Vidoviti RadomirSpajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.Pozivi iz Srbije: 🇷🇸 065 3651 913 ili 064 3161 083 Pozivi iz inostranstva: +381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život! |
Sestra mi je razorila brak
Meni je bilo deset, a mojoj sestri Koraljki četrnaest godina kad nam je umrla mama. Tata je u svom jadu okrivljavao liječnike što je nisu spasili, mada rak i dalje odnosi svoje žrtve, pa i nakon velikog napretka u medicini, rijetki su oboljeli od te opake bolesti koji se uspiju potpuno izliječiti. Tijekom vremena naš se otac morao pomiriti da je to sudbina i nastaviti život kao udovac ili se ponovno oženiti. O tome je jednog dana s nama poveo razgovor, dvije godine nakon tugovanja za ženom.
– Morat ću vam, djeco, dovesti pomajku jer ja ovako dalje ne mogu. Da mi susjeda Dorica ne uskoči i ne skuha ručak, ne biste imali što jesti kad se vratite iz škole. Dobro se poznajemo već godinama jer je Dorica često pomagala i našoj pokojnici, pa mislim da bi bilo dobro da se preseli u našu kuću…
– Hoćeš reći, tata, da se namjeravaš ponovo oženiti i dovesti nam maćehu? – izazovno je rekla Koraljka, naglasivši ono ‘maćehu’.
– Namjerno sam rekao da vam želim dovesti pomajku, ženu koja će i srcem zamijeniti vašu majku, a ne samo da nam radi u kući.
– Dovedi je, tata! – izgovorio sam oduševljen od pomisli da me svakodnevno dočeka dobar ručak i palačinke koje teta Dorica najbolje pravi. Uz to me često pomilovala po glavi, što me podsjećalo na nježnost pokojne majke.
– Tebe nitko nije ništa pitao, balavče – rekla je Koraljka i nastavila obraćajući se tati: – Ja ću prekinuti školu i preuzeti ženske poslove u kući pa se ti ne moraš zbog nas ženiti.
– Ne mogu se složiti s tim da prekineš školu, jer je tvoja mama željela da postaneš učiteljica…
– A, je li to i moja želja? Nije! Dosta mi je učenja i nakon ove prve godine u srednjoj, a gdje je još preostalih šest godina bubanja do učiteljske diplome! Odlučila sam, oče! Više volim kućne poslove nego se baktati s tuđom djecom.
– Jesi li dobro promislila, Koraljka? Da ne bi jednog dana rekla kako si prekinula školu zbog mene. No, ako si tako odlučila po svojoj želji, ja te neću prisiljavati. Kad se za koju godinu udaš, vidjet ćemo kako dalje…
– Ništa se neće promijeniti niti kad se udam, jer ne namjeravam ići u ničiju kuću kao snaha.
– Ali, draga, pa znaš da na imanju ostaje sin. Djeca brzo sazrijevaju, a Danko raste ko gljiva!
– Ne bi li Danko umjesto mene nastavio školovanje? Odličan je učenik, za razliku od mene kojoj učenje ne ide baš glatko. Njegovo će školovanje biti moja briga, s tim da ja ostanem u kući i na imanju kad se udam za Mirka.
– Za Mirka, našeg nadničara!? – pitao je iznenađeno otac.
AH, TU SMO! STARI SE ZALJUBIO!
Upravo za njega! Nije li zgodan, pametan, radišan i sposoban za sve poslove, a naše je imanje dovoljno veliko da ne moram tražiti bogatog dečka. Odslužio je vojsku pa se možemo ženiti čim navršim sedamnaestu.
– Što da ti odgovorim kad me ništa i ne pitaš, a sve si već osmislila. Jedino je važno da tvoj prijedlog prihvati i Danko – i dalje su o meni govorili kao da nisam prisutan, mada sam i te kako zainteresirano pratio sve što je govorila sestra, a sa dvanaest godina sam već znao što želim od svog života. Želio sam studirati nešto gdje je potrebna matematika jer sam je obožavao, samo se nisam usuđivao to reći svojim roditeljima koji su me predodredili za nasljednika i ne pitajući za moje snove, a meni je jednostavno nedostajalo drskosti kakvom je bila obdarena Koraljka pa da se usprotivim njihovoj namjeri.
– Jesi li razumio da ti se pruža šansa da završiš fakultet koji god odabereš, a ova će kuća uvijek i dalje biti tvoj dom? – upitala me sestra.
– Naravno da sam razumio! I slažem se s tvojim prijedlogom. Drago mi je što će mi šogor biti Mirko jer ga poznajem kao dobrog čovjeka. Mislim da će se on i s tatom dobro slagati – rekao sam prihvaćajući sestrin prijedlog, dok se na očevom licu iščitavalo negodovanje koje nije mogao prešutjeti.
– Ne želim trošiti riječi uvjeravanja da bi ti kao učiteljici život bio lakši, budući da znam tvoju tvrdoglavost, pa kad nešto odlučiš, to i ostvariš. No zaboravljaš da je naše imanje preveliko za jednu ženu u kući, a ti si ipak još samo djevojčica. Osim toga, Dorica mi je prirasla srcu pa joj brakom želim dati status koji zaslužuje.
– Ah, tu smo! Stari se zaljubio! Pa što ne kažeš otvoreno da si našu mamu Irenu već zaboravio. Samo se ti ženi, ali imanje ne diraj, jer ono pripada nama – započela je prepirka bez kraja i konca koja je završila Koraljkinom pobjedom. Prije vjenčanja će napraviti predbračni ugovor prema kojem će Dorica imati doživotno pravo boravka, u kući, ali ništa neće glasiti na njeno ime.
– Ako tvoja draga pristane na takve uvjete, znači da te voli, a ljubav ne pita za imanje. Samo nemoj zahtijevati da je zovem ‘mama’. Ona će za mene uvijek biti samo sluškinja Dorica – rekla je, na što ju je otac samo odmjerio prijekornim pogledom.
SESTRA MI JE OGOVARALA SUPRUGU
Nadolazeće je vrijeme pokazalo neobuzdanu ćud moje sestre, jer je pakostila maćehi gdje god je mogla, a meni je bilo lijepo s tetom Doricom kao kad je mama bila s nama. Koraljka se udala čim je navršila sedamnaestu pa je uz blagu Mirkovu narav u kući zavladala sloga koju u prvo vrijeme nije moglo poremetiti ni Koraljkino namjerno izazivanje dobrodušne maćehe koja je prelazila šutke preko mnogih uvreda, a otac je nije uzimao u zaštitu ustručavajući se sukobljavati s kćerkom.
Mada sam već kao odrastao, kad bih boravio kod kuće na praznicima, uviđao da moja sestra nije u pravu, niti ja joj se nisam suprostavljao iz jednostavne komocije. Dopustili smo joj da nam svima zapovijeda sve dok se Dorici nije prepunila čaša, pa se pokupila i vratila svojoj kući. Otac se potom uskoro razbolio i umro u pedesetoj. Otišao je tiho i neprimjetno, baš kako je i živio. Te sam godine nakon završetka studija po prvi put provodio ljeto u sestrinoj kući, kažem sestrinoj, jer je nakon očeve smrti na ostavinskoj raspravi, već prema našem ranijem dogovoru, sve pripalo njoj. Nije se libila pokazati mi da je ona vlasnica te kuće jer me bez dogovora preselila iz sobe koja mi je pripadala još od djetinjstva. Bila je to jedina soba okrenuta prema istoku, s balkonom i najljepšim pogledom na okolicu obasjanu izlazećim suncem. Nije me čudilo da ju je odabrala moja nećakinja Karla, mada je bila tek devetogodišnja klinka.
Zasmetao me način na koji je to moja sestra učinila, što nije pričekala da dođem kući i sam prenesem svoje stvari u očevu sobu koju mi je dodijelila. Tom je gestom vjerojatno htjela pokazati, tko je gazda u kući. Tog sam ljeta upoznao učiteljicu Karolinu koja je te školske godine došla u školu našeg sela. Uskoro sam bio zaljubljen poput pubertetlije, a budući da je ljubav bila obostrana, nismo krili da se namjeravamo vjenčati čim se ja zaposlim.
– Jako si me razočarao, Danko! Zar pokraj toliko djevojaka koje si upoznao kroz pet godina u gradu, ti ćeš oženiti seosku učiteljicu!
– A što nedostaje Karolini, osim što je seoska učiteljica? – namjerno sam naglasio ‘seoska učiteljica’, jer je upravo Koraljka namjeravala postati učiteljicom, samo da je to mogla postići bez većeg truda.
– Ah, što joj nedostaje! Previsoka je i mršava pa ne djeluje ženstveno. I ne vjerujem da joj je kosa prirodno tako plava, a nas uvjerava da je ne blajha. Kakva će ona biti domaćica kad je odrasla u domu za nahočad? Je li uopće zna tko su joj roditelji? Nije li ti pametnije oženiti Mirnu Nacekovu! Školovana djevojka iz bogate kuće…
– Srcu ne možeš zapovijedati, sestro! Volim Karolinu i ona će mi biti žena – skratio sam njezino traženje Karolininih nedostataka u nastojanju da mi ona odabere djevojku za ženidbu. Ponaša se kao zločesta svekrva, a ne kao starija sestra, pomislio sam ljut na samog sebe što sam uopće priznao da volim Karolinu.
– Budem li primljen na posao gdje sam podnio zamolbu, vjenčat ćemo se prije mog odlaska u grad – rekao sam odlučno, na što je ona prokomentirala: – Kako si krevet prostreš, tako ćeš i spavati. Srećom, dalje je išlo onako kako sam planirao. Dobio sam posao u banci i našao stan pa smo se vjenčali uz skromnu svečanost i bez sestrinog blagoslova. Upravo mi taj moj potez sestra nije nikad oprostila. Vječito je rogoborila protiv moje žene uvjeravajući me da se udala za mene samo zato da ne ostane usidjelica, kao što se to događa mnogim učiteljicama na selu.
– Nisam li ti zamijenila mamu koju smo tako rano izgubili? Iškolovala sam te i s tobom dijelila sve probleme, a kad je trebalo podijeliti radost tvog vjenčanja, okrenuo si mi leđa. Baš si me iznevjerio čineći sve po volji svoje odabranice.
Nisam ja ništa bolje ni očekivala od tvoje Karoline, jer sam joj antipatična od prvog dana – moja je sestra namjerno zaboravila da je odbila poziv na naše vjenčanje, upravo stoga što je nisam molio da mi kod kuće priredi svadbu. Otada su protekle godine u kojima sam se zbližio sa sestrom prepušatjući zaboravu nesuglasice oko moje ženidbe, tim prije što je moja tolerantna supruga prihvaćala Koraljku s uvažavanjem kao da joj je svekrva, a ne starija suprugova sestra, mada njih dvije nikad nisu postale bliske.
LJEPŠE MI JE PUTOVATI BEZ TEBE
Kako su godine prolazile, naša se ljubav hladila i ja sam sve više potpadao pod sestrin utjecaj pa sam kod Karoline pronalazio mane koje mi je utuvljivala Koraljka. U našim bih se svađama, koje su postajale sve češće, služio uvredama začinjenim sestrinim uvjerenjima, ponižavajući Karolinu koja je bila posebno osjetljiva na takve uvrede, te je sve češće izbjegavala posjete mom rodnom domu. Slušajući meteorološku prognozu da će subota biti pravi proljetni dan, rekao sam supruzi:
– Ne bi li bilo vrijeme da u nedjelju posjetimo moju sestru? Nismo se vidjeli već dosta dugo, a ona me tako željno očekuje.
– I ja bih rado izašla iz kuće, ali s tom peludnom hunjavicom ne mogu nikome doći u posjete – pronašla je razlog da ne ide sa mnom.
– Ma nemoj mi reći! Uopće ne primjećujem nikakve simptome te tvoje alergije. Bilo bi poštenije da priznaš da ne želiš susret s mojom sestrom – planuo sam.
– Pa i ne želim ići tamo gdje se ne osjećam dobrodošlom – mirno je odgovorila, a njena me mirnoća posebno iritirala.
– I neću inzistirati da ideš sa mnom. Mogu ti reći, i ljepše mi je putovati kad nemam pokraj sebe ‘mentora’. Previše me umaraš svojim zamranjem o mojoj prebrzoj vožnji koja ustvari i nije takva kakvom je ti doživljavaš.
– Nije stvar mog doživljaja! Ti se uopće ne obazireš na prometne znakove o ograničenju brzine, već ‘gariš’ barem dvadesetak kilometara iznad dopuštenog, ne pitajući kolike su globe za prebrzu vožnju – uporno je ostala pri svome, a što je najgore, bila je u pravu pa me tim više naljutilo njeno dokazivanje.
– Dosta mi je tvog dociranja i pedagoških naputaka kao da si u razredu. Tek sad primjećujem da je Koraljka u pravu kad kaže da si ti profesionalno deformirana. Smatraš se pametnom da svima naturuješ svoje mišljenje kao jedino ispravno pa me čak učiš kako trebam voziti. Zato mi je najljepše kad putujem sam.
– Zašto me onda pitaš da idem s tobom? Samo si trebao reći da želiš ići sam – i opet je pogodila pravu istinu, a što je mene još više naljutilo pa sam joj izbrojio sve moguće mane koje sam samo ja pronalazio kod nje, jer su je svi naši poznanici, kao i kolege na radnom mjestu, cijenili kao vrsnu domaćicu i predanog prosvjetnog radnika. Jedini sam ja njene vrline smatrao manama pa sam joj i tom prilikom izbrojio:
– Svako jutro je doručak na stolu, jer je to prema tvojoj teoriji, najvažniji obrok u danu, i tako mi često prekidaš najslađi san. Naturaš mi da se počnem baviti rekreacijom samo zato što se o tome mnogo govori na televiziji. Zamjeraš mi što čitam novine, previše trošim po trgovinama gdje po tvom mišljenju kupujem nepotrebne stvari… Postala si nemoguća, ili si uvijek takva bila, samo što te nisam dobro poznavao dok mi sestra nije otvorila oči. Tek sad uviđam s kim sam potrošio svoje najljepše godine života. Zalupivši vratima, otišao sam bez pozdrava.
Samo što sam stigao na cestu van grada, pritisnuo sam gas ne obazirući se na znakove o ograničenju brzine. U prvom selu obišao sam dva automobila koji su mi išli na nerve vozeći šezdeset, no uskoro sam se našao pred uzdignutom palicom policajca. Nakon što mi je ispraznio novčanik globom i zapisao mi kaznene bodove, sjetio sam se svoje žene i njenog zlogukog upozorenja pred odlazak:
– Nemoj voziti brzo jer je danas pojačana kontrola na cesti pa bi te mogli uloviti!
ZAŠTO SAM PLJUSNUO KAROLINU?
Naravno, nju sam okrivio za plaćanje globe jer me iznervirala svojim blebetanjem pa sam brzom vožnjom nastojao popraviti svoje raspoloženje.
No, do mog mjesta i rodne mi kuće u kojoj je živjela moja sestra Koraljka, vratilo mi se dobro raspoloženje čim sam ugledao pitome brežuljke osute procvalim jaglacima, taj najdraži, rodni mi kraj.
– Evo mog brata bez ‘privjeska’ – Koraljka je mislila na moju suprugu Karolinu, svoju šogoricu koju nikad nije prihvatila, niti je smatrala članom naše obitelji. – I, kako je gospođa učiteljica? Je li i dalje na tebi vježba svoju strogoću kao nad djecom u razredu? – započela je moja sestra čim sam stigao.
– Ah, moja žena ne odustaje da me ukroti, ali ti dobro znaš da mene nije lako pokoriti. Zato nam ne prođe dan da se ne svađamo, a nedavno me toliko izazvala da sam je pljusnuo. Izgleda da mi još nije oprostila kad nije danas htjela ići sa mnom, a kao razlog joj je poslužilo bezazleno šmrcanje zbog alergije na pelud.
– Izgleda da ti već nedostaje, mada je meni jako drago što si konačno došao sam pa možeš ostati cijeli produženi vikend – rekla je. Uto je u kuću ušao šogor Mirko vrativši se iz staje. Nakon što smo se pozdravili, pitao je zašto nije došla moja Karolina.
– Uvrijeđena je gospođa što je dobila pljusku – izbrbljala se Koraljka ponosna na svog brata, mada sam smatrao da mi ta gesta ne služi na čast, a što sam to odmah pri dolasku priznao sestri, vjerojatno me negdje u dubini duše peckala savjest.
– Zašto si je pljusnuo, Danko? Znam, ti si nagle naravi, ali se moraš kontrolirati. Sad oboje možete uživati kad su vam djeca odrasla pa ste ostali sami kao i nas dvoje. Kako nam se bliži starost, sve smo potrebniji jedan drugome, a udarci se teško zaboravljaju.
– Ti, nepismeni seljak ćeš mom školovanom bratu davati savjete! Pljusnuo ju je jer ga je izazvala, i dobro je učinio što joj je ‘začepio gubicu’ – rekla je Koraljka svom dobrodušnom mužu kojega nije bilo moguće naljutiti. Da pobjegnem od teme razgovora o odnosu u mom braku, upitao sam kako su njihova djeca.
MOJA JE ŽENA BILA PREVIŠE ISKRENA
Naša Karla i zet Luka čekaju drugo dijete. Ona je izgubila posao u firmi čim je zatrudnjela, ali srećom, Luka kao monter ima sigurno zaposlenje. Lijepo se slažu i neka tako ostane. Možemo ih posjetiti ovih dana ako ne žuriš kući. Karli bi bilo jako drago jer često pita za svog ujaka Danka…
– Da, ostat ću ta tri dana pa ćemo obići neke od rođaka, a prvenstveno moju nećakinju Karlu. Je li tako, šogore? – prihvatio sam sestrin prijedlog koja je već okretala kćerin broj telefona da najavi naš dolazak.
– Ja, nažalost, ne mogu nikamo od kuće jer stoka zahtijeva stalnu brigu. Volio bih da mi dovedete unuka Denisa. Što kažeš, Koraljka, hoće li ga roditelji dati k nama na neko vrijeme? On bi uživao sa svojim djedom timareći životinje.
– Svašta tebi pada na pamet, Mirko! Ne bih ja uzimala na brigu trogodišnje dijete. Neka on bude kod svoje kuće, a ti ćeš ga vidjeti kad nam dođu u posjete – rekla je sestra, čija je riječ u kući bila zakon.
– A kako Daniel? Gdje je momentalno? Uopće mi se ne javlja – pitao sam za nećaka koji je neprekidno bio u potrazi za poslom, uglavnom po stranim zemljama.
– On traži posao bježeći od posla. Smrdi mu staja i svinje dok nisu u kobasicama i kulenu. Teško mu je orati traktorom na svojoj njivi, a nije mu teško raditi na gradilištu gdje mu zapovijeda stranac. Što će biti od našeg gospodarstva kad ja više ne budem mogao, a već i sada sve teže stižem obaviti sve poslove…
– E, moj Mirko, baš si našao da svog rođenog sina ogovaraš pred šogorom. Pusti ga da upozna malo svijeta dok je mlad i neoženjen. Vratit će se on svojoj kući kad osnuje obitelj jer ga Maja vjerno čeka.
– Otkud znaš da će oženiti Maju koju si mu ti odabrala? Možda dovede neku curu sa sobom, jer davno su prošla vremena kad su roditelji birali bračne partnere – rekao je Mirko.
– Maja, i točka! Ni jedna druga neće prekoračiti ovaj prag kao moja snaha dok sam ja živa! Kamo li lijepe sreće da je Danko poslušao moj savjet da oženi Mirnu. Imao bi zdravu ženu i pravu domaćicu, vrijednu i poslušnu, a ne onu mršavicu Karolinu, kojoj smeta procvalo cvijeće u proljeće. Kakvi su to ljudi koji su alergični na cvijeće, najljepši ukras prirode?
– Hajde, Koraljka, prestani napadati tu jadnu ženu! Razumljivo je što izbjegava doći s mužem u tvoju kuću jer ti svoju odbojnost prema njoj i ne skrivaš. Daj da čujem Danka kakva je situacija s Dinamom i Hajdukom, jer ja nemam vremena čitati novine i gledati utakmice – nastojao je Mirko promijeniti temu razgovora.
Razgovorom o općem stanju u društvu kao i u sportu, Mirkovo je rasuđivanje pokazivalo njegovu prirođenu inteligenciju kao i dobru upućenost u događanja oko nas iako je pozorno slušao i moja razmišljanja i stavove. Bio je doista ugodan sugovornik u čijem je društvu vrijeme brzo prolazilo. Već se bližila i večer, a moja supruga nije nazvala da čuje kako je proteklo putovanje, što je već bilo uobičajeno kad bih sam otputovao k sestri. Naslućivao sam da me ne zove jer se još uvijek ljuti na mene zbog onog šamara od prije nekoliko dana. Ležeći u krevetu pokušavao sam reprizirati prepirku koja me izbacila iz takta pa sam izgubio kontrolu i pljusnuo je.
Nijemi pogled njenih velikih modrih očiju u koje sam se zaljubio pri našem prvom susretu, bio je ispunjen razočarenjem, čuđenjem, prezirom, ali i bolom koji nije htjela pokazati niti jednom suzom, stalno me pratio. Te, nekada predivne nasmijane oči, postale su mračne, bezizražajne i neizrecivo tužne, a ja nisam pronalazio riječi kojima bih mogao opravdati svoj postupak, a niti snage da je zamolim za oprost. Ustvari, nikad joj i nakon teških uvreda koje iz mojih usta izlijeću bez kontrole, nisam izgovorio onu magičnu riječ: ‘Oprosti!’
Uvijek smatram da sam u pravu i nemam se zbog čega ispričavati, a to je moja najveća pogreška, konačno sam priznao samom sebi buljeći u strop sestrine sobe dok je polako u mojoj polubudnoj svijesti počeo odzvanjati razgovor koji je doveo do žustre svađe i te proklete pljuske. A svemu je kriva iskrenost moje žene. Ona ne može prešutjeti niti jednu istinu pa bila ona i najteža što siječe poput mača.
– Jučer sam se čula s Tomislavom – započela je Karolina kao i obično nakon telefonskog poziva našeg sina. – Pozvala sam ga da dođe za uskrsne blagdane, ali kaže da će kod roditelja svoje nevjenčane žene, Irene, provesti blagdane.
ZAŠTO MI SE NIJE JAVLJALA NA TELEFON?
Vjenčana ili nevjenčana, žena mu je pa prema tome i naša snaha, mada je još nismo upoznali, pa ne vidim razloga zašto uopće upotrebljavaš tu riječ ‘nevjenčana’.
– Samo zato što je istina da se naš sin boji braka misleći da su svi isti kao u njegovih roditelja.
– Ma nemoj mi reći! A što to nedostaje našem braku? Je li on kao dijete u nečemu oskudijevao u svom domu? Je li bio gladan? Nisam mu možda omogućio studije koje je prekinuo i otišao svojim putem! Mislim da je iz inata odabrao vojni poziv samo da meni napakosti…
– Lijepo je što konačno priznaš da je otišao zbog tebe, ali ne da ti napakosti, već da pobjegne iz roditeljske kuće u kojoj vlada mračna atmosfera kakvu ti stvaraš svojom hladnoćom i čestim ispadima nasilja. Samo se sjeti kako su završavali svi Tomislavovi pokušaji da te uvjeri kako njemu ne leži studij prava. Nikad nisi imao razumijevanja ni za koga pa čak ni za svoje dijete. Imam osjećaj da ti ne voliš nikoga osim sebe. I Tomislav je osjećao da ne voliš ni njega i zato je otišao nakon one vaše žučne prepirke zbog nekog problema u firmi gdje si ga zaposlio kao ‘fizikalca’. Nikad mi ni jedan od vas dvojice nije objasnio razlog vašeg neslaganja kad je Tomislav iznenada dao otkaz i prijavio se u vojsku gdje je i ostao kao profesionalac. Otuđio se čak i od mene, mada smo uvijek bili emotivno vezani, a tebe čak i ne spomene u rijetkim telefonskim javljanjima. Uostalom, ni tvoji kolege više ne dolaze na kartanje otkad si postao šef odjela, jer si im se vjerojatno zamjerio svojim netolerantnim ponašanjem. Ne čudim se što je naš sin pobjegao od tebe… – rekla je.
To je vjerojatno istina, ali je ja nisam mogao prihvatiti pa mi je ruka poletjela, te sam svom snagom pljusnuo ženu samo zato što me podsjetila na razlaz sa sinom i usudila se reći mi istinu u lice. Bio je to samo trenutak spoznaje da je Karolina u pravu kad govori o mojim kolegama kojima sam postao voditelj sektora u banci, te zahtijevao red, rad i disciplinu. Oni me i ne trebaju voljeti, a niti me posjećivati, jer sam i ja prema njima indiferentan. Ali, otuđenost mog sina Tomislava ipak me boli, kao i njegov nesređeni život. Ustvari, nisam mnogo ni znao o njegovom životu otkad je otišao od kuće, jer bi se rijetki razgovori o njemu uvijek pretvorili u svađu. Uostalom, neka on živi svoj život, a ja ću svoj, izmoren teškim mislima, ipak sam pronalazio opravdanje za svoje ponašanje i konačno sam zaspao.
Nakon okrepljujućeg sna, sljedećeg sam se jutra probudio oslobođen teških noćnih promišljanja i eventualne krivnje za neslogu sa svojom ženom očekujući i dalje njen poziv, a kako se ona nije udostojila nazvati, to sam učinio ja. Telefon je bez odaziva zvonio do kraja. Vjerojatno je kod susjede na kavi, pomislio sam i sa sestrom sjeo u automobil da otputujemo njenoj kćerki u posjetu, kako smo se dogovorili prethodnog dana.
– Karolina te nije nazvala? – započela je Koraljka svoju najdražu temu čim smo sjeli u automobil.
– Nije, niti se javlja na telefon. Htio sam joj reći da ću kod tebe ostati sva tri dana pa da ne bude zabrinuta.
– Hajde, brate, opusti se! Jedva je dočekala malo slobode. Vjeruj mi da ja dobro poznam tvoju ženu još iz onih dana kad ste se oženili. Nije htjela stanovati kod mene, u kući svog muža, već je ostala u svom učiteljskom stanu dok nije dobila službu u gradu i preselila k tebi u stan.
SKLONA SAM MAŠTANJU KAO I TVOJ OTAC!
Ona nikad nije voljela kontrolu nad svojom skitnjom, zato se često žali da živi kao u zatvoru. A što možeš očekivati od žene koja je kao dijete odrastala bez roditelja? Pa znamo kakva su domska djeca… – neprekidno je izvlačila neke nove podatke kojima je nastojala omalovažiti svoju šogoricu, a ja je nisam ni pokušao braniti.
Kod nećakinje Karle smo ostali tog čitavog dana, mada su se majka i kći često prepirale oko nevažnih sirnica, a ponajviše oko odgoja trogodišnjeg Denisa.
– Zašto si upisala dijete u vrtić kad si kod kuće? Nije li vrtić za djecu zaposlenih majki? – započela je sestra s prigovorima.
– I ja sam zaposlena, majko, samo što više ne odlazim u firmu. Radim kod kuće, a djetetu je vrtić potreban da se druži s drugom djecom i pripremi se za školu…
– A što ti to radiš kod kuće, osim što skuhaš i pospremiš stan?
– Što radim? Ono što sam oduvijek željela! Kreiram vjenčanice, pa i drugu odjeću! Kao da ti to ne znaš?
– Igraš se krpicama kao kad si me kao djevojčica nervirala šivanjem haljina za lutku. I to zoveš poslom! Ista si kao tvoj otac koji svakom svom poslu pridaje ogromnu važnost. Sklona si maštarijama baš kao i on – slušao sam jednim uhom razgovarajući s Lukom, a to je očito činio i on, jer se odjednom okomio na punicu braneći svoju suprugu:
– Nemojte vi, Koraljka, podcjenjivati Karlin posao, kao i njenu umjetničku ‘žicu’. Ako joj posao bude i dalje išao kao do sada, zarađivat će više od mene. Karline su ruke zlata vrijedne pa me čudi da vi kao njena mama nemate pojma o tome.
– Svaka čast, zete, što hvališ svoju ženu, ali bi trebao imati malo poštovanja i prema starijima – rekla je uvrijeđeno. Svojim je durenjem moja sestra upropastila ostatak dana provedenog u kćerkinom domu, gdje je vladala prava bračna harmonija između tih dvoje dragih i simpatičnih mladih ljudi.
– Puno nam pozdravi ujnu Karolinu! Voljeli bismo da nas što prije oboje posjetite – rekla je Karla kad smo odlazili, što naravno, mojoj sestri nije bilo po volji čuti pa je nastavila rogoboriti protiv moje žene čim smo pošli.
UDARCEM SAM UBIO NJEZINU LJUBAV
Pomalo zabrinut što mi se Karolina ne javlja, odlučio sam se vratiti kući dan ranije. Nakon paklenske gužve vozeći kroz grad, živci su mi bili napeti kao strune pa sam, umjesto otključavanja ulaznih vrata, pozvonio, znajući da me moja žena nestrpljivo čeka. Ona je naprosto takva, uvijek zabrinuta kad sam van kuće, a pogotovo kad odem na dulje putovanje bez nje, kao što je to bila posjeta mojoj sestri u stotinjak kilometara udaljeno mjesto. Mada sam bio zadovoljan što sam otišao bez svoje žene u posjetu sestri, jer se ona nikad toliko ne obraduje mom dolasku kad dođemo oboje, sad, čekajući pred vratima da mi supruga otvori, osjećao sam se pomalo krivim što sam je ostavio samu. Kako se nije pojavila ni nakon treće zvonjave, potražio sam u džepu svoj ključ ulaznih vrata.
U stanu me dočekala grobna tišina i ustajali zrak, što me u prvi mah začudilo. Znajući da su gornji dijelovi prozora uvijek otvoreni, osim kad ostavljamo stan na dulje vrijeme, nakon letimičnog sam pogleda ustanovio da je sve zatvoreno. Više zabrinut nego ljut, otišao sam u spavaću sobu gdje mi je u oči upao Karolinin širom otvoreni ormar. Prazan, s nekoliko vješalica što su se klatile na željeznoj prečki. Ni njenih cipela nije bilo u predsoblju, ni kozmetike u kupaonici, ni knjiga na policama u dnevnom boravku. Kamo su nestale sve te stvari, pitao sam se osupnut prazninom na mjestima gdje su stajale njene haljine, kaputi, štikle i čizme, stvarčice za uljepšavanje.
Ali kome su potrebne njene stručne knjige, nekim je zaobilaznim stazama mojim mozgom putovala misao, polako se probijajući kao pješak uskom prtinom kroz duboki snijeg, samo da što kasnije stigne u centar gdje sumnje postaju spoznaje, s kojima se nisam želio suočiti.
– Nije nitko provalio u stan, već me Karolina ostavila – izgovorio sam glasno obraćajući se nijemim zidovima. Nije moguće da je otišla bez pozdrava ostavljajući me kao zaboravljenu stvar. Ona je mene voljela unatoč naših ‘čarki’ kakvih ima u svakom braku, uvjeravao sam samog sebe sve dok se nisam sjetio one proklete pljuske. Možda sam baš tim udarcem ubio tu njenu ljubav za koju sam mislio da je bezgranična. Da, Karolina je mene voljela, dokazivala je svoju ljubav strpljivošću i bezgraničnom tolerancijom svih mojih ispada ljutnje za svaku sitnicu u očekivanju da ću se promijeniti, mada je njoj, kao i meni poznato, da se ljudi teško mijenjaju. Naime, u tom svom monologu koji sam vodio sjedeći na krevetu, pala mi je na um njena nedavna izjava kojoj u tim trenucima nisam uopće pridavao važnost: – Ne promijeniš li se, Danko, morat ću te ostaviti prije nego počnem samu sebe prezirati.
Očekivao sam da mi je možda napisala koju riječ pa sam podigao jastuke i pretražio ladice, ali umjesto oproštajnog pisma upućenog meni, naišao sam na čestitku koju je Karolini poslala njena prijateljica Nela čestitajući joj dvadeset i petu godišnjicu braka prošle godine u rujnu. Od svih pisama, razglednica i čestitki koje su bile spremljene u toj ladici, vjerojatno je namjerno ostavljena samo ova kako bi me podsjetila da sam zaboravio na tako važan datum u našem braku.
Karolina je očito čekala da se sjetim barem te okrugle godišnjice, zvane ‘srebrni pir’, kad sam inače zanemarivao čestitanje godišnjica braka kako to čine pažljivi muževi.
Eh, kad bi se vrijeme moglo vratiti, pomislih svjestan svojih pogrešaka, bez mogućnosti da bilo što popravim jer sam ih prekasno spoznao. Ipak smo mi sami kovači svoje sreće ili nesreće, što često pripisujemo nekakvoj imaginarnoj sudbini koju okrivljujemo tražeći opravdanje za vlastite propuste. Nakon Karolinina odlaska život mi se sveo na protok vremena i posao, ali se u mojoj duši i svijesti mnogo toga promijenilo. Tek sam tada počeo shvaćati kobni utjecaj svoje sestre na moj život, a posebno na brak koji mi se raspao i njenom zaslugom. Kad je Koraljka doznala da me Karolina ostavila, zaprepastilo me njeno likovanje, a što je samo učvrstilo moju odluku da sa sestrom raskinem svaki odnos.
Upotrijebit ću sve snage da Karolinu vratim u okrilje našeg doma i snagom volje postanem drugačiji suprug kakvog ta divna žena zaslužuje. Vjerujem da ću to uspjeti.