Zahvaljujući boksu pronašla sam ljubav

Željka je oduvijek bila pomalo neobično dijete. Zapravo, nije bila baš toliko neobično dijete, koliko je bila neobično žensko čeljade. Odrasla je u prašnjavom zagrebačkom predgrađu, u kojem su se djeca od jutra do mraka natjeravala po uskim uličicama ili obližnjim livadama. U njezinom susjedstvu živjelo je mnogo djevojčica i dječaka, svih mogućih uzrasta, no Željka se, eto, nekako uvijek radije družila s dječacima. Iako je poput drugih curica imala svoje Barbike, i svoje češljiće i perlice i ukosnice, od malih joj je nogu lopta bila draža od lutke, i dok su druge curice češljale i presvlačile svoje “bebe”, Željka je s dečkima igrala nogomet ili ubacivala loptu u koš na obližnjem školskom igralištu. Kad se ne bi igrala loptom, ova bi vesela družina u dugim ljetnim danima često tumarala obližnjom šikarom izraslom uz riječni rukavac. O, kako je to samo bilo uzbudljivo! Verali su se po drveću i skrivali u žbunju, izmišljajući napete pustolovine, baš poput Ramba, kojem su se svi divili. Kad bi se uvečer vraćala kući, izgrebenih ruku i razbijenih koljena, sva prljava i poderana, njezina se majka hvatala za glavu.

– Željka, dijete moje! Vidi što si opet učinila od sebe! Pa što ću ja s tobom!? Opet si se s dečkima vukla po onom žbunju! Ne smiješ, rekla sam ti već stotinu puta!… Zašto nisi poput drugih cura!?…

Ali, Željka, eto, nije bila poput drugih cura, pa iako je u školi nosila i kečkice i mašnice, jedva je čekala da poslije nastave s dečkima odjuri u neku novu pustolovinu. Kad bi se dečki potukli u školskom dvorištu, druge su cure vrištale, a ona je navijala. I tako, zbog svega toga u osnovnoj školi nije imala nijednu pravu prijateljicu. Sve su joj se djevojčice rugale i stalno je iza leđa ogovarale.

– Rambolina! – zvale bi je u prolazu, potiho joj se hihočući, a čim bi se okrenula, odmah bi se razbježale kud je koja stigla.

Ako ste se ikad u životu, iz nekog razloga osjećali neprihvaćenim, misleći kako se cijeli svijet urotio protiv vas i da vas uistinu nitko ne može razumjeti, onda ćete shvatiti koliko je Željki ovakvo odrastanje bilo teško. Jer ona je dugo, dugo bila neprihvaćena i neshvaćena. I sve to samo zbog ustaljenih pravila, po kojima se cure od malih nogu uče da se one trebaju igrati kolicima i “bebama”, a dečki autićima i loptama.

Uvijek samo prijateljica

No pravi su problemi nastali tek kad je krenula u srednju školu. Iako su svi dečki s kojima se družila mislili da je prava “kompa”, nisu u njoj vidjeli djevojku s kojom bi izlazili i zabavljali se na drugačiji način. Zapravo su je u tolikoj mjeri prihvatili kao sebi ravnu, da više skoro i nisu primjećivali da je cura. Često bi pred njom, ni najmanje se ne ustručavajući, otvoreno komentirali druge cure.

-Vidi onu u plavoj minici. – rekao joj je jednom netko iz njezine muške družine, glavom pokazujući u pravcu cure koja je u kafiću sjedila nedaleko od njih. – Kakve noge! Što kažeš, Željka!? Dobra je, ha!?

Došlo joj je da mu odbrusi kako i ona ima dobre noge, ali je šutjela. Što bi uopće i rekla!? Jer, dobro je znala što sad slijedi. I dakako, nije se prevarila.

-Ti je, znači, poznaješ!? Hoćeš li me onda upoznati s njom!? Daj, reci joj koju lijepu riječ o meni…

-Dobro, neka ti bude još ovaj put! – rezignirano je uzdahnula jer joj je od ovakvih “posredništva” već bila muka, pa ustala i uputila se prema onoj curi. Tako se, protiv svoje volje našla u procijepu između muškog i ženskog svijeta. Jer prijateljice su je također iskorištavale i smatrale je najpovjerljivijom osobom na svijetu. Znale su da se druži s dečkima i zato su uvijek od nje htjele izvući kojekakve “korisne” informacije. Često su joj se obraćale za savjet, ali ni jednoj od njih nije bilo ni na kraj pameti da bi i ona mogla imati svojih briga i želja. Tako joj i nije preostalo ništa drugo, no da se i dalje druži i izlazi s dečkima.

A kako dečki ne idu u šopinge, i ne zanima ih kozmetika i najnovije frizure, što joj je drugo preostalo, no da s njima obilazi stadione i sportske dvorane!? Redovito su posjećivali nogometne i rukometne utakmice, ali Željka je najviše voljela boks. Ovaj grubi muški sport u njoj je izazivao navalu adrenalina. Boks za nju nije bio sport koji, kako kažu, “deformira mozak”. Uvelike je cijenila izdržljivost boksača u ringu i njihovu vještinu. U njihovoj je borbi vidjela onu iskonsku ljudsku potrebu za opstankom. Boksači joj nikada nisu djelovali poput dvije hrpe nabildanih mišića, koji uz krv, znoj i povike publike, nastoje dokazati tko je jači. Prije bi se reklo da je u svojoj velikoj mašti u njima vidjela dvojicu zatočenika, koji se na pustom otoku bore za goli život. Sviđala joj se pažnja koju posvećuju svom tijelu, pa je i sama krenula u teretanu. Naporno je vježbala u želji da svoje tijelo dotjera do savršenstva.

Ista stara priča

Srednjoškolski dani proletjeli su u trenu i Željka se upisala na fakultet. Osim nekih kratkih “epizoda”, iza sebe još uvijek nije imala ni jednu jedinu pravu vezu. A onda je napokon našla pravog dečka. Marka je upoznala tokom svojih redovitih treninga u teretani. Nije bio iz njezinog društva, jer da jest, vjerojatno ju ne bi ni primijetio. Kad su počeli hodati, bila je najsretnija na svijetu. Napokon je i ona imala dečka, a ne samo prijatelja. I to još dečka s kojim može dijeliti zajedničke interese, koji ju zaista razumije i potiče u napornom vježbanju. Kad mu je rekla da voli i boks, malo se začudio, no i to je prihvatio kao dio njezine ličnosti. Na njeno insistiranje počeli su zajedno posjećivati mečeve koji su se organizirali u gradu. Zajedno su navijali, a poslije mečeva dugo bi komentirali sposobnosti svojih favorita. I tek stoje pomislila daje napokon pronašla srodnu dušu, nekog tko je zaista shvaća, Marko ju je, nakon godinu dana hodanja, ostavio.

– Željka, ne mogu više ovako. – rekao je, doprativši je kući nakon povratka s jednog meča. – Ne mogu te više pratiti. Nemoj me krivo shvatiti…mislim da si draga i osjećajna, ali… Ne znam kako bih ti to objasnio. – sagnuo je glavu.

– Ali me ne voliš, zar ne!? – zaključila je razočarano. – Sigurno misliš da sam muškobanjasta. Zar ne!?…Zato što volim muške sportove!?

– Ma ne, nije baš tako. Mislim da si lijepa i…- zastao je, slegnuvši ramenima – Ali, ja bih više želio da pored sebe imam neku “pravu” curu, ako razumiješ što ti želim reći! Nekog tko se onako… više bavi “ženskim” stvarima. Sigurno misliš da sam kreten, ali…Ti si mi nekako više poput “frenda”.

– U tome je stvar, znači! – zaključila je, pa se ljutito okrenula i zakoračivši prema ulaznim vratima.

– Ali… to ne znači da se više ne moramo družiti i viđati kao prijatelji. dobacio joj je iza leđa.

– Idi k vragu! – odbrusila mu je i zalupila mu vratima pred nosom, bez pozdrava. Ljutito je odmarširala u svoju sobu, s vrata zavitlavši ruksak prema krevetu. U očima su joj se skupljale suze. Još samo trenutak i rasplakat će se poput prave curice.

– Opet ta ista stara priča. – pomislila je, ljuteći se na samu sebe. – Željka je dobra za “kompu”, za “frenda”, ali ne i za curu.

Bacila se na postelju, pritisnuvši jastuk na lice. Tog trenutka nije znala da li ju je više pogodila činjenica što je izgubila dečka ili pomisao da neće imati s kime ići na finale meča kojem se dugo unaprijed veselila. Za nekoliko dana trebalo se održati u velikoj sportskoj dvorani. Nabavila je već i ulaznice. Što će sad!? Bilo je vrijeme ljetnih praznika i svi su joj se prijatelji negdje razbježali.

– Stvarno će glupo izgledati ako se tamo pojavim potpuno sama. – zaključila je. – A nijedna mi cura sigurno neće htjeti praviti društvo. Ili možda ipak!? – u trenutku se sjetila Petre, prijateljice iz kvarta. Petra je uvijek bila za “akciju”. Vedra i znatiželjna, uvijek dobro raspoložena.

– Možda bih ju uspjela nagovoriti da pođe sa mnom!? – razmišljala je. – Dobro, pitat ću je, pa što bude! – zaključila je. – I ja bih za nju sve učinila. Kad bi me, recimo molila da obučem minicu, obukla bih. Iako bi pritom umrla od srama. Ali bih je ipak obukla! Zato što se za prijatelja sve radi!…

Nekoliko dana potom, srela je Petru. Upravo se vraćala iz grada, nabadajući u visokim petama. Kad joj je predložila da zajedno idu gledati boks, pogledala ju je kao daje poludjela.

– Boks!? Pa jesi li ti normalna!? Što ću ja tamo!?… Slušaj Željka, ja znam da si ti po tim pitanjima malo čudna, ali…molim te, nemoj me tjerati da ja idem gledati taj užas!

– Petra, molim te, pođi sa mnom. Samo ovaj put. Već sam kupila ulaznice i nemam s kime ići…

– A Marko!? Zašto on ne ide s tobom!? Ionako stalno visite zajedno po tim glupim mečevima!

– Ah, Marko! – ljutito je uzdahnula. – Nisam više s njim. Prije par dana me je ostavio.

– Ostavio te je!? Pa zašto!?…A baš ste bili dobar par!…Mislim, isti interesi i to…

– Zato što…zato što…- mucala je – Zato što misli da sam muškobanjasta. Rekao je da njemu treba “prava” cura!

– Ma je li!? – sad se i ona razljutila. U njoj je naglo proradila ženska solidarnost. – Koja budala! A što si ti drugo, nego prava cura!?… Malo čudna, doduše, ali ipak! -dodala je, zagrlivši je sa suosjećanjem. – Ma pusti njega. Što će ti dečko koji te ne cijeni!?…Pa dobro! – naglo je odlučila. – Ne budi tužna. Poći ću onda ja s tobom na taj…uh, meč!? Ali samo ovaj put! Ubuduće me nemoj zvati na takve gluposti.

– Hvala ti do neba! – povikala je Željka, poskakujući s noge na nogu. – Vidjet ćeš, bit će uzbudljivo! Možda ti se i svidi!?

– Aha, kako da ne! Dobro, onda se prekosutra vidimo pred tom dvoranom. U osam. Jesam li dobro zapamtila!? – nasmijala se Petra, mahnuvši joj na odlasku.

Te večeri Željka je stajala ispred velike sportske dvorane čekajući Ivanu. – Valjda neće kasniti. – zabrinula se. – Jedva je pola sata do početka meča.

Početak glavnog meča

Nekoliko minuta potom ugledala ju je kako se gura kroz gužvu. Kad joj se malo približila, nije mogla vjerovati da vidi ono što je pred sobom vidjela.

– Crna Petra, pa jesi li ti pri sebi!? Znaš li ti uopće kuda si pošla!?- uzviknula je umjesto pozdrava. Petra se, naime, pred sportskom dvoranom pojavila u minici i štiklama s petom od deset centimetara. Na sebe je stavila i tonu šminke. A nosila je i malu, crnu, satensku torbicu.

– Znam kamo sam pošla! U halu punu muškaraca.- hladno joj je odgovorila Petra, gledajući je s visoka. – I draga moja, i tebi bi dobro došlo kad bi se malo dotjerala. Uvijek si u tim glupim trapericama! Sad, kad te dečko ostavio, vrijeme je da se malo osvrneš oko sebe. Nikad se ne zna … – dodala je, odmjerivši je od glave do pete.

– Vraga se ne zna! – odbrusila joj je Željka. – Ovdje se sve zna. Ovdje ljudi dolaze gledati boks, a ne ženske noge!

– To ćemo još vidjeti! – nasmijala se Petra krenuvši prema ulazu. Muškarci su se osvrtali za njima, a poneki bi joj nešto i dobacio. Petri to očito nije smetalo, još je više digla glavu i ženstveno koračala ljuljajući se na visokim petama. Crveneći se preko ušiju, Željka je šutke hodala za prijateljicom, jedva čekajući da uđu. Što joj je ovo trebalo, pitala se. Ne bi joj bilo toliko neugodno, ni da je išla sama. Mogla si je misliti da će joj Petra prirediti ovako nešto. – Kao da ide na modnu reviju. – pomislila je. -Ili u noćni klub.

Ali, u trenutku kad je meč počeo, potpuno je zaboravila na Petru. Zaboravila je i na Marka, i na sve svoje nevolje s muškim rodom. Uživala je gledajući borbu i trudila se da shvati odakle tim sportašima toliko snage i izdržljivosti da podnesu sve te teške udarce!? Divila se njihovim pokretima i gipkosti njihova tijela. Sasvim se isključila, ne slušajući skandiranje mase, i ne obazirući se na brojne uzvike i zvižduke. Jedino su je zanimali skladni pokreti boksača u ringu. Ni sama sebi često nije mogla objasniti svoju zanesenost ovim sportom.

– Da sam muškarac, tome se nitko ne bi čudio. Često se ljutila kad bi je ljudi začuđeno slušali kako prepričava događaje iz ringa. Ali Željka nije željela biti muškarac. Najviše ju je nerviralo kad bi neki iz njene okoline znali bezobrazno komentirati kako ona “ima višak muških hormona”. O sebi nikad nije mislila da uopće ima neki “višak” ili “manjak”. Sviđalo joj se što je žena i nije ni htjela da bude drugačije. Samo je, eto, voljela prave muške sportove, a posebno boks. Je li to zbilja bilo tako strašno, tako neoprostivo!?

Upravo kad je borba bila na samom vrhuncu, osjetila je da ju netko tapša po ramenu. Nije se obazirala, već je i dalje napeto promatrala što se događa u ringu.

– Hej, curo! Hej…čuješ li me!? – vikao joj je neki mladić na uho.

– Daj, ohladi se malo! – dobacila mu je preko ramena, misleći kako je dobila neželjenog udvarača. -Pusti me da gledam meč!

– Stvarno nisi normalna! – vikao je i dalje ovaj. – Daj se probudi! Prijateljica će ti se srušiti u nesvijest!

– Mo…molim!? – zbunjeno je promucala, jer je u navijačkom žaru sasvim zaboravila na Petru. Ova je nemoćno treptala, klonuvši poput umirućeg labuda u naručje dečka koji ju je zvao. U tom trenutku Željka više nije znala, bi li vrištala od muke ili se samo nasmijala. Ah Petra! Koja li je to glumica. Što li sad opet izvodi!? Ta bi u Hollywoodu stvarno napravila karijeru. A tek poza!

– Za ovo je zbilja zaslužila Oskara! – pomislila je. No ipak se pomalo zabrinula . Što ako joj zbilja nije dobro!? Možda je ipak nije trebala ovdje dovesti!? Ovakva mjesta nisu baš za nježne ženske

dušice…

– Petra, Petra…da li me čuješ!? – bespomoćno ju je dozivala, lagano je pljuskajući po obrazu.

– Ma daj, pusti! Ja ću to srediti. – začula je glas onog dečka. U hipu je bespomoćnu Petru spustio na stolac i pridržavši joj glavu, pokušao je natjerati da proguta nekoliko gutljaja piva.

– Što to, zaboga, radiš!? – uspaničila se Željka. – Još će se i zagušiti! Ti…blesane jedan!

– Pokušavam je dozvati k svijesti, a koliko mi se čini, za razliku od tebe i uspijevam u tome! – odgovorio joj je istim tonom.

Njezina je Petra, naime, upravo zbunjeno kašljucala i osvrtala se oko sebe trepćući onim svojim vješto našminkanim trepavicama, kao da se probudila iz dubokog sna, pa sad, kao, pojma nema kako se ovdje zatekla.

– Željka! – pozvala ju je slabašnim glasom, a ova se istog trenutka mogla okladiti da glumi. – Odvedi me van, nije mi dobro.

– Ma daj! – odgovorila joj je grublje no što je to željela. – Sjedi ovdje i strpi se još malo. Uskoro će kraj.

– Ali ne mogu, zlo mi je! Jedva stojim na nogama. Sve mi se vrti…

– Dobro, no dobro…smiri se. – uzdahnula je Željka. – Idemo onda, hajde, polako…osloni se na mene. – pridržavala je Petru, i dalje jednim okom prateći događaje u ringu.

– Tako mi i treba kad sam toliko glupa! – pomislila je – Kako sam samo došla na tako glupu ideju da Petru pozovem na boks meč!? Sada neću vidjeti kraj! – sa žaljenjem se uputila prema izlazu, pomažući prijateljici da se ne sruši.

– Treba li vam možda prijevoz!? – opet se umiješao Petrin spasilac. – Dakako! pomislila je Željka. Čim je cura u minici u kakvoj nevolji, svi se muški odmah nude za pomoć. Da se ona onesvijestila, nitko je ne bi ni primijetio. Mogla bi i izdahnuti na podu ove dvorane. Samo bi je prekoračili i nastavili dalje svojim putem…

– To je tako lijepo od tebe. – odgovorila mu je Petra, slabašno se smiješeći.

– Poslije ovoga bi mi zbilja bilo teško ići kući tramvajem – nasmiješila se još slađe.

– Baš čudno! – pomislila je Željka, ali na glas nije rekla ništa. – Izgleda da joj više baš i nije toliko loše!? Čim se zgodan dečko pojavio u blizini, stanje joj se odmah poboljšalo. A ona je mislila kako će još, ne daj Bože, s Petrom završiti na Hitnoj!

Tako su, na njezino veliko razočaranje, napustili dvoranu prije svršetka meča. Petri ovo, naravno, nije ni najmanje smetalo. Ležerno se oslonila na mladića, koji ju je rukom pridržavao oko struka, pažljivo je vodeći prema automobilu. Odmah je požurila, pa sjela sprijeda, prepustivši Željki da se smjesti odostraga.

– Zar netko, kome je toliko zlo, kao što ona kaže da joj je zlo, ne bi trebao sjediti odostraga!? – upitala se Željka, ali na glas opet nije rekla ništa. Bilo joj je svega dosta, i puštala je Petru da do kraja odglumi svoju predstavu, kako god to sama želi. Odlučila je da se više neće miješati. Petra je očigledno postigla što je htjela, pa neka onda uživa. Ljutito je stisnula usnice i na povratku kući nije prozborila nijednu jedinu riječ. Nije ni trebala, a nije ni mogla, jer čak da je to i htjela, od Petre ne bi mogla doći do riječi. Ova je, naime, ćeretala sve u šesnaest. Definitivno se “navinula” i nije se činilo da će se tako skoro zaustaviti. Željki su se minute odužile, jedva je čekala da dođe kući. No Petri je, čini se, putovanje do kuće bilo prekratko. Kad su se dovezli do njihovog kvarta, više joj nije bilo ni najmanje zlo.

– Gdje da vas ostavim!? – upitao je mladić.

– Idemo k Željki. – rekla je Petra, a Željka ju je u čudu pogledala, otvorivši usta. – Tamo ćemo nešto popiti… da ti se barem nekako odužimo! – nasmiješila mu se svojim najljepšim osmijehom. Usprkos iznenadnom porivu da je odalami, Željka je opet šutjela. Naglo joj je postalo jasno što Petra planira. Pošto su joj roditelji bili na ljetovanju, bila je sama kod kuće. Za razliku od Petre, čiji se roditelji cijelo ljeto nisu makli iz kuće.

Naravno da mladić nije mogao odoljeti njezinom šarmantnom pozivu. A kad su ušli u Željkin stan, činilo se da neće odoljeti ni drugim Petrinim čarima. Gledao ju je kao da bi je najradije pojeo.

Sjeli su u dnevni boravak, ponašajući se kao da Željka uopće nije s njima. Mogla je biti i na Marsu, ionako ne bi primijetili da je nema. Ponudila ih je kavom, a oni su se cijelo vrijeme smijali, jedno drugome neprestano upadajući u riječ. Kako su minute prolazile, osjećala je kako lagano ključa. Uskoro joj je prekipjelo.

– Znate što!? – naglo je ustala s trosjeda. – Ako ste se već htjeli zabavljati bez mene, mogli ste barem pričekati da završi meč. – ljutito je ispalila pa istovremeno zgrabila daljinski, i na televizoru pronašla sportski program, ne bi li barem vidjela snimku završnice, i čula tko je pobijedio.

– Uuuu! Ti stvarno voliš boks! – komentirao je Davor, Petrin spasilac. – Baš sam se pitao kako ste vas dvije “zalutale” na meč!?… Ti si znači, za to glavni “krivac”!?

– Ma da! – upetljala se Petra. – Ona ti je po tom pitanju pravi fanatik!

– Stvarno!? – začudio se. – Pa to je super! To je zbilja nešto!… Da li si možda čula za onaj meč, kad je…

– Da li si možda čula… jesi li gledao ono kad… – slijedilo je pitanje za pitanjem, komentar za komentarom, a Petra je samo zijevala, ne nalazeći načina da se uključi u njihov svijet. Bila je potpuno izbačena iz razgovora. Nokautirana! U stvari, bila je potpuno izbačena iz ringa. Željka, naime, nije ni primijetila kad je prijateljica napustila stan. Kad smo već kod toga, nije ni primijetila kako joj vrijeme u razgovoru s Davorom naprosto leti. Kad je napokon ustao i pošao kući, dobrano je već prošla ponoć. Razmijenili su brojeve telefona i Željka je pošla na spavanje, pitajući se hoće lije ovaj zgodan i zanimljiv dečko zaista uskoro nazvati, kako joj je na izlazu obećao!?

Pobjednica

Iako je, nakon Marka, bila potpuno razočarana u cijeli muški rod, sumnjajući da na svijetu postoji muškarac koji je istinski može razumjeti, Davor ju je uskoro nazvao i predložio da se nađu. Tom su prilikom razgovarali o svemu. Iako su u početku pričali o boksu, pa zatim i o drugim sportovima, razgovor je polako skliznuo na druge teme. Tako su stigli i do muško – ženskih odnosa.

– Imaš li dečka? – upitao ju je.

– Više nemam. – odgovorila je.

– Posljednji me ostavio jer smatra da nisam dovoljno ženstvena. Valjda zbog toga što volim muške sportove!… A i s drugima je bilo slično. Dečki su u meni nekako uvijek vidjeli više prijateljicu, nego curu.

– Stvarno ne mogu shvatiti tog tvog Marka. – rekao je kad je saslušao cijelu priču. – A ni druge ljude! Ti si tako pametna i osjećajna djevojka, a osim toga si i jako lijepa.

– Ali ne kao Petra! – nije izdržala da ga malo ne podbode. – Zar ne!?

– Ako ćemo iskreno, tvoja je prijateljica zaista vrlo atraktivna i zgodna cura, ali nekako nije moj tip. Meni se više sviđaju cure poput tebe. – odgovorio je, istovremeno je uzevši za ruku.

– To ti uopće ne vjerujem. – rekla je, pokušavajući se osloboditi njegovog stiska. Sigurno laže, pomislila je. Svi oni pričaju isto, a onda odjure za prvom minicom koja im se prošeta pred nosom.

– Ipak je tako! – nasmijao se.

– Volim kad se žena predstavlja kao svađalica, a u stvari je pravo janje. Sviđa mi se kako pokazuje da sve može sama, a u duši vapi za pomoć, volim kad…- uporno je nabrajao i smiješio se, opisujući sve što mu se kod nje sviđa.

– A znaš li što mi se još sviđa kod žena!? – na kraju je upitao i lagano joj se približio.

– Ne… – pokušala se odmaknuti, osjetivši kako joj srce ubrzano lupa.

– Kod žena volim kad uživaju u dobrom boks meču! Eto, mene si upravo oborila s nogu!

– Stvarno!? – upitala je, ne znajući što bi drugo rekla.

Umjesto odgovora, Davor ju je lagano poljubio. Tlo joj se istog trenutka zaljuljalo pod nogama. Umjesto zvona i ptičjeg pjeva, učinilo joj se da je netko lupio o gong. Osjećala je kako se topi i nestaje u njegovom zagrljaju. Tog su dana ostali zajedno do kasnih sati, slijedećeg također, pa i onog slijedećeg. Gotovo se više i nisu razdvajali. Prošla je i godina, pa i dvije. Željka je ipak cijelo vrijeme očekivala da će se jednog dana probuditi iz ovog divnog sna. Iako su svuda išli zajedno – u kino, kazalište, na plac, ali i na utakmice, strašno se bojala da će joj i Davor, poput drugih, jednog dana reći kako je smatra samo dobrom prijateljicom.

– Tako nešto više zbilja ne bih podnijela. – ispovijedala se nekom prilikom Petri. – Ako me i on ostavi, otići ću u samostan!

No, za tim zbilja nije bilo potrebe, jer kad ju je uskoro zaprosio, nije razmišljala ni jednog jedinog trenutka. Znala je da je on, onaj pravi, onaj kojeg je cijelo vrijeme čekala i o njemu sanjala. Petru je prvu obavijestila o svadbi, moleći je da joj bude kuma. Ipak je ona svemu tome kumovala!

– Ma vidi ti to! Tko bi to očekivao!? – komentirala je Petra. -Znači, ipak ne ideš u samostan!? A zašto sam se ja onda uopće onesvješćivala!?

Znala je da se šali, jer kad su, jedno drugome u crkvi rekli sudbonosno “da”, prva im je poletjela u zagrljaj.