen do krajnjih granica, i doista, što bi bilo da sam stvarno bio bez sredstava i da sam ovisio o njima? Nisam želio na to ni pomisliti. Za vrijeme najveće snage čovjek misli da mu se kraj nikada neće nazrijeti, ali on tako brzo dođe, i skoro iznenada. Ja se nisam zavaravao u tom pogledu. Znao sam da smo ovdje samo u prolazu i da smo kao kapljice rose na listu. Došlo je vrijeme da imam vremena i za sebe, za svoje potrebe, ali i da se posvetim svojoj ženi. Ona je zaslužila da posljednje godine provedemo onako kako mi želimo. Ljubav u mojim godinama dobiva sasvim drugačiju dimenziju. Više se ne cijene one vrijednosti koje su nam nekad bile prioritet. Sve je nekako drugačije, sve je stvarnije i postajemo svjesni da se u oblacima ne živi, niti od iluzija koje naš mozak proizvede.

– Bila si u pravu – rekao sam tiho. – Teret sam kojeg oni ne žele.

S Renatom je situacija katastrofalna, a sa Vedranom će biti i još gora. Ona kao žensko nema razumijevanja, a kako li će ga imati on? U što su se to moja djeca pretvorila? – glasom kojim sam izgovorio ovo pitanje obilovalo je sažaljenje, ali i kajanje zbog mojih propusta.

– Ja sam kao otac zakazao – kajao sam se iz sveg srca.

Jasna me je uhvatila za ruku. Blag stisak mi je davao podršku. Što bih ja bez nje? U starosti je čovjeku žena i najpotrebnija. To je najsamotnije razdoblje u kojem ti je potreban prijatelj, netko tko će te saslušati, tko će te zagrliti i uputiti ti lijepu riječ. A tko bi to mogao bolje od žene? Oči su mi se napunile suzama. Vidio sam da je i ona pogođena ovim što se zbivalo. Bilo joj je u tolikoj mjeri žao da sam imao osjećaj da će mi predložiti da odustanem, ali ja sada nisam imao namjeru. Ovo je bio samo početak upoznavanja moje djece. Otkad su se osamostalila, kao da su bila samo u prolazu u mojem životu. Oformili su se u zrele ljude, a da ja to skoro nisam ni primijetio. Mislio sam da sam im dao dovoljno, ali se na kraju ispostavilo da im nisam dao ništa, ili oni to jednostavno nisu znali primiti.

NJIH JE NOVAC TOTALNO ISKVARIO

Mogao sam se optuživati do beskraja, mogao sam ostatak života provesti u nastojanju da otkrijem svoje pogreške, ali to ne bi imalo smisla. Svi smo bili krivci. Ja zbog rada nisam mogao učiniti najbolje što sam mogao, a njih je novac iskvario u tolikoj mjeri da su mislili da im u životu sve treba biti servirano. E, neće tako biti, obećao sam samom sebi.

– Nisi ti zakazao. Što da kažu oni ljudi koji u obitelji imaju ubojice, narkomane, prostitutke…? Ako si i imao propusta, bili su neznatni. Oni su ti koji su krivi. Naučili su gledati samo sebe i to im je jedino važno – rekla je u pokušaju da me utješi.

S Jasnom sam ostao nekoliko sati. Kad sam odlazio, bilo mi je teže nego što sam očekivao. U proteklih nekoliko dana kao da nisam živio svoj život. Osjećao sam se kao parazit, kao bezvrijedno biće, a to nikada nisam bio.

Prvi nepuni mjesec kod Renate je prošao u zategnutoj atmosferi. I prije isteka roka ona me je poslala kod svojeg brata. Nastala je svađa između njih, ali se ja nisam želio miješati. Onoliko koliko ja za njih budem vrijedio, toliko će i dobiti od nasljedstva. Ako mi je bilo loše kod Renate, kod Vedrana mi je bio pravi pakao. Neprestano se svađao sa mnom, bio je ljutit i nije se znao kontrolirati.

– Ne mogu ja biti tvoja dadilja. Plaćat ću ti najbolji dom da se brinu za tebe – rekao mi je jednog dana bez imalo ustručavanja.

– Sine, ja ne želim u dom – bio sam pogođen njegovim prijedlogom.

– Nemaš izbora. Ja imam svoj život, a ondje će ti biti mnogo bolje nego ovdje. Imat ćeš adekvatnu njegu, najbolju koju se novcem možeš kupiti, a tko zna… – pokušao se tajnovito nasmiješiti, ali je to bio samo jadan pokušaj da ublaži svoje riječi – …možda ćeš ondje naći i neku novu ljubav – nije imao nimalo milosti prema meni.

– Ja sam sve dogovorio i trebaš samo otići – rekao je gotovo blago, kao da je na taj način pokušao umiriti nečistu savjest, ako ju je uopće i imao.

SIN JE SA MNOM BIO DRZAK I OTVOREN

Oči su mi se napunile suzama. Ovo nisam očekivao. Shvatio sam da sam im teret, ali ovo? Bio je to nizak udarac, rana koja će sve do moje smrti krvariti i koja nikada neće zarasti. Bio sam spreman trpjeti i glumiti, iako mi ni to nije bilo nimalo ugodno.

– Ne želim ići – opirao sam se, iako sam i ja imao svojih planova koji su bili daleko od onoga što su mi oni namijenili.

– A što ćeš ovdje? Samo smetaš -bio je drzak i otvoren, a što je bilo najgore, on je bio uvjeren da ima pravo i da ispravno postupa.

Ustao sam. Suza mi se iskrala iz oka. Bila je to suza kojom sam oplakivao sve ono što sam doživio od svoje djece. Gledao sam ga direktno u oči, ali je on neprestano skretao pogled. Ipak je bio svjestan da njegov postupak nije bio u redu.

– Neću ti smetati više. Ići ću kući. Volio bih kada bi sa svojom sestrom došao u nedjelju na ručak. Imam iznenađenje za vas – rekao sam i krenuo prema sobi da se spakiram.

U samo nekoliko minuta bio sam gotov. Nazvao sam Jasnu i ona je došla po mene. Kad je vidjela u kakvom sam stanju, samo je odmahnula glavom. Nije ništa govorila. Pustila me je da neke stvari raščistim sa samim sobom. Znao sam da je radoznala, ali je isto tako znala da će saznati sve kada ja budem spreman da joj kažem.

Činilo mi se da se cio moj svijet srušio. Mislio sam da su djeca najveća radost, ali nisam ni slutio da mogu biti i najveća žalost. Kada netko od njih ne ispuni očekivanja i kada se pokažu u svjetlu u kakvom su se oni pokazali, čovjek shvati stvari onakve kakve jesu. Nije bilo svrhe da se više zavaravam. Ovih posljednjih nekoliko tjedana bili su mi poučniji od svega što sam u životu prošao. Jasna je imala pravo. Već sam imao plan kada da ih kaznim, ali i kako da im kažem što će biti s onim što trebaju naslijediti. Prije nego što se domognu mojeg novca, dobro će se namučiti. Već sam se potiho radovao u sebi.

Nije da sam ih mrzio ili prezirao. To su ipak bila moja djeca, a djeca se ne mrze. Roditeljska ljubav je jedina koja nema nikakvog interesa i koja se nikada ne smanjuje, ali ću ih ipak naučiti pameti, razmišljao sam. To će im biti kazna za ovo što nisu imali strpljenja i nisu prošli ni jedan ispit kušnji. U njihovom sam domu bio nepoželjan, a to nije bio nimalo lijep osjećaj.

Tek sam idućeg dana sve rekao Jasni. Odmahivala je glavom i nije rekla ni riječi.

– Pozvao sam ih u nedjelju na ručak. Ne smeta ti? – upitao sam je, iako sam unaprijed znao odgovor kojeg će mi ona ponuditi.

Ona je bila jedina koja me je razumjela, jedina kojoj nikada ne bih bio teret, i njezina ljubav i ponašanje bili su mnogo različitiji od onog što su mi moja djeca pružila.

U nedjelju je padala kiša. I vrijeme je bilo kao i moje raspoloženje. A kakvo će tek biti njihovo kada im kažem što sam odlučio! Jasna se doista potrudila oko ručka, iako sam bio siguran da će on ostati netaknut. Sumnjao sam da će imati apetita nakon onog što čuju. Nije da sam likovao, ali sam ovaj put doista uživao u onom što ću napraviti. Da nije bilo moje žene, ta mi dobra ideja nikada ne bi pala na um.

Oboje su stigli točno u dogovoreno vrijeme. Pažljivo su me odmjerili, kao da su se pitali kamo je iščezla bolest o kojoj sam ja govorio. Izgledao sam svježe i odmorno, čak i bolje od njih. A tek kada su vidjeli Jasnu, ništa im više nije bilo jasno.

– Sjednite – ponudio sam im stolice, iako nisam trebao.

Ovo je bila njihova kuća i tu su uvijek bili dobrodošli.

– Pomirili ste se? – Renata nije mogla skriti svoju radoznalost, ali i olakšanje što više neću biti kod nje. Bilo je to tako jadno i previše prozirno tako da se nisam morao ni truditi da je shvatim.

– Nismo se ni svadili – rekao sam mirno. – Došlo je vrijem da sastavim oporuku. Ona neće biti ni nalik onoj kakvu sam želio i trebao napraviti. Nije to moja krivica. Možda vam se neće baš previše svidjeti ono što ću vam reći, ali sam to odlučio nakon kušnje na koju sam vas stavio. Sav novac kojeg posjedujemo, ja sam ga zaradio. Meni on ne znači ništa. Zadovoljan sam samo činjenicom da imam za normalan život, i više mi i ne treba.

Razgovor sam namjerno dugo razvukao, govoreći same besmislice dok su oni gorjeli od nestrpljenja. Naširoko sam se raspričao o svojim počecima, o svemu što sam radio i gdje sam sve radio, i pozorno gledao na njihovim licima koliko im je to dosadno i zamorno.

– To je moj novac? – okrenuo sam se prema njima.

– Naravno – oboje su rekli u jedan glas.

– Da, moj je – namjerno sam naglasio tu činjenicu. – S njim mogu raditi što me je voljela.

IPAK IM JE NOVAC ZNAČIO VIŠE OD MENE

Ako ga budem želio pokloniti nekom tko je samo u prolazu u mojem životu, učinit ću to. Dobit će ga onaj tko ga zasluži, a vi to za sada niste. Od vas sam tražio tako malo, a nisam dobio ništa. Tako će biti i s mojim novcem. Bojim se da ćete ostati uskraćeni za ono što ste željno iščekivali – okrenuo sam se prema Vedranu. Izraz lica mu je bio rječitiji od tisuće riječi. Očito je pomislio da sam sišao s uma, ali to su bile samo njegove neosnovane želje, snovi koji se neće ostvariti.

– Sutra će ti biti uručen otkaz na mjestu na kojem si sada. Ako želiš posao, možeš raditi na gradilištu. Svi računi će vam biti blokirani i od mene više nećete dobiti niti jednog novčića. Onoliko koliko zaradite, toliko ćete i imati. Ipak sam vam mnogo dao. Ostaje vam kuća, tako da nećete trebati plaćati podstanarstvo, a za ostalo se snađite. Dovoljno ste veliki za to – rekao sam mirno.

Njihova su se lica mijenjala iz trenutka u trenutak. Šok, nevjerica, a zatim zbunjenost… Likovao sam u tom trenutku. Bilo mi je drago što sam ovako postupio, za njihovo dobro.

– Ja ću se vratiti u poduzeće i preuzeti svu kontrolu – rekao sam mirno kao “dobar dan”. – A kad umrem, uopće ne znam koliko ću vam ostaviti. Onoliko koliko zaslužite, toliko ćete i dobiti. I da vas umirim, uopće nisam bolestan, niti sam pred razvodom braka…

Za samo nekoliko trenutaka, ja i Jasna smo ostali sami. Oboje su se naljutili i demonstrativno napustili stan. Pogledao sam u Jasnu.

– Do ovoga je moralo doći – rekla je tiho.

Klimnuo sam glavom. I sam sam bio svjestan da je tako. Oporuku još uvijek nisam namjeravao sastavljati, ali sam doista imao namjeru ostvariti sve ono što sam im rekao.

Možda nisam trebao ovako postupiti, ali i dalje mislim da imam pravo. Ja sam im bio teret, ali ne i moj novac. On im je značio više od mene i to je boljelo. Doživio sam da sam bio šikaniran od svoje djece, da su me smatrali teretom.

E pa, to će skupo plaćati nerednih nekoliko godina! Baš me zanima kako će se snaći. Hoće li i onda biti ovoliko bahati kao sada ili će napokon i oni upoznati što znači živjeti od svojeg rada? Vrijeme će pokazati sve, pa i to jesam li bio u pravu što sam ovako postupio.

Vaši komentari