Moje jedino pravo prijateljstvo

Prijateljstva nastaju u najrazličitijim životnim okolnostima, a ja sam svoju prijateljicu Melitu upoznala na svom prvom radnom mjestu, zahvaljujući ljudskoj zloći. Kad sam završila studij za prosvjetarsko zvanje, zaposlila sam se u malom provincijskom gradiću, nimalo sličnom velegradu iz kojeg sam morala otići jer profesorska mjesta za početnike bila su rezervirana za neke druge, nečije sinove i kćeri s dobrim vezama.

– Znaš, Snježana, život u manjem mjestu ima i svojih prednosti. Ljudi su bliži jedni drugima pa se ne može dogoditi da godinama ne upoznaš prvog susjeda kao što je to u velikom gradu. Vjerujem da će ti biti lijepo. No, kad budeš imala nekoliko godina prakse, zasigurno ćeš dobiti mjesto u Zagrebu, ako to uopće budeš željela – tješio me Tomislav, kojeg sam smatrala svojim dečkom jer smo se posljednje dvije godine zabavljali. Upisali smo iste godine, samo što se on više bavio nogometom nego što je učio pa nije diplomirao na vrijeme. Za razliku od nas pridošlica, naši kolege iz Zagreba nisu toliko žurili do diplome, a u takve je spadao i Tomislav. Budući da mi nije ni spomenuo mogućnost da se naša veza nakon mog odlaska nastavi, smatrala sam da je naš rastanak definitivan pa sam neopterećena bilo kakvim obvezama, otputovala na prvo radno mjesto.

Neveliki nastavnički kolektiv te se školske godine povećao i za nastavnika matematike. Kolega Nikola i ja bili smo prvi fakultetski obrazovani nastavnici pa nas je upravitelj škole dočekao raširenih ruku te svojom dobrodošlicom na prvoj sjednici, upućenoj nama, izazvao tiho podozrenje kod starijih kolegica.

– Nemojte ih hvaliti prije nego što vidimo kako rade – javio se jedan postariji kolega, a čulo se još i nekoliko ženskih glasova koji su zazvučali prilično zajedljivo.

Budući da smo oboje pridošlih prvi tjedan stanovali u hotelu dok nam se ne riješi stambeni problem, postali smo bliskiji nego s drugim kolegama pa su odmah počela govorkanja, a ja sam se i suviše brzo uvjerila da se ljudi više razdiru i ulaze u intimu upravo u manjem mjestu gdje su bliže jedni drugima.

Kad je direktor postavio problem našeg stambenog zbrinjavanja, predlažući da mene smjeste kod jedne starije kolegice koja je u većem učiteljskom stanu sama, a dobila ga je zbog dvoje djece koja su odrasla i osamostalila se, javila se direktorova supruga Zora koju su potajice nazivali direktoricom, budući je ona uvijek u svemu vodila glavnu riječ, što mi je već tog dana postalo jasno.

– Ne možemo mladu kolegicu ugurati Bosiljki u stan bez njene privole, a mislim da ona to ne može prihvatiti. Zar ćemo je kazniti zato što je ostala sama otkad je obudovjela? Zar njezina kći i sin nemaju više pravo doći svome domu u kojem su odrasli samo zato što jednoj profesorici treba naći smještaj? – zajapurena lica je Zora postavljala pitanja šarajući očima po prisutnima koji su, podilazeći joj, odobravali njeno zalaganje.

Sljedeći direktorov prijedlog, kao i svaki naredni, nailazio je na Zorino protivljenje, a u meni se sve više skupljala gorčina sve dok se nije javila učiteljica mojih godina, Melita i u nekoliko jetkih rečenica potvrdila dojam koji sam već stekla o kolektivu:

– Stidim se u ime onih koji taj osjećaj i ne poznaju, jer smo novoj kolegici na samom početku pokazali kakvi smo sebičnjaci. Neka Snježana dođe k meni ako se slaže da dijelimo jednosobni stan, barem za prvo vrijeme…

– Hvala kolegice, Melita! – kratko je rekao direktor i nastavio: – Kolegu Nikolu ćemo smjestiti kod nas u kući. Je li tako, Zora? To je tvoj prijedlog, ako se nisi predomislila.

– Nisam se predomislila, ako mladi gospodin prihvaća moje gostoprimstvo -rekla je Zora slatkim riječima koje su iz njenih usta neprilično zazvučale. Nikola je ponudom bio počašćen i uz zahvalu je prihvatio, a zašto su neke kolegice zagonetnim smiješkom popratile njegove riječi, saznat ću uskoro.

Melitin je stančić bio podalje od škole, u pokrajnjoj ulici mjesta u jednoj privatnoj kući, kamo sam preselila iz hotela tog dana.

– Kao što vidiš, prostora ima dovoljno iako je stan predviđen za samca, ali o nama ovisi kako ćemo prostor rasporediti. Predlažem da ti useliš u sobu, a ja ću kuhinju paravanom odvojiti od blagovaonice pa će svaka imati svoj radni prostor.

Budući je Melita radila u nižim, a ja u višim razredima, zbog različitih smjena radnim smo se danom jedva i susretale u stanu, a ja navikla i na gore uvjete stanovanja u vrijeme studija, bila sam posve zadovoljna. Kako je vrijeme prolazilo i u nastavi sam pronalazila veliko zadovoljstvo jer su u tom siromašnom kraju djeca marljiva i bistra. Bližio se i kraj školske godine pa nas je pohodila inspekcija koja se najviše zadržala na nastavi nas početnika. Kad je nadzornik na sjednici izrekao hvalospjeve o postignutim rezultatima u znanju stranog jezika, zahvaljujući mojim stručnim i kvalitetnim metodskim postupkom, “direktorica” Zora je pozelenila od zavisti i bijesa. Kad je direktor, polaskan nadzornikovim riječima o izuzetnom uspjehu mladih kolega, rekao da će i ubuduće radna mjesta popunjavati visokoobrazovanim kadrovima, njegova je supruga demonstrativno ustala te izašla iz zbornice. Očitala bi ona bukvicu i predstavniku prosvjete samo da se usudila! Mislim da je posebno bila pogođena zbog pohvale mog rada pa vjerujem da je čak u snu smišljala kako da mi napakosti.

Bližio se dan podjele đačkih knjižica pa smo ostajali u zbornici pisati ocjene i sređivati ostalu administraciju, a kako sam Nikolu rijetko kada zaticala samog u zbornici, tih smo se dana češće susretali, mada sam imala dojam da razgovor sa mnom izbjegava.

SADA SI JE NAŠLA PRAVU PRIJU!

Bio je vrući lipanjski dan, a u zbornici se jedva disalo pa sam skinula gornji dio haljine, bolero, bez čega se nisam pojavljivala u razredu, ali u zbornici sam si to mogla dozvoliti. Nikola je i dalje pišući gledao preda se, kad su se naglo otvorila vrata kroz koja je ušla direktorica.

– Zar ovako razgolićena na radnom mjestu, cijenjena profesorice? I to u društvu muškarca! Nečuveno ponašanje! U društvu muškarca upola golih grudi! Hoćeš zavesti mog budućeg zeta, dična profesorice!

– Zavodi ti onu svoju lezbaču s kojom stanuješ, a ne zaručnika moje kćeri… – kreštavim je glasom prizvala nekoliko svojih kolegica koje su pucajući od znatiželje, pohrlile u zbornicu iz svojih učionica, a Zora, ohrabrena publikom, nastavila sipati uvrede.

– Da su vam potrebni muškarci, našlo bi se i za vas dvije. Barem ovdje ima kršnih momaka, ali lezbijkama nisu muškarci potrebni. Vas dvije ste dovoljne jedna drugoj – izgovorila je praveći gadljivo lice, dok su se prisutne kolegice pogledavale, smješkajući se.

Očekivala sam da će Nikola stati u moju obranu, što zbog sebe, a što zbog našeg kratkotrajnog prijateljstva, ali je on izdajnički šutio te kukavički otišao iz zbornice. Zar je to čovjek prema kojem sam gajila tihe simpatije kao i on prema meni, i bilo je samo pitanje vremena kad će mi izjaviti ljubav? – za trenutak me sjećanje vratilo na početak školske godine. Nije li Nikola previše zgodan visokoobrazovan muškarac za Zorinu debeljucu, polupismenu i priglupu curu koja je jedva završila frizerski zanat iako je imala mogućnosti školovanja o kakvima sam ja samo sanjati mogla, razmišljala sam zagledana u knjižice ispred sebe. Dakle, sad znam što je razlog da me Nikola izbjegava, pomislih ojađena njegovim ponašanjem. Nisam se više mogla skoncentrirati na posao pa sam spremila dokumente u ladicu i počela spremati stvari u torbu da pođem kući.

– Samo požuri onoj svojoj partnerici jer mi nemaš što odgovoriti- izvirao je otrov iz Zorinih zlih usta dok me gledala sitnim blijedim očima koje su virile iznad debelih obraza.

– Ne razumijem vas, o kome i o čemu vi govorite – rekla sam, svladavajući bijes da je ne udarim, makar me odmah suspendirali.

– Znaš ti jako dobro o čemu ja govorim i budite sretne dok šutimo – pobjedonosno je pogledala po svojoj “pastvi” čiji se broj povećao.

– Ako jednom progovorimo, ostat ćete bez službe, jer takve izvitoperene osobe ne bi smjele odgajati djecu zaprijetila je svemoćna direktorova supruga. Nastavila je govoriti gadosti o Meliti, nazivajući je umišljenom i bezobraznom nezahvalnicom koja odbija druženje sa ženama koje nisu iste kao ona – lezbijke.

– Sad je našla pravu pa joj više nije potrebna prijateljica iz grada- čula sam kad sam već izlazila.

PROTIV PRIRODE SE TEŠKO BORITI

Krenula sam laganim korakom prema kući na kraju mjesta, razmišljajući o kolegici koja me jedina srdačno dočekala i primila u stan kad me nitko drugi nije htio. Unatoč tome što nisam vjerovala Zorinom blebetanju, počela me mučiti nejasna sumnja. Jer, neki Melitini postupci su i meni bili zagonetni, ali im dotad nisam pridavala nikakvu važnost.

Čim sam ušla, Melita je primijetila da mi se nešto neugodno dogodilo pa me pažljivo upitala:

– Kako je danas bilo u školi? Jesi li uspjela napisati knjižice? Jesi li vidjela Nikolu? – redala je kolegica pitanja stavljajući jelo na stol. Kad je spomenula Nikolu, razvezao mi se jezik da joj ispričam kako sam se u njemu gadno razočarala, a na kraju sam joj morala reći kakve gadosti o nama govori Zora. Melita se nije ni upola uvrijedila na Zorine gadosti kao ja, već je mirno saslušala.

– Predlažem da u miru večeramo, a onda ćeš mi ispričati sve po redu – rekla je Melita sjedajući za stol jer me uvijek čekala s gotovim jelom. Silom sam progutala nekoliko zalogaja da ne uvrijedim prijateljicu koja je tako zdušno brinula da se redovito hranim, jer sam bila premršava za pojmove naše okoline gdje su na cijeni bile punašnije cure.

– Ovako je bolje jer i loše vijesti lakše podnosimo kad nismo gladni – posve mirno je rekla Melita, a ja sam joj u detalje ispričala što je Zoru izazvalo da se na takav način obrušila na mene.

Melita je šuteći slušala dok se u polumračnoj prostoriji čulo glasno otkucavanje zidnog sata kad bih zastala u traženju pogodnog izraza da ne povrijedim prijateljicu. Završivši svoje pričanje, upitala sam:

– Zar nije grozno da se takvim izmišljotinama služi samo zato da nas ocrni pred kolegom za kojeg se boji da ću ga preoteti njenoj kćeri? Više nisam mogla zadržati suze što su mi potekle zbog uzrujanosti i pomisli da nekome smeta naš skladni odnos.

– Umiri se, Snježana! Zorino naklapanje nije vrijedno tvojih suza, jedino ako ne plačeš zbog Nikole kojeg ti je preotela direktorova kći. Ako je doista zaručen s njom i pristao da oženi “balvana” umjesto tako zgodne cure kakva si ti, onda drugo i ne zaslužuje. Ono što je Zora rekla o meni i nije daleko od istine, a što je i tebe uplela u moj život, jedina joj je namjera bila da te ocrni pred Nikolom. Žao mi je što su ti ga oteli jer sam bila sigurna da se vas dvoje volite. Upravo sam se zbog toga držala podalje od tebe i ostala u vezi sa svojom prijateljicom iz školskih dana mada smo se mogle viđati jednom mjesečno. Da ti budem iskrena, Zora ima pravo kad me optužuje da sam lezbijka, a to ti ranije nisam rekla radi tvog mira. Istina je da me je Dora posjećivala dok sam sama stanovala, kao što je točno da odlazim svojoj teti u Rijeku gdje se sastajem sa svojom partnericom – izgovorila je Melita kao da govori o najobičnijim stvarima, dok sam ja zgrožena tom spoznajom slušala njeno priznanje s popriličnim osjećajem iskonskog gađenja.

– Znam da si iznenađena, a možda i zgrožena mojom sklonošću, ali pokušaj shvatiti da se protiv prirode teško boriti.

– Hoćeš reći, Melita, da se vas dvije volite kao muškarac i žena… – nisam pronalazila prave riječi, ali je ona imala spreman odgovor:

– Mi se istinski volimo, ne kao muškarac i žena! Muškarac će te najčešće iznevjeriti, zaboraviti svoja obećanja, a ponekad će pravu ljubav žrtvovati za materijalne interese kao što, izgleda, čini tvoj Nikola. Nemoj mi zamjeriti što sam brutalno iskrena, ali nisam slijepa! Već dulje vrijeme primjećujem da te dečko izbjegava, a sad je bjelodano i zašto. Vjerujem da će postati direktorov zet, ali ne vjerujem da će ikad voljeti njegovu kćer Snježanu, pa ipak će u braku doživjeti starost. Upravo takvi brakovi dvaju bića ravnodušnih jedno prema drugome nemaju razloga za međusobno svađanje, jer gdje nema ljubavi, nema ni ljubomore koja je najčešći razlog razdora. To važi i za vezu istih spolova, jer otkad stanujem s tobom, moja je Dora neopisivo ljubomorna i ne vjeruje mi da između nas nema ničeg osim kolegijalnosti i prijateljstva. Ti si divna osoba, vedra i duhovita pa mi je s tobom lijepo mada ne dijelimo iste sklonosti. Ove ću se godine dana provedene s tobom uvijek sjećati kao jedne od najsretnijih pa mi je žao što uskoro odlazim.

– Kamo odlaziš, Melita? Zar te jedna Zora može otjerati sa tvog radnog mjesta? – bila sam iznenađena.

– Ne odlazim zbog nje, iako mislim da je za tebe bolje da nismo skupa. Znam da ćeš se začuditi, nakon svega što sam ti ispričala, ali se moram udati. Naime, moji roditelji ništa ne znaju o mojim sklonostima. Od mene očekuju udaju i potomstvo jer sam im jedinica. Muža su mi već odavno našli, a ja nemam snage da im se usprotivim. Kraj godine je blizu pa ću sutra dati otkaz.

Nakon njene ispovijesti, poklopila nas je ubitačna tišina, a ja nisam pronalazila riječi kojima bih mogla utješiti svoju prijateljicu u čijim su dubokim tamnim očima blistale suze pomirbe sa sudbinom.

– Poželiš li ikad u životu da se sretnemo, potraži me, jer ti si moja jedina prijateljica – rekla je Melita na rastanku koji me posve izbacio iz kolotečine. Nedostajala mi je poput desne ruke, u kolektivu sam se osjećala izdvojenom.

Početkom nove školske godine Nikola je doista postao Zorin zet, a na Melitino mjesto došla je jedna stara učiteljica koja se uklopila u postojeći kolektiv. Te je jeseni rano zakišilo pa sam se iz škole vraćala u prazan i hladan stan u kojem sam se osjećala strašno usamljenom pa mi je najljepši dio dana prolazio u društvu mojih učenika. Stoga mi nije bilo teško preuzeti plesnu grupu slobodnih aktivnosti što ju je do tada vodila Melita, mada sam u svom zaduženju već imala literarnu sekciju. Probe su se održavale uvečer poslije nastave, a budući sam bila nova u tom poslu, direktor me kontrolirao.

Jedne kišne večeri, kad sam se nakon plesa uznojila, direktor mi je ponudio da me odveze autom do stana kako se ne bih prehladila.

– Samo uđite, kolegice! Ne mogu dozvoliti da se razbolite – objasnio mi je razloge svoje brige, hrabreći me da uđem u auto. Mada je kiša lijevala kao iz kabla, bojala sam se da njegova pažnja ne dođe do ušiju njegovoj ženi. No, čega sam se bojala, to se i dogodilo. Uskoro me Zora napala poput razjarene tavice.

– Kad te ostavila ljubavnica, dobar je i ljubavnik! I to ne bilo tko, već direktor škole! Zar si očekivala da neću doznati da te moj muž vozio kući! Draga moja, u ovom se mjestu sve brzo dozna pa više i ne pokušavaj zavoditi mog supruga jer ćeš se loše provesti! – zaprijetila je Zora zabavljajući svoju vjernu publiku u zbornici.

Poslije tog incidenta nisam više odlazila u zbornicu. Zaokupljena mišlju kako što prije otići iz tog mjesta, doznala sam da se traže nastavnicu za rad u domovinskoj školi u inozemstvu i odmah se prijavila. S obzirom na poznavanje njemačkog koji mi je na fakultetu bio jedan od glavnih stranih jezika, bila sam primljena. U očekivanju odlaska, drugo mi je polugodište brzo prošlo, a zavidni su kolege gledali kroza me.

NEDOSTAJAT ĆE MI VAŠ OSMIJEH

Njemačkoj sam se prilagodila poslu i ljudima, a svaki mi je dan donosio nešto novog za razliku od monotonije kroz prve dvije godine službovanja u dalekoj provinciji. Dijeleći sa svojim učenicima i njihovim roditeljima radost i tugu života u tuđini, četiri su godine brzo projurile, a ja sam se trebala vratiti na svoje radno mjesto, što sam najmanje željela. Pokušala sam dobiti produljenje mandata, ali su moji pretpostavljeni bili neumoljivi.

– Možete se ponovno natjecati za četiri godine, a sada se vraćate u školu iz koje ste došli – bilo je službeno objašnjenje koje ipak nije vrijedilo za sve nas, ali ja nisam spadala u rođene pod sretnom zvijezdom ili one koji se znaju dodvoravati pretpostavljenima.

Kako se vratiti među ljude koji su mi zagorčavali život samo zato što nisam po njihovom “kroju”? što se više primicao dan povrataka u domovinu, bivala sam sve zabrinutijom, što nije promaklo jednom mom kolegi Nijemcu s kojim sam bila najbliskija.

– Zar se baš morate vratiti, Snježana? Koliko znam, vi nemate obitelj, a vidim da ste se ovdje među nama dobro snašli.

– Moram se vratiti, Dieter! Doduše, obitelji nemam i rado bih ostala ovdje, tim prije što se moram vratiti na svoje bivše radno mjesto – požalila sam se kolegi na svoju nezavidnu životnu perspektivu nakon povrataka. Iskreno sam progovorila pred Dieterom, najsimpatičnijim kolegom koji me jedini smatrao sebi ravnom za razliku od nekih drugih koji su s visoka gledali na nas strance u svojoj zbornici.

– Nemojte otići jer će mi nedostajati vaše nasmijano lice u našoj školi. No, znam, protiv odluka vlasti nema pomoći, ali ne morate otići iz Njemačke. Odlično govorite jezik pa možete raditi bilo koji drugi posao! Na vašem se mjestu ne bih vratio, jer su se ovdje snašli toliki stranci pa zašto ne biste i vi?

– Hvala na razumijevanju, kolega! Nije teško naći posao, ali meni kroz dva mjeseca istječe dozvola boravka – rekla sam ne vidjevši izlazak iz moje situacije.

Dieter je dugo razmišljao, a potom rekao:

– Vidjet ću što se može učiniti, no u svakom slučaju vam želim pomoći i vjerujem da rješenje postoji.

Nisam vjerovala da će moj simpatični kolega naći rješenje, ali mi je bilo toplo oko srca od spoznaje da me barem netko razumije. Bila sam ugodno iznenađena kad me dva dana kasnije u večernje sate nazvao taj isti Dieter, kojemu sam bila zahvalna na razumijevanju, ali mu nisam vjerovala da će se doista angažirati oko mog problema.

– Pronašao sam najjednostavnije rješenje tvog problema, Snježana! – rekao je Dieter nakon uobičajenog pozdrava, a potom je naširoko pričao kako je proveo vikend razmišljajući o meni i sad kad se vratio u svoj prazni stan, skupio je hrabrosti da me nazove. Po prvi mi se put obraćao bez persiranja, a u glasu mu se osjećala nelagoda pa doista nisam znala što mi to namjerava reći.

– Ti znaš da sam pred pet godina ostao bez supruge, no dok mi kćerka nije otišla na studije, nisam bio usamljen pa nisam ni pomišljao na ponovnu ženidbu. Razmišljajući o tvom problemu, došao sam na ideju kako bi bilo pravo rješenje da se udaš za mene. Čak ako ti nisam drag kao što si ti meni otkad te poznajem, udaj se za mene i riješi svoj problem, a ja ću se potruditi da ti pružim topli dom – velikodušno mi je ponudio brak na neobični način. Ne trebaš mi odmah odgovoriti. Razmisli o mom prijedlogu pa mi javi! – završio je razgovor uz lijepe želje za mirnim snom, jer se subotnja večer upravo spuštala nad gradom.

Te noći nisam imala baš miran san jer je preda mnom bila odluka koja mi je iz temelja trebala promijeniti život. Znala sam da mi Dieter ne bi ponudio brak da nije svjestan kako mi je drag kao i ja njemu, pa mi za donošenje odluke nije trebalo mnogo vremena. Sljedećeg sam ga dana pozvala na ručak i nakon dugog razgovora, kad smo pronašli mnogo dodirnih točaka nas kao osoba, vjerovali smo da bi naš brak mogao biti uspješan, ali i sretan ako se potrudimo.

– U proteklih sam pet godina bio zaokupljen tugom za svojom Petrom i brigom o kćeri. Našoj je djevojčici Ines bilo četrnaest godina kad je ostala bez majke pa sam joj bio otac i majka sve dok nije odrasla i otišla svojim putem. Materijalno je njeno školovanje osigurano. Nisam bogat, ali možemo pristojno živjeti ako ne nastaviš raditi – objašnjavao je Dieter. – Nisam se namjeravao ženiti, ali kad sretneš nekoga tko ti se pri prvom susretu uvuče pod kožu, nije teško promijeniti namjeru. Želio bih s tobom podijeliti ostatak života pa ako te ne smeta razlika u godinama, budi mi žena! – ponovio je Dieter svoju prosidbu licem u lice.

– Deset godina i nije velika razlika koja bi me mogla odbiti od čovjeka koji mi je simpatičan i drag kao što si ti meni. Zahvalna sam ti na pruženoj ruci u pravom trenutku, što nikad neću smetnuti s uma.

Obećavam da ću ti biti dobra žena i neću te razočarati – bio je moj odgovor kakvog mi je nalagao razum.

ZAŠTO NAS NAPUŠTATE?

Kćerka mu, Ines, nije bila oduševljena očevom ženidbom, ali je bez prigovora prihvatila njegovu odluku. Vjenčali smo se i započeli naš zajednički život koji mi je donio sigurnost kakvu do tada još nisam osjetila. Uskoro sam se zaposlila u turističkoj agenciji pa više ništa nisam mogla poželjeti osim da poživimo što dulje, jer nam je svaki novi dan zračio novom srećom i zadovoljstvom. Ines mi je tijekom vremena postala prijateljicom više nego pokćerkom, ali nakon završenog studija se ubrzo udala pa smo se zbog udaljenosti rijetko susretale. Sedamnaest godina sretnog braka prošlo je kao vjetrom odneseno pa sam u pedeset i četvrtoj ponovno ostala sama. Kad se moj Dieter razbolio od leukemije, bila sam slomljena od bola i užasnuta od straha da ću ga izgubiti, i mada sam poduzela sve moguće da pobijedimo tu opaku bolest, nismo uspjeli. Teško da postoje riječi kojima se može opisati golema tuga kojom sam se oprostila od voljenog čovjeka koji mi je bio brižan suprug i najbolji prijatelj u nevolji.

Budući da je stan u kojem smo živjeli Dieter naslijedio od svoje supruge, nakon njegova odlaska prepustila sam ga njegovoj kćerki bez potraživanja svojih prava i ne znajući da je Dieter osigurao moju budućnost svojim životnim osiguranjem i ušteđevinom što sam je u cijelosti naslijedila prema oporuci.

Bez mog Dietera, Njemačka nije više za mene bila ista. Odjednom sam se osjećala kao usamljeni stranac pa sam mjesecima razmišljala o povratku u domovinu. Otvorit ću ured za prevođenje u gradu koji sam zavoljela u vrijeme studija, odlučila sam i mjesec dana potom kad je prošao otkazni rok, krenula u novi život.

Moj je suprug doista bio dalekovidan kad me zamolio da ga kremiram, s tugom sam se sjetila njegove posljednje želje: “Bez obzira gdje ćeš živjeti poslije mene, želja mi je da budem u tvojoj blizini.” Procedura oko prenošenja urne je potrajala, ali sam u međuvremenu barem imala prilike pripremiti mjesto gdje ćemo se jednog dana ponovno sjediniti.

– Zašto nas napuštate, Snježana? Zar vam kod nas više nije dobro? – pitale su me kolege u uredu začuđene mojom odlukom.

– Zaboravljate da sam u vašu zemlju došla na privremeni rad, kao uostalom većina mojih zemljaka, samo što se ne vraćaju prije umirovljenja. Mnogi od njih, nažalost, nisu doživjeli dan svog povratka. Ja imam tu sreću i zbog toga se neopisivo radujem – bio je moj odgovor, mada još uvijek nisam imala jasnu perspektivu svog budućeg života.

Doselila sam početkom proljeća kad se grad polako budio iz zimskog sna i privikavala se na promjene koje dolaze s promjenom životne sredine. Taj isti grad, koji mi se u mladosti činio bučnim i velikim, sad mi je djelovao poput mirne oaze. Posao koji sam započela nije donosio zaradu od koje bi se moglo pristojno živjeti, ali mi materijalna strana nije bila najvažnija. Više mi je bio potreban kontakt s ljudima da me ne ubije samoća. Nađem li se jednog dana u krizi, pronaći ću unosniji posao s obzirom na moje odlično vladanje njemačkim jezikom, kao i dobro poznavanje engleskog, razmišljala sam.

Prošle su tako četiri godine, a prve izraženije bore na mom licu podsjetile su me na blizinu jeseni života, kad se samoća najteže podnosi. Dolaskom prvih kišnih jesenskih dana počela me mučiti potištenost kojoj nisam mogla dokučiti pravi uzrok. Nije mi pomagalo ni čitanje, niti su me više zanimali televizijski sadržaji. Potreba za ljudskim glasom, za nekim kome bih mogla izreći svoje misli i osjećaje, postajala je sve većom. Susjede u zgradi gdje sam stanovala, jedva sam i poznavala. Bili su to mahom mladi, obiteljski ljudi, zaokupljeni svojim problemima i brigom o djeci, pa im svoje druženje nisam ni pokušala nametnuti. Prisjećajući se života s Dieterom, naših beskrajnih priča i razgovora o poslu nakon radnog dana, počela sam razmišljati i o mogućnosti ponovne udaje, tim više što sam u ženidbenim oglasima zamijetila da usamljeni muškarci traže upravo žene mog profila: godina između pedeset i šezdeset, situirane, povučene, kulturne itd. Mada nisu spominjali kako njihova odabranica treba izgledati, bila sam svjesna da me muškarci rado pogledaju, jer sam načinom života i prehranom sačuvala mnoge atribute ženske ljepote.

ŽELIO JE SAMO SLUŠKINJU

Od toliko usamljenih, valjda će se i za mene naći neka srodna duša, razmišljajući tako, izdvajala sam ponude koje su mi se činile iole prihvatljivima. “Usamljeni udovac, intelektualac…” privukao je moju pozornost zbog jednostavnosti i skromnih zahtjeva.

Sreli smo se na ugovorenom mjestu, a znak prepoznavanja bila je knjiga u ruci.

Izgledalo je da su prvi dojmovi odgovarajući s obje strane jer smo se složili da sjednemo u obližnji kafić kako bismo malo porazgovarali i razmijenili mišljenja.

– Nisam očekivao mladu ženu poput vas, no ako moj izgled odgovara vašim očekivanjima, možemo se pobliže upoznati. Meni je šezdeset i jedna… – započeo je s godinama pa sam prihvatila njegov način i otkrila da mi je pedeset i osam.

Izrecitirao mi je tko je i čime se bavio u radnom vijeku, otkada je udovac, da živi u kući gdje je neophodna ženska ruka, ali nije spomenuo usamljenost kao jedan od razloga za traženje životne družice. Kad je razgovor počeo zapinjati, predložila sam da mi oslika kako bi trebao izgledati naš zajednički dan.

– Normalno, kako je izgledao i s mojom pokojnom suprugom Elvirom: ustajanje najkasnije oko sedam jer ne podnosim ljenčarenje u krevetu. Nakon bogatog doručka izvodim psa, a vraćam se pred ručak, po mogućnosti kompletan, jer bez juhe i kolača za mene nije pravi ručak. Poslije jela obavezno prilegnem, a potom idem s prijateljima na pecanje, kartanje ili šah, ako je loše vrijeme. U to je vrijeme moja Elvira izvodila psa, jer velikim psima kakav je moj Asko, potrebno je dnevno proći barem šest-sedam kilometara. Nakon večere pogledamo Dnevnik, a ostalo vrijeme pripada samo nama. Bez obzira na moje godine, seksualno sam još uvijek aktivan – završio je, ponosan na svoju potenciju. – Evo, sad ste doznali što vas je zanimalo, a kad se pobliže upoznamo, pozvat ću sina s obitelji da upoznate moje unuke i dogovoriti se kojim će nas danima posjećivati…

– Koliko sam shvatila, vama je potrebna sluškinja, a ne životna družica! Zahvaljujem na iskrenosti – rekla sam pružajući mu ruku na odlasku, dok me on ispraćao uvrijeđeno mrmljajući kako ne shvaća što sam ja očekivala od njega.

Susret s “usamljenim intelektualcem” obeshrabrio me za daljnje pokušaje, ali sam i shvatila kako je bolje živjeti sam nego služiti nekom muškarcu koji u meni traži svoju pokojnicu. Doduše, i ja sam pokušavala u njemu naći barem malo sličnosti s Dieterom, a kad u tome nisam uspjela, zgrozila sam se na pomisao da bih pokraj njega morala leći u krevet. Ta mi je spoznaja pomogla da se okrenem samoj sebi i pronađem načina da ne zapadnem u depresivna stanja, a jedan od uzroka lošeg osjećanja najčešće je bila premorenost. Jer, u početku sam prihvaćala sve ponuđeno bojeći se da neću imati dovoljno posla pa sam radila kao sumanuta, a kad je nagomilani umor počeo djelovati, postala sam potištena uvjerena da me ubija samoća. Shvatila sam to nakon susreta sa čovjekom iz oglasa. Bilo bi lijepo imati društvo, ali ne po svaku cijenu.

Prijateljstva se sklapaju u mladosti, proletjelo mi je mislima, a pred očima mi zaigrala Melitina slika. Jedina moja prijateljica, a dozvolila sam da se mostovi među nama poruše, pomislih razočarano, jer ja sam otišla iz domovine i nisam joj se ni javila. Tog sam dana bezvoljno započela dnevni posao sve dok me nije iz letargije trgnulo zvono na vratima. Ušao je postariji gospodin čiji me glasni pozdrav prisilio da ga bolje pogledam.

– Tomislave! – prepoznala sam ga na prvi pogled, kao i on mene.

– Kako si, Snježana? Prolazio sam i, pogledavši natpis tvoje firme, pomislio kako je dobro kad žene zadrže i svoje djevojačko prezime. Ista si kao nekad! – udijelio mi je tipično muški kompliment koji me više naljutio nego obradovao.

– Nemoj, Tomislave! Svi smo se mi promijenili, samo što neki to ne žele priznati.

– Tako sam sretan što sam te neočekivano sreo nakon toliko godina. Budući da je podne, pozivam te na ručak ako mi možeš pokloniti djelić svog vremena.

NIKADA TE NISAM ZABORAVIO

Pristala sam pa smo otišli u restoran po njegovom izboru. Bio je neobično znatiželjan i nije skrivao da želi doznati gdje sam i kako “potrošila” sve protekle godine koje su nas dijelile od posljednjeg viđenja.

– Jedino što sam doznao o tebi, bilo je da si s prvog radnog mjesta otišla u Njemačku i udala se za bogatog Nijemca -rekao je kad je na stol nakon ručka stigla kava. Morala sam se nasmijati, mada mi nije bilo do smijeha jer me podsjetio na Dietera.

– Zaista je bio bogat, ali ne imanjem i novcem, već duhom, dobrotom i poštenjem, što se danas rijetko sreće.

– Lijepo je čuti tako pohvalne riječi o bivšem suprugu, ili to spada u ono: 0 mrtvima sve najljepše! Ja o svojoj Valentini nemam lijepih riječi niti kao o pokojnici, ali pustimo one kojih više nema. Mi smo tu, a izgleda da se sudbina pobrinula da nas ponovno spoji – započeo je prisjećati se s nostalgijom studentskih dana, ali i bez spominjanja naše veze i zajedničkih maštanja o budućnosti.

– Sjećaš li se svoje kolegice Melite s kojom si stanovala prve godine svog službovanja, tamo negdje Bogu iza nogu, u provinciji…

– Da, jer u gradu su ostali samo “odabrani”, ali ne bismo o tome. Gdje si sreo Melitu? – upitala sam nestrpljiva da čujem vijesti o mojoj dragoj prijateljici.

– Znaš ili ne znaš da je završila za profesoricu matematike, a sreli smo se na jednom seminaru kad sam i doznao da ste zajedno službovale.

Melita je vrlo zanimljiva osoba. Sjećam se njenih šala na vlastiti račun kad je u trideset i sedmoj postala “mlada mama”. Vidiš kako je svijet malen – završio je Tomislav o Meliti i ne sluteći koliko me usrećio što sam saznala gdje je mogu naći.

Kad smo se rastajali ispred mog stana, odjednom je postao sentimentalan u očekivanju da ću ga pozvati u stan, a kad sam otklonila tu mogućnost, rekao je:

– Možda je prerano za obnavljanje starih uspomena jer smo se tek sreli, ali ti moram priznati da te nikad nisam zaboravio. Valentina nije bila žena mojih snova, ali su nas vezala djeca i zajednički
stan. Naš brak je protekao bez topline i strasti pa se radujem što sam te ponovno sreo! Želim nadoknaditi izgubljeno vrijeme, a bit ćemo i potrebni jedno drugome kad ostarimo. Od kćeri i sina nemam što očekivati, mada su mi unuci najveća radost…

Pustila sam ga da iskaže sve što misli, očekuje li da mu budem kućna posluga i zamjena za baku njegovim unucima. I, nisam se prevarila, čak se izdao kako očekuje da svojima poveća nasljedstvo jednom kad nas više ne bude, jer ja nemam vlastitog potomstva! Nakon rastanka s Tomislavom i njegovog inzistiranja na ponovnom susretu, preispitivala sam osjećaje prema čovjeku kojeg sam nekad istinski voljela i došla do zaključka da od te mladenačke vatre nije ostalo ništa osim pepela rasutog putem do prvog radnog mjesta. Jedino sam mu bila zahvalna što mi je otkrio Melitino prebivalište i prezime po mužu pa mi više nije bio problem potražiti je telefonom.

Ljeto se sve više rasplamsavalo pa su i gradske ulice bivale sve praznije, a pomisao na dugo, vruće ljeto koje najčešće provodim u klimatiziranoj prostoriji, dočekivala sam sa sve više neraspoloženja. Na more nisam odlazila jer sam se među razdraganim turistima osjećala usamljenijom nego u svom stanu. Kako bi bilo divno družiti se s Melitom, ako me još imalo nosi u srcu, razmišljala sam odlučna da je potražim. U telefonskom imeniku nisam našla njeno djevojačko prezime, a niti njeno ime pokraj suprugovog prezimena, ali sam ipak otipkala broj. Javio se nepoznati mladenački ženski glas pa kad sam upitala za Melitu, čula sam dozivanje:

– Mama, dođi, treba te neka teta! Upravo sam pomislila da se javila njena kći pa više nije bilo dvojbe da sam dobila pravi broj. Nakon kraćeg čekanja prepoznala sam Melitin karakterističan, pomalo promukli glas.

– Molim, Melita na telefonu- možda me se više i ne sjeća, proletjelo mi je glavom nakon njenog kratkog i službenog obraćanja.

– Ja sam, Snježana. Mislim da ste vi kolegica s kojom sam nekad stanovala u … – počela sam objašnjavati nesigurnim glasom dok me nije prekinuo njen uzvik oduševljenja:

VIŠE NIKADA NEĆEMO BITI SAME

– Snježana! Pa ne misliš valjda da sam te zaboravila? Tisuće sam te puta poželjela ponovno sresti, ali si ti predaleko odlepršala iz onog zaboravljenog djelića planete gdje smo se upoznale. Tvoj me poziv doista obradovao i rekla bih da je došao u pravom trenutku. Upravo me kćerka nagovara da odem na ljetovanje u našu kuću na moru, a meni se samoj nikamo ne ide. Tako te želim vidjeti i čuti sve o tebi, a imam i ja tebi mnogo toga ispričati.

– I ja isto želim. Možemo se sresti kad god želiš, Melita! Ja nemam ni obitelji. Živim sama i slobodna kao ptica – izrekla sam oduševljena onim što sam čula.

– Hoćeš li me dočekati na kolodvoru jer ionako za dva dana moram na očni pregled u kliniku? – slušala sam zahvalna udesu što mi je Tomislav donio u kancelariju.

Umjesto vesele i nasmijane djevojke, kakvu sam svih proteklih godina pamtila Melitu, preda mnom je stajala žena na čijoj je cjelokupnoj pojavi vrijeme utisnulo vidljive tragove.

– Znam da mi nećeš vjerovati, ali sam onog dana kad si me nazvala, upravo mislila na tebe kako bi divno bilo da te mogu pozvati u moju kuću na moru. Nisam, doduše, uopće znala da si ovdje, ali otkad mi je muž umro prošle godine, često sam razmišljala kako ti ući u trag. Ono o očnom pregledu sam smislila zbog kćeri da me ne propitkuje zašto mi se tako žuri da se sretnemo. Još uvijek ne mogu vjerovati da mi se ispunila želja da ponovno zagrlim jedinu prijateljicu. Iskreno ti kažem, jedina si mi prijateljica jer za Doru ne postojim otkad sam se udala… – priznala mi je.

Dva dana, koliko je Melita ostala kod mene, bila su prekratka za naše ispovijesti pa sam prihvatila njenu ponudu da ljeto provedemo na moru.

– Moji su roditelji bili presretni kad sam pobjegla od Zorinog terora i došla kući -započela je Melita sjedeći na terasi prve večeri na našem zajedničkom ljetovanju. – Nisam im nikad rekla razlog mog povratka u rodno mjesto gdje sam morala poštovati stroga načela životne sredine i zatomiti u sebi sklonost koju mi je priroda odredila. Udala sam se po želji roditelja, pa iako nisam ispunila sva suprugova očekivanja, nikada nije posumnjao u moju sklonost. Bio je to brak bez burnih osjećaja, ali ispunjen uzajamnim poštovanjem i razumijevanjem. I kad smo se već pomirili sa sudbinom da ćemo ostati bez djece, rodila sam kćer i otkupila se za sva njegova razočarenja koja sam više osjećala nego što je on to pokazivao. On i naša Nina bili su toliko emotivno vezani da je njegova smrt u nje izazvala pravi šok od kojeg se teško oporavlja, čak i sad kada već ima svoju obitelj, još uvijek teško prihvaća gubitak oca, a ja sam usamljenija no ikad u životu – pričala je Melita pogleda uperena u tamnu morsku pučinu.

– Ako ti naš susret nakon nepuna tri desetljeća znači toliko kao meni, ni jedna od nas više neće biti sama. Glavno je da smo se ponovno našle – rekla sam, shvaćajući Melitu kojoj je život bio okrnjen zbog urođene sklonosti koju ljudi ne žele priznati.

– Nisam se usudila izreći takav prijedlog da slučajno ti ne bi pomislila… – Melita me svojom nedovršenom rečenicom podsjetila na djevojku iz mladosti, na trenutak kad mi je priznala svoja najintimnija osjećanja i svojom me iskrenošću prijateljstvom vezala za čitav život.