Nije nam bilo suđeno

Moje prvo radno mjesto na recepciji u hotelu primorskog turističkog gradića, dobro posjećenog u ljetnim, kao i u zimskim mjesecima, dobila sam nakon završene ugostiteljske škole. Od tri strana jezika kojima sam se služila, bio je i španjolski kojeg sam više razumjela nego što sam ga govorila, ali mi je upravo to bila prednost pred ostalim kandidatima za dobivanje stalnog zaposlenja.

U vrijeme turističke sezone u hotelu bi primali sezonsku radnu snagu, mahom studente i đake ugostiteljskih škola koji su dolazili na praksu. Student Marinko mi je zapeo za oko već prvih dana, ali sam se morala pridržavati pravila da se ne zbližavamo s novopridošlim osobljem, i zato sam ga u početku gledala samo na daljinu, bojeći se da ne prekršim kodeks ponašanja pa izgubim radno mjesto koje sam dobila u trenutku kad mi je to bilo najpotrebnije.

Kao da je znala da će nas uskoro ostaviti, moja me baka Jelica neprekidno opominjala:

– Uči, Božena, zaposli se i budi svoj čovjek, jer ne znam tko će o vama brinuti kad mene više ne bude! Od svog oca nemaš što očekivati ! Jako me razočarao moj Velimir, jer sam od njega očekivala da bude brižan roditelj, budući da je svom tati toliko zamjerao što je svu brigu o njemu i sestri mu, Danijeli, prepustio meni. Moj se sin nije pokazao ni vjernim mužem, kao ni brižnim roditeljem… – žalila se baka Jelica na mog tatu Velimira, svog sina ljubimca, u koga je polagala sve nade, dok je za kćer jedva i marila. Od kćeri je očekivala da završi neku srednju školu, zaposli se u rodnom gradu da joj ostane što bliže, a kad se jednom uda, da može brinuti i o njenoj djeci kao što brine o meni i mom bratu Oliveru. Uvrijeđeni što ih teta Danijela nije poslušala jer je otišla na fakultet bez njihova dopuštenja, dida i baka su joj rekli da se više uopće ne treba niti vratiti kući.

– Da je barem završila medicinu pa da imamo liječnika u obitelji, još bih joj i oprostio njen neposluh, ali da studira kako se ore i kopa, to je smiješno – izrugivao se dida Frane kad mu je kćerka završila agronomiju. Ipak je došla kući prije nego se zaposlila u jednom poljoprivrednom poduzeću u Slavoniji. Uskoro se i udala, pa su roditelji našli novi razlog za ljutnju što ih prije vjenčanja nije upoznala sa svojim budućim mužem. Iako je njihov Velimir studirao pravo devet godina, kroz to se vrijeme oženio i dobio nas dvoje djece, on je za njih bio najpametniji i najodgovorniji čovjek na svijetu, sve dok ih nije razočarao rastavom i nebrigom o nama.

I tada je, doduše, baka Jelica za svog sina pronalazila opravdanje, govoreći mojoj mami Nadi: “Pamet mu je pomutila ta prokleta bestidnica! Ali ne brini Nado! Nisi sama ostala s djecom. Uz tebe smo dida Frane i ja. Nećete biti gladni dok je nas, a moj se ludi sin može ženiti koliko god puta hoće, Božena i Oliver su naši jedini unuci – tješila je baka Jelica našu majku kad bi, vraćajući se s tržnice, donosila voće i povrće, više u želji da nas vidi nego što nam je to bilo potrebno.

– Ali, kako je mogao ostaviti djecu za koju je govorio da su mu najvažnija na svijetu? Zar je moguće da je toliko bešćutan? -pitala se mama, na što joj je baka odgovarala:

– Pa zar ne znaš da i njegova ljubavnica ima dijete koje je ostavila kod svojih roditelja? Našla vreća zakrpu, ali on zaboravlja da će ona naći boljeg od njega, jer mijenja muškarce kao čarape, pa će se on pokajnički vrati tebi i svojoj djeci.

No, vrijeme je prolazilo, a tata se nije vraćao. Nije slao niti alimentaciju dok ga sud nije na to prisilio, mada nas dvoje nismo ništa imali od tih novaca jer je naša mama uvijek sve potrošila.

S obzirom da smo bili premaleni da bismo sami ostajali u stanu kad je mama radila, baka joj je predložila da nas uzme k sebi, što je mama i prihvatila, pa je time, izgleda, za naše roditelje problem bio riješen. Mama nam je u prvo vrijeme redovito dolazila, a zatim sve rjeđe, pogotovo kad se ponovo udala. Tako je sva briga o nama bila prepuštena baki i didi.

Kad bismo bili neposlušni, baka bi se naljutila i psovala nam oca i mater što je nas nasmijavalo, a onda bi i nju spopao smijeh što je pak ljutilo didu koji je u takvim prilikama govorio da smo mi luda kuća.

Nakon pune dvije godine, otac nas je posjetio sa svojom novom ženom, Milenom čije su me slatke riječi kojima nam se dodvoravala, najčešće užasno nervirale.

– Velimire, imaš preslatku dječicu! – cvrkutala bi, i pri tome nam davala bombone, ne pitajući imamo li uopće što obući. Kad smo porasli, riječ “slatki” zamijenila je riječju “pametni”, mada nije imala pojma kako učimo i kakvi smo u školi. To je bilo uglavnom sve od maćehine i očeve brige o nama.

Moj brat je bio odličan učenik od prvog do posljednjeg razreda osnovne, a u gimnaziji je pokazivao posebno zanimanje za informatiku pa je bilo normalno da se opredijeli za studij iz tog područja. Uzdržavali su ga dida i baka sa svojom mirovinom. Do diplome su mu preostale dvije godine kad se otac rastao s Milenom i vratio se kući, pa sam ja morala preseliti k mami i očuhu da ocu oslobodim sobu u bakinom stanu. Oliver je uspio dobiti stipendiju i nastavio studij, a ja sam završila školu i zaposlila se jer ionako više ne bih izdržala u majčinoj kući.

I, onda, jednoga zimskog dana, kad se baka vratila s tržnice i sjela u naslonjač da predahne i protrlja ozeble ruke, više nikad nije ustala. Da nije sama morala obavljati sve poslove i po velikoj hladnoći izlaziti iz kuće, onako bolesna na srce, vjerojatno još ne bi umrla, no nažalost, umjesto bake nije imao tko otići u nabavu jer su dida i moj otac bili veliki gotovani. Baka je umrla pokraj njih dvojice, koji su svaki u svojoj sobi čitali novine pa niti hitnu pomoć nisu pozvali na vrijeme. Otkada smo sahranili baku, više nisam imala dom, a niti blisku osobu s kojom mogu podijeliti tugu i radost. Kako mi je baka nadomještala roditelje, tek sam nakon njene smrti spoznala što sam izgubila. Osjećala sam se usamljenom pa sam se pokušavala zbližiti s tatom, s njim podijeliti bol zbog gubitka dragog nam bića, vjerujući da ga je majčina smrt pogodila koliko i mene odlazak moje bake koja nas je sve iskreno voljela. No, moji su pokušaji ostali bezuspješni, jer kad god bih zapodjenula razgovor o našoj Jelici, otac Velimir bi mi govorio: “Ostavi mrtve na miru, a ona ga je doista i zaslužila! Uvijek je bila u pokretu jer je mislila da mora svuda stići pa se istrošila prije vremena. Nedostaje nam ženska ruka u kući, a dida je prestar za ženidbu pa je na meni red da potražim novu družicu.”

Dakle, mojem ocu nedostaje ženska ruka, a ne njegova majka. Nema ga tko više tetošiti i donositi mu jutarnju kavu u krevet, pomislila sam ozlojeđena na svog emotivno osakaćenog oca, ali nikad više nisam pred njim spominjala koliko mi baka nedostaje.

Moj je otac uskoro doveo u kuću novu ženu, Mirtu, koja se od prvog dana prema didi ponašala grubo i bezobrazno pa je on otišao u starački dom, a nas dvoje smo s ocem prekinuli svaku vezu. U takvim sam se okolnostima našla na svom stalnom radnom mjestu što je za mene bila velika sreća. Hotel mi nije bio samo radno mjesto već i moj jedini dom, a osoblje, obitelj kakvu nikad nisam imala. Doista smo se lijepo slagali i pomagali jedno drugom kad god je to bilo potrebno.

Kad sam već bila zaposlena, stiglo mi je pismo od tete Danijele kojim me poziva da je posjetim, ako ne prije, a onda zimi kad mi ugostiteljski radnici najčešće koristimo godišnji odmor.

– Ti si, Božena, jedina osoba s kojom se mogu prisjećati moje pokojne mame, jer sam uvjerena da si ti iskreno voljela svoju baku Jelicu. Znam da je ona voljela sve nas, pa iako je emocije skrivala duboko u sebi, osjećala sam da najviše voli sina, mog neodgovornog i bezosjećajnog brata… – stajalo je među ostalim u pismu koje me istinski obradovalo. Osim toga, bila sam u razdoblju zaljubljenosti kad vapimo za bliskom osobom kojoj možemo povjeriti svoja osjećanja, a moja teta Danijela je upravo ponudila da mi na neki način nadomjesti gubitak bake kao i mojih roditelja koji su za mene bili stranci. Odgovorila sam joj na pismo i obećala da ću doći. Usput sam joj napomenula kako sam upoznala mladića koji će se nakon sezonskog posla vratiti na studij, a bude li se naša veza održala, možda ćemo je skupa posjetiti.

Budući da smo Marinko i ja osjećali uzajamnu privlačnost, unatoč zabrane, nas dvoje smo slobodne trenutke provodili skupa, odlazeći u susjedni grad, ili na neko skriveno mjesto na obali, a susretali bismo se nakon posla. Ljetni su mjeseci brzo proletjeli i kako se bližilo vrijeme našeg rastanka, postajala sam sve tužnijom.

– Kad bih te i htio zaboraviti, ne bih mogao jer si mi od prvog trenutka kad sam te ugledao, prirasla srcu kao da te oduvijek poznajem – tješio me Marinko kad bi na mom licu zapazio zabrinutost.

– Jesam li ti već rekao da si ti djevojka s kojom želim podijeliti sve godine svog života, a ja ne spadam u muškarce koji se zaljubljuju u svaku curu koju sretnu. Doduše, otkad sam na studiju, nisam upoznao niti jednu djevojku uz koju bih se želio buditi svakog jutra, kao što sam poželio kad sam upoznao tebe – uvjeravao me Marinko u postojanost svojih osjećaja, a ja sam mu vjerovala. Došao je tako i kraj rujna kad se sezona bližila kraju pa je hotel napuštao najveći broj gostiju, a s njima i sezonski radnici.

– Čekat ću te večeras u našoj tihoj uvali – rekao je Marinko, sjetnog izraza na svom preplanulom licu uokvirenom gustom valovitom kosom kakvu ima i moj brat Oliver.

Nakon završene smjene požurila sam obalom prepunom razdraganih šetača prema uvali iz koje se širio intenzivan miris ružmarina, mora i soli.

Sjedili smo na obali obasjanoj mjesečinom i započeli razgovor o nevažnim stvarima, kako ne bismo spominjali Marinkov odlazak sljedećeg jutra, jer bi me i na samu pomisao na rastanak, nešto bolno stezalo u grudima. Bojažljivo me je zagrlio promatrajući izraz mog lica na kojem je mogao pročitati neizrecivu sjetu kakva me obuzimala već nekoliko dana. Uronjeni u toplinu ljetne noći, nismo htjeli riječima oskvrnuti taj svečani trenutak, pa smo šuteći slušali šum valova uzgibane morske površine uvjereni da nam to nije posljednji put na ovom mjestu jer ćemo sljedećeg ljeta opet biti zajedno. Iako smo naoko izgledali mirni, u meni je vladala bura izazvana osjećajima prema tom mladiću čija me blizina očaravala.

– Sutra je novi dan, a sad idemo na spavanje jer na poslu moram biti koncentrirana – predložila sam oko ponoći, a on me je poslušao. Te me večeri nije niti poljubio. Kad sam legla u krevet, pred mojim je očima treperio Marinkov lik, pa sam se sa strepnjom pitala može li me on voljeti kao što ja volim njega, ili je možda naše druženje njemu poslužilo samo kao zabava, ljetna avantura o kakvima dečki pričaju kad se vrate s mora. On je meni bio prva, prava ljubav, kakvu se sreće jednom u životu, i mada o njemu ništa ne znam osim imena i prezimena, spremna sam ga vjerno čekati. Gdje je rođen, tko su mu roditelji, kakvi su mu planovi za budućnost, nije me zanimalo. Jedino sam željela da ga volim i da on voli mene.

Izgleda da smo oboje bili skloni romantici, budući da smo istinski uživali u nevinim dodirima i druženju nakon posla, dugim razgovorima i šetnjama, zapažajući ljepotu svud oko nas, pa sam nakon Marinkova odlaska osjećala veliku prazninu. Život mi se pretvorio u monotono nizanje dana u očekivanju ponovnog susreta s voljenim čovjekom. Na rastanku smo se dogovorili da ćemo se dopisivati jer se napisanom riječju može mnogo više izreći nego telefonskim razgovorima ili porukama na mobitelu.

I doista, uskoro mi je stiglo prvo pismo, što me uvjerilo da je Marinko čovjek od riječi.

Budući da je gostiju bivalo sve manje, imala sam vremena za pisanje dugih pisama kao i maštanju o zajedničkoj posjeti teti Danijeli. Došao je tako i prosinac kad počinju pristizati gosti koji će u hotelu provesti božićne blagdane. Najčešće dolaze u grupama ili u parovima, a jednog se jutra pojavila sama gospođa koja je pobudila moju posebnu pažnju.

– Želim jednokrevetnu sobu -obratila mi se žena srednjih godina, pružajući mi putovnicu.

Pažljivo me motreći, pogled joj se zaustavio na identifikacijskoj kartici pričvršćenoj na reveru mog sakoa. Na moje pitanje, namjerava li ostati dulje vrijeme ili je samo u prolazu, odgovorila je neodređeno: “Ovisi o okolnostima pa vam ovog trenutka ne mogu reći hoću li ostati više od dva dana!”

Stigla je u ranim jutarnjim satima dok sam odrađivala posljednji sat svoje noćne smjene, pa mi je onako pospanoj jedva doprlo do svijesti da je prezime te gošće isto kao i Marinkovo.

Kad su nam se pogledi sreli, u njenim sam očima zamijetila zagonetni bljesak znatiželje, zabrinutosti ili sumnje, nisam bila sigurna. U svakom me slučaju ta žena gledala posebnim pogledom. Nakon završenih formalnosti oko upisa, pružila sam joj ključ, i uz ispriku što momentalno nema “liftboja”, dopratila je do dizala. Ona mi je zahvalila i uz usiljeni osmijeh, upitala: “Vi ste Božena, zar ne? Ja sam Eva D… – rekla je pružajući mi ruku, i svojim snažnim stiskom, neobičnim za ženu, potvrdila moj dojam o njoj kao odlučnoj osobi koja ne preže pred problemima. Neodlučno je zastala pred otvorenim dizalom, prošla rukom preko čela kao da otire znoj, ponovno me pogledala ravno u oči, rekla:

– Gospođice Božena, moram s vama razgovarati tijekom današnjeg dana. Očekivala sam da ćete me prepoznati po imenu, ili vam moj sin Marinko mene nije ni spominjao pa ne znate da sam ja njegova majka?

– Vidim da vam je prezime isto, ali nisam znala da ste vi njegova majka! Mi smo inače dobri prijatelji pa mi je drago da vas mogu upoznati – dodala sam, objasnivši joj da smo se ovog ljeta upoznali.

– Imam s vama važan razgovor pa je najbolje da dođete u moju sobu kad budete slobodni. Moram s vama razgovarati! – ponovila je, značajno me pogledavši.

– Smjena mi završava za oko sat vremena pa ću doći – rekla sam, ne sluteći ništa dobra.

Bio mi je to najdulji sat u životu. Nagađala sam o čemu bi ta ukočena gospođa imala sa mnom razgovarati. Vjerojatno će mi narediti, ili me zamoliti da joj sina ostavim na miru jer se očito ne uklapam u njene planove za njegovu budućnost. Ali, zar to nije mogla s njim riješiti, jer koliko sam shvatila iz njegove priče o majci Evi, dovoljno su bliski jer je odrastao bez oca koji je poginuo u prometnoj nesreći kad je Marinko bio još beba.

Što sam više razmišljala o tom neočekivanom posjetu, sve više sam bila uvjerena da se njegova mama protivi našoj vezi. Ako je tome tako, drago mi je što se nismo još više zbližili, jer ako je majka protiv naše veze, ona će u tome i uspjeti, zaključila sam po njenim oštro izgovorenim riječima: “Moram s vama razgovarati!” To nije bila molba, prijedlog, već naređenje koje se mora poštovati. Da naš razgovor nije bio za tuđe uši, dala mi je na znanje, tražeći da joj dođem u sobu. Ovo zaista ne sluti na dobro, motalo mi se glavom kad sam pokušavala osmisliti svoje odgovore posesivnoj materi. Vjerojatno se uplašila da će joj se sin zaletjeti u brak s djevojkom koja mu nije ravna po obrazovanju, ili je možda, kao i mnoge druge majke, ljubomorna na svaku ženu koja bi se mogla pojaviti u sinovljevu životu. Nastojala sam se osloboditi negativnih emocija koje bi mi samo otežavale normalnu komunikaciju kakvu sam željela uspostaviti s tom ženom. Uostalom, čemu se opterećivati predviđanjima kad me još samo nekoliko minuta dijeli od saznanja što mi to želi priopćiti Marinkova majka čijoj sam se sobi upravo približavala. Kao da me čekala pokraj vrata, čim sam pokucala, ona je otvorila. Ponudila je da sjednem na već pripremljenu stolicu pokraj stolića.

– Iznenađeni ste mojom posjetom, zar ne? – započela je.

– I jesam i nisam – odgovorila sam diplomatski i čekala nastavak.

– Vjerojatno u meni gledate posesivnu majku koja želi prekinuti vezu svog jedinca s voljenom djevojkom. Ne, nisam jedna od takvih! Morala sam doći, Božena! Na ovaj put me natjerala crna slutnja otkad sam od Marinka doznala tko ste, odakle i čija ste – naglašavajući posljednje riječi, pogledala me da vidi učinak svojih riječi, mada meni njezina izjava nije baš ništa govorila.

– Kad sam te ugledala jutros na recepciji, nisam bila začuđena što se Marinko u tebe zaljubio, pa se bojim da sam možda došla prekasno – prešla je na bliski način oslovljavanja i bez pitanja. – Ti si doista ljupka djevojka koja s lakoćom plijeni simpatije svojom skromnošću, pa mi je tim lakše s tobom razgovarati o osjetljivoj temi kakva je ova.

– Ništa ne razumijem, gospođo Eva! O čemu ustvari želite sa mnom razgovarati i za što bi to moglo biti prekasno?! Želim vam reći da iskreno i duboko volim Marinka, a vjerujem da on i mene voli pa ne znam u čemu vidite problem – izgovorila sam oštro, jer se u meni sve više gomilala ljutnja prema toj nepoznatoj ženi koja si uzima za pravo da ocjenjuje moju skromnost koja po svemu sudeći, upravo njoj nedostaje. No, kad sam spomenula našu uzajamnu ljubav, unezvjereno me pogledala kao da sam joj najavila smak svijeta. Pogledom je šarala uokolo po prostoriji izbjegavajući moje oči pa sam na trenutak pomislila da s tom ženom nije sve u redu.

– Problem je upravo u tome što ste se zavoljeli vas dvoje koji to niste smjeli – odjednom je zastala, a ja sam očekivala da će mi održati predavanje o ozbiljnosti braka za kojeg njenom sinu još nije vrijeme. Međutim, postavila mi je pitanje kojim me doista zbunila.

– Što ti znaš o njegovim, a on o tvojim roditeljima? Koliko se uopće poznajete vas dvoje? – pitanje je ostalo visjeti u zraku dok sam u mislima spremala odgovor, uvjerena da je i ona opsjednuta znanstvenim otkrićima o genetski nasljednim faktorima odlučujućim za potomstvo o čemu se danas mnogo piše, pa bi valjda prije ženidbe trebalo dobro poznavati pretke budućih supružnika. O svojim roditeljima znam dovoljno, pomislih s tugom. Bili su neodgovorni i sebični pa zato nikad nisam imala topli dom za kakvim toliko čeznem, a što bih trebala znati o Marinkovima osim što mi je sam rekao?

“Imam brižnu majku koja mi je pružila sretno djetinjstvo i omogućila fakultetsko obrazovanje pa se često pitam kako ću joj se odužiti. Jednom kad se vjenčamo, mogla bi živjeti s nama i odgajati našu djecu” – proletjele su mi mislima Marinkove riječi. “Vjerujem da ćete se vas dvije dobro slagati jer ste slične naravi. Razumna je i tolerantna osoba pa će prihvatiti za snahu ženu koju ja budem volio. Vidjet ćeš kad je upoznaš…” – redale su se misli. “Sad je, nažalost, imam prilike upoznati”, zaustavio mi se pogled na njenom licu na kojem su se iz neposredne blizine primjećivale bore koje do tada nisam zapazila. Kakva je ona bila ljepotica kad je bila u mojim godinama kad je u svojim četrdesetim još toliko privlačna s tim ovalnim licem, tena tipične crnke oivičenog bujnom crnom kosom protkanom pokojom srebrnom vlasi, lice klasične ljepote na kojem dominiraju velike vlažne tamne oči čiji pogled prodire u dno duše? Ista senzualna usta kao u Marinka, a vjerojatno im je i osmijeh sličan, samo što ga nisam imala prilike vidjeti u Eve jer naš susret nije davao razloga za osmijehe.

– Marinko ne zna da sam te posjetila. Ponekad se u životu moramo poslužiti i neistinom kako bismo zaštitili one koje volimo, pa sam njemu rekla da se vraćam u Trst gdje inače živim. Od malena sam ga nastojala zaštititi od neugodnosti, te sam mu iz tih razloga prešutjela i oca. Da ga oslobodim tereta kojeg nose vanbračna djeca, slagala sam mu da je njegov otac poginuo prije našeg vjenčanja kako mu ne bih morala reći istinu koja me ipak zaskočila kad sam to najmanje očekivala. Od toliko djevojaka na ovom svijetu, moj je sin odabrao baš tebe, Božena!

– Da, gospođo, Eva! Nije on mene odabrao, već nas je spojila uzajamna privlačnost, sviđalo se to vama ili ne! – rekla sam prkosno je gledajući, još uvijek ne shvaćajući Evinu zabrinutost zbog naše veze.

– Ništa ti ne shvaćaš, drago moje dijete! Ako je tvoj otac Velimir B., a to je nepobitna činjenica, onda imam razloga što sam zabrinuta zbog vaše veze, Božena! Marinkov i tvoj otac je isti muškarac, Velimir B. – konačno je izrekla kobne riječi što sam osjetila kao udarac maljem kad su mi konačno doprle do svijesti.

Nijemo smo se gledale kao probuđene iz dubokog sna.

– To ne može biti istina! – protisnula sam kroz suho grlo, mada sam u isto vrijeme pomislila kako me moj otac ničim ne može iznenaditi. Posegnula sam za čašom vode pokušavajući je drhtavom rukom prinijeti ustima, kad sam se sudarila s tjeskobnim pogledom žene kojoj je vjerojatno bilo teže nego meni.

– I ja sam u prvi mah mislila da to ne može biti istina. Zato sam u ova dva protekla mjeseca, otkad sam doznala za tebe, provela najteže razdoblje svog života jer sam morala prekopati vlastitu prošlost, izvući neželjena sjećanja na svjetlost dana i suočiti se s čovjekom čije sam postojanje željela zaboraviti. No, ovo je i suviše delikatna situacija da je razriješim sama pa sam se srela s tvojim ocem…

– Ah, sad mi je jasno zašto me je nazvao ovih dana, po prvi put otkad samostalno živim – rekla sam joj.

– I, je li ti rekao da imaš brata o čijem postojanju nisi imala pojma? – upitala je Eva.

– Nije mi niti naslutiti dao razlog svog poziva. Samo mi je najavio svoju posjetu u što ja nisam povjerovala, a da vam iskreno kažem, nisam se niti obradovala toj mogućnosti. On mi ništa u životu nije dao osim što sam rođena njegovom “zaslugom”.

– Možda naš Velimir ima negdje još koje dijete, ali to zna samo on, ili čak ne zna, kao što nije znao za Marinka. Najzanimljivije od svega je njegova reakcija na saznanje da su mu oba sina rođena iste godine:

“Nisam znao da si toliko sebična da me niti obavijestila nisi o rođenju sina, jer bih mu s ponosom dao svoje prezime!” – rekao je, smatrajući da priznanjem očinstva prestaje svaka druga odgovornost za život djeteta.

Izrekla je to Eva s primjesom ironije, ali ne i ljutnje, jer je Velimir čovjek na kojeg se jednostavno ne možeš naljutiti.

– Mom je ocu urođen nedostatak odgovornosti, kao i emocija, bilo pozitivnih ili negativnih. Nikad ga nisam vidjela razjarenog, ali niti ushićenog bilo čime. Njegova je glavna značajka posvemašnja ravnodušnost zbog koje ispaštaju svi oko njega.

Prvi nalet nevjerice koja se pretvorila u bijes i očaj, polako se gubio kao što se tlo smiruje poslije potresa, a naš se službeni razgovor polako pretapao u prijateljsko ćaskanje što je bio dobar znak za obostrano razumijevanje, jer ljutnjom pa ni očajavanjem, ništa nismo mogle promijeniti.

Bližilo se već i podne, a ja još uvijek nisam imala potrebe za spavanjem nakon probdjevene noći na poslu.

– I, što ćemo sad? – upitala sam sebe, Evu i Svevišnjeg, ako je prema vjerovanju ljudi Bog ta viša sila što određuje naše životne puteve.

– Ništa ne možemo promijeniti, Božena! Vas dvoje smoći ćete snage i razumom pobijediti osjećaje koji su vas zbližili. Jednu vrstu ljubavi zamijenite onom drugom, bratskom. Moj je Marinko uvijek čeznuo za nekim bliskim kao što su brat i sestra, a sad je dobio oboje.

Umjesto kući, vraćam se u Zagreb, jer započetu misiju moram do kraja dovesti. Nadam se da će mi moj Marinko oprostiti laž o njegovom podrijetlu. On je razuman dečko, a vjerujem da niti s Oliverom neće biti problema. Nastojat ću ih zbližiti pa ako ne osjete bratsku bliskost, mogu postati dobri prijatelji. Da zatvorimo do kraja taj začarani krug, predlažem da zajedno dočekamo Novu godinu gdje god vas troje to poželi – govorila je Eva dok se s njenog lijepog lica gubio i posljednji trag grča.

– Vrijeme je ručku. Bila bih počašćena da mi praviš društvo, Božena! Neka nam današnji dan bude početak puta u novi život, početak jednog prijateljstva na kojem se mogu zasnivati budući odnosi nas četvero. Naravno, ako to želite vas troje!

Sviđao mi se Evin prijedlog. I ona mi se činila sve bliskijom, dražom od svih tatinih žena, pa čak i moje mame.

Na ručak smo se odvezle u Evinom ferariju u susjedno mjesto. Promatrajući je za volanom kako vješto i sigurno svladava okuke na cesti uz more, potvrdila sam svoj prvi dojam, da je ona snažna i odlučna žena koja ne preže pred problemima. Tih sam trenutaka zavidjela Marinku na majci kakvu bih i sama poželjela imati.

– Da će mi ovako proći ovaj sudbonosni dan, nisam se mogla nadati niti u najljepšem snu – priznala mi je Eva uz kavu nakon ručka, kako je najviše strepila od susreta sa mnom.

– Bilo mi je tek osamnaest godina kad sam srela tvog oca Velimira – započela je svoju ispovijest o začetku ove čitave zavrzlame. – Upravo sam bila maturirala i namjeravala se upisati na studij kad sam naišla na neodoljivog šarmera koji mi je život okrenuo naglavačke. Zaljubila sam se ne znajući da je oženjen što sam ustanovila kad sam već bila trudna, a budući da je njegova žena bila pred porođajem, nisam mu nikad rekla kako je završila njegova ljubavna avantura. Preuzela sam svu odgovornost za svoje dijete, a sad kada je odrastao muškarac, vrijeme je da upozna i svog oca. Susret vas dvoje samo je ubrzao ostvarenje već donesene odluke, ali i unio nove momente koji su, uvjerena sam, obogatili naše živote.

Kad smo se prije Nove godine sreli kako je to Eva i obećala, u Marinkovom je osmijehu bilo tuge i radosti, razumnog pomirenja sa stvarnošću koja ne pita za naša osjećanja, ali su mu oči bile ispunjene sjetom koju sam samo ja primjećivala.

– Sretna sam što imam tako divnog brata – prošaptala sam, zagrlivši ga po prvi puta sa spoznajom da će naša kratka romanca ostati u našem sjećanju poput čarobnog svjetlucanja jutarnje rose u travi što je isparila pod navalom prvih sunčevih zraka.

Na dočeku, za sve nas izuzetne Nove godine, bila je s nama i teta Danijela s mužem, koja je saznanje o novonastaloj situaciji u obitelji primila bez imalo čuđenja, a moj tetak Dino je samo prokomentirao: “Sve je dobro što se dobro svrši!”

Nakon druženja u vrijeme novogodišnjih blagdana, obuzela me melankolija, ono tjeskobno osjećanje praznine koje se javlja na rastanku s dragim bićem, a potmula mi bol u grudima tjerala suze koje sam s mukom zadržavala. Hoću li ikad više ovdje moći živjeti a da se ne sjećam onog ljeta i nasmijanog Marinkova lica kad me čekao u našoj tihoj uvali, pitala sam se, pokušavajući zatomiti tugu zbog izgubljenih snova o našoj zajedničkoj budućnosti.