Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

Nagovorio me da pobacim našu bebu

Pjev ptica kao da mi je poboljšao ionako odlično raspoloženje. Činilo mi se da je sve oko mene mnogo ljepše nego inače ili su moja osjetila manje reagirala nego sada. Možda je ljubav doprinijela tome, jer kad ona pokuca na vrata našeg srca, sve nam je ljepše i sve je mnogo drugačije nego inače. Valjda postajemo osjetljiviji na ono što nas okružuje, ili nam ljubav potpuno promijeni sliku o onome što nas okružuje. Lagano sam koračala. Upravo sam se oprostila od Tomislava, momka koji je bio nešto najljepše što mi se dogodilo u mojih dvadeset godina. Bili smo zajedno već tri mjeseca, a meni se činilo kao da ga poznajem od samog rođenja. Zanesena sjećanjima, došla sam do kuće koja se nalazila na periferiji grada. Bila je to jednokatnica koja je bila izuzetno lijepa, ali je meni njeno okruženje bilo najljepše na svijetu. Stajala je poput bisera u školjci, okužena stablima borovine i kultivirane okućnice. Nisam bila ni svjesna kada sam došla pred kuću. Tek me je majčin glas trgnuo iz razmišljanja.

– Klara! – viknula je neuobičajeno jako, što je bilo iznenađujuće za nju. Po izgledu njenog lica shvatila sam da to nije bio prvi put da me je zovnula. – Gdje si do sada? – kao da se nije mogla načuditi mojem dugom izbivanju.

Slegnula sam ramenima. Nisam joj mogla reći da sam bila kod momka u njegovu stanu, jer ona to ne bi razumjela. Njeni su nadzori bili staromodni i kosili su se sa svim mojim stajalištima, tako da joj se uopće nisam povjeravala. Po mojem mišljenju, ponašala se kao da ona nikada nije bila mlada, a imala je tek četrdeset godina. Zato sam s njome mogla pričati o svemu, ali ne i o svojoj intimi. Mislila sam da me ne bi razumjela, bolje rečeno bila sam uvjerena u to. Možda zato što sam bila njena kći pa mi nije neke stvari dopuštala, ili je ona i dalje o meni razmišljala kao o djetetu, djevojčici koja još nije zakoračila u svijet odraslih.

– Gdje? – ponovila je svoje pitanje.

LJUBAV JE ISPUNILA CIJELO MOJE BIĆE

U gradu srela sam školsku kolegicu, pa smo se zapričale.

-Znaš kako to ide. Ne vidimo se nekoliko godina i vrijeme nam naprosto proleti – slagala sam ne trepnuvši.

– Uvijek ti nekog sretneš – ravnodušno je rekla. – Ručak već satima čeka, a spremila sam tvoje omiljeno jelo – kao da joj je samo zbog toga bilo žao što sam došla kasnije nego inače.

Krenula sam prema kuhinji. Pojela sam samo nekoliko zalogaja. Jednostavno nisam bila gladna, a trebala sam biti. Skoro da ništa nisam jela, ali mi je to bila sasvim sporedna činjenica s kojom se nimalo nisam zamarala. Ljubav mi je ispunila cijelo biće, pa tako i želudac, sama sam stvorila teoriju zbog gubitka apetita.

– Što nije u redu? – majka je bila zabrinuta.

– Sve je u redu – pokušala sam biti ozbiljna, ali mi je to teško uspijevalo.

– To su samo tvoje mladenačke mušice – odmahnula je rukom i izišla u vrt. Kad sam ostala sama, opet sam se prepustila mislima.

Nikada nisam bila sretnija. Ljubav je ispunila svaku stanicu mojeg tijela. Zatvorila sam oči.

Pokušala sam dočarati Tomislavov lik. To je bilo tako lako, jer sam ga vidjela prije samo nekoliko minuta. I da nije tako, on je zauvijek osvojio moje srce, a tim je zauzeo počasno mjesto i u mojim mislima. Prepustila sam se sjećanju, dočaravajući naš prvi susret.

Bilo je to na zabavi koju je organizirala moja prijateljica. Naravno da sam i ja bila pozvana, ali nisam očekivala ništa posebno. Prevarila sam se. Čim sam ugledala Tomislava, odmah sam promijenila mišljenje. Dovoljno je bilo da nam se pogledi susretnu, pa da me vedrina njegovih plavih očiju zauvijek osvoji. Ne znam što sam osjećala u tom trenutku, osim potpune paraliziranosti. U samo nekoliko trenutaka sam shvatila da je on ono o čemu sam cijelu svoju mladost maštala, a dobro je poznato da djevojačka maštanja nemaju granica, niti ikakve veze sa stvarnošću. Čim su nam se pogledi sreli, on mi je prišao. Djelovao je tako samouvjereno i sigurno da sam naprosto ostala bez daha. Dok mi je prilazio, knedla mi je zapela u grlu. Samu sebe sam uvjeravala da ne prilazi meni, pa čak ni kada je stao ispred mene, ja naprosto nisam mola vjerovati.

KAKO SAM UPOZNALA VOLJENOG TOMISLAVA

Treperila sam samo da odagnam njegovu sliku, ali je on i dalje bio tu. Nisam mogla vjerovati da mi se to događa. Preda mnom je stajao najljepši muškarac kojeg sam vidjela. I ne samo to. On je prišao baš meni. Srce mi je kucalo kao da je poludjelo. Usta su mi se sušila. Bila sam toliko smušena da nisam znala kamo da pogledam. Nisam bila naviknuta na ovakve situacije. U većini slučajeva sam bila potpuno nezainteresirana. Nije to bilo stoga što sam umišljena jer sam bila natprosječno lijepa, već što nijedan mladić nije natjerao moje srce da brže zakuca, a meni je to bilo jedino mjerilo kojeg sam se pridržavala. A ovaj prelijepi mladić je to isto srce natjerao da skače poput teniske loptice. To nikako nisam mogla razumjeti. Nije u pitanju bila samo njegova fascinantna ljepota, već ono nešto posebno na što je moje tijelo reagiralo cijelim svojim bićem. Nisam razumjela ništa, ali ljubav i ne postoji da bi se razumjela, već da se uživa u njoj. Ili pati zbog nje.

– Dobra večer. Ja sam Tomislav – pružio je ruku prema meni, dok mu je na licu blistao neodoljiv osmijeh na kojemu bi mu pozavidjele i najveće filmske zvijezde.

Nekoliko sam trenutaka bila ukipljena, a onda sam svoju nesigurnost pokušala skriti iza osmijeha koji je bio samo dobro uvježbana maska.

– Klara – rekla sam tiho i pružila mu ruku.

Bio je dovoljan samo bezazlen dodir naših ruku pa da mojim tijelom prostruji neobjašnjiva plima vrućine koja mi se penjala u lice.

– Imaš prelijepo ime – rekao je zaneseno.

Samo sam klimnula glavom. Cijelu tu večer je bio uz mene. Ako je u početku razgovor zapinjao, s vremenom sam počeli pričati kao da se poznajemo mjesecima, a ne samo nekoliko sati. Bio je doista neodoljiv. Znao je reći pravu riječ u pravo vrijeme i pored njega sam se osjećala poput kraljice. Bila sam potpuno opčinjena njime. Onih nekoliko godina razlike kao da je nestalo. Rekao mi je da je tu slučajno naišao, jer da je rođak moje prijateljice kod koje je bila zabava. Njegovo je objašnjenje imalo logike.

UVIJEK SAM MU BILA NA RASPOLAGANJU

Prema njemu sam se osjećala poput klinke. Dok je meni u glavi vladao pravi kaos, on je dobro znao što želi od života. Završavao je fakultet i jedino mu je bilo važno da uspije u životu. Divila sam se njegovom žaru kada je pričao o poslu kojim će se baviti.

– Jednoga dana ću biti ono što želim – iz njega je govorila ogromna želja za uspjehom.

Nasmijala sam se njegovim riječima. Meni nije bilo ni na kraj pameti da budem toliko opsjednuta zanimanjem kojeg sam izabrala. Voljela ga jesam, ali nisam željela sve podrediti njemu kao što je Tomislav činio. Zbog toga sam ga počela i neizmjerno cijeniti, što će mi se u budućnosti pokazati kao najveća pogreška. Po žaru kojim je pričao, bilo mi je jasno da on doista i hoće uspjeti. Bila sam uvjerena da će rušiti sve prepreke koje mu se nađu na putu. Bio je mlad, odlučan i dobro je znao što želi od života. Imao je osobine koje su doista bile rijetkost, no koliko je on bio opsjednut svojim zanimanjem, toliko sam i ja bila opsjednuta njime.

Nakon te večeri počeli smo se redovno sastajati, naravno, kada je on mogao. Ja sam mu uvijek bila na raspolaganju. Naša je ljubav cvjetala i ja sam mu se prepustila u cijelosti – dušom i tijelom. Nikada se nisam pokajala zbog toga. To sam učinila iz ljubavi, a ne iz nekih drugih pobuda. Voljela sam, a to sam mu pokazala onako kako je i dolikovalo nama mladima. Voljela sam ga neizmjerno. On je bio jedini čovjek koji je zarobio moje srce, i ono će zauvijek ostati okovano njegovom ljubavlju. Koristili smo svaki slobodna trenutak da bismo uživali jedno u drugome. Činilo mi se da je u zadnje vrijeme on doista poseban, nježniji nego ikada do sada, otvoreniji i spremniji da mi da čak i svoje srce. To je bio dan kojeg ću se vječno sjećati. Koliko god da je bio ispunjen srećom, toliko je bio i pun tuge. Tomislav je odlazio na mjesec dana u Ameriku, što je bila jedina sjena koja se nadvila nad našu ljubav. Ali, i to ćemo prebroditi, vjerovala sam.

Mjesec dana ponekad zna biti dugo kao godina, ali ja sam imala njegovo obećanje da će zauvijek voljeti samo mene, i to mi je bilo dovoljno. Vjerovala sam mu bezgranično. Nije mogao glumiti ljubav.

On me je volio, a to je dokazao riječima i djelom. I pored svega, ja sam bila sretna. Ovaj rastanak samo je našu ljubav stavljao na kušnju, a to je svakoj vezi bilo potrebno. Daljina će možda biti rječitija od blizine, a na takav način se osjećaji najbolje iskristaliziraju. Shvatit ćemo što jedno drugome značimo, i to može imat gorak i sladak okus.

Nisam bila previše tužna. On mi je toga dana pokazao onakve osjećaje o kojima sam samo sanjati mogla. To je bio poseban dan i nisam ga željela kvariti onime što nisam mola promijeniti. Otići će, ali će se i vratiti, a to je bilo najvažnije.

Idućih nekoliko dana osjećala sam se tako osamljeno. Naviknula sam se na Tomislava. Silno mi je nedostajao. Obećao je, a nije nazvao. Bila sam sigurna da nije mogao. Tamo je otišao da bi učio, a ne da me neprestano zivka. Raspoloženje mi je postajalo sve gore. A uz to sam imala i mučnine koje su me iscrpljivale u tolikoj mjeri da nisam bila sposobna normalno funkcionirati. Nekakva vrsta viroze trajala je danima. Baš u trenutku kada bih pomislila da je sve iza mene, opet bi sve počelo iz početka, pa tako u beskraj.

TEST ZA TRUDNOĆU BIO JE POZITIVAN

Kako nije prestajala, počela sam sumnjati u trudnoću. Svi znakovi su bili tu, a ja sam samo molila Boga da to ne bude istina. Nije da nisam željela ovo dijete, ali nisam bila sigurna da bi mu se Tomislav veselio. Sigurno se dijete ne bi uklapalo u njegove planove, jer ga nitko od nas dvoje nije spomenuo. Nazvao je nekoliko puta, ali sam ja šutjela. Htjela sam biti sigurna, ali sam se još uvijek nadala da se varam. Ako jesam trudna, ovo bi bilo dijete ljubavi, ali mi je to bila slaba utjeha. Bilo je neplanirano, što je značilo da se nije uklapalo u koncept Tomislavovog života. Ako dijete bude prepreka njegovoj karijeri, što onda? Mučila su me pitanja poput ovog, ali se odgovor nalazio u budućnosti. Nisam na nju mogla utjecati. Bilo je prekasno da bi se bilo što promijenilo.

Uzela sam kućni test za trudnoću, i bio je pozitivan. Još uvijek nisam mogla vjerovati. Zakazala sam posjet ginekologu, i kada mi je potvrdio trudnoću, oči su mi se napunile suzama. Što sada? U glavi mi je vladao pravi košmar. Nisam znala kako ću se nositi s ovom novom situacijom. Nisam joj bila dorasla. Moja je mladost mogla biti izgovor, ali nisam imala opravdanje što se nisam zaštitila. Igrala sam rulet, i ja sam bila ta koja će snositi posljedice. Skupo sam plaćala činjenicu što nisam mislila glavom već srcem.

O svom sam stanju šutjela. Čekala sam da se Tomislav vrati. Činilo mi se da čekam stoljećima. Mučila sam samu sebe, a od toga mi nije bilo nikakve koristi. Rješenje nisam mogla pronaći sama. Za to mi je trebao Tomislav. Do njegovog dolaska preostalo je nekoliko dana, i ja sam bila nemirnija nego ikada. U mislima sam zamišljala susret s njim, a nijedan mi nije bio dovoljno dobar. Silno mi je nedostajao. Najviše me je mučio način na koji da mu kažem za dijete. To mu nisam mogla reći odmah. Trebala sam čekati povoljan trenutak i pomno izabrati riječi. Moja će trudnoća sve promijeniti i nikako nisam mogla predočiti sebi njegovu reakciju. U jednom mi se trenutku činilo da bi mogao biti bijesan, a već u drugom kako me okreće oko sebe od sreće. Bila sam svjesna da samu sebe zavaravam. To mi je jedino i preostalo. A što će biti ako nešto krene o zlu? Kako ću reći svojim roditeljima? Oni su mi beskrajno vjerovali, a ja sam njihovo povjerenje prokockala. Vjerovala sam da će moja trudnoća biti veći šok za njih nego što je bila za mene.

Dani su se vukli jedan za drugim i ja sam neprestano tražila samoću. Nisam željela ničije društvo. Ono mi nije bilo potrebno. Sama sa svojim mislima… To mi je bilo dovoljno dok ne dođe Tomislav. Brojala sam minute, vapila za njegovom blizinom, ali i strahovala zbog ishoda ove situacije.

Kad je Tomislav napokon stigao, odgodio je naš susret za idući dan, s naglaskom ‘ako budem imao vremena’. Bila sam povrijeđena i počela sam plakati. Imala sam tako loš predosjećaj, ali sam samoj sebi objašnjavala da je u pitanju razočarenje. Naravno da sam bila razočarana. A tko ne bi bio na mojem mjestu? Ljubav mi je počela pokazivati i drugu stranu medalje, onu bolnu, a ja na nju kao da nisam bila spremna. Nakon sunca, na obzorju su se pokazali i oblaci, a hoće li biti oluje, to ću uskoro saznati.

OSJEĆALA SAM NEPOTREBNU KRIVNJU

Kad sam vidjela Tomislava, činilo mi se da je malo mršaviji, ali i ljepši nego što je bio. Nekako mi je djelovao zrelije i ne onako mladenački i poletno kakav je bio na odlasku. Susret je bio dirljiv, i moje su se oči napunile suzama.

– Što ti je? – nije se mogao načuditi mojoj reakciji.

– Samo sam sretna – šapnula sam mu, što i jest bila istina.

Tog mu dana nisam rekla za trudnoću, ali idući jesam.

– Znaš, nešto se promijenilo nakon tvojeg odlaska – petljala sam, nervozno lomeći prste.

– Molim? Što? – bio je iskreno iznenađen.

Pogled koji mi je uputio bio je pun sumnje. Gledao me je kao da me prvi put vidi. Njegove su oči iskrile od sumnji i vidjelo se da je nemiran zbog neizvjesnosti u kojoj se nalazio. Uhvatio me je za ruku, nježno stiskajući.

– Ja znam da me ti nikada ne bi iznevjerila – rekao je ono što je zaista i mislio.

– Nije to u pitanju – spustila sam pogled.

Nisam ga mogla gledati u oči. Osjećala sam krivnju, a nisam trebala. Dogodilo se, i oboje smo sudjelovali u tome. Situacija nije bila bajna, ali sam mu mogla sve reći. Nije imalo smisla da odugovlačim. Samo ću otežati situaciju, a to i nije bila namjera.

– Nego što? – gorio je nestrpljivo.

– Trudna sam – napokon sam izrekla ono što me je u posljednje vrijeme toliko mučilo.

Lice mu se sledilo. Ruka mu je ostala visjeti u pola pokreta. Treptao je očima, a usnama je micao kao da mi želi nešto reći, ali ni jedan glas nije silazio peko njih.

– Ti si trudna? – u nevjerici je odmahivao lavom.

– Imat ćemo dijete, bebu – pokušala sam mu objasniti ono što je za njega ionako bilo prestrašno i graničilo se s hororom od kojeg je želio pobjeći.

– To ne može biti istina – napokon je rekao.

– Može i istina je -ja sam već donekle bila pribrana, za razliku od njega. Ja sam se imala vremena naviknuti na situaciju i ovo stanje, ali ne i on, što je bilo očito.

– To je moje dijete? – postavljao je pitanja koja su me doista vrijeđala do srži duše.

– Molim, je li ti misliš…? – sada je na meni bio red da zanijemim od čuđenja. – A čije bi trebalo biti to dijete? – pjenila sam se od bijesa.

TREBAO JE VREMENA DA RAZMISLI

Nepovjerenje koje je pokazao prema meni bilo je bolno. Jednostavno nisam mogla vjerovati da je to onaj Tomislav kojeg sam voljela.

– Ne znam. Ja sam bio odsutan, a ti me dočekaš s ovakvom viješću. Iako te volim, nisam siguran da si mi bila vjerna. Možda je ovo namještaljka, možda… – slegnuo je ramenima i sam postajući svjestan da je doista pretjerao.

– Namještaljka!? – nisam mogla vjerovati. – Kako mi možeš takvo što reći? – počela sam plakati.

Tomislav je došao do mene i zagrlio me. Odgurnula sam ga. Nakon uvreda koje mi je uputio, njegov mi zagrljaj doista ništa mnogo nije značio u životu.

– Oprosti. Šokiran sam. Treba mi vremena da razmislim. Ovo je tako naglo – kao da još nije vjerovao.

– Imaš vremena na pretek – bila sam velikodušna onoliko koliko on nije bio. Ubrzo smo se rastali. Nismo imali jedno drugom što reći. Šutnja koja je vladala između nas bila je neprijatna i toliko teška da je pritiskala poput tereta. Riječi su postale suvišne. Svatko je od nas bio šokiran na svoj način. Ja sam bila povrijeđena njegovim sumnjama, a on onime što je zamišljao u svojoj glavi.

Rastali smo se bez suvišnih riječi. Nikada mi u životu nije bilo teže. Cijelo to poslijepodne sam plakala. Trebala sam reći i svojim roditeljima, a nisam željela sve dok ne saznam za odluku koju će donijeti Tomislav. A on? Ponio se kao kukavica i nije mi se javljao idućih nekoliko dana. Bila sam očajna. Ljubav na koju mi se kleo vrijedila je manje od jedne lipe. Toliko me je razočarao da jednostavno nisam znala kako da se postavim prema ostalim ljudima. Više nikomu nisam vjerovala, tako da više nisam kontaktirala ni s jednom svojom prijateljicom. Bojala sam se još jednog razočarenja. Kad se napokon udostojio pa nazvao, malo je nedostajalo da se uopće ne sastanem s njim. Da nije bilo djeteta, tako bih i postupila. Povrijedio me je, zgazio je moj ponos i ponizio do samog dna. To mi je na neki način bilo neoprostivo. Ako se takav postupak može nazvati ljubavlju, onda više nisam bila sigurna da želim biti zaljubljena. Sve što sam činila, činila sam za svoje dijete. O Tomislavovoj odluci je ovisila njegova budućnost, a ja nisam imala razloga da djetetu uskratim oca. Imalo je prvo na to. Toliko sebična nisam mola biti.

– Znaš, trebalo mi je vremena da razmislim – pravdao mi se, iako se nije mogao opravdati, čega je i on bio svjestan.

– Možda… Klara, ti znaš da te ja volim više od ičega na svijetu – naglo je promijenio tijek svojih riječi, što je mene upozorilo na još veći oprez.

Klimnula sam glavom. Nije imalo smisla da mu odgovorim na te njegove riječi koje nisu imale nikakvu potporu u djelima.

– Nije da ne volim djecu, ali sada nije vrijeme da imam dijete. Ako si željela ostati trudna s namjerom da te oženim, učinit ću to, ali uvjet je da abortiraš. Želim uživati u tebi, a dijete bi mi samo smetalo. Mlad sam da bih se vezao na takav način, pa bi bilo najbolje da se riješiš djeteta… – nije uspio dovršiti rečenicu.

Ustala sam i snažno ga ošamarila. U meni je vladao orkan. Jednostavno nisam mogla vjerovati da mi tako hladnokrvno predlaže da se riješim djeteta. Želio je da postanem ubojica! I to ne bilo kakav ubojica, već ubojica svojeg djeteta. Nisam mogla vjerovati. Udarac je bio spontana reakcija. Činilo mi se da se u tom jednom trenutku sve promijenilo. Ljubav se pretvorila u bijes, prezir, mržnju i tko zna koliko je tu još bilo osjećaja koje nisam mogla definirati.

– Neću se riješiti djeteta! – gotovo sam vrisnula.

– Tvoj odabir. Ja ne želim imati nikakvu odgovornost. Kao otac, ako to uopće jesam, lijepo sam ti dao savjet. Moja odgovornost seže toliko daleko da sam ti spreman platiti abortus, i to je sve – te je riječi izgovarao momak kojeg kao da uopće nisam poznavala.

Nikako se nisam mogla povratiti iz stanja šoka. Jednostavno nisam mogla shvatiti da sam se toliko prevarila u njemu. On je bio poput bajke dok nam je bilo lijepo i dok je u pitanju bila samo strast. Tek kada je naišao na prepreku, pokazao je svoje prao lice. Bio je tako jadan u tom H svojem silnom nastojanju da se riješim djeteta. Čak je sumnjao da je on otac. Kako je mogao? Znao je da sam mu bila vjerna. Jednostavno je tražio izgovor da umri svoju savjest, ako ju je uopće i imao. Na moju pljusku gotovo da nije ni reagirao.

Samo na trenutak je bio šokiran, ali ga je i to brzo prošlo. Gadio mi se u tom trenutku. Kako sam mogla voljeti nekoga poput njega? To mi nikada neće biti jasno. Bilo je očito da su mi oči naređivale srcu, a mozak je zakazao u trenutku kada mi je trebao više nego ikada.

– S nekoliko stotina kuna bi se riješio odgovornosti koju bi imao cijeli život? Ne trebaju mi tvoje kune. Abortirat ću, ali ću to platiti i sama. A što bi mi dijete od gada kakav si ti? – namjerno sam mu rekla te riječi.

MOJI SU GA HTJELI UPOZNATI

Okrenula sam se i otišla. Što sam više mogla očekivati od njega? On je morao ostati u prošlosti, a ja sam morala nastaviti živjeti bez njega. Ono najgore je sigurno bilo preda mnom. Bila sam mlada, a što je najgore, s trudnoćom, djetetom i svime vezanim uz to, nosit ću se sama. Bila sam očajna. Dok sam hodala, oči su mi bile pune suza. S tim suzama otjecala je i ljubav koju sam osjećala prema Tomislavu. Nije bio vrijedan mojih suza, ali sam morala isplakati svu bol koju sam osjećala. Nije bilo lako narediti srcu da zaboravi ono što nam je do prije nekoliko trenutaka značilo sve u životu. U glavi mi je bio kaos, u srcu isto tako.

Preda mnom je bilo toliko toga što sam željela izbjeći. Kako ću reći svojim roditeljima? Hoće li moći shvatiti moju pogrešku? Nisam imala izbora. Morala sam im reći. Trebali su znati što se sa mnom biva. Dobit će unuče, ali ne i zeta. Znala sam da će ih to pogoditi, a koga i ne bi? Svaka majka sanja da uda svoju kći, a moja će morati pričekati na to, ako to uopće i doživi.

Čim sam došla kući, otišla sam u krevet. Iduća dva dana uopće nisam ustajala. Rekla sam majci da mi je loše, što i jest bila istina. Nisam trebala glumiti ono što je bilo očito. Sve joj je bilo jasno, osim razloga moje bolesti. Ona je pretpostavljala da je u pitanju gripa, ali će ta moja gripa potrajati cijeli život. Mučila sam samu sebe, a nisam mogla pronaći riješene niti način na koji bih roditeljima bezbolno saopćila istinu. To nije bilo moguće. Nisam više smjela odugovlačiti. Zaredao mi se niz nesreća i nisam mislila da će se na bilo koji način prekinuti. Treći dan sam rekla majci za trudnoću. Bila je šokirana, mada je to nastojala skriti. Lice joj je bilo blijedo, a oči staklaste od suza.

– Nije to smak svijeta. Kada ćeš dovesti momka da ga upoznamo? -postavila mi je pitanje kojeg sam se najviše i bojala.

– Nema nikakvog momka – rekla sam joj, a zatim sam ispričala sve onako kako je bilo.

– Kukavica! – planula je. – Svoja se krv ne ostavlja tek tako. Možda je bolje da je pokazao svoje pravo lice na samom početku, a ne nakon nekoliko godina braka. Nije svako zlo za zlo.
Imat ćeš dijete, ali nećeš biti sama. Imaš svoju obitelj koja će biti uz tebe – kroz suze me je pokušala utješiti, mada sam znala kako je njoj bila potrebnija utjeha nego meni.

Znala sam koliko joj je teško, ali isto tako sam u tom trenutku osjetila ogromnu grižnju savjesti. Ja nisam imala povjerenja u svoju obitelj, nisam se povjeravala majci jer sam mislila da je staromodna, a ona me je samo željela zaštititi od ovoga što mi se dogodilo. Ako ti ikada krene loše, melem je obitelj, shvatila sam upravo u tom trenutku. Griješili ili ne, samo oni koji su te stvorili mogu dati potpuno podršku.

Ni otac nije dramatizirao. Pomirio se s tom činjenicom. Nije mu bilo previše drago, ali… Što mu je drugo preostalo?

Mjeseci su prolazili. Moje se tijelo mijenjalo, baš kao i ja. Nekako sam postala zrelija i odgovornija, na neki način svjesnija onoga što mi se događalo. Znala sam da ću dijete odgajati sama i to me je ponekad znalo baciti u depresiju. I ja sam bila mlado ljudsko biće željno ljubavi, ali ne i po svaku cijenu. Negdje pred sam porod, susrela sam Tomislava. Kada me je ugledao, zastao je šokiran.

NIJE MI PALO NAPAMET DA ABORTIRAM

Vidjelo se da grozničavo razmišlja i da traži način na koji bi izbjegao taj susret. Uz njega je bila jedna starija dama, a po crtama lica sam shvatila da mu je to majka. Iako sam samoj sebi bila ogromna, stala sam točno ispred njega i pokušala mu se nasmiješiti. Lice mu je bilo crveno poput maka. Nije gledao u moje lice, već u moj trbuh. Nervozno je grizao donju usnu.

– Pa, kako si? – namjerno sam otezala s tim pitanjem. Nekako sam se u tom trenutku osjećala nadmoćno.

On je bio taj kojemu je bilo neugodno, a možda zato što je majka bila uz njega. Slegnuo je ramenima. I dalje me nije mogao pogledati u oči. Okrenula sam se prema njegovoj majci i uputila joj jedan od svojih najdivnijih osmijeha. Ljubazno mi je klimnula glavom.

– Čini mi se da vaš sin nije rječit kao što je nekad bio. Jako je dobar kada treba savjetovati ono što će ga lišiti odgovornosti – jednostavno nisam odoljela da ne ubacim malo otrova u te svoje riječi. Dala sam joj način na koji bi mogla dokučiti istinu, iako mi do toga više nije bilo stalo. Oni će za mene ostati nepoznanica, ali jednog dana… Možda moje dijete poželi upoznati svojeg oca. Nisam željela misliti o tome. Pozdravila sam se s njima i otišla svojim putem. Iako sebi nisam priznala, ipak me je taj susret potresao do same srži. Svih proteklih mjeseci sam samu sebe uvjeravala da ga mrzim, ali je i toga dana moje srce reagiralo na njega.

Nekoliko tjedana poslije rodila sam sina kojem sam dala ime Mislav. Ne znam zašto baš to ime, ali mi se jednostavno svidjelo. Tek kada sam ga prvi put privinula na grudi, shvatila sam da je to bio trenutak od kojeg sam počela žaliti Tomislava.

On jednostavno nije znao što je propustio. Iako sama, uspjet ću. Nimalo ne sumnjam u to. Kako je vrijeme odmicalo, postajala sam sve svjesnija da Mislav sve više sliči na svojeg oca. Na neki način mi je to bilo i drago. Bit će to prelijepo dijete, isto kao i njegov otac, ali ću nastojati da u njega usadim osjećaj odgovornosti, isti onaj kojeg njegov otac nije nimalo imao.

Nisam jedina kojoj se to dogodilo. Nije mi to bila nikakva utjeha, ali jest činjenica da je cijelo proteklo vrijeme moja obitelj bila uz mene. Rođenjem mojeg djeteta, sve se okrenulo u mojem životu. Činilo mi se da na sve sada gledam drugačije i da mi nekadašnji prioriteti više baš ništa ne znače. Jednostavno sam odrasla, sazrela i izvukla sam pouku iz svoje pogreške.

Ni u jednom trenutku nisam ni pomislila da abortiram i sada shvaćam da sam bila u pravu. Da sam to učinila, doista bih bila uskraćena za neizmjernu ljepotu majčinstva, a i ne može svatko podnijeti teret abortusa. Ja shvaćam posljedice tog čina, a posljedice svoje ljubavi upravo držim na rukama. I da mi se vratiti u prošlost, opet bih učinila isto. Ovo dijete je vrijedno svake patnje kroz koju sam prošla. Tomislav je prošlost, a Mislav budućnost. To je jedino ispravno, jer ja imam razloga da vjerujem da je tako.