Svekrva je željela da umrem od smrtonosnog virusa

– Nemoj ići. Molim te, nemoj se spremati. Ostani s nama, barem još neko vrijeme – iz zamišljenosti me prenuo svekrvin glas.

Svi koji su nakon sahrane došli izraziti sućut zbog smrti mog supruga Vite otišli su prije pola sata i ja sam, tužna i umorna, počela plakati. Svekrvin me zahtjev iskreno iznenadio.

Odložila sam komad odjeće koji sam upravo slagala i sjela na rub kreveta. Pažljivo sam se zagledala u njezino lice, ali osim duboke tuge i prerane ostarjelosti nisam ništa više uspjela pročitati. Šutjela sam i promatrala je čekajući da pojasni svoju želju. Pročitala je moje misli i odmah počela govoriti:

– Doris, dušo, znam da se nismo baš najbolje slagale i da sam često prema tebi bila nepravedna. Jednostavno, valjda sam previše voljela sina, bila sam posesivna i nerazumna. Nisam mogla prihvatiti činjenicu da je odrastao čovjek koji treba krenuti svojim putem. Činilo mi se da si ti glavni krivac što više nije samo moj sinčić. I tada sam znala da sam nerazumna, ali sada, nakon što ga više nema, sve mi je još jasnije. Tek sam posljednjih tjedana osjetila tvoju tugu i napokon shvatila da ga ne volimo samo mi, njegovi roditelji. Zahvalna sam ti zbog ljubavi koju si mu pružala i žao mi je što sam te toliko puta povrijedila. Željela bih se zbog toga nekako iskupiti, ali imam i svoje sebične razloge zbog kojih želim da ostaneš s nama. Jednostavno, ti si najopipljivija veza s njim i želim te kraj sebe – vapila je.

Niz izborane obraze otkotrljalo joj se nekoliko krupnih suza i moje je srce zatitralo od tuge i suosjećanja. Uistinu, to dvoje staraca cijeli je svoj život, sve svoje nade i radosti, uložilo u svog sina. Što im sada preostaje? Ipak, sjećanja na dane proživljene u toj kući odvraćala su me od samilosti. Da se nismo najbolje slagale i da je moja svekrva ponekad bila nepravedna prema meni, to je preblago rečeno. Svaki je dan od mog života nastojala načiniti pakao, a to je nešto što se teško zaboravlja i oprašta. Borba koja se u meni vodila vjerojatno mi se jasno odražavala na licu jer je svekrva brzo nastavila govoriti:
– Molim te, pruži mi priliku da ispravim nepravdu koju sam ti nanijela, da pokušam ublažiti gorčinu koja stoji među nama. Ako ne zbog mene ili mog supruga, onda zbog Vite i zbog sebe. Naši su životi opustošeni, a ti bi im mogla dati smisao. Ipak si ti dio našeg sina, njegova izabranica i već zbog toga si nam važna. Osim toga, kamo bi pošla? Nemaš posao, a ni novaca. Dopusti da ti pomognemo.

– U redu, Slavice, ostat ću još neko vrijeme s vama. Bilo bi mi drago da napokon postanemo prijatelji i prava obitelj. To sam oduvijek željela – popustila sam, a ona je zadovoljno pljesnula rukama i ostavila me samu.

Vito je bio dvije godine mlađi od mene, ali to mi nije smetalo kad smo se sreli. Upoznala sam ga na jednoj poslijepodnevnoj kavi kada se, kao poznanik jedne od mojih prijateljica, pridružio našoj ženskoj sjedeljci. Ubrzo je preuzeo glavnu riječ i zabavljao cijelo naše četveročlano žensko društvo zanimljivim pričama i duhovitim dosjetkama. Kako je bio apsolvent na studiju glume, bio je prepun zanimljivosti iz svijeta umjetnosti i glamura, pa su moje prijateljice gutale svaku njegovu riječ. Ja sam, pak, bila očarana njime. Jednostavno, nisam si mogla pomoći, a da ne zurim u njega jer je bio najljepši muškarac kojeg sam u životu vidjela. Doduše, bio je lijep na gotovo ženski način, ali to mi nije nimalo smetalo. Promatrajući ga, imala sam neobičan osjećaj da gledam predivnu umjetninu, antičku skulpturu ili portret kakvog talijanskog renesansnog princa.

OSLOBODIO ME SVIH STEGA

Nije mi se činilo da sam ga posebno zainteresirala pa me iznenadio njegov poziv koji je uslijedio već idućeg dana.

– Dajana mi je dala broj tvog mobitela. Nadam se da se ne ljutiš.

Nisam se uopće ljutila i s uzbuđenjem sam prihvatila njegov poziv za večernji izlazak koji se pretvorio u cijelonoćno tulumarenje.

Bio je zabavan, pun života i nevjerojatno opušten pa sam se uz njega i ja osjećala i ponašala sasvim drugačije. Činilo mi se da njegov duh mome daje krila, da me oslobađa svih stega koje su mi nametnuli odgoj, društvo i moral. To se odnosilo i na seks jer voditi ljubav s njim uvijek je bio neobičan i uzbudljiv doživljaj, nikada isti, nikada uobičajen. Ponekad su me njegovi prijedlozi i zahtjevi pomalo strašili, ali uzbuđenje i ekstaza do koje me dovodio lomili su u meni i posljednje zapreke. S njim sam bila spremna i na najveće ludosti tako da sam uvijek ispočetka iznenađivala samu sebe.

Kada me nakon pola godine zaprosio, nisam ni trenutka razmišljala. Pristala sam, presretna što je odabrao baš mene iako sam se pomalo pitala zašto. Bio je poželjan i mlad i mogao je imati svaku ženu koju bi poželio. Brak je podrazumijevao i obaveze, a nekako mi se nije činilo da bi on bio muškarac koji bi se želio vezati. Kao da je pročitao moje misli, Vito je rekao:

– Jako sam polaskan tvojim pristankom. Ti si posebna i nisam siguran jesi li toga svjesna. Zato te ne želim izgubiti, sebično te želim osigurati za sebe. Osim toga, teško da ću naći ženu koja će me razumjeti kao ti. Sve su ostale brzo pobjegle od mene jer sam im bio “malo previše”, kako su obično znale reći. Ti si još uvijek tu, još nam je uvijek lijepo, zabavno i uzbudljivo pa ne vidim zašto nam tako ne bi bilo cijelog života.

Među malobrojnim konkretnim planovima za budućnost, jedino što me brinulo i nije mi odgovaralo, bila je Vitina želja i inzistiranje na tome da živimo s njegovim roditeljima. lako je to, s obzirom na okolnosti, imalo smisla, ja sam osjećala samo zabrinutost i lošu slutnju pri pomisli na takav život. Vito me uvjeravao da nema razloga zbog kojih bismo se morali izlagati životu na rubu siromaštva kad je kuća njegovih roditelja dovoljno velika za sve nas. Istina je bila da je Vito tek povremeno dobivao poneki angažman u kazalištu, a i to za sporedne uloge, što sve nije bio bog zna kakav novac, niti su mu prihodi bili redoviti. Ja sam već godinama radila u frizerskom salonu i iako je to bio jedan on najprestižnijih salona u gradu u koji je dolazila ugledna i bogata klijentela, plaća nas koje smo u njemu radile nije bila primjerena onim svotama koje su mušterije ostavljale za usluge.

Možda me u njegovu prijedlogu, uz uobičajenu sumnju u mogućnost dobrog odnosa sa svekrvom, najviše brinulo to što nisam imala nikakvu sliku o tome u što se upuštam. Naime, Vito me sa svojim roditeljima upoznao tek nakon što me zaprosio. Kada sam vidjela njihovu kuću, bilo mi je jasno zašto se Vito ne želi odseliti iz nje. Bilo je to prekrasno i veliko zdanje okruženo velikim i njegovanim vrtom, opremljeno skupocjenim namještajem i uređeno s puno ukusa.

lako me kuća fascinirala, u njoj sam se od samog početka osjećala pomalo nelagodno, a ni vrijeme koje sam u njoj provela nije mi pomoglo da se osjećam ništa manje strancem nego u vrijeme prvog posjeta. Ni Vitini roditelji, osobito njegova majka Slavica, nisu se nimalo potrudili da se osjetim dobrodošlom. Dapače, činili su sve kako bi od samog početka pokazali da me smatraju uljezom koji je na prevaru zadobio njihovo neprocjenjivo vrijednog i osobitog sina.

TKO TI BRANI DA IDEŠ SA MNOM?

Kako je vrijeme prolazilo, počela sam gubiti nadu da je život s Vitinim roditeljima samo privremeno rješenje jer moj suprug nije pokazivao ni najmanju namjeru da se bilo što promijeni. Tako je, postupno, u meni raslo nezadovoljstvo što se odrazilo i na naš međusobni odnos. Dakako da, onako nezadovoljna, nisam više nalikovala onoj vedroj djevojci spremnoj podržati svaku Vitinu ludost i hir. Svaki pokušaj razgovora propao je u samom početku. Vito nije pokazivao razumijevanje za moje probleme.

– Daj se opusti. Ti nisi ona Doris koju sam oženio. Bio sam siguran da si drugačija. Zašto vi žene, čim se udate, počnete gnjaviti? Odmah vam treba sigurnost, budućnost, oslonac, novac, kuća, djeca i sve ono što ubija ljubav i životnu avanturu. Što te briga za moje roditelje i za to kako se prema tebi ponašaju! Uostalom, nisu oni ni tako loši. Praviš od muhe slona, umjesto da uživaš u onome što imaš – nije imao razumijevanja.

Ja se, međutim, nikako nisam mogla opustiti. Kako bih. kada je moja svekrva svakim svojim činom pokazivala koliko me prezire. Uvijek je imala poneki zloban komentar o mome poslu, izgledu ili ponašanju, a u kući me tretirala kao pomoćnicu. Nikada mi nije dopustila da sama nešto skuham, ali je uvijek očekivala da joj pomažem u rezuckanju luka ili guljenju krumpira. Tako je bilo i u svemu drugome. Kada je rezala cvijeće u vrtu, ja sam ga samo nosila. Ona je bila ta koja ga je odabirala i poslije slagala u vaze. Kada sam promijenila raspored namještaja u našoj sobi, zahtijevala je da sve vratim kako je i bilo i u tome je bila toliko uporna i neugodna da mi je na kraju bilo jednostavnije popustiti.

Možda se nekome sve to može učiniti kao prava sitnica, ali takav život oduzima vam slobodu i samopoštovanje. Nervozna i napeta, kakva sam postala, Viti sam prestala biti zanimljiva i privlačna. Nije prigovarao, zapravo nije sa mnom više gotovo uopće razgovarao. Jednostavno me počeo izbjegavati i vodio život koji je tek usputno počeo dodirivati moj. Odlazio je i dolazio kući kada i kako je želio, a da mene čak nije niti obavještavao o tome. Zaredali su i dugi večernji izlasci bez mene, a na nekoliko mojih ljubomornih ispada nonšalantno je odgovorio:

– Uopće ne razumijem u čemu je problem. Tko tebi brani da ideš sa mnom? Samo se bojim da bi ubila dobro raspoloženje cijelog društva s tom svojom smrknutom facom.

Još me više ponižavala činjenica da ja, dok se on ludo provodi i tko zna što sve radi, vrijeme provodim u kući s njegovim roditeljima koji koriste svaku priliku kako bi mi još više otežali. Kada sam shvatila da je prošlo čak tri mjeseca od posljednjeg puta kada smo Vito i ja vodili ljubav, odlučila sam nešto poduzeti. Prije svega osjećala sam potrebu da svoje probleme podijelim s nekim, da poslušam nečiji savjet bez obzira može li mi pomoći ili ne. Izbor je, logično, pao na Maju, kolegicu s posla i jedinu koju sam mogla nazvati prijateljicom jer smo se poznavale i družile još od školskih dana.

Nakon što sam joj se izjadala, Maja me šokirala svojim riječima:

– Znaš, žao mi je što ti prije nisam rekla, ali činilo se da ste Vito i ti ludo zaljubljeni i da te on iskreno voli. Zaboga, pa zaprosio te, a tome se nitko nije nadao.

Kada je primijetila moj zbunjeni izraz lica, brzo je dodala objašnjenje: – Ja Vitu ne poznajem osobno, ali o njemu se puno priča i, znaš kako to ide, ja znam neke ljude koji znaju neke ljude… On je jako zabavan, ali i jako neobuzdan, osobito kada je riječ o seksualnom životu. Mislila sam da ti to znaš i da te ne smeta, zato nisam ništa ni spominjala. Poznat je kao izrazito promiskuitetan, još je poznatiji po tome što gotovo redovito posjećuje prostitutke, a priča se da ne zazire ni od istog spola.

PRIZNAO MI JE DA IMA AIDS

Vidjevši moje blijedo lice, spustila je pogled i tiho rekla:

– Žao mi je što sve to doznaješ na ovaj način, ali iskreno sam mislila da si upućena u njegov način zabave i njegove poglede na ljubav. Pa to znaju gotovo svi u gradu, a svejedno je jedna od najprivlačnijih meta. Gotovo da nema cure koja drži do sebe, a koja ne bi istog trenutka završila s njim u krevetu, samo ako on to poželi. I znaš, oduvijek mi je bilo čudno što je to svima nekako sasvim normalno. Nitko ga zbog toga ne osuđuje. Dapače, svima je jako zanimljiv i privlačan.

Razmjeri boemskog života moga supruga šokirali su me. Osjetila sam se posramljenom, ponajviše zato što nisam znala ono što svi drugi jesu. Razgovor s Majom nije mi pomogao da se osjećam bolje, ali mi je otvorio oči i pomogao da donesem važnu odluku. Nekoliko dana poslije ostavila sam Vitu i bez riječi napustila kuću njegovih roditelja. Uselila sam se u malu garsonijeru jer je to bilo jedino što sam si od plaće mogla priuštiti. Uskoro sam se počela osjećati kao u vlastitom domu, a vrijeme je počelo liječiti rane koje mi je nanijela moja vlastita zanesenost i naivnost jer Vitu nisam mogla ni za što kriviti. On je jednostavno bio takav, a ja sam u njemu željela vidjeti nešto drugo. Nije me prevario on, prevarila sam samu sebe.

I upravo kada sam počela vladati svojim životom, Vito se jednostavno pojavio na mojim vratima. Izgledao je jako loše, blijed, mršav, s dubokim modrim podočnjacima. Bez riječi sam ga pustila da uđe vjerujući daje došao razgovarati o razvodu braka. To mi je odgovaralo jer sam i sama ozbiljno razmišljala o tom koraku.

– Želiš li što popiti? Možda čaj? Izgledaš bolesno – rekla sam promatrajući ga pozorno.

– I jesam bolestan. Imam AIDS – rekao je kao da je riječ o najobičnijoj gripi, a ja sam od šoka sjela na najbližu stolicu.

U glavi su mi se počele rojiti košmarne misli, ali jedna među njima postala je glasnija od svih. Možda sam i ja zaražena!?

– Došao sam te zamoliti da mi se vratiš – teško je progutao slinu i nastavio. – Možda to nije pošteno od mene, ali mislim da si ti i dalje – unatoč svemu – jedina osoba koja me ikada iskreno voljela. Bojim se, užasno se bojim bolesti i smrti, a to je, čini se, jedino što me u životu čeka. Treba mi netko tko će biti uz mene. Sam to ne mogu podnijeti. Već sam pomišljao i na samoubojstvo, ali sam prevelika kukavica za takvo što.

Njegove su me riječi dirnule jer sam još uvijek voljela onog razigranog dječaka u njemu. Ipak sam nastojala biti razumna.

– Ne znam zašto kažeš da si sam? Pa imaš puno prijatelja, a i tvoji su roditelji sigurno uz tebe.

– Ah, da, roditelji – uzdahnuo je. – Da, jesu uz mene, ali njihova me briga i tuga guše. A što se prijatelja tiče, netragom su nestali kada su doznali od čega bolujem.

Razmišljala sam još trenutak, osjećajući njegov molećivi pogled, a tada odlučila.

– Dobro, doselit ću se za desetak dana. Još ću ti se javiti kada budem točno znala.

Njegova iskrena zahvalnost i olakšanje koje sam pročitala u očima izazvali su u meni duboku tugu. Sutradan, već rano ujutro, odjurila sam u bolnicu kako bih se testirala. Bilo mi je neugodno, osjećala sam stid i bila uvjerena kako ću naići na prijezir i neizgovorene misli o mome moralu i karakteru.

Prevarila sam se jer je osoblje u bolnici bilo profesionalno i ljubazno, a nakon što sam za nekoliko dana dobila nalaze, osjetila sam se kao ponovno rođena. Bila sam potpuno zdrava. Smrtonosni me virus zaobišao.

Povratak u kuću Vitinih roditelja jako mi je teško pao, ali sam to nastojala prikriti. Na licu svoje svekrve više nisam čitala prijezir nego čistu mržnju. To me pomalo i strašilo, ali sam sve negativne emocije nastojala potisnuti kako bih pomogla Viti. A njemu je pomoć zaista bila potrebna.

Iduća je godina, koliko je trajala Vitina borba, bila najteža u mome životu, ali i ispunjena trenutcima najdublje ljubavi i suosjećanja koje sam ikada osjetila. Vito i ja smo provodili dugo vremena zajedno iako nas je njegova majka u tome pokušavala spriječiti na sve moguće načine. Čak je jednom prilikom uplatila za sebe i svojeg sina sedmodnevno putovanje u Dubrovnik, samo da nas razdvoji. Vito je otišao na taj put, ali razdvajanje je bilo samo privremeno. Jednom me prilikom svekrva pokušala otvorenim razgovorom odvratiti od toga da njegujem Vitu.

– Žao mi je, Slavice, što vas toliko muči činjenica da smo vaš sin i ja bliski u ovim trenutcima koji su i za vas sigurno jako teški – nastojala sam da me ne savladaju gorčina i bijes koje sam prema njoj osjećala i da joj na blag način kažem ono što mi je na srcu. Vito je sam došao k meni, on želi moje društvo i mislim da nije pravi trenutak da mu to uskraćujemo – rekla sam.

BILA SAM UZ NJEGA STALNO

Uz svog sam supruga nastojala biti što je više moguće. Zapravo, provodili smo više i kvalitetnije vrijeme tada nego ikada prije. Ja sam ga na sve načine nastojala odvratiti od tjeskobnih misli koje su ga mučile. Bila sam svaki put uz njega kada bih se osjećao loše, po cijele noći provodila s njime boreći se protiv teških napada mučnine ili gušenja, posjećivala liječnike i nadala se. Nije bilo nikako lako gledati ga kako kopni, ali najviše me od svega boljela pomisao da smo mogli imati predivan život jer Vito je, bez obzira na mnoge svoje mane, bio osjećajan i inteligentan muškarac.

Nekoliko mjeseci prije nego je njegovo tijelo popustilo pred opakom bolešću, ja sam dobila otkaz. Vlasnica salona u kojem sam radila navela je niz objektivnih razloga za takvu odluku, ali ja sam znala što stoji iza svega. Do nje je nekako dospjela informacija o Vitinoj bolesti, o tom opakom bauku, a činjenica da je on moj suprug i da ga njegujem, za nju je očito bila neprihvatljiva. Takvu osobu ona nije željela u svojem salonu. Primijetila sam takvu reakciju, taj strah i odbojnost, čak i gušenje, kod gotovo svih koji su znali za naše nevolje. To me rastuživalo, ali me nije obeshrabrivalo. Dapače, kao da se u meni budio prkos i neka nova snaga svaki put kada bih uhvatila nečiji pogled koji je izražavao takve osjećaje.

Vitina smrt u moje je srce unijela duboku tugu. Nisam za njim žalila kao za suprugom ili ljubavnikom, jer to već dugo nismo bili. Nisam ga više voljela na taj način. Tuga u meni bila je dublja što sam za njim iskreno žalila kao za ljudskim bićem s kojim sam dijelila muku bolesti, tajne smrti i najintimnije misli. A sada je moja svekrva željela da ostanem živjeti s njima i ja sam pristala. Ako sam za njih predstavljala opipljiv dio njihova sina, istina je bila da su i oni i njihova kuća za mene bili veza s Vitom. Vjerovala sam da sam donijela dobru odluku.

Vitina je majka u potpunosti promijenila svoje ponašanje prema meni. Od zlobe, prijezira i mržnje nije ostalo ni traga. Tetošila me i ugađala mi kao da sam joj davno izgubljena i nenadano pronađena kći. Kada bih joj natuknula da se zbog toga osjećam neugodno, obično bi odgovorila:

– Dopusti mi tu malu radost. I nemoj se osjećati loše zbog toga. Time pomažeš jednoj starici da zaliječi svoje srce.

Neprekidno je pripremala jela za koja je znala da najviše volim, kupovala mi je odjeću i druge sitnice za koje je mislila da bi mi se mogle svidjeti, darovala mi je pretplatu za koncertnu sezonu i nastojala na svaki način izgraditi povjerenje među nama. lako mi je bilo drago što se naš odnos pretvorio u nešto drugo od onoga što je do nedavno bio, kako je vrijeme prolazilo, okolnosti u kojima sam živjela počele su me više smetati. Osjećala sam da je u svemu tome nešto neprirodno, nenormalno. Kada bih o tome razmišljala i pokušala rasplesti što je to što me muči, uvijek bih se našla pred zidom sućuti koju sam osjećala za Vitine roditelje.

Ipak, nakon nekog vremena shvatila sam da mi treba normalan život, da moram krenuti dalje. Vitim roditeljima nisam ništa govorila, ali odlučila sam potražiti posao. To sam i učinila i ubrzo se zaposlila u malom frizerskom salonu u kojem je atmosfera bila ugodna, a mušterije obične žene iz susjedstva.

Vitini roditelji nisu ništa komentirali kada su doznali da od idućeg mjeseca počinjem raditi. Bilo je očito da se nadaju kako se time neće ništa promijeniti. S druge strane, ja sam se nadala da će to pomoći i njima i meni da se vratimo uobičajenom načinu života. Doduše, bit će to život bez Vite, ali on jednostavno mora ići dalje svojim tijekom.

Nisam radila ni deset dana kada me uhvatila gripa. Bilo mi je toliko loše da sam ranije otišla s posla.

– Draga, što ti je? – zabrinuto me zapitala svekrva kada je ugledala moje blijedo lice.

– Ništa, obična gripa – mrmljala sam jedva se držeći na nogama.

– Sjedni ovdje. Sada ću podgrijati juhu i skuhati ti čaj. A onda u krevet – bila je odlučna posjevši me u blagovaonicu.

ČULA SAM ŠTO STE REKLI SUPRUGU!

U glavi mi je šumilo, a potmula bol širila mi se svim mišićima. Sjetila sam se da u svojoj sobi imam aspirin. Dok sam prolazila kraj dnevnog boravka, začula sam uzbuđeni svekrvin glas kako govori svojem suprugu.

– Počelo je, napokon je počelo. Tako je bilo i s Vitom u početku. Konačno smo dočekali i taj dan!

Te su me riječi zbunile i kroz misli zamućene povišenom temperaturom zvonilo mi je na uzbunu. Zar je moguće da moja svekrva…? Vratila sam se u blagovaonicu i pribrala ono malo snage koje sam imala, staloženo čekajući svekrvu.

Čim se pojavila na vratima s vrućom juhom i vedrim osmijehom, ispalila sam pitanje:

– Što je počelo?

Primijetila sam da se usplahirila, ali je brzo rekla:

– Ne znam o čemu govoriš.

– Znate vi jako dobro. Čula sam što ste rekli vašem suprugu i ne mogu vjerovati da ste sposobni za takvo što – uzbuđeno sam rekla.

Ona je i dalje govorila da ne zna o čemu govorim, ali ja nisam popuštala. Napokon, izgubivši strpljenje i živce, pokazala je svoje pravo lice. A bilo je to lice demona.

– Da, dobro si shvatila! – zaurlala je prema meni. – Upravo tako! Čekala sam da i ti umreš, željela sam da konačno platiš za ono što si učinila mojem sinu. Od trenutka kada sam čula da je bolestan ni o čemu drugom nisam mogla razmišljati nego kako želim izbliza promatrati i tvoju patnju. Nije pošteno što je on otišao prije tebe, ali sada je i na tebe red došao. Ti si ga zarazila, ali si ga i nadživjela. Međutim, vrag uvijek dođe po svoje. Tvoji su dani odbrojani, znam to od početka. Samo nisam željela propustiti priliku da uživam u tvojoj patnji.

– Zato ste me pozvali da ostanem kod vas? – prošaptala sam jedva skupivši snagu, iako su njezine riječi potvrdile moju sumnju, ovako jasno izgovorene izazvale su pravi šok.

– Naravno – prosiktala je s mržnjom. – Nisi valjda mislila da je to iz ljubavi prema tebi.

– I sve ovo vrijeme vi ste čekali da i ja napokon počnem umirati? Zbog toga ste me primili pod svoj krov, zato ste bili ljubazni prema meni. Vi ste bolesni! – uzviknula sam ustajući, a onda sam, već na izlasku, dobacila: – Samo da znate, ja sam testirana. Nisam bolesna i nisam ja ta koja je zarazila vašeg sina.

Dok me povišena temperatura sve više savladavala, nastojala sam u telefonskoj govornici utipkati Majin broj. Bila sam sigurna da ću kod prijateljice naći privremeni smještaj.

Bunilo koje me uhvatilo nije mi dopuštalo da razumno razmišljam. Ali jedno mi je bilo jasno. Unatoč svemu, nisam mogla mrziti Vitinu majku. Ona je nesretna žena, možda i uistinu bolesna, žena koja se nije mogla pomiriti s time kakvog sina ima i takvoga ga prihvatiti. Lakše joj je bilo za sve probleme optužiti mene. Meni će, s druge strane, Vito zauvijek ostati topla uspomena u srcu.